Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-551/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak Bedić, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne javne rasprave 10. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, te objave presude 20. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 320-50-3847990 sklopljen između tužitelja i tuženika 19. prosinca 2006. potvrđen - solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, B. Radić 6, dana 21. prosinca 2006. pod brojem OU-1535/2006-1, pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnika ni za davatelja osiguranja.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

II/ Nalaže se tužitelju VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 750,00 EUR (sedamsto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj VČ podnio je 14. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-3847990 dana 19. prosinca 2006. koji je 21. prosinca 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina pod brojem OU-1535/2006-1, a koji je ugovor unaprijed pripremio tuženik. Notorna je činjenica da je presudama Visokog trgovačkog suda RH odnosno Vrhovnog suda RH po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača (kolektivni spor) već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu osam banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba (medu kojima je i tuženik), a kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke-tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, pa tako i u ovom postupku, nije potrebno provoditi ponovno dokazni postupak radi utvrđivanja jesu li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i time ništetne, jer je to pravno pitanje već pravomoćno riješeno, a te odluke donesene u kolektivnom sporu obvezuju ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač. Nije dopušteno niti ponovno utvrđivati ono što je već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu, o čemu je već pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud RH. U pravomoćno okončanom kolektivnom sporu ujedno je utvrđeno da je tuženik nepošteni stjecatelj.

1.2. Dalje se u tužbi navodi kako je iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da on sadrži upravo nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika kao i nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Odredbe u ugovoru o kreditu o kamati odnosno kamatnoj stopi (cijena) te o valuti odnosno valutnoj klauzuli CHF (predmet) bitni su sastojci ugovora o kreditu bez kojih ugovor o kreditu ne može opstati, pa je posljedica toga ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti, kako prema važećim propisima nacionalnog prava, tako i prema pravu EU i odlukama Suda EU C-70/17 i C-655/20 te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. Ovakva pravna shvaćanja o ništetnosti cijelog ugovora zauzeta su, osim u već naprijed navedenim odlukama Suda EU, i u odlukama Suda EU C-118/17 i C-260/18.

1.3. Čak i neovisno o utvrđenjima u kolektivnom sporu, prema odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima, činidba iz ugovora mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. U čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN.96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji. Obveza tužitelja u pogledu cijene — kamate po predmetnom ugovoru o kreditu nije odrediva, te je predmetni ugovor o kreditu ništetan i po ovoj osnovi.

1.4. Tuženik ne može uređivati odnose s korisnikom kredita suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, a niti suprotno pravu EU. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza tuženik se nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, a što je već pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača.

1.5. Tužitelj navodi da ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje predmetnog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti kako bi se donijela presuda kojom će se zaštititi njegova prava i pravni interesi. Stoga, temeljem svega navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetni ugovor o kreditu u cijelosti te potražuje naknadu parničnih troškova, sve kako je to navedeno u točki I/ izreke presude.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a koje je sjedište u [adresa]. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti. Stoga tuženik smatra da je u ovom predmetu mjesno nadležan sud u Zagrebu te predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

2.2. Nadalje, tuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari budući da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na navodnoj ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je već bilo predmetom postupka broj P-1139/2019 te stoga predlaže tužbu odbaciti.

2.3. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., jer se u kolektivnom postupku pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, te u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da se utvrđenja iz spomenute presude VTS RH ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju tj. na predmetni ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, kako to proizlazi iz navoda presude VTS RH broj Pž-6632/17. Ako bi se zauzeo suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a isto tako i da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive (sukladno članku 96. stavak 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) jer u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak odredbe nemaju neka od tih obilježja, potrebno je utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo, te ako nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. U pogledu sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik smatra da je ista tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je i VTSRH u spomenutoj presudi zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj je zaključak utemeljio isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu VTSRH smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti te ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao te je podnio zahtjev za kredit.

2.5. Tuženik navodi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da na svjetskom ili domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.6. Ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

2.7. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

2.8. Navodi da je pojam „prosječnog potrošača“ nastao kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

2.9. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007. o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu o valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili kredit bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. S obzirom na to da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju.

2.10. Nadalje tuženik navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Osim toga, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a niti je za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz.

2.11. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s tekstom ovih općih akata upoznat. I kod toga tuženik ističe da je ugovor solemniziran i obrazložen od strane javnog bilježnika iz čega također smatra da proizlazi razumljivost ove ugovorne odredbe, pa slijedom navedenog nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe da u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da bi bile ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope pa da bi se tužiteljev kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, već su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a sporan je samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga tuženik smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane te da nisu učinjene sukladno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je tužitelju nastala šteta. Obrazlaže kako promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, pri čemu detaljno obrazlaže parametre o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a koje smatra objektivnim i opravdanim razlozima za te promjene, navodeći i da se pri tome vodio načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, sukladno Direktivi 93/13 EEZ. Kod toga ističe i da u trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza banaka da ugovaraju egzaktne parametre i metodu njihova izračuna, a o kojima je ovisila promjena ugovorne kamate, no da je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik ističe i da je tužitelj sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom dao svoju suglasnost da se ista tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga isto trebao i očekivati. Tuženik navodi da svoje djelatnike obučava na način da potrošačima ukazuje na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj na taj rizik prilikom sklapanja ugovora upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Budući da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom što tužitelj ne spori, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa je i u tom smislu potrebno ispitati savjesnost i pažnju tužitelja kao potrošača.

2.12. Tuženik smatra da činjenica kako se odredbe ZIDZPK o konverziji kredita ne odnose na ugovore koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona govori o tome da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača za ugovore o kreditu koji su otplaćeni.

2.13. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3.1. U podnesku od 3. siječnja 2025., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda navodeći da su odredbe ugovora o kreditu na koje se poziva tuženik ništetne; ističe da je ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Varaždinu pa je sukladno čl. 59. Zakona o parničnom postupku mjesno nadležan Općinski sud u Varaždinu na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica.

3.2. Protivi se i prigovoru pravomoćno presuđene stvari. Naime, iako se među istim strankama kod ovoga suda pod brojem P-1139/2019 vodio spor radi isplate preplaćene kamate i tečaja po ugovoru o kreditu, ne radi se o istovrsnim (identičnim tužbenim zahtjevima) jer se u ovom predmetu radi o deklaratornoj tužbi radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, pa ne postoji objektivni identitet spora.

3.3. Protivi se i svim ostalim navodima tuženikovog odgovora na tužbu koji su suprotni tužiteljevim navodima te ističe da su okolnosti na koje tuženik predlaže provođenje dokaza već pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu ili se radi o navodima tuženika koji nisu bitni za meritum ovoga spora, a tuženik proizvoljno obrazlaže utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora odnosno poziva se na dijelove sudskih odluka izvan konteksta te proizvoljno tumači nacionalno pravo i odluke Suda EU.

4. Na pripremnom ročištu 3. srpnja 2025. tužitelj pojašnjava svoj pravni interes za podnošenje predmetne deklaratorne tužbe s obzirom na već vođenu parnicu pod brojem P-1139/2019 u kojoj je tužitelju dosuđena isplata s osnova preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, navodeći kako u spomenutom predmetu P- 1139/2019 nije podnio istovrsni tužbeni zahtjev tj. u tom predmetu nije bilo raspravljanja o ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, a tužitelj želi ishoditi utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kako bi mogao od tuženika temeljem te presude potraživati novčane iznose po osnovi ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. S obzirom na to da je u ranijem predmetu tužitelj dobio pozitivnu pravomoćnu presudu po kojoj mu je tuženik izvršio isplatu, tužitelj navodi da će potraživati od tuženika razliku novčanih iznosa koji mu pripadaju temeljem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu t j. od iznosa koji tužitelju pripada po osnovi ništetnosti cijelog ugovora o kreditu odbit će novčani iznos koji je primio u predmetu P-1139/2019 i potraživati razliku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5.1. Što se tiče tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, valja reći da je sud u smislu članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) odlučio da o tom prigovoru odluku donese zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a to nakon što i saslušanjem tužitelja utvrdi okolnosti vezane uz ugovaranje mjesne nadležnosti suda. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. U čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena je nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što bi, s obzirom na sjedište tuženika u Zagrebu, bio Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedene odredbe u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

5.2. Odredba članka 12. predmetnog Ugovora nesporno je unaprijed formulirana od strane tuženika, pa stoga tužitelj sasvim očigledno nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Po ocjeni ovoga suda ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača što se posebice očituje u činjenici, na koju ukazuje tužitelj u svom iskazu, kako bi mu vođenje spora pred sudom u Zagrebu umjesto u Varaždinu bilo teže zbog putovanja, a i financijski budući da je sada u mirovini koja je mala. Stoga je ovakvom ugovornom odredbom, po stavu ovoga suda, tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, iako je sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Varaždinu (kako je to utvrđeno i uvidom u sam ugovor) te je sve poslove vezano uz samo sklapanje ugovora te ispunjavanje obveza po istom tužitelj, očigledno, mogao obavljati u istoj toj poslovnici, dakle u Varaždinu, a s druge strane potrošaču je otežano ostvarenje njegovih prava pred sudom koje se očituje prvenstveno u većem gubitku vremena, a očigledno i u većim troškovima nego što bi to bilo u slučaju vođenja postupka pred sudom prebivališta tužitelja, u kojem je mjestu, kako je rečeno, i sam ugovor sklopljen te izvršavan. Stoga se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, a to prema sjedištu tuženika kao kreditora, ukazuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja, pogotovo u situaciji kada se sva ostala prava i obveze po ugovoru ostvaruju u mjestu poslovnice, te na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

5.3. Iako bi prema odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika, za postupanje u ovom predmetu mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u poslovnici u Varaždinu, pa po stavu ovoga suda ovdje dolazi do primjene čl. 59. ZPP kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da se ovdje radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice, sud je ocijenio kako postoji (izberiva) mjesna nadležnost ovoga suda za suđenje u ovom sporu na temelju navedene zakonske odredbe.

5.4. Osim toga, odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/22 i 156/23) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.).

5.5. Stoga je sud ocijenio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovanim te je isti odbio.

6. Slijedom navedenog ovaj je sud proveo postupak te je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu i u spis broj P-1139/2019 te je proveo saslušanje tužitelja. Kao nepotreban odbijen je dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika PČ kao svjedoka budući da su sve relevantne činjenice utvrđene provedenim dokazima.

7. Prije svega valja reći da sud smatra neosnovanim tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari u smislu čl. 333. st. 2. ZPP budući da je uvidom u spis broj P-1139/2019 utvrdio da je u tom postupku tužitelj temeljem istog ugovora o kreditu podnio tužbu radi isplate preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Naime, iako i ovu tužbu temelji na navodima o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke te o valutnoj klauzuli u CHF, u tom postupku tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, već, kako je rečeno, tužbeni zahtjev radi isplate, zbog čega su osnovani navodi tužitelja kako ne postoji objektivni identitet ova dva spora, pa nema mjesta odbacivanju predmetne tužbe.

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Predmet spora je, kako je rečeno, utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 19. prosinca 2006. koji zahtjev tužitelj temelji na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (koja predstavlja cijenu) te o valutnoj klauzuli (predmet ugovora) kao bitnih sastojaka ugovora o kreditu bez kojih ugovor ne može opstati.

10. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 19. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50- 3847990 kojim se banka tužitelju obvezala staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 23.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora), pri čemu je ugovorena redovna kamata po kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. st. 1. Ugovora), te je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. st. 1. Ugovora). Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju motornih vozila (članak 6. Ugovora).

11. Sporno je, u bitnome, jesu li predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne (a time je sporna i ništetnost cijelog ugovora), kao i jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13.1. Budući da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.6. Iz naprijed navedenog nedvojbeno proizlazi da je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost samo pojedinih ugovornih odredbi potrošačk ih ugovora o kreditu i to, kako je rečeno, odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ali nije utvrđena ništetnost takvih ugovora u cijelosti, kako to tužbenim zahtjevom traži tužitelj u ovom postupku.

14.1. Vezano uz sklapanje ovdje predmetnog ugovora o kreditu tužitelj u svom iskazu navodi kako je predmetni ugovor sklopio radi kupnje motornog vozila radi čega je najprije otišao u Auto-kuću Lončar, a oni su ga uputili u RBA radi kredita. U banci mu je bilo prezentirano da je to tada bio najbolji kredit, da je povoljan, izračunali su kolika bi mu bila rata te je to bila rata koju je mogao otplaćivati, rekli su da je stabilna valuta, ali budući da je imao premalu plaću, morao je imati i sudužnika. U banci mu je nuđen samo taj kredit u CHF, a nije mu nuđen bilo kakav drugi ugovor o kreditu. U banci je ugovor već bio pripremljen, on je samo morao riješiti sudužnika. Plaćao je rate u iznosu od 1.200,00 kn na početku, no te su rate rasle tako da je za nekih 4 -5 godina rata narasla na gotovo 2.300,00 kn, a budući da je imao plaću oko 2.500,00-2.600,00 kn, nije to mogao plaćati. U tom trenutku ostalo mu je još dvije godine otplate kredita pa se interesirao kako da ga otplati budući da mu je ta otplata bila vrlo tegobna, supruzi i njemu takoreći ništa nije ostajalo od plaće i živjeli su od majčine mirovine. Tada su mu u banci izračunali da mu je ostalo još 51.000,00 kn do kraja otplate pa je te novce nekako prikupio od životnog osiguranja koje je imao, a još je i posudio novce te je na taj način i prijevremeno otplatio kredit, otprilike 2010. ili 2011. Rad i potpisivanja ugovora bio je i kod javnog bilježnika, no ne sjeća se točno što mu je objašnjavano u pogledu samog ugovora. Već je ranije podnio tužbu vezano uz predmetni ugovor o kreditu te je i dobio isplatu. U predmetnom ugovoru o kreditu pročitao je ono prvo, površno je pogledao, nije sve čitao jer je bilo puno toga, a u banci su mu rekli da je povoljno te je on to vjerovao, a novci su mu trebali.

14.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo.

14.3. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF niti parametre promjene kamatne stope koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti, zbog čega nije bilo niti potrebe za predloženim saslušanjem javne bilježnice koja je sudjelovala u solemnizaciji ugovora.

14.4. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" budući da s obzirom na svoje zanimanje (monter centralnog grijanja) sasvim očigledno nije imao potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o načinu i parametrima promjene kamatne stope kao ni o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni načini i parametri promjene kamatne stope kao ni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogo predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

14.5. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti.

15. O pitanju ništetnosti cijelog ugovora o kreditu koji sadrži nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je rješavao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-1471/2024 od 17. travnja 2025., Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025. u kojima je izrazio stav da ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

16. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO), ali ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. st. 2. ZOO).

17. Ugovorom o kreditu, prema odredbi čl. 1021. ZOO, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vr ijeme i na način kako je ugovoreno.

18. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

19. Ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu utvrđene u kolektivnom sporu ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu , međutim ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik, kao banka, stavila na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi, kako to proizlazi i iz spisa P- 1139/19 u kojem je visina tužbenog zahtjeva radi preplate utvrđena upravo primjenom kamatne stope koja je naznačena u ugovoru (5,20%) kao i primjenom tečaja CHF koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje u tom postupku), a sa kojom je kamatom i tečajem tužitelj jedino bio upoznat na dan sklapanja ugovora. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti predmetnih odredbi, može opstati. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (CČ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Presudom C-118/17 Sud Europske unije odlučio je da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20. U presudi Suda EU broj C-932/19 ( ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

21. Prema tome, tužitelj ima na raspolaganju te je i iskoristio mogućnost ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se kao potrošač nalazio bez nepoštenih odredbi, tako što su u predmetu broj P-1139/2019 utvrđene ništetnima upravo ovdje sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te mu je dosuđena isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti tih odredbi, čime su eliminirane posljedice nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju u predmetu broj P-1139/2019 prihvaćen zahtjev za isplatu preplate temeljem utvrđenja ništetnima odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te mu je dosuđen preplaćeni iznos po obje te osnove. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Dakle, iz iznesenog slijedi da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti jer odredbe čija je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu nisu bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne bi mogao opstati, pa prema tome ne mogu za sobom povlačiti ništetnost cijelog ugovora o kreditu . Stoga je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

22.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, pa je tako tužitelj , koji je u cijelosti izgubio parnicu, dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.

22.2. Sukladno vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi (1.460,00 EUR) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) sud je tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 54. Tarife te trošak pristupa na ročišta 3. srpnja 2025. i 10. listopada 2025., za svako od ročišta u iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 54. Tarife, kao i zatraženi PDV na sve navedene troškove u ukupnom iznosu od 150,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Time su tuženiku priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 750,00 EUR koje mu je dužan naknaditi tužitelj i to, sukladno zahtjevu tuženika, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO.

U Varaždinu, 20. studenoga 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnici Jasni Preložnjak Bedić, odvjetnici iz Čakovca

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba