Poslovni broj: P-690/2023-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Verice Brebrić Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Marku Markiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička c. 60, OIB: 02535697732, zastupan po opunomoćeniku Tihani Svetec, odvjetnici iz OD Leko i partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Marka Markića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika LV odvjetničke vježbenice iz OD Leko i partneri, dana 20. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 2.743,53 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

- 9,69 EUR tekućom od 31.10.2008.

- 11,15 EUR tekućom od 31.12.2008.

- 14,69 EUR tekućom od 31.01.2009.

- 16,24 EUR tekućom od 28.02.2009.

- 11,37 EUR tekućom od 31.03.2009.

- 12,14 EUR tekućom od 30.04.2009.

- 5,80 EUR tekućom od 31.05.2009.

- 0,39 EUR tekućom od 30.06.2009.

- 1,79 EUR tekućom od 31.07.2009.

- 4,72 EUR tekućom od 31.08.2009.

- 4,37 EUR tekućom od 30.09.2009.

- 1,39 EUR tekućom od 31.10.2009.

- 6,96 EUR tekućom od 30.11.2009.

- 11,02 EUR tekućom od 31.12.2009.

- 17,56 EUR tekućom od 31.01.2010.

- 15,86 EUR tekućom od 28.02.2010.

- 24,29 EUR tekućom od 31.03.2010.

- 22,45 EUR tekućom od 30.04.2010.

- 26,30 EUR tekućom od 31.05.2010.

- 51,84 EUR tekućom od 30.06.2010.

- 51,09 EUR tekućom od 31.07.2010.

- 61,10 EUR tekućom od 31.08.2010.

- 56,37 EUR tekućom od 30.09.2010.

- 46,35 EUR tekućom od 31.10.2010.

- 111,86 EUR tekućom od 30.11.2010.

- 89,58 EUR tekućom od 31.12.2010.

- 72,99 EUR tekućom od 31.01.2011.

- 79,01 EUR tekućom od 28.02.2011.

- 70,93 EUR tekućom od 31.03.2011.

- 72,14 EUR tekućom od 30.04.2011.

- 104,11 EUR tekućom od 31.05.2011.

- 106,27 EUR tekućom od 30.06.2011.

- 145,55 EUR tekućom od 31.07.2011.

- 120,36 EUR tekućom od 31.08.2011.

- 105,58 EUR tekućom od 30.09.2011.

- 103,74 EUR tekućom od 31.10.2011.

- 102,42 EUR tekućom od 30.11.2011.

- 971,20 EUR tekućom od 31.12.2011.

- 2,86 EUR tekućom od 31.01.2012.,

pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.624,59 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu od tuženika u iznosu od 70,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 8. kolovoza 2005. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 9010647887 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.647,10 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Namjena kredita bila je kupnja stambenog objekta. Predmetnim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 562,17 CHF, obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, odnosno plaćanja mjesečne rate. Ugovor nije konvertiran i ranije je otplaćen.

2. Nadalje tužitelj navodi da pored iznosa glavnice od 40.647,10 CHF tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva u skladu sa odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,35 % godišnje. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelja dovoljno informirao i pružio dovoljno obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Zbog promjena u valuti CHF tužitelj je bio primoran vraćati puno veće kunske anuitete nego je to bilo u trenutku podizanja kredita. Dakle, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je sa tuženikom kao potrošač sklopio ugovor o kreditu čija je glavnica vezana uz švicarski franak. Pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu te odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima su odbijene revizije tuženika, a sve u parnicama radi zašite kolektivnih interesa potrošača na koje se poziva ovdje tužitelj i to:

- presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.

- presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

- presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.

- odluka Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015.

- presuda i rješenje Vrhovnog suda RH od 20.03.2018. god. br. Rev-2245/17-2

- rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

- presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev 2245/17-2

- presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev 2221/2018-11,, utvrđeno je da su takvi ugovori, odnosno odredbe tih ugovora koje se odnose na glavnicu izraženu u CHF kao i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu ništetni, odnosno ne proizvode pravne učinke. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35.05., 41.08., 125.11., 78.15., 29.18., 126.21., 114.22., 156.22. i 155.23., u daljnjem tekstu: ZOO), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Isto tako, prema čl. 1111. st.1 ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.

3. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ . Prema čl. 6. st 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/23., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“,

4. Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenih zahtjevom nakon provedenog vještačenja potražuje na ime glavnice iznos od 2.743,53 EUR, a koja glavnica predstavlja ukupno preplaćeni iznos zbog primjene valutne klauzula po kreditu na dan isplate kredita.

5. Na navedeni iznos glavnice tužitelj potražuje kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu troška parničnog postupka s pripadajućim kamatama.

6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi osnovanosti i visini postavljenog tužbenog zahtjeva navodeći da je potraživanje tužitelja u zastari.

7. Utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i automatskoj vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

8. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

9. Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP-a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

10. Stoga, tuženik čineći nespornim da je ugovorena valutna klauzula drži da ista nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

11. U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u obavijest o konačnoj otplati kredita (list 5 spisa), zahtjev klijenta (list 6 spisa), Potvrdu o obavljenom prijenosu/plaćanju (list 7 spisa), otplatni plan (list 8 i 9 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 11 do 19 spisa), Ugovor o kreditu broj 9010647887 od 21. srpnja 2005. (list 20 do 25 spisa), potvrdu – solemnizaciju kredita pod brojem OU-562/05. (list 11 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 26 i 27 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vatroslavu Zovku iz EX LEGE d.o.o. (list 43 do 49 spisa), te je saslušan tužitelj.

12. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

13. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 9010647887 od 21. srpnja 2005. kojim Ugovorom o kreditu je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 40.647,10 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamatna stopa od 4,35% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je iznosio 84 mjeseci, a kredit se otplaćivao u 84 mjesečna anuiteta.

14. Nije niti sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

15. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja, jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

16. Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, te je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

17. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c. ZPP-a, a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

18. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018..

19. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18. od 03. rujna 2019..

20. Prema odredbi članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

21. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su u kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

22. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

23. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

24. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrijebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

25. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., dalje ZZP 03.), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

26. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 1. Ugovora o kreditu.

27. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

28. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP 03. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje ZZP 07.) i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

29. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

30. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

31. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186.16 Č i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

32. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev- 2245/17. od 20. ožujka 2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a kako je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14. lipnja 2018., a tužba u ovom predmetu je podnesena 1. veljače 2023., to nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

33. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vatroslavu Zovku iz EX LEGE d.o.o. .

34. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 21. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 40.647,10 CHF s rokom otplate 84 mjeseca i početno ugovorenom kamatnom stopom 4,35% godišnje. Kredit je sukladno knjigovodstvenoj kartici isplaćen 30. kolovoza 2005..

35. Na temelju provedenih izračuna, podataka u spisu, podataka o kretanju tečaja vještak je utvrdio da je sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivao tečaj CHF na dan isplate kredita 2.129,60 EUR s negativnim razlikama i 2.743,53 EUR bez negativnih razlika.

36. Tužitelj konačno uređenim tužbenim zahtjevom potražuje na ime preplate zbog promjene tečaja CHF-a iznos glavnice od 2.743,53 EUR. Na taj način tužitelj je nakon provedenog vještačenja svoj tužbeni zahtjev smanjio (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je potraživao iznosu od 2.814,03 EUR zajedno sa zateznom kamatom). U slučaju kada tužitelj snizi tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP-a koja govori o povlačenju tužbe. Sukladno navedenom, budući se tuženik nije protivio povlačenju, temeljem odredbe čl. 191. st. 3. i 193. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu od tuženika u iznosu od 70,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom te odlučeno kao u izreci rješenja.

37. Nadalje sud nalazi da je upravo konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje na ime preplate zbog promjene tečaja CHF-a iznos glavnice od 2.743,53 EUR osnovan, a iz razloga što nema zakonskog temelja da se obveza tuženika umanjuje zbog toga što je tužitelj u pojedinim razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog platio manji anuitet iz razloga što takvi manje plaćeni iznosi tuženiku ne pripadaju, jer to tuženik niti je tražio, a niti bi na isto imao pravo, jer su utvrđenja iz parnice "Potrošač" stipulirane u korist potrošača, a ne u korist banaka.

38. Kako na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo primjedaba sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer su utvrđenja iz nalaza i mišljenja dostatna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a nalaz i mišljenje navedenog vještaka ocijenjen je stručnim, sveobuhvatnim, uvjerljivim i objektivnim, temeljenim na priloženim mjerodavnim ispravama.

39. Radi navedenog sud je tužitelju temeljem čl. 1111. ZOO-a u cijelosti dosudio zatraženi iznos glavnice sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 2.743,53 EUR s zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

40. U odnosu na prigovor tuženika kako tužitelj nije prosječni potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

41. Tako iz iskaza tužitelja proizlazi kako je isti dizao stambeni kredit za kupovinu stana za osobne potrebe. U to doba nije imao niti obrt, niti ikakvo poduzeće registrirano na svoje ime. Išao je u par banaka i raspitivao se za kredite. U PBZ kredit u švicarcima prezentiran mu je kao najpovoljnija opcija za njega. O pojedinim stavkama ugovora nije mogao pregovarat,i jer se radilo o standardiziranom obrascu kredita. Nitko mu detaljnije nije objasnio niti promjene valute CHF niti promjene kamata. Bilo mu je prezentirano da nema većih oscilacija niti u valuti niti u kamatama u to vrijeme za kredit u švicarcima. Također je naveo da u vrijeme sklapanja kredita nije znao što je valutna klauzula, ali sad zna te da prije tog kredita nije nikada dizao kredit. Također ne zna što utječe na promjene tečaja jedino zna da mu je tada bilo prezentirano da nema većih oscilacija u tečaju CHF u to doba.

42. Nadalje, sukladno čl. 3. toč.1. ZZP 07., potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

43. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog iskaza proizlazi kako je predmetni kredit podignut u osobne svrhe, dakle radi kupovine stana za osobne potrebe. U konačnici u čl. 2. predmetnog Ugovora stoji kako je namjena kredita za kupnju stambenog objekta.

44. Suprotno tvrdnjama tuženika da je teret dokaza na tužitelju da dokaže da je potrošač valja navesti da je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužitelj nije bio u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu potrošač već da je bio trgovac. O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. u kojoj je navedeno: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.". Slijedom svega navedenog, sud predmetni prigovor tuženika smatra u cijelosti neosnovanim.

45. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

46. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. uvezi s čl. 155. ZPP. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/18., 107/15., 37/22. i 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potrebna tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 16. travnja 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te zastupanja na ročištima dana 3. listopada 2023., 6. lipnja 2025. i 4. studenog 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) 100 bodova za svako, odnosno ukupno 500 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 74,59 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 300,00 EUR, pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.624,59 EUR.

47. Odluka o zateznim kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 151, st. 3. ZPP-a, te su tužitelju na dosuđeni trošak parničnog postupka zatezne kamate dosuđene od donošenja presude do isplate.

48. Kako tuženik nije uspio u sporu, to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

49. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. i III..

U Zagrebu, 20. studenog 2025.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku