REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-3708/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćnicima Jeleni Matulić i Borisu Biliću odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić & Bilić d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 07. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja OĆ, punomoćnice tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice GĆ, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.239,39 EUR i to sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 0,06 EUR koja teče od 31.03.08.

- 9,07 EUR koja teče od 31.10.08.

- 9,70 EUR koja teče od 31.12.08.

- 11,23 EUR koja teče od 31.01.09.

- 11,90 EUR koja teče od 28.02.09.

- 9,80 EUR koja teče od 31.03.09.

- 10,13 EUR koja teče od 30.04.09.

- 7,39 EUR koja teče od 31.05.09.

- 5,05 EUR koja teče od 30.06.09.

- 5,57 EUR koja teče od 31.07.09.

- 6,92 EUR koja teče od 31.08.09.

- 6,77 EUR koja teče od 30.09.09.

- 5,48 EUR koja teče od 31.10.09.

- 7,89 EUR koja teče od 30.11.09.

- 9,65 EUR koja teče od 31.12.09.

- 12,47 EUR koja teče od 31.01.10.

- 11,74 EUR koja teče od 28.02.10.

- 15,38 EUR koja teče od 31.03.10.

- 14,59 EUR koja teče od 30.04.10.

- 16,25 EUR koja teče od 31.05.10.

- 27,30 EUR koja teče od 30.06.10.

- 24,94 EUR koja teče od 31.07.10.

- 31,30 EUR koja teče od 31.08.10.

- 29,25 EUR koja teče od 30.09.10.

- 24,92 EUR koja teče od 31.10.10.

- 33,30 EUR koja teče od 30.11.10.

- 43,74 EUR koja teče od 31.12.10.

- 36,54 EUR koja teče od 31.01.11.

- 39,16 EUR koja teče od 28.02.11.

- 35,65 EUR koja teče od 31.03.11.

- 36,18 EUR koja teče od 30.04.11.

- 50,12 EUR koja teče od 31.05.11.

- 51,06 EUR koja teče od 30.06.11.

- 63,10 EUR koja teče od 31.07.11.

- 57,26 EUR koja teče od 31.08.11.

- 50,83 EUR koja teče od 30.09.11.

- 50,02 EUR koja teče od 31.10.11.

- 49,45 EUR koja teče od 30.11.11.

- 52,28 EUR koja teče od 31.12.11.

- 55,25 EUR koja teče od 31.01.12.

- 55,48 EUR koja teče od 29.02.12.

- 53,48 EUR koja teče od 31.03.12.

- 54,47 EUR koja teče od 30.04.12.

- 55,40 EUR koja teče od 31.05.12.

- 53,92 EUR koja teče od 30.06.12.

- 54,42 EUR koja teče od 31.07.12.

- 53,59 EUR koja teče od 31.08.12.

- 51,47 EUR koja teče od 30.09.12.

- 53,71 EUR koja teče od 31.10.12.

- 54,94 EUR koja teče od 30.11.12.

- 54,51 EUR koja teče od 31.12.12.

- 49,72 EUR koja teče od 31.01.13.

- 53,80 EUR koja teče od 28.02.13.

- 54,00 EUR koja teče od 31.03.13.

- 52,28 EUR koja teče od 30.04.13.

- 47,71 EUR koja teče od 31.05.13.

- 47,59 EUR koja teče od 30.06.13.

- 48,58 EUR koja teče od 31.07.13.

- 50,42 EUR koja teče od 31.08.13.

- 53,25 EUR koja teče od 30.09.13.

- 51,79 EUR koja teče od 31.10.13.

- 52,63 EUR koja teče od 30.11.13.

- 53,54 EUR koja teče od 31.12.13. do isplate,

sa zakonskom kamatom na navedene iznose do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.808,53 Eur sa kamatom koja se na navedeni iznos obračunava od 20. studenoga 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 10. listopada 2022. u bitnom se navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012145109 u Splitu, 05.12.2006., koji je solemniziran dana 07.12.2006. pred javnim bilježnikom Domagojem Matejčićem u Splitu, pod brojem OU-520/06. Temeljem tog ugovora tužena da je odobrila kredit u iznosu od 19.075,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju da su povećani anuiteti, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Tužitelj navodi da su prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu stranke ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a da je temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, koju tužitelj drži nepoštenom i ništetnom, tužitelj je bio prisiljen plaćati u razdoblju od 31.ožujka 2008. do 31.prosinca 2013. bitno veće iznose od ugovorenih, što ukupno iznosi 17.027,17 kn ( 2.259,89 EUR-a) kuna na dan 31. prosinca 2013. radi čega postavlja tužbeni zahtjev kojim traži isplatu navedenog iznosa kao i da se tuženika obveže na plaćanje troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predložio isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka te je istakao prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naveo je kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 07.01.2014., osam godina prije podnošenja tužbe pa je predložio sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Dalje je iznio stav prema kojem da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku da bi ova parnica trebala biti radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Tuženik drži i da u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Nadalje je navedeno da je člankom 22. ZOO-a izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule iz čega da je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Tuženik je naveo i da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta, a što znači da je javni bilježnik predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom i sadržajem odgovara propisima, pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Dalje je navedeno da se tužitelj svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tuženik je u cijelosti osporio i visinu predmetnog potraživanja te ustrajao u prigovoru zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009., dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012. e, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO.

3. Podneskom od 18. kolovoza 2025. uređen je tužbeni zahtjev na način da glasi kako je to navedeno u izreci.

4. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi: čitanjem Ugovora o kreditu broj 9012145109 u Splitu, 05.12.2006., koji je solemniziran dana 07.12.2006. pred javnim bilježnikom Domagojem Matejčićem u Splitu, pod brojem OU-520/06, otplatnog plana, priložene sudske prakse, knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Anti Beusu, saslušanjem tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među parničnim strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu dana 05. prosinca 2006. i da je odobren iznos od 19.075,00 CHF.

7. Među parničnim strankama je sporno ima li tužitelj pravo potraživati razliku više preplaćenih anuiteta s osnova razlike u tečaju CHF.

8. Iz Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu broj 9012145109 u Splitu, 05.12.2006., solemniziranog dana 07.12.2006. pred javnim bilježnikom Domagojem Matejčićem u Splitu pod brojem OU-520/06 razvidno je da su istog zaključili kao korisnik kredita SĆ i tuženik kao kreditor, a da je iznos kredita predstavljao iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.075,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke ( tuženika) važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita je bila kupnju vozila, rok otplate 84 mjeseca, ugovorena kamatna stopa da je iznosila 2,99 % te , a određena je otplata istog u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

9. Saslušan pred sudom tužitelj SĆ je naveo kako je predmetni kredit podigao za kupnju automobila za osobne potrebe. Tada da je bio zaposlen kao psiholog i nije se bavio nikakvom drugom djelatnošću. Tužitelj je naveo da su ga iz auto kuće uputili na PBZ d.d., a kada je došao u banku da su mu pokazali gotov ugovor za kredit, kamate da su mu djelovale povoljno i misli da se radilo o nekakvoj fiksnoj stopi, ali da se ništa nije objašnjavalo glede valute i rizika vezano za CHF. Tužitelj je naveo da mu se čini da je banka imala nekakav dogovor s auto kućom glede ovih kredita te da mu je ugovor predstavljen na način da mu je kazano da se radi o dobroj kamati, ali da mu se detaljno nije ništa objašnjavalo.

10. Sudski vještak za knjigovodstvo i financije Ante Beus u vještačenju od 23. ožujka 2025. u nalazu je u tablici 3. prikazao izračun više plaćenog iznosa po valuti te je zaključno naveo kako je tužitelj u promatranom razdoblju od isplate kredita do konačne otplate, zbog primjene valutne klauzule u CHF, platio ukupno više kredita u iznosu od 2.239,39 EUR-a. Zaključno je i u mišljenju naveo da je zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu od 2.239,39 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. Tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Sud prihvaća izračun vještaka kao stručan i argumentiran te u skladu s dokumentacijom dostavljenom u sudski spis.

11. Dakle, iz svih izvedenih dokaza, spisu priloženih isprava, iskaza tužitelja te vještačenja sud je zaključio:

- da su parnične stranke 05.12.2006. sklopili ugovor o namjenskom kreditu

- da je tužitelj predmetni kredit podigao radi kupnje motornog vozika

- da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita tužitelj bio zaposlen kao psiholog te da nije obavljao privatne djelatnosti

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je banka tj. tuženik ponudio tipski ugovor u kojem nije postojala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnog ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi

- da je u čl. 1. ugovoren iznos kredita u iznosu u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.075 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta ( 7 godina)

- da se tijekom trajanja kredita tečaj valute CHF više puta mijenjo, a time su se mijenjali i iznosi mjesečnih anuiteta,

- da je tužitelj utužio više plaćeno za period od ožujka 2008. do prosinca 2013. te da se u utuženom periodu tečaj CHF mijenjao,

- da je zbog promjene tečaja CHF, odnosno valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta u utuženom periodu što je dovelo do više plaćenog odnosno stjecanja bez osnove u ukupnom iznosu od 2.239,39 EUR-a.

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno i da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 10. listopada 2022.

- da je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

12. Iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru budući je tužitelj predmetni kredit podigao za osobne potrebe i to kupnju motornog vozila, dakle ne radi se o potrebama obrta, poduzeća ili profesije. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF ništetne ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

13. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO). Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio je Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 10. listopada 2022., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti.

14. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.

Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

15. Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.

16. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće:

Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika. Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

17. Tuženik nadalje tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, a što proizlazi i iz samog iskaza tužitelja, ugovorio s tužiteljem valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit, a s obzirom na svoju profesiju, nije znao ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF niti je bio informiran od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09; dalje: ZZP/07) važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja). Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive, a što se odnosi na valutnu klauzulu CHF.

Stoga su dakle odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/18 nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je i ona ništetna.

Naime, odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 2. Privrednu banku Zagrreb d.d. utvrđeno je da je, zajedno sa drugim tuženicima, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-

4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

18. Nadalje, potpuno je pogrešna tvrdnja tuženika da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na Privrednu banku Zagreb d.d. nedvojbeno i jasno proklamira ništavost spornih odredbi. Navedeno je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih činjenica – kao što je "špranciranost" bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je diljem Republike Hrvatske koristio iste obrasce ugovora o kreditu i postupao je istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude sudova različite mjesne nadležnosti protiv istog tuženika.

19. Tuženik također potpuno pogrešno navodi kako je solemnizacijom predmetnog Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik bio upoznat sa svim ugovornim odredbama. Neosnovanost ovog navoda proizlazi iz činjenice što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/2017. U konkretnom slučaju, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna je osim zato što je na nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva. Osim navedenog istaknuti je kako se ni ne može solemnizirati ono što među strankama nije ni bilo ugovoreno, a to su način i uvjeti za promjenu kamatne stope.

20. Nadalje, otplatom ugovora o kreditu, nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

U tom pogledu čankom 326. stavkom 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno stavku 2. istog članka ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja.

Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a kako to u tužbi tvrdi tuženik.

Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

21. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s odredbama ZOO-a.

Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Sudski vještak za knjigovodstvo i financije Ante Beus u vještačenju od 23. ožujka 2025. naveo je da je zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu od 2.239,39 EUR-a, a što je sve prikazao i u tablici. Kako je već navedeno sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća u cijelosti.

23. Odredbom članka 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle banka, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

24. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe članka 29. ZOO-a u svezi s odredbom članka 112. stavka 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire.

25. Slijedom svega navedenog zahtjev za isplatom iznosa od 2.239,39 eura sa zateznim kamatama je osnovan, sve na način kako je to specificirano u izreci presude te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. i 154. stavak 1. i 5. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) i to prema popisanom troškovniku tužitelja, a troškovi tužitelja sastoje se od materijalnih troškova koje je imao i to trošak vještačenja u iznosu od 399,00 Eura i trošak pristojbe tužbe u iznosu od 34,53 Eura, te troškova zastupanja po odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa).Tužitelju je tako priznat trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištima od 06.02.2023. i 07.10.2025., sastav obrazloženog podneska od 15.11.2022. i 18.08.2025.. u zatraženom iznosu od po 250,00 Eur po radnji sukladno Tbr.7.t.1., 8.t.1., 9.t.1., 46. i 54. Tarife, , pristup na ročište za objavu odluke u iznosu od 125,00 Eura sukladno Tbr. 9.t.3., 46. i 54. Tarife, a što sveukupno iznosi 1.808,53 Eur.

Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

U Splitu, 20. studenoga 2025.

SUTKINJA

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

punom. parničnih stranaka