REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1259/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ŽZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, Križevci, Zakmardijeva 18, protiv tuženika:

Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 22. listopada 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljevih opunomoćenika i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, od 18. rujna 2007., sadržajno potvrđenog po javnoj bilježnici Tatjani Kovačev, Osijek, pod posl. br. OV-14500/07, sklopljenog između SZ iz [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], tužiteljevog prednika i Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, ovdje tuženika, te ništetnim odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, od 26. srpnja 2010., sadržajno potvrđenog 6. kolovoza 2010. po javnoj bilježnici Mirjani Borić, Osijek, pod posl. br. OV-19275/10, sklopljenog između ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelja i Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, ovje tuženika, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos 3.834,32 EUR, s osnove valutne klauzule, zajedno sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 3,22 EUR od 1. veljače 2008. do isplate,

- 8,01 EUR od 12. ožujka 2008. do isplate,

- 6,63 EUR od 16. travnja 2008. do isplate,

- 6,63 EUR od 16. travnja 2008. do isplate,

- 2,37 EUR od 14. svibnja 2008. do isplate,

- 2,99 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate,

- 1,49 EUR od 15. srpnja 2008. do isplate,

- 0,70 EUR od 22. kolovoza 2008. do isplate,

- 1,07 EUR od 15. rujna 2008. do isplate,

- 10,53 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- 13,40 EUR od 12. studenoga 2008. do isplate,

- 5,09 EUR od 16. prosinca 2008. do isplate,

- 19,34 EUR od 28. siječnja 2009. do isplate,

- 22,60 EUR od 24. veljače 2009. do isplate,

- 15,72 EUR od 20. ožujka 2009. do isplate,

- 18,65 EUR od 27. travnja 2009. do isplate,

- 14,72 EUR od 27. svibnja 2009. do isplate,

- 13,38 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 14,47 EUR od 27. srpnja 2009. do isplate,

- 16,13 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 15,01 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 13,64 EUR od 30. listopada 2009. do isplate,

- 16,43 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 17,69 EUR od 28. prosinca 2009. do isplate,

- 20,10 EUR od 22. siječnja 2010. do isplate,

- 20,87 EUR od 22. veljače 2010. do isplate,

- 23,81 EUR od 23. ožujka 2010. do isplate,

- 24,13 EUR od 29. travnja 2010. do isplate,

- 23,67 EUR od 24. svibnja 2010. do isplate,

- 33,01 EUR od 28. lipnja 2010. do isplate,

- 35,47 EUR od 26. srpnja 2010. do isplate,

- 43,94 EUR od 30. kolovoza 2010. do isplate,

- 41,94 EUR od 21. rujna 2010. do isplate,

- 35,46 EUR od 28. listopada 2010. do isplate,

- 45,00 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 52,55 EUR od 28. prosinca 2010. do isplate,

- 49,13 EUR od 28. siječnja 2011. do isplate,

- 49,49 EUR od 21. veljače 2011. do isplate,

- 48,79 EUR od 29. ožujka 2011. do isplate,

- 47,95 EUR od 22. travnja 2011. do isplate,

- 63,88 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 65,40 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 75,31 EUR od 27. srpnja 2011. do isplate,

- 78,56 EUR od 26. kolovoza 2011. do isplate,

- 64,07 EUR od 26. rujna 2011. do isplate,

- 62,35 EUR od 24. listopada 2011. do isplate,

- 61,63 EUR od 23. studenoga 2011. do isplate,

- 64,90 EUR od 28. prosinca 2011. do isplate,

- 69,73 EUR od 30. siječnja 2012. do isplate,

- 70,26 EUR od 27. veljače 2012. do isplate,

- 68,49 EUR od 27. ožujka 2012. do isplate,

- 69,20 EUR od 26. travnja 2012. do isplate,

- 70,46 EUR od 28. svibnja 2012. do isplate,

- 69,46 EUR od 27. lipnja 2012. do isplate,

- 67,71 EUR od 20. srpnja 2012. do isplate,

- 67,22 EUR od 22. kolovoza 2012. do isplate,

- 64,60 EUR od 27. rujna 2012. do isplate,

- 69,46 EUR od 26. studenoga 2012. do isplate,

- 69,46 EUR od 26. studenoga 2012. do isplate,

- 68,20 EUR od 27. prosinca 2012. do isplate,

- 61,55 EUR od 21. siječnja 2013. do isplate,

- 64,84 EUR od 21. veljače 2013. do isplate,

- 67,23 EUR od 21. ožujka 2013. do isplate,

- 66,46 EUR od 29. travnja 2013. do isplate,

- 60,61 EUR od 23. svibnja 2013. do isplate,

- 61,55 EUR od 21. lipnja 2013. do isplate,

- 62,07 EUR od 23. srpnja 2013. do isplate,

- 63,70 EUR od 22. kolovoza 2013. do isplate,

- 65,82 EUR od 23. rujna 2013. do isplate,

- 66,08 EUR od 24. listopada 2013. do isplate,

- 68,02 EUR od 30. prosinca 2013. do isplate,

- 66,69 EUR od 24. siječnja 2014. do isplate,

- 69,87 EUR od 24. veljače 2014. do isplate,

- 69,65 EUR od 25. ožujka 2014. do isplate,

- 68,57 EUR od 28. travnja 2014. do isplate,

- 67,92 EUR od 26. svibnja 2014. do isplate,

- 67,61 EUR od 17. lipnja 2014. do isplate,

- 69,17 EUR od 15. srpnja 2014. do isplate,

- 69,17 EUR od 15. srpnja 2014. do isplate,

- 70,46 EUR od 16. rujna 2014. do isplate,

- 71,73 EUR od 15. listopada 2014. do isplate,

- 73,53 EUR od 24. studenoga 2014. do isplate,

- 73,53 EUR od 24. studenoga 2014. do isplate i

- 72,92 EUR od 29. prosinca 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.405,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 23. veljače 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su 18. rujna 2007. tuženik i tužiteljev prednik SZ iz [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, a koji Ugovor je sadržajno potvrđen po javnoj bilježnici Tatjani Kovačev, Osijek, pod posl. br. OV-14500/07 (dalje: Ugovor). Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljevu predniku-tužiteljevom ocu kredit u iznosu 20.018,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužiteljev prednik-tužiteljev otac SZ je preminuo te je između tužitelja i tuženika 26. srpnja 2010. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, a koji Dodatak Ugovoru je sadržajno potvrđen 6. kolovoza 2010. po javnoj bilježnici Mirjani Borić, Osijek, pod posl. br. OV-19275/10 (dalje: Dodatak Ugovoru). Dodatkom Ugovoru je tužitelj preuzeo sve obveze iz Ugovora te je ugovoreno da za urednu otplatu kredita nadalje odgovara tužitelj, kao i da je tužitelj upoznat sa svim uvjetima iz Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru. Tužitelj ustaje predmetno tužbom iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu i Dodatkom Ugovoru povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF). Upravo zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora, kao i Dodatka Ugovora, te trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Također, napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, među inim, i tuženika. Odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18, utvrđeno kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu vezane za švicarski franak (CHF). Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003. g., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno u ovom slučaju tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. -87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena otplata u valuti CHF nepoštene su ugovorne odredbe, a to budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u pravnom poslu između tužiteljevog prednika i tuženika, a koje obveze je Dodatkom Ugovoru preuzeo sam tužitelj, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tijekom otplatnog razdoblja Ugovora je došlo do aprecijacije CHF koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo i na tečaj HRK u odnosu na CHF, iako je HRK u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Banka, kao trgovac u ovom pravnom poslu, raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj, kao potrošač, nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnih pravnih poslova, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljev prednik, a kasnije i sam tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako predstavljene činjenice kao točne. Dakle, tužiteljev prednik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kasnije i sam tužitelj u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru, a zbog propusta tuženika u postupanju u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolago sa svim informacijama koje su bile potrebite kako bi donio informiranu odluku. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove ukupan iznos 4.011,56 EUR / 30.225,08 HRK. Dodatno, tužitelj ističe kako je već ranije pokrenuo postupak protiv tuženika, a za utvrđenje ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi predmetnog Ugovora i Dodatka Ugovoru te da je postupak završen presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5577/2019-31 od 17. siječnja 2023., kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora i Dodatka Ugovoru u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.202,77 EUR / 9.062,25 HRK, uz naknadu tužitelju parničnih troškova. S obzirom da je ranije navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. i 31. prosinca 2008., te s obzirom da Ugovor koji je predmetom ovog postupka predstavlja upravo takav ugovor, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (Narodne novine, br. 35/05., 41/08. i 125/11.), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvati tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 4.011,56 EUR / 30.225,08 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 5. travnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 46), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi korištenju obračuna koji je priložen tužbi. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 22. veljače 2018. Tužitelj nije bio korisnik kredita. Tužitelj je uz tužbu priložio rješenje o nasljeđivanju iz kojeg ne proizlazi da je upravo tužitelj naslijedio prava po predmetnom Ugovoru o kreditu. Ustvari, iz rješenja o nasljeđivanju ne proizlazi da su prava po Ugovoru o kreditu uopće bila predmetnom nasljeđivanja. Iz predmetnog Ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje motornog vozila. S tim u svezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala predmnijevati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu Ugovora, nije predočio tijekom postupka. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u čl. 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja HRK prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja HRK prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak Ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno čl. 1021. ZOO-a, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena Ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene najveće iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema HRK je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Uloga i cilj HNB-a je održati stabilnost tečaja HRK prema EUR i time omogućiti stabilnost cijena je ujedno bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj HRK prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, naprotiv, kako je tuženik imao razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je tuženik u samom Ugovoru upozorila tužitelja na valutni rizik (odluka Suda Europske unije u predmetu C-186/16, C-81/19. Odlučna činjenica u ovom predmetu je znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Zaključno, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 17. rujna 2025. (list 221-227) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 3.834,32 EUR / 28.889,78 HRK, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude

4. Raspravnim rješenjem od 22. listopada 2025. (list 249 i 250) je dopušteno daljnje postupanje po potonjem tužiteljevom podnesku predanom 17. rujna 2025., premda se je tuženik protivio preinaci tužbe učinjenoj istim podneskom. To stoga što je tužitelj prvotno, u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa 4.011,56 EUR / 30.225,08 HRK, dok je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine u iznosu 3.834,32 EUR, uz ispravak za iznose razlika sadržanih u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope koja je obuhvaćena tužbom u ovosudnom predmetu posl. br. P-5577/2019, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u presudu ovoga suda posl. br. P-5577/2019-31 od 17. siječnja 2023. (list 12-20), pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. SZ (list 21 i 22), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, od 18. rujna 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 19. rujna 2007. (list 23-27), Dodatak Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, od 26. srpnja 2010., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 6. kolovoza 2010. (list 28-30), pregled prometa po kreditu/specifikacije uplata (list 31-36), otplatni plan, od 25. svibnja 2019. (list 37-39), otplatni plan od 2. lipnja 2009. (list 40 i 41), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7103753547, od 25. svibnja 2019. (list 42), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj:

7103753547, od 15. ožujka 2023. (list 153), tuženikova obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope, od 8. siječnja 2013., upućena tužitelju (list 154), pregled prometa po kreditu/specifikacije uplata, od 30. prosinca 2014. (list 155-161), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 7. prosinca 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 164-170) i 5. lipnja 2025. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao dodatno financijsko vještačenje-novi izračun po tuženikovom prijedlogu (list 209-214) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 8. travnja 2025. (list 191-193).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljevim prednikom SZ u [adresa] **.**.2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, kao i da je tužitelj, kao nasljednik, s tuženikom 26. srpnja 2010. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, kao i svojstvo potrošača, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, od 18. rujna 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 19. rujna 2007. (list 23-27), utvrđeno je da je isti sklopljen u Osijeku, između ovdje tuženika, kao kreditora i SZ, kao korisnika kredita-dužnik i fiducijarni dužnik, tužiteljevog prednika, u svezi kredita za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje u iznosu 20.018,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama ovdje tuženika, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 5,20% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja; Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, a ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa; Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora; Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po istom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na navedeni iznos kredita iz čl. 1. istog Ugovora, uvećanog za 20% (čl. 2.); ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, uz poček (odgodu početka otplate kredita) od tri mjeseca te rok korištenja navedenog iznosa kredita je 6 mjeseci od dana odobrenja kredita, a najkasnije do 26. siječnja 2008. te tražbina kredita po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 1. srpnja 2015. (čl. 3.); ugovoreno je da se kredit koristi isplatom prodavatelju Auto Centar Lozić d.o.o., na račun broj: 2360000-1101833697, te korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem isprava koje potpisuje kreditor (čl. 4.); ugovorena je namjena kredita i to za kupnju vozila marke: Renault, tip i model: Clio 3 Dynamique 1.2 16 V/5V, broj šasije:

VF1BR1J0H38520717, godina proizvodnje 2007. (čl. 5.) i glede otplate kredita je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 284,83 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja, te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st. te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnike kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Otplata kredita počinje teći uz poček od tri mjeseca od datuma dospijeća prvog anuiteta definiranog u idućem stavku istog članka (akcija); Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu najranije prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit iskorišten, a najkasnije prvog dana drugog mjeseca od mjeseca u kojem je kredit iskorišten, te će kreditor dodatno obavijestiti korisnika kredita o datumu dospijeća prvog anuiteta (čl. 6.)

Naposljetku, Dodatkom Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, od 26. srpnja 2010., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 6. kolovoza 2010. (list 28-30), je tužitelj, kao nasljednik, stupio na mjesto SZ, kao prvotnog korisnika kredita te dužnika i fiducijarnog dužnika.

9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 8. travnja 2025. (list 191-193), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužiteljev otac SZ tijekom 2007. godine kod tuženika podigao predmetni auto kredit za kupnju osobnog automobila Renault, tip Clio, koji je koristio isključivo za vlastite potrebe, dakle nije korišten u komercijalne svrhe. Predmetni kredit je bio vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, te je isti kredit otplaćen u cijelosti u ugovorenom roku. Tužitelj, kao nasljednik svojega oca SZ, koji je preminuo u prosincu 2009., je s tuženikom tijekom 2010. godine sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je preuzeo obveze iz osnovnog Ugovora iz 2007. godine. Tužitelj je cijelo vrijeme zaposlenik, dakle ostvaruje prihode od nesamostalnog rada (plaću), dakle nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje. Na početku je tužiteljev otac SZ otplaćivao anuitete kredita, a zatim je tužitelj preuzeo otplatu istog kredita. Tužitelj, misli, da nije bilo mogućnosti pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi, niti je znao da se isto može činiti, već mu je tuženik samo ponudio želi li preuzeti predmetni Ugovor o kreditu koji je sklopio tužiteljev otac SZ. Nitko od ovlaštenih osoba nije informirao tužitelja o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Prije nego je tužitelj potpisao-sklopio Dodatak Ugovoru, tužitelj je isti pročitao te mu je otprilike bilo sve jasno i razumljivo pa stoga nije niti tražio pojašnjenje ugovornih odredbi. Poznato je tužitelju značenje valutne klauzule odnosno pod istim razumijeva da je otplata vezana uz stranu valutu. Nitko od ovlaštenih osoba nije upozorio tužitelja na valutni rizik odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je dana poredba istoga kod kredita vezanih uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Tužitelj nije izričito tražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe Dodatka Ugovoru. Tužitelj nije tražio nikakve informacije o tečaju CHF. Tužitelj je bio svjestan da tečaj CHF u odnosu na HRK može varirati, dakle može i porasti i smanjiti se. Tužitelj nije prigovarao povećanju anuiteta kredita. Tužiteljev otac SZ nije bio nositelj obrta niti član trgovačkog društva. Tužitelj za vrijeme otplate kredita bio nositelj obrta niti član trgovačkog društva.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja na okolnost visine tražbine stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 7. prosinca 2024. (list 164-170), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- iznos kredita prenesen u otplatu od 19.824,84 CHF iznosio je protuvrijednost od 11.621,94 EUR (konvertirani iznos);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2008.) do konačne otplate (29. prosinca 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF kojij je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno 4.108,36 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (list 166-169);

- tečaj CHF u odnosu na HRK je za cijelo vrijeme otplate kredita bio veći od početnog tečaja na dan isplate kredita tako da negativnih tečajnih razlika nije bilo.

11. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 5. lipnja 2025., kao dodatnog financijskog vještačenja-novi izračun po tuženikovom prijedlogu (list 209-214), utvrđeno je da, povodom tuženikovih primjedbi istaknutih podneskom od 19. veljače 2025., iz razloga što je tužitelj po istom kreditnom odnosu tužio razliku po osnovi promjene kamatne stope pred ovim pod posl. br. P-5577/19, vještak je mišljenja, u skladu s utvrđenjima i izračunima, kako iz osnovnog, tako i istog dopunskog nalaza, na temelju postavljene zadaće:

- iznos kredita prenesen u otplatu od 19.824,84 CHF iznosio je protuvrijednost od 11.621,94 EUR (konvertirani iznos),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2008.) do konačne otplate (29. prosinca 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF kojij je vrijedio u vrijeme korištenja kredita uz ispravak za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 3.834,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k1' Tabele 1a dopunskog nalaza (list 211-214);

- tečaj CHF u odnosu na HRK je za cijelo vrijeme otplate kredita bio veći od početnog tečaja na dan isplate kredita tako da tzv. negativnih razlika nije bilo.

12. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao i pisana dopuna istoga, su prihvaćeni u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, dok se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

13. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, kao niti sudska praksa, a na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 25. listopada 2023. (list 145 i 146) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

14. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, dok se ovdje radi o auto kreditu. To stoga što isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

15. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede položaja tužiteljevog prednika kao potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljev prednik je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom tužitelja, iz kojeg proizlazi da je tužiteljev prednik SZ, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, a ne u komercijalne svrhe, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljevog prednika, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljevog prednika, dakle tužiteljev prednik je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljev prednik nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

16. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljev prednik nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljev prednik nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljev prednik nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljev prednik pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljev prednik s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelju najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljevim prednikom, kao ni s tužiteljem, pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljevog prednika odnosno tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, time što je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

17. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pjedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i s obzirom na ovdje postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti spornih odredbi glede valutne klauzule. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 23. veljače 2023. očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 17. rujna 2025. (list 221- 227), jer istim tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladio i time konačno postavio tužbeni zahtjev.

18. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu. To stoga što tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita. Osim toga, iz Dodatka Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3210382827/07, broj kreditne partije: 7103753547, od 26. srpnja 2010., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 6. kolovoza 2010. (list 28-30), je tužitelj, kao nasljednik, stupio na mjesto SZ, kao prvotnog korisnika kredita te dužnika i fiducijarnog dužnika.

19. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

20. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, utvrđena je ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti osnovanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

21. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 3.834,32 EUR, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, uz ispravak za iznose razlika sadržanih u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope koja je obuhvaćena tužbom u ovosudnom predmetu posl. br. P- 5577/2019.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju financijski vještak ne nalazi iste, to tim više jer tuženik glede iste tražbine nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev za isplatu istoga, tada tzv. pozitivne razlike nije moguće jer sud nije ovlašten umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom na različite datume dospijeća/isplate pojedinih razlika mjesečnih anuiteta, a s obzirom na pravila ZOO-a o redu uračunavanja (čl. 171. i 172. ZOO-a). Ujedno, glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

23. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 17. rujna 2025. (list 221-227), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO- a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

25. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 16. svibnja 2023., 29. siječnja 2025., 25. travnja 2025. i 17. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. studenoga 2023., 8. travnja 2025. i 22. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 27. travnja 2023. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.650,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (412,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 43,29 EUR. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 300,00 EUR. Međutim nije priznat materijalni trošak putovanja tužiteljevog opunomoćenika na raspravu 8. travnja 2025. u zahtijevanom iznosu 52,00 EUR (Križevci-Zagreb-Križevci: 130 km x 0,40 EUR) niti materijalni trošak putovanja tužitelja na raspravu 8. travnja 2025. u zahtijevanom iznosu 236,88 EUR (Osijek-Zagreb-Osijek: 564 km x 0,40 EUR). Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.405,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 1. lipnja 2023., 18. listopada 2023., 19. veljače 2025. i 26. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 8. travnja 2025. i 22. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te sastava podneska od 26. travnja 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), dakle ukupno u iznosu 1.450,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (362,50 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako za radnju, tako i u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Ujedno je tuženiku u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 150,00 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.962,50 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

27. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.