REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5340/2022-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 7. listopada 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja Marka Kraljevića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika Melite Grozaj, odvjetnice u Zagrebu, dana 20. studenoga 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. rujna 2005. broj Ugovora 016- 1973/2006, sklopljenog između stranaka, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 2.018,70 CHF (slovima:dvijestisućeosamnaest švicarskih franaka i 70/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke,..".

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 23.093,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 22,48 EUR od 09.01.2009.

- 43,32 EUR od 08.02.2009.

- 59,34 EUR od 04.03.2009.

- 29,12 EUR od 07.04.2009.

- 37,70 EUR od 05.05.2009.

- 14,92 EUR od 05.06.2009.

- 5,28 EUR od 04.08.2009.

- 17,07 EUR od 05.09.2009.

- 4,47 EUR od 03.10.2009.

- 4,74 EUR od 03.11.2009.

- 16,80 EUR od 05.12.2009.

- 37,70 EUR od 05.01.2010.

- 55,45 EUR od 02.02.2010.

- 48,95 EUR od 03.03.2010.

- 77,08 EUR od 08.04.2010.

- 78,15 EUR od 07.05.2010.

- 106,02 EUR od 08.06.2010.

- 166,84 EUR od 06.07.2010.

- 154,23 EUR od 03.08.2010.

- 211,05 EUR od 08.09.2010.

- 173,54 EUR od 05.10.2010.

- 148,08 EUR od 05.11.2010.

- 223,10 EUR od 04.12.2010.

- 290,08 EUR od 06.01.2011.

- 253,91 EUR od 05.02.2011.

- 247,21 EUR od 08.03.2011.

- 225,78 EUR od 06.04.2011.

- 250,46 EUR od 04.05.2011.

- 347,98 EUR od 03.06.2011.

- 326,63 EUR od 06.07.2011

- 507,75 EUR od 03.08.2011.

- 387,79 EUR od 08.09.2011.

- 347,47 EUR od 08.10.2011.

- 372,63 EUR od 05.11.2011.

- 344,80 EUR od 04.12.2011.

- 375,46 EUR od 06.01.2012.

- 402,29 EUR od 04.02.2012.

- 400,00 EUR od 07.03.2012.

- 386,68 EUR od 06.04.2012.

- 392,18 EUR od 06.05.2012.

- 404,09 EUR od 06.06.2012.

- 391,83 EUR od 06.07.2012.

- 393,68 EUR od 04.08.2012.

- 387,22 EUR od 05.09.2012.

- 364,53 EUR od 04.10.2012.

- 391,78 EUR od 06.11.2012.

- 385,78 EUR od 06.12.2012.

- 393,97 EUR od 08.01.2013.

- 365,17 EUR od 05.02.2013.

- 378,48 EUR od 05.03.2013.

- 392,71 EUR od 05.04.2013.

- 383,77 EUR od 04.05.2013.

- 344,53 EUR od 05.06.2013.

- 335,84 EUR od 04.07.2013.

- 350,02 EUR od 03.08.2013.

- 364,70 EUR od 05.09.2013.

- 383,52 EUR od 05.10.2013.

- 375,56 EUR od 06.11.2013.

- 382,59 EUR od 05.12.2013.

- 379,04 EUR od 04.01.2014.

- 379,88 EUR od 06.02.2014.

- 386,50 EUR od 06.03.2014.

- 380,85 EUR od 05.04.2014.

- 374,18 EUR od 06.05.2014.

- 364,08 EUR od 05.06.2014.

- 375,00 EUR od 05.07.2014.

- 384,11 EUR od 05.08.2014.

- 392,23 EUR od 06.09.2014.

- 397,35 EUR od 03.10.2014.

- 403,80 EUR od 05.11.2014.

- 410,31 EUR od 05.12.2014.

- 408,26 EUR od 06.01.2015.

- 411,69 EUR od 06.02.2015.

- 411,69 EUR od 06.03.2015.

- 411,69 EUR od 04.04.2015.

- 411,69 EUR od 05.05.2015.

- 411,69 EUR od 06.06.2015.

- 411,69 EUR od 04.07.2015.

- 411,69 EUR od 04.08.2015.

- 411,69 EUR od 05.09.2015.

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. rujna 2005. broj Ugovora 016- 1973/2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:

"...sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..''. IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6.147,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 92,48 EUR od 08.04.2008.

- 90,80 EUR od 03.05.2008.

- 90,56 EUR od 05.06.2008.

- 90,58 EUR od 06.07.2008.

- 89,15 EUR od 07.08.2008.

- 89,44 EUR od 04.09.2008.

- 91,39 EUR od 07.10.2008.

- 95,89 EUR od 07.11.2008.

- 94,40 EUR od 06.12.2008.

- 98,45 EUR od 09.01.2009.

- 100,02 EUR od 08.02.2009.

- 101,23 EUR od 04.03.2009.

- 98,95 EUR od 07.04.2009.

- 99,60 EUR od 05.05.2009.

- 97,88 EUR od 05.06.2009.

- 96,57 EUR od 02.07.2008.

- 97,15 EUR od 04.08.2009.

- 98,04 EUR od 05.09.2009.

- 97,09 EUR od 03.10.2009.

- 97,11 EUR od 03.11.2009.

- 98,02 EUR od 05.12.2009.

- 99,60 EUR od 05.01.2010.

- 100,94 EUR od 02.02.2010.

- 100,45 EUR od 03.03.2010.

- 102,57 EUR od 08.04.2010.

- 102,65 EUR od 07.05.2010.

- 104,75 EUR od 08.06.2010.

- 109,34 EUR od 06.07.2010.

- 108,39 EUR od 03.08.2010.

- 112,68 EUR od 08.09.2010.

- 109,85 EUR od 05.10.2010.

- 83,12 EUR od 05.11.2010.

- 87,48 EUR od 04.12.2010.

- 90,49 EUR od 06.01.2011.

- 88,41 EUR od 05.02.2011.

- 88,02 EUR od 08.03.2011.

- 86,79 EUR od 06.04.2011.

- 88,21 EUR od 04.05.2011.

- 93,82 EUR od 03.06.2011.

- 92,59 EUR od 06.07.2011

- 103,01 EUR od 03.08.2011.

- 96,11 EUR od 08.09.2011.

- 73,61 EUR od 08.10.2011.

- 74,75 EUR od 05.11.2011.

- 73,49 EUR od 04.12.2011.

- 74,63 EUR od 06.01.2012.

- 75,84 EUR od 04.02.2012.

- 75,73 EUR od 07.03.2012.

- 75,14 EUR od 06.04.2012.

- 75,38 EUR od 06.05.2012.

- 75,92 EUR od 06.06.2012.

- 75,37 EUR od 06.07.2012.

- 75,45 EUR od 04.08.2012.

- 75,16 EUR od 05.09.2012.

- 74,14 EUR od 04.10.2012.

- 75,36 EUR od 06.11.2012.

- 75,08 EUR od 06.12.2012.

- 75,46 EUR od 08.01.2013.

- 74,17 EUR od 05.02.2013.

- 74,77 EUR od 05.03.2013.

- 75,41 EUR od 05.04.2013.

- 75,00 EUR od 04.05.2013.

- 73,24 EUR od 05.06.2013.

- 72,85 EUR od 04.07.2013.

- 73,48 EUR od 03.08.2013.

- 74,15 EUR od 05.09.2013.

- 74,99 EUR od 05.10.2013.

- 74,64 EUR od 06.11.2013.

- 74,95 EUR od 05.12.2013.

- 74,79 EUR od 04.01.2014.

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 5.478,18 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 20. studeni 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

V Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

I "Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. rujna 2005. broj Ugovora 016- 1973/2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

''Članak 2.

u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 324.600,00 CHF (slovima: tristodvadesetčetiritisućešesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana i plaćanja poreza.,.''.

II "Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.554,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.9.2015. do 1.1.2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.",

kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da 22. rujna 2005., kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 016-1973/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Rečenim Ugovorom tužitelju je odobren i stavljanje na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 324.600,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, s otplatom u mjesečnim anuitetima koji dospijevaju svakog posljednjeg dana u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti 2.018,70 CHF. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika o kojemu stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti sve što je plaćeno povrh onoga što je bio dužan platiti, odnosno preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope. Navodi da je 26. siječnja 2016. s tuženikom zaključio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako je tužitelj konvertirao kredit, nije obeštećen i njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno slijedom čega postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te u tužbenom zahtjevu konačno uređenom u podnesku od 7. lipnja 2023. (stranica 266-272 spisa) traži utvrđenje ništetnosti dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u kojem je iskazana valuta CHF, dijela čl. 3. Ugovora o kreditu u kojem je iskazan način otplate u mjesečnom anuitetu u CHF, isplatu preplaćene razlike u visini 23.093,41 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od njegova dospijeća do isplate, utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6. Ugovora u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, isplatu preplaćene razlike s te osnove u visini 6.147,02 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od njegova dospijeća do isplate, te isplatu razlike glavnice u iznosu 10.554,94 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi kako je sklapanjem Aneksa Ugovoru prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati jer je iz valute CHF konvertiran u valutu EUR, te da su sva plaćanja, uključujući i pretplatu obuhvaćeni novim ugovorom o kreditu. Navodi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Ističe da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika, kao i je da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi valjana budući je odrediva. Navodi da je konverzija izvršena na način kako to izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuju, tj. kao da se otpočetka radilo o kreditu u valuti EUR, slijedom čega smatra da tužitelj više ne može spram njega imati nikakvih potraživanja, te isti nema pravni interes za utvrđenje ništetnim pravnog odnosa koji više ne postoji. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 016-1973/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 2. rujna 2005. (stranica 16-23 spisa), zk izvadak (stranica 28 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 21. rujna 2005. (stranica 26-29 spisa), izračun konverzije kredita (stranica 44-45 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (stranica 46- 48 spisa), popis uplata (stranica 49-50 spisa), izvod otvorenih stavki (stranica 51 spisa), izvod po kreditu (stranica 52-53 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (stranica 54 spisa), zahtjev za prijevremenu konačnu otplatu kredita (stranica 55 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju (stranica 56 spisa), parametri ispisa informativna obavijest o prijevremenom zatvaranju (stranica 57 spisa), otplatni plan (stranica 58-62, 66-67, 77-78 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (stranica 63-65, 68-73 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranica 74-75 spisa), izjava vlasnika stambene nekretnine o korištenju nekretnine (stranica 79 spisa), otplatna tablica (stranica 80-81 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica 110-118 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (stranica 131-143 spisa), pročitan je realizirani otplatni plan (stranica 163-166 spisa), dodatnim financijskim vještačenjem (stranica 245-256 spisa), saslušao tužitelja (stranica 285-286 spisa), pročitan je kreditni prijedlog (stranica 291-300 spisa) i zamolbenim putem pred Općinski sud u Rijeci saslušao je svjedoka ZI (stranica 301-302 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 016-1973/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 22. rujna 2005. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u iznosu od 324.600,00 CHF kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti,

- da je rok otplate kredita određen na dvadeset godina, i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima koji dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu u protuvrijednosti 2.018,70 CHF,

- da su stranke 26. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 136.703,06 EUR, kao i da iznos preplate iznosi 0,00 EUR, a manjak iznosi 4.429,49 EUR.

6. Prijeporan je:

- tužiteljev status potrošača,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje promjenjivu kamatnu stopu i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu 26. siječnja 2016.

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP-, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, presudom posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

13. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su mu objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

14. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao u vlasništvu manji stan koji je kupio na kredit kod tuženika, a kako je želio kupiti veći stan, te budući da je imao bolje uvjete za kredit, otišao je kod tuženika vidjeti uvjete kreditiranja. Ponuđen mu je kredit u valuti CHF budući je imao povoljnu kamatnu stopu. Tom prilikom mu nije objašnjeno na temelju kojih parametara dolazi do promjene kamatne stope, a i on osobno nije očekivao da bi ista bila znatna. Naime, imao je raniji kredit u valuti EUR gdje je početna kamatna stopa bila znatno viša, ali se nije bitno mijenjala, nego se čak smanjivala. Prilikom dogovora oko uvjeta kredita službenik banke mu nije ništa rekao o rizicima koje preuzima na sebe ugovaranjem valute CHF, a ni on sam to nije dovodio u pitanje budući je smatrao tu valutu stabilnom. Prihvatio je uvjete tuženika i sklopio Ugovor o kreditu i kupio stan u kojem još uvijek živi. Njegova početna rata je bila oko 8.500,00 kuna, koja je zbog porasta tečaja i kamate došla na 14.700,00 kuna. Inače je ekonomist po struci i bavi se financijama, ali ni on nije mogao predvidjeti što će se dogoditi. U vrijeme ugovaranja kredita bio je član Uprave Financijske agencije nadležan za financije. Nakon što se pojavila mogućnost konverzije valute istu je iskoristio i sklopio Dodatak Ugovoru i kredit konvertirao u valutu EUR što je opet bilo od strane banke ponuđeno na način da ga ili prihvati ili ostavi. Kredit je u cijelosti otplatio. Na poseban upit je li mu poznat BI odgovara da je to njegov kolega iz srednje škole i s fakulteta i s njim je razgovarao oko podizanja prvog kredita u valuti EUR. Na daljnji upit je li mu poznato da nije bio kreditno sposoban za podizanje drugog kredita odgovara da mu to nije poznato. Nije mu poznato da bi BI kao član uprave tuženika osobno odobrio taj drugi kredit. Nije tražio kredit zbog poreza na nekretnine, odnosno nije mu poznato da bi u kredit bio uračunat iznos poreza na promet nekretnina. Nije mu poznato kolika je bila ugovorena naknada za obradu kredita. Misli da je naknada za prijevremenu otplatu kredita bila 2%. Sada se ne može sjetiti koliko je porasla kamata u odnosu na početno ugovorenu, dok za tečaj zna da je porastao s početnih 4,8% na 7,6% ili 7,7% i bio je viši od EUR. Budući da je bio član uprave Financijske agencije i bavio se financijama gledao je tečaj valute CHF unatrag i isti nije pokazivao bitna odstupanja. Koliko je njemu poznato tečaj raste ili pada ovisno o valuti i tržišnim utjecajima i okolnostima tako da ga je teško predvidjeti i on ga zaista nije mogao predvidjeti.

15. Svjedok ZI, zaposlenik tuženika u svom iskazu navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora bio osobni bankar, te čini neprijepornim da je na Ugovoru o kreditu stranaka njegov potpis. Ne sjeća se konkretnog Ugovora kao ni tužitelja jer ih je u to vrijeme bilo puno. Navodi da je postupak sklapanja ugovora išao tako da su zainteresirani došli u banku gdje bi im se ponudili sklapanje ugovora o kreditu u valuti EUR ili CHF franak i većinom su birali CHF jer je bila manja kamata čime su bili i kreditno sposobniji. U ono vrijeme se nije napominjalo da tečaj varira ili ne. Nije postojala mogućnost od strane korisnika kredita pregovarati o pojedinim odredbama odgovara. U to vrijeme se mogao sklopiti ugovor s fiksnom kamatom u valuti EUR. Nije bilo nikakvih naznaka da će tečaj i kamatna stopa naglo rasti. Na upit jesu li objašnjavali korisnicima od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope, odgovara da nisu.

16. Punomoćnik tuženika je prigovorio istinitosti iskaza tužitelja u dijelu koji se odnosi na kreditne uvjete i pregovore budući da je član uprave tuženika BI osobno odobrio posebne uvjete kreditiranja i to u odnosu na kamatu 4,30%, trošak obrade 1%, financiranje poreza na promet nekretnina, naknadu za prijevremenu otplatu od 0,5% i nedovoljnu kreditnu sposobnost, kao i da tužitelj nije prosječan potrošač s obzirom na znanja koja ima.

17. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe, te na temelju kojih parametara i kada se mijenja kamatna stopa. Neovisno o činjenici što je tužitelj bio član uprave Financijske agencije nadležan za financije, on nije mogao predvidjeti što će se dogoditi s tečajem valute CHF, jer je i sam rekao da je gledao njegova kretanja unatrag i da znatnih odstupanja nije bilo. Saznanja o valuti CHF, kao i da se radi o valuti utočišta su vezana uz usko bankarsko poslovanje o kojima tužitelj nije imao saznanja. Isto tako je činjenica da je radi poznanstva s navedenim članom uprave tuženika dobio povoljnije uvjete kredita jer nije imao dovoljnu kreditnu sposobnost za tako visoki kredit, te je dobio povoljniju kamatu u visini 4,30%, trošak obrade kredita 1%, trošak financiranje poreza na promet nekretnina, i naknadu za prijevremenu otplatu u visini 0,5%, što je razvidno iz kreditnog prijedloga (stranica 291-300 spisa), što ne znači da je tužitelj pregovarao s tuženikom, kao i da nisu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, kao i o promjenama kamatne stope, s tim da je neosnovano osporio da se radi o potrošačkom kreditu, jer navedena okolnost proizlazi iz iskaza tužitelja, da je kredit podignuo radi kupnje stana u kojem živi s obitelji i nikada ga nije koristio za poslovne svrhe.

18. Iz naprijed navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a koje su sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu, te u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je on morao vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, a isto se odnosi i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

20. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

21. Sklapanjem Dodatka Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, iako mu je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev- 2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

23. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C- 118/17 (E protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

24. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

25. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

26. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

27. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

28. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

29. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

30. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništetnim dio odredba čl. 2. Ugovora o kreditu koji glasi : u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

''Članak 2.

u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosi izns od 324.600,00 CHF (slovima: tristodvadesetčetiritisućešesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana i plaćanja poreza.,.''

ističe se da tim člankom nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi se na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF.

31. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 2. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Osim toga, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 2. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZZP-a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, niti je tužitelj osporavao ugovoreni iznos kredita, slijedom čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

32. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna iznosa preplaćenih kamata, preplaćenog tečaja koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju na dan realizacije kredita, te izračuna tzv. negativnih razlika u razdoblju kada je tečaj valute CHF bio niži u odnosu na početnu ugovoreni, kao i kada je kamatna stopa bila niža u odnosu na početno ugovorenu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., stalnom sudskom vještaku.

33. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, da je isplaćeni iznos od 324.600,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 1.553.959,53 kn. Rrazlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.542,51 CHF, odnosno 46.315,08 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 173.995,47 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 iz nalaza. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (manjak u iznosu od 33.836,13 kn), preostaje manje priznati iznos preplate od 299.836,74 kn (u ovaj iznos su uključene razlike po obje gore navedene osnove u ukupnom iznosu od 220.310,55 kn).Sve uplate u kunama koje je tužitelj obavio na ime otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i one koje su posljedica povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF, sukladno sporazumu tuženika i tužitelja izraženom kroz aneks uz ugovor o kreditu, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Izračun primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u valuti HRK u tom razdoblju, zahtijeva podatke tuženika o klasifikaciji kredita na više razina, kako bi se mogla odrediti visina kamatne stope uvjetovana ročnosti, namjeni, korisniku kredita (pripadanje određenoj dobnoj skupini) itd.

34. U svom pisanom očitovanju glede navoda tuženika da nisu uzete u obzir tzv. negativne razlike, vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza i mišljenja. Ako sud utvrdi da se u izračunima trebaju u obzir uzeti iznosi koje je tužitelj manje platio u određenim razdobljima (niža kamatna stopa i tečaj u odnosu na početno ugovoreni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.877,11 CHF, odnosno 35.765,12 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1a iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1a iz nalaza (u kunama). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 159.312,03 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu's' Tabele 1a iz nalaza. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (manjak u iznosu od 33.836,13 kn), preostaje manje priznati iznos preplate od 255.744,08 kn (u ovaj iznos su uključene razlike po obje gore navedene osnove u ukupnom iznosu od 195.077,15 kn).

35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

36. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 23.093,41 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, te 6.147,02 EUR, na ime pretplate temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

37. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dospijeća na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

38. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice u visini od 10.554,94 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, koji zahtjev tužitelj prvi put ističe u podnesku od 7. lipnja 2023. (stranica 266- 272 spisa), zbog sljedećih razloga;

39. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

40. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

41. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

42. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi treba umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

43. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (39.795,37 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

44. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 73% s visinom, slijedom čega je njegov uspjeh u sporu 87%.

45. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 10.6.2020., 1.4.2025., 14.5.2025. i 7.10.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 1000 bodova), sastava podneska od 28.1.2020., 1.7.2020., 7.6.2023. i 21.7.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 1000 bodova), odnosno 2250 bodova ili 4.500,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.125,00 EUR, što ukupno iznosi 5.625,00 EUR, koji trošak je umanjen za 13% odnosno za 731,25 EUR, za koliko tužitelj nije uspio u parnici, a tuženik jest, tako da priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 4.893,75,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu 385,35 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 5.478,18 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

46. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 20. studeni 2025. do isplate.

47. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 20. studenoga 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika