Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1148/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Valentina Kolar, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-339/2024-21 od 27. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P- 339/2024-21 od 27. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke i pod točkom IV. izreke za iznos od 2.777,89 eur.

II. Preinačava se navedena presuda pod točkama I. i II. izreke te pod točkom IV. izreke za iznos od 126,09 eur i za isto sudi:

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužitelja FM koji glase:

1. "I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj 014/2006 od 27. travnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-71/2006 dana 27. travnja 2006. godine, koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. točki P. Ugovora o kreditu broj 014/2006 od 27. travnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-71/2006 dana 27. travnja 2006. godine, koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“ 2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja FM za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 126,09 eur.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 442,21 eur.

Obrazloženje

1.Prvsotupanjskom presudom je presuđeno:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj 014/2006 od 27. travnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-71/2006 dana 27. travnja 2006. godine, koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. točki P. Ugovora o kreditu broj 014/2006 od 27. travnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Cividini pod brojem: OU-71/2006 dana 27. travnja 2006. godine, koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

III. Nalaže se tuženiku „Zagrebačkoj banci“ d.d. [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju FM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 8.325,71 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine do isplate, sukladno čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja je za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.903,98 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja pa do isplate, u roku 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 442,21 eur.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je (pored već pravomoćno presuđenog dijela kojim je utvrđena djelomična ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. t. 2., prema kojoj tuženik pristaje za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, zahtjev za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 23. t. P., prema kojoj korisnik kredita izjavljuje kreditoru da je upoznat s činjenicom da su kredit i sve obveze na povrat kredita vezani uz valutnu klauzulu te zahtjev za isplatu iznosa od 8.325,71 eur na ime ništetnosti tih odredbi ugovora o kreditu broj 014/2006 od 27. travnja 2006. kojeg su zaključili tužitelj i tuženik, prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, promjenljivu u skladu Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. U svezi ništetnosti navedenih odredaba Ugovora tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u kolektivnom sporu. Tvrdi da se time što su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim se ugovor 27. travnja 2006. konvertirao u valutu Eur, nije postigao učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

5. Tuženik osporava tužbeni zahtjev navodom da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) trajno i konačno riješile svoj odnos te da tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede na koje upire tuženik. Pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju izričito ističe tuženik. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP, jer time što je tužitelj umjesto isplate neodređenog iznosa na ime promjene kamatne stope i valutne klauzule na svaki mjesečno više uplaćeni iznos zahtijevao isplatu u apsolutnom iznosu tužba nije preinačena. Slijedom toga, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, jer je sud prvog stupnja odlučivao u okviru činjeničnih navoda tužitelja i postavljenog tužbenog zahtjeva.

6.1. Glede žalbenih navoda kojima tuženik upire na pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, osporavajući tužitelju status potrošača treba navesti da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba za izgradnju kuće, da se u ugovoru ne spominje ni obrt niti trgovačko društvo u vlasništvu tužitelja, dok iz sadržaja ugovoru o kreditu proizlazi da je sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika kao banke, za adaptaciju kuće. Dakle, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti, pa je, s obzirom na takva utvrđenja, pravilno ocijenjeno da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP). No, kada tuženik prigovara da tužitelj nema status potrošača teret dokaza da tužitelj nema status potrošača je na tuženiku. Tuženik to međutim u postupku nije dokazao. Prema tome, neosnovano tuženik sadržajem žalbe upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a. ZPP.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice relevantne za predmet spora.

8. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio:

- da su 27. travnja 2006. tužitelj i tuženik zaključili Ugovoru o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora),

- da je, sukladno čl. 2. toga Ugovora, redovna kamatna stopa ugovorena po stopi od 4,50% godišnje, kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,

-da je odredbom čl. 7. Ugovora ugovorena otplata kredita na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja,

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u kojem postupku je sudjelovao i tuženik, pravomoćno utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak nepoštena i ništetna i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača,

- da je unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka bilo suprotno načelima obveznog prava i time je tužitelj kao korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok tužitelj nije mogao ocijeniti kako će se kretati buduća kamatna stopa te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost,

- da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene te ništetne, jer banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro,

- da je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe na štetu potrošača značajna,

- da su stranke 29. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015 – dalje: ZIDZPK) kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. lipnja 2006. do dana konverzije 30. rujna 2015., koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 2.173,58 eur, dok razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do konca izračuna, koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaj za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos razlike sadržan u razlici obveza koja proizlazi iz promjena kamatne stope, iznosi ukupno 4.325,62 eur,

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 6.375,76 kn/846,21 eur) preostaje manje priznati iznos preplate od 62.730,08 kn/8.325,71 eur.

9. Na temelju ovih utvrđenja prvostupanjski sud, pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP u vezi čl. 502.c. ZPP, kao i čl. 323. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) zaključuje da provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, jer konverzija nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te da je stoga tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

10. Prvostupanjski sud je već ranijom pravomoćnom presudom utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ništetne te se pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, a na koje se u tužbi pozvao i tužitelj, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tražbina tužitelja nije zastarjela jer je podnošenjem kolektivne tužbe, čiji se učinak proteže i na ovaj predmet, sukladno čl.241. ZOO prekinuta zastara predmetne tražbine. Kako rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, za tražbine s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a za tražbine s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. to do podnošenja tužbe u ovom postupku 3. lipnja 2019. nije protekao rok od 5 godina.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da ne postoji tražbina tužitelja jer da je sklapanjem Dodatka ugovora tužitelj u cijelosti obeštećen. Ovo stoga sklapanjem Dodatka ugovoru nije u cijelosti otklonjena posljedica ništetnosti odredbe u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

13. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t. 6. ZIDZPK, na način kako to nalaže zakon. Odredbama ZIDZPK, a niti Dodatkom ugovora, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF, i s kamatom koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke. Svrha ZIDZPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim.

14. Stoga je potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.1. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića sud prvog stupnja je utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. lipnja 2006. do dana konverzije 30. rujna 2015., koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 2.173,58 eur, dok razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do konca izračuna, koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaj za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos razlike sadržan u razlici obveza koja proizlazi iz promjena kamatne stope, iznosi ukupno 4.325,62 eur te da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 6.375,76 kn/846,21 eur) preostaje manje priznati iznos preplate od 62.730,08 kn/8.325,71 eur.

14.2. Prema tome, iznos preplate utvrđen konverzijom ne predstavlja potpuno obeštećenje tužitelja pa tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev, kako je to zaključio i prvostupanjski sud.

15. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"Slijedom toga, neosnovano tuženik navodi da tužitelj nema pravo na povrat stečenog bez osnove.

16. Stoga, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u vezi čl. 324. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nepošten stjecatelj, a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Valjalo je stoga kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke.

18. Međutim, odlučujući o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl..

7. t. 2. ugovora, pobliže označenog pod točkom I. izreke prvostupanjske presude i dijela odredbe čl. 23. t. P. ugovora, pobliže označenog pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, prvostupanjski sud je iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o ništetnosti tih odredbi. Naime, ugovorne odredbe iz čl. 7. t. 2. i čl. 23. t. P., čije utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtijeva u ovom postupku, nisu bile predmetom razmatranja u kolektivnom sporu, pa se zaključak o utvrđenju ništetnosti tih odredbi ne može temeljiti na odlukama iz kolektivnog spora, kako to u žalbi ističe i tuženik. Osnovanost tih zahtjeva ne proizlazi ni iz drugih izvedenih dokaza. Osim toga je za reći i to da tuženik osnovano upire da su takvi zahtjevi postavljeni protivno odredbi čl.187. st. 1. ZPP.

19. S obzirom na navedeno, valjalo je u tome prihvatiti žalbu tuženika te na temelju odredbe čl. 373. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke te zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

20. Iako je djelomično preinačena prvostupanjska presuda, dužan je tuženik tužitelju naknaditi sve troškove potrebne za vođenje ove parnice, rukovodeći se troškovnikom tužitelja, sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP i čl. 154. st. 5. ZPP, jer tužitelj u sporu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

20.1. Troškove zastupanja i troškove vještačenja tuženik određeno ne pobija, a kako sud drugog stupnja u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to glede visine tih troškova presuda nije posebno ispitivana.

20.2. Tužitelj je platio sudsku pristojbu u iznosu od 129,73 eur 24.siječnja 2023. na presudu poslovni broj P-882/2022, jer tada još nije bila na snazi odredba čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23 – dalje: ZSP) prema kojoj bi tužitelj u smislu čl. 11. st. 1. t. 20. ZSP bio oslobođen od plaćanja sudske pristojbe pa je osnovano prvostupanjski sud tužitelju dosudio taj trošak. Međutim, prema stanju spisa tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu pa je neosnovano tužitelju s te osnove priznat iznos od 126,09 eur. Preostali iznos troškova postupka od 2.777,89 eur tuženik pak neosnovano pobija.

20.3. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom IV. izreke za iznos od 2.777,89 eur, dok je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP presuda pod točkom IV. izreke preinačena za iznos od 126,09 eur i zahtjev tužitelja za naknadom toga troška odbijen kao neosnovan.

21. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. i 2. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba osnovana samo u razmjerno neznatnom dijelu, zbog kojih nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 20. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor