Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1134/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Duji Duplančiću, odvjetniku u Splitu, Put Plokita 87, protiv tuženika ĆĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima MĐ, IĐ, Ani Mariji Ljubičić Kuzmanić i Jošku Mikuliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ljubičić, Vrdoljak & Partneri d.o.o. Split, Sukoišanska 4, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Makarskoj Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-198/2019- 22 od 5. rujna 2025., 20. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja LĐ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-198/2019- 22 od 5. rujna 2025. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.750,00 EUR (tisuću sedam stotina pedeset eura) te u točki III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja LĐ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 500,00 EUR (pet stotina eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.459,95 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2018. do isplate (točka I. izreke), tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR sa zateznom kamatom od 5. rujna 2025. do isplate, u roku 15 dana, dok je za više zatraženo zahtjev tuženika za naknadom troška odbijen kao neosnovan (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.300,00 EUR kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 500,00 EUR.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom pravične novčane naknade zbog pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled u iznosu od 1.459,95 EUR, izjavom tuženika, izrečenom pred većim brojem ljudi: ''Ubojico jedna, ubio si čovjeka veslom, makni se odavde''.

6. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je između parničnih stranaka došlo do sukoba, na način da je TĐ, zet tuženika, mještanima [adresa] branio proći kamionom do plaže, smatrajući da će prolaz kamiona dovesti do urušavanja obiteljske kuće i u tu svrhu parkirao svoje vozilo na cestu da spriječi prolazak kamiona, da su mještani [adresa] smatrali da imaju pravo prolaziti kamionima do plaže radi njezina uređenja, dok se obitelj TĐ tome protivila zbog bojazni od narušavanja statike obiteljske kuće,

- da je tijekom navedenog događaja došlo do verbalnog sukoba između tužitelja i tuženika,

- da je tom prilikom tuženik tužitelju doista rekao: ''Ubojico jedna, ubio si čovjeka veslom, makni se odavde'' i time počinio štetnu radnju koja se navodi u tužbi,

- da je tuženik rođen 1937. godine te da je u vrijeme verbalnog sukoba imao navršenih 81 godinu života, a da je tužitelj tada imao 59 godina,

- da tužitelj u vezi sa spornom izjavom tuženika nije podnio kaznenu prijavu državnom odvjetništvu ili policiji,

- da je u vezi s predmetnim događajem podnesen optužni prijedlog zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira protiv tužitelja, tuženika, TĐ i CĐ,

- da su zbog navedenog sukoba obje stranke prekršajno sankcionirane,

- da je tužitelj u iskazu naveo da se teško nosio s odgovaranjem na pitanja zašto mu je tužitelj to rekao, je li on stvarno nekoga ubio i slično, zbog čega da nije mogao mirno spavati te je izbjegavao šire društvo, ali i

- da je u iskazu također naveo da su sumještani na okolnost navedenog događaja govorili ''Ajde pusti ga, on je ubio čovjeka veslom'', naglašavajući pritom da su ga njegovi prijatelji i mještani na takav način zezali, iz razloga što su bili svjesni da nikoga i nikada nije ubio veslom.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da izjava tuženika doista predstavlja štetnu radnju, koja je mogla prouzročiti štetu ugledu tužitelja i povrijediti njegovo pravo osobnosti jer da je u malom mjestu, u kojem su ljudi bliski i imaju saznanja o onome što se govori o sumještanima, bilo moguće da predmetna izjava tuženika izazove neugodne upite. Međutim, da je upravo sam tužitelj u iskazu naveo da u takvu izjavu tuženika sumještani nisu povjerovali jer ga znaju, kao i on njih, dok na okolnost nelagodnih upita, nesanice i problema sa svakodnevnim aktivnostima tužitelj nije priložio dokaze, da ni iz stanja spisa ne proizlazi da je potražio liječničku pomoć, a niti je pružio bilo koji drugi dokaz na navedene okolnosti. Stoga je o zahtjevu tužitelja odlučio primjenom čl. 221.a ZPP, tj. da tužitelj nije dokazao nastanak štete u vidu povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (neimovinska šteta).

7.1. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 19. st. 1., čl. 1100. st. 1. i 2., čl. 1046. i čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO).

8. Zaključak prvostupanjskoga suda je pravilan te ga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

9. Odredbom čl. 1100. ZOO propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (st. 1.) te da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (st. 1).

9.1. U odnosu na žalbene navode tužitelja, kojima ističe da je očita namjera tuženika bila degradacija njegove osobnosti, da iznošenje spornih netočnih informacija zadire u njegov integritet, da svaki čovjek ima pravo na poštivanje i zaštitu svog dostojanstva te da je pobijanom presudom dano za pravo tuženiku i svim drugim pojedincima da mogu bilo kada i bilo gdje iznositi svekolike neistine i klevetati bez ikakve zadrške i bojazni od reperkusija pravosuđa, treba reći da pravo na naknadu štete u smislu navedene odredbe oštećenima pripada samo onda kada težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju. Međutim, u ovom slučaju sud prvoga stupnja je pravilno zaključio da već iz iskaza samog tužitelja ne proizlazi da bi sporna izjava kod njega izazvala tako tešku i intenzivnu duševnu bol zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti, koja bi opravdavala dosuđenje pravične novčane naknade. Naime, točno je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da je dostojanstvo čovjeka vrijednost koja ulazi u krug temeljnih osobnih prava. No, pritom o pravu na pravičnu novčanu naknadu za duševne boli u smislu čl. 19. i čl. 1100. ZOO, sud treba odlučiti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. U ovom slučaju iz iskaza svjedoka CĐ, HĐ, RĐ, ŽĐ i OĐ proizlazi da je kritične zgode na mjestu događaja bilo puno ljudi koji su pričali istovremeno, da je bila buka, vika i galama, da je bilo svađa, prepirke i psovanja, tako da svi prisutni nisu mogli čuti spornu izjavu tuženika, da je i policijski službenik, svjedok ŽĐ, naveo da nikakvih prijetnji nije bilo i da se ne sjeća što je tom prigodom netko nekome rekao, da je svjedok PĐ naveo da tužitelj na izjavu tuženika nije ''nešto posebno reagirao'', a svjedok RĐ da je bilo vrijeđanja, kako s jedne, tako i s druge strane svih sudionika, s time da je svjedok AĐ, na upit govori li tuženik razgovjetno, naveo da je potrebno ''malo se koncentrirati'' da bi ga se moglo razumjeti. Takve okolnosti već same po sebi ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da su svi sudionici događaja čuli odnosno mogli čuti izjavu tuženika. Kada se pritom ima u vidu da je svjedok CĐ naveo da u mjestu i šire nije čuo da bi netko nekoga ubio veslom, kao i iskaz tužitelja, koji ne daje pouzdanu osnovu za zaključak da je nakon spornog događaja i izjave tuženika njegov ugled u sredini u kojoj živi bio narušen ili išta manji od onoga kojega je uživao prije tog događaja, već naprotiv, da su njegovi prijatelji i mještani bili svjesni da nije nikada nikoga ubio veslom jer se svi međusobno dobro poznaju, onda u takvim okolnostima tvrdnja tužitelja da se nakon ovog događaja osjećao ''vrlo loše'', sama po sebi nije dovoljna za zaključak da nelagoda koju je zbog toga osjećao opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade. Osim toga, od svih saslušanih svjedoka, jedino svjedok CĐ navodi kako zna ''da je LĐ imao neugodnosti, a s obzirom na malu sredinu u kojoj živi'', ne navodeći određeno u čemu su se te neugodnosti konkretno sastojale.

10. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da okolnosti konkretnog slučaja i težina povrede ne opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. ZOO jer tužitelj nije dokazao da je zbog reakcije okoline trpio duševne boli takvog intenziteta i trajanja koje bi opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 19. i čl. 1100. ZOO.

11. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. Budući da odluku o trošku tužitelj ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

13. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).

14. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka (točka II. izreke ove presude).

15. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u ''preostalom'' iznosu) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici, 20. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos