REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5005/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Antonio Medić, odvjetnik u Zagrebu, Vlaška 83, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa opunomoćenica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 22. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja i tužiteljevog opunomoćenika, a u izočnosti tuženikove opunomoćenice, 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dio Ugovora o kreditu, broj: 9012392586, sklopljen 5. travnja 2007. između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, sadržajno potvrđenog 5. travnja 2007. po javnoj bilježnici Ranki Spevec, Velika Gorica, pod posl. br. OV-5320/2007, na iznos 32.839,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika koji je vrijedio na dana korištenja kredita, iz čl. 4. Kamata na kredit, koji glasi: ''promjenjiva sukladno odluci Banke''.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 5.256,63 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,77 EUR od 29. veljače 2008.,

- 5,99 EUR od 31. ožujka 2008.,

- 23,89 EUR od 31. listopada 2008.,

- 5,30 EUR od 30. studenoga 2008.,

- 25,14 EUR od 31. prosinca 2008.,

- 28,17 EUR od 31. siječnja 2009.,

- 29,50 EUR od 28. veljače 2009.,

- 25,32 EUR od 31. ožujka 2009.,

- 25,99 EUR od 30. travnja 2009.,

- 20,54 EUR od 31. svibnja 2009.,

- 15,90 EUR od 30. lipnja 2009.,

- 16,94 EUR od 31. srpnja 2009.,

- 19,61 EUR od 31. kolovoza 2009.,

- 19,32 EUR od 30. rujna 2009.,

- 16,76 EUR od 31. listopada 2009.,

- 21,54 EUR od 30. studenoga 2009.,

- 25,03 EUR od 31. prosinca 2009.,

- 30,64 EUR od 31. siječnja 2010.,

- 29,18 EUR od 28. veljače 2010.,

- 35,56 EUR od 7. travnja 2010.,

- 34,83 EUR od 30. travnja 2010.,

- 39,36 EUR od 4. lipnja 2010.,

- 57,32 EUR od 6. srpnja 2010.,

- 48,52 EUR od 4. kolovoza 2010.,

- 75,76 EUR od 9. rujna 2010.,

- 59,32 EUR od 4. listopada 2010.,

- 59,24 EUR od 8. studenoga 2010.,

- 71,65 EUR od 6. prosinca 2010.,

- 91,38 EUR od 10. siječnja 2011.,

- 78,42 EUR od 31. siječnja 2011.,

- 83,61 EUR od 28. veljače 2011.,

- 75,59 EUR od 1. travnja 2011.,

- 77,69 EUR od 30. travnja 2011.,

- 105,38 EUR od 31. svibnja 2011.,

- 96,48 EUR od 5. srpnja 2011.,

- 131,14 EUR od 31. srpnja 2011.,

- 119,55 EUR od 31. kolovoza 2011.,

- 106,78 EUR od 30. rujna 2011.,

- 104,97 EUR od 28. listopada 2011.,

- 104,61 EUR od 1. prosinca 2011.,

- 108,66 EUR od 30. prosinca 2011.,

- 114,09 EUR od 30. siječnja 2012.,

- 115,71 EUR od 1. ožujka 2012.,

- 111,56 EUR od 6. travnja 2012.,

- 114,01 EUR od 30. travnja 2012.,

- 116,40 EUR od 1. lipnja 2012.,

- 112,93 EUR od 30. lipnja 2012.,

- 113,91 EUR od 31. srpnja 2012.,

- 112,26 EUR od 31. kolovoza 2012.,

- 108,02 EUR od 28. rujna 2012.,

- 112,50 EUR od 31. listopada 2012.,

- 114,90 EUR od 28. studenoga 2012.,

- 114,09 EUR od 31. prosinca 2012.,

- 102,65 EUR od 29. siječnja 2013.,

- 110,07 EUR od 4. ožujka 2013.,

- 113,77 EUR od 5. travnja 2013.,

- 109,66 EUR od 30. travnja 2013.,

- 100,60 EUR od 31. svibnja 2013.,

- 99,48 EUR od 2. srpnja 2013.,

- 102,31 EUR od 31. srpnja 2013.,

- 104,61 EUR od 7. rujna 2013.,

- 111,59 EUR od 30. rujna 2013.,

- 108,70 EUR od 31. listopada 2013.,

- 110,36 EUR od 30. studenoga 2013.,

- 112,25 EUR od 31. prosinca 2013.,

- 113,16 EUR od 3. veljače 2014.,

- 116,56 EUR od 28. veljače 2014.,

- 115,80 EUR od 31. ožujka 2014. i

- 113,33 EUR od 29. travnja 2014.,

sve do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.431,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 5. lipnja 2023. (obavijest o primitku eletkroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojem se navodi da su tuženik i tužitelj 5. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9012392586 (dalje: Ugovor o kreditu), sadržajno potvrđen istoga dana po javnoj bilježnici Ranki Spevec, Velika Gorica, pod posl. br. OV-5320/07, kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu 32.839,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamata uz primjenu godišnje promjenjive kamatne stope sukladno internim aktima tuženika (u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana), s tim da je početna kamatna stopa (na dan sklapanja Ugovora) ugovorena po stopi od 5,10% godišnje (toč. 4. osnovnog Ugovora). Mjesečni anuiteti su rasli, a što je bila posljedica jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika. Tužitelj smatra kako je odredba prema kojoj je stopa ugovorne redovne kamate promjenjiva prema jednostranim odlukama banke ništetna. Tužitelj je cijelosti otplatio predmetni kredit. Naime, toč. 4. ugovoreno je: promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 5,10%. Ništetni dio iste odredbe je onaj kojim je određeno "... promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila....", te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile redovnu kamatnu stopu koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, koje tužitelju, kao prosječnom potrošaču i prosječno pažljivom čovjeku, nisu bile jasne i razumljive, radi čega je kamata bila neodrediva, odnosno nije bilo definiranih jasnih parametara za promjenu kamatne stope, a posljedica čega je ništetnost tog dijela ugovora o kreditu. Jedini parametar koji je tužitelju bio poznat i razumljiv u trenutku isplate kredita i sklapanja Ugovora o kreditu bila je početna kamatna stopa od 5,10%, tako da u tom dijelu tužitelj ne osporava valjanost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Tuženik, kao visoko specijalizirana novčarska ustanova, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih ''proizvoda'', bio je dužan nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju (i svakom drugom klijentu, potrošaču) i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne na štetu tužitelja. Znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima tužitelja kao prosječnog potrošača je toliko superiorno da je to nemjerljivo. Upravo zato je u Ugovoru o kreditu tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on nije na valjani način učinio kod sklapanja Ugovora, već se zadovoljio nedorečenom i nerazumljivom formulacijom o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ostala potpuno nerazumljiva i neodrediva. Nakon podizanja kredita s kamatnom stopom od 5,10% godišnje i početnog otplatnog plana, tuženik je tužitelju jednostrano mijenjao kamatnu stopu na nepošten način. Gore navedeno shvaćanje izneseno je i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da mu pripada novčani iznos na ime obeštećenja zbog primjene djelomično ništetne odredbe Ugovora. Posljedica ništetnosti dijela toč. 4. Ugovora o kreditu je ta da je tužitelj preplatio svaki mjesec kamate, u vremenu od sklapanja Ugovora o kreditu pa do konačne otplate kredita, računajući da je anuitete plaćao po obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na to da je anuitete plaćao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,10%, kao poštenoj "cijeni" plasiranog novca.

Ako je tuženik u trenutku plasmana kredita računao da je poštena cijena za novac koji plasira putem kredita tužitelju ona iz početnog otplatnog plana, onda se nametnuto povećanje cijene novca nikako ne može smatrati poštenim i ravnopravnim, niti je tužitelj mogao znati, temeljem ugovornih odredbi, da bi moglo doći do tako drastičnog povećanja. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) i to čl. 81.-88. ZZP/03. odnosno čl. 96.-102. ZZP/07. i čl. 49.-55. ZZP/14. je uređeno je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 296. ZOO-a uređuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Zatim, čl. 269. st. 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima propisuju da činidba mora biti određena ili odrediva, a ako nije takva to povlači ništetnost iste. Tužitelj smatra da kamatna stopa i tečaj valute nisu bili određeni niti odredivi po parametrima koji bi tužitelju bili poznati temeljem spornog Ugovora o kreditu, čime sporne ugovorne odredbe predstavljaju nerazumljive, neodređene i neodredive ugovorne odredbe koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naposljetku, čl. 322. ZOO-a propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U čl. 6. Ugovora o kreditu je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada na snazi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/13.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada na snazi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o kamati i valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka pa do kraja otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju HRK spram CHF na dan isplate kredita. Tužiteljeva preplata po osnovi ništetne valutne klauzule iznosi 5.261,33 EUR / 39.641,51 HRK (glavnica) s pripadajućim zateznim kamatama, kada se zbroje preplaćeni iznosi po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog valutne klauzule u iznosu 5.261,33 EUR / 39.641,51 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne tzv. pozitivne tečajne razlike, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 11. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 45), u kojem se navodi da tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupnu tužtieljevu tražbinu. Odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Primjenom mjerodavnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske (presuda posl. br. Rev-x-183/2011-2), tužiteljeva tražbina iz predmetne tužbe je zastarjela, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Odredbom čl. 226. ZOO-a propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja (st. 1.); Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja (st. 2.). Tuženik ističe da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara, jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o pojedinačnoj tražbini tužitelja prema tuženiku (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2245/2017). Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača izravno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarenja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje pojedinačnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u ovom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017). Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom pojedinačnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji ''prosječnog potrošača'' o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren 30. kolovoza 2011. Dakle, Ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009. g. određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno navedenim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu u izreci presude posl. br. P-1401/2012 naložio bankama prekinuti s opisanim postupanjem. S obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2011. g., ne postoji povreda koju je potrebito otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana. U odnosu na navode tužitelja o odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnom odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu. Naime, primarno bi tužitelj imao pravni interes zahtijevati utvrđenje predmetne odredbe ništetnom, ako bi imao pravo na isplatu. Međutim, tužitelj pravo na isplatu više nema, odnosno pravni interes tužitelja za utvrđenjem odredbe ništetnom ne postoji, jer je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara, a sukladno recentnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. Temeljem mjerodavnih zakonskih propisa, nesporno je da je banka, ovdje tuženik, mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bio dužan postupati sukladno odredbama mjerodavnih propisa. Zaključno, tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim uvjetima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Odredbom čl. 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito (presude Suda Europske unije u predmetima broj C-81/19, C-173/09). Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima Ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule odnosno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u ovom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Osim toga, predmetni Ugovor o kreditu je i sadržajno potvrđen od strane javnog bilježnika. U trenutku sklapanja Ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema HRK, a tuženik je tužitelju dao sve potrebite informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u HRK ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 16. srpnja 2024. (list 123-127) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i kao prethodnog pitanja ništetnosti valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog valutne klauzule u iznosu 5.256,63 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne tzv. pozitivne tečajne razlike, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9012392586, od 5. travnja 2007., s otplatnom tablicom s prikazom efektivne kamatne stope, od 5. travnja 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 14- 20), plan otplate (list 21 i 22), knjigovodstvenu karticu i pregled uplata po kreditu, sve od 13. rujna 2021. (list 23-39), tužiteljev izračun preplate uz račun za isti izračun (list 40-42), tuženikove Opće uvjete poslovanja s građanima s primjenom 1. studenoga 2004. (list 55-63) i pojašnjenje HNB-a u svezi analize rizika (list 64) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 4. lipnja 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 108-118) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 22. listopada 2025. (list 136 i 137).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno kao prethodnog pitanja ništetnosti ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove, zbog djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to glede valutne klauzule u CHF.

Nije sporno da su tuženik i tužitelj 5. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9012392586.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, nadalje, primjena kolektivnog spora na predmetni auto kredit, kao i s obzirom na ispunjenje istog Ugovora u cijelosti te svojstvo potrošača, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno, istaknut je prigovor zastare.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9012392586, s otplatnom tablicom s prikazom efektivne kamatne stope, od 5. travnja 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 14-20), utvrđeno je da je isti sklopljen između ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja te LP, kao solidarnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 32.839,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.); ugovorena je namjena kredita odnosno kredit je odobren za kupnju vozila te se korisnik kredita obvezao sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita (toč. 2.); glede kamate na kredit ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 5,10% godišnje te se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i ista je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (toč. 4.) i glede otplate kredita je ugovoreno da je rok otplate kredita 84 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita u otplatu te se kredit prenosi u otplatu po iskorištenju kredita ili po isteku roka korištenja iz toč. 3.2. istog Ugovora, a prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu u kojem je kredit iskorišten; Navedeni iznos kredita i kamata iz toč. 4. istog Ugovora otplaćuje se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke koji je vrijedio na dan plaćanja, po otplatnoj tablici koja je sastavni dio istog Ugovora; U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. istog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita te su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz istog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci te je ista obavijest sastavni dio istog Ugovora; Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu i anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (toč. 6.).

8. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 22. listopada 2025. (list 136 i 137), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2007. godine kod tuženika podigao predmetni auto kredit, za kupnju vozila marke Volkswagen, tip T5, a koje je vozilo koristio isključivo za vlastite potrebe, dakle ne u komercijalne svrhe. Predmetni Ugovor o kreditu bio je vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, uz rok otplate na, misli, 5 godina. Isključivo je tužitelj u cijelosti otplaćivao sve anuitete kredita i to putem uplatnica. Odnosni auto salon Auto Zubak je uputio tužitelja na tuženika, kao kreditora. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije informirao tužitelja o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih, pa stoga, nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije razjasnio niti protumačio tužitelju strukturu odnosno koji parametri utječu na visinu kamatne stope i u kojem razdoblju, niti je upozoren na valutni rizik odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti je dana poredba istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o tzv. valuti utočišta niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Naime, nacrt Ugovora dočekao je tužitelja pripremljen u poslovnici tuženika te je s istim otišao u odnosni javnobilježnički ured radi ovjere. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati odnosno utjecati ni izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, već mu je isti Ugovor ponuđen po načelu "uzmi ili ostavi". Tužitelj je prije potpisivanja-sklapanja Ugovora pročitao Ugovor te je s obzirom na svoje mogućnosti donekle shvatio značenje pojedinih ugovornih odredbi na koje se je usredotočio, a to je iznos kredita, iznos mjesečnog anuiteta i rok otplate, dok nije proučavao ostale ugovorne odredbe, to tim više što je isti Ugovor već bio unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, dok je tužitelj imao potpuno povjerenje u tuženika, kao poslovnu banku. Prije predmetnog kredita tužitelj nije imao nikakvih ranijih iskustava u potrošačkom kreditiranju niti u bilo kakvom drugom obliku kreditiranja, s obzirom da mu je predmetni kredit prvi i ujedno zadnji kredit. Tužitelj, kao laik, je poimao značenje "valutna klauzula" u smislu da CHF ima istu ulogu kao što je ranije imao DEM ili USD, a nije pod istim razumijevao da HRK prati tečaj CHF, a što sada zna.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 4. lipnja 2024. (list 108-118), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- isplaćeni iznos kredita od 32.839,70 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita iznosio je 149.115,65 HRK;

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.613,86 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'r' Tabele 1 nalaza (list 110-117);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi:

- ukupno 5.256,63 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se promatraju samo pozitivne tečajne razlike, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 't' Tabele 1 nalaza (pozitivni iznosi, u valuti EUR) (list 110-117);

- ukupno -86,33 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se promatraju samo negativne tečajne razlike, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 't' Tabele 1 nalaza (negativni iznosi, u valuti EUR) (list 110-117);

- ukupno 5.170,30 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se promatraju pozitivne i negativne tečajne razlike, prebijeno, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 't' Tabele 1 nalaza (svi iznosi, u valuti EUR) (list 110-117).

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 11. ožujka 2024. (list 73- 75) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog automobila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

14. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa te glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti je razjasnio odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope ni rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 5. lipnja 2023., kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi, u kojem slučaju rok zastare počinje teći od pravomoćnog utvrđenja ništetnim predmetnih ugovornih odredbi, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

16. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

17. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, ovdje tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja. Isto tako, utvrđene su ništetnim i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, kao i posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope i valutna klauzula u CHF, pa je stoga utvrđena ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope i valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. Izreke presude.

18. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

19. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 5.256,63 EUR, pa stoga tužitelj zahtijeva tako utvrđeni iznos 5.256,63 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose od plateža, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

20. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju kada tuženik glede iste tražbine nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev za isplatu istoga, tada tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na najkasnije takvu isplaćenu tražbinu 30. rujna 2008. (list 111), dok je tužba podnesena 5. lipnja 2023., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu u odgovoru na tužbu koji je podnesen 11. siječnja 2024.

21. S obzirom da je u ovom slučaju utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem, tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 16. srpnja 2024. (list 123-127), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

23. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 6. ožujka 2024. i 16. srpnja 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 11. ožujka 2024. i 22. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 431,34 EUR. Međutim nije priznat trošak preliminarnog (prethodnog) izračuna financijskog vještaka u zahtijevanom iznosu 82,95 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.431,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

24. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 21. ožujka 2024. i 21. kolovoza 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 11. ožujka 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR). Međutim nije priznat trošak sudske pristojbe, jer jer je isti zahtjev neodređeno postavljen, kako za radnju, tako i u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.000,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

25. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 20. studenoga 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.