Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1827/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić- Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov-Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7161/2024-12 od 30. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7161/2024-12 od 30. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 07.prosinca 2004. koji su sklopili MG iz [adresa] kao korisnik kredita i Addiko Bank d.d., kao kreditor, na način da je ništetan dio čl. 5. koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se jednokratni troškovi odrade kredita u iznosu od 0,5% (nulacijelihpet posto) maksimalno 7.500,00 HRK (sedamtisućapetstokuna).“

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 458,17 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.099,54 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka koje onemogućavaju njezinu ocjenu, budući da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo niti valjano obrazložene razloge zbog kojih bi odredba čl. 5. Ugovora o kreditu bila ništetna. Tuženik ističe kako je sud propustio provesti test transparentnosti sporne odredbe te o nepoštenosti iste zaključio na temelju činjenice da se o istoj nije pregovaralo. Tvrdi da je odredba transparentna, odnosno jasno i razumljivo sastavljena, te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze obzirom da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu predmetna naknada navedena u točno određenom iznosu od 0,50%, što znači da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ona iznosi. Navodi da načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EZ ne zahtjeva da se konkretni troškovi vezani s konkretnim uslugama, pa tako i uslugama otplate kredita prikažu na način na koji tumači prvostupanjski sud u obrazloženju presude, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Navodi da ugovorna odredba o troškovima obrade kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao točno predvidjeti sve ekonomske posljedice sporne odredbe odnosno znao koliko će navedena naknada jednokratnih troškova obrade kredita iznositi. Sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bila riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru kako to zaključuje prvostupanjski sud. Navodi da je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnome odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volje oko sadržaja. Konačno, ističe da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji može primijeniti na ugovorni odnos između stranaka, štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. Prigovara i tijeku zateznih kamata. Tuženik je mišljenja da nije bilo osnove da se tužitelju zatezne kamate priznaju od dana kojega je tuženik navodno stekao pojedinačne preplaćene iznose te da je u konkretnom slučaju bilo potrebno ocijeniti treba li tuženika smatrati poštenim stjecateljem, što je prvostupanjski sud propustio učiniti. Prigovara i odluci o parničnom trošku. Navodi da se posebno protivi dijelu u kojem je tužitelju priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu kao neosnovanom budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju iz spisa.

10. Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je Ugovor o [broj kredita] sklopljen 7.prosinca 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao banke te LG, EG i ĆG kao sudužnika, u vezi stambenog kredita u iznosu od 141.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb koji je vrijedio na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (čl. 2. i 3. Ugovora)

- da je ugovoreno da se na navedeni iznos kredita zaračunava kamata od 4,95% dekurzivno godišnje, te da se korisniku kredita odobrava rok korištenja kredita uz plaćanje kamate od 31. siječnja 2005., a da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i protuvrijednosti mjesečnog anuiteta iznosi 822,50 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, kako je određeno mjerodavnom Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 28. veljače 2025., dok je dospijeće svakog idućeg anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu, kamate se obračunavaju mjesečno te su uključene u anuitete i plaćaju se sukladno prethodnim stavkama.

- da je glede troškova ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu 0,50% maksimalno 7.500,00 kuna (čl. 5. Ugovora) i da korisnik kredita se obvezuje snositi sve troškove u vezi s izradom ugovora, javnobilježničkih troškova i sudske pristojbe kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove (čl. 5. Ugovora),

- da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da je Ugovor o kreditu sklopio s prednikom tuženika te mu je ponuđen gotov formirani ugovor o kreditu, o čijim odredbama nije mogao pregovarati, pa tako ni odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, niti ga je bilo tko od djelatnika prednika tuženika upozorio na bilo koju odredbu, a sredstvima iz kredita da je kupio stan koji je isključivo koristio u privatne svrhe za život,

- da je tužitelj naknadu za obradu kredita platio u iznosu od 3.452,06 kuna/ 458,17 eura.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je dio odredbe čl. 5. ugovora o kreditu ništetan u smislu odredbe čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 – dalje ZZP).

13.Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je riječ o tipskom, formalnom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji je korisnik kredita mogao samo prihvatiti ili ne.

14.Isto tako, spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi stavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i obrađivanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga utvrđuje da je sporna ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu ZZP.

15. Naime, utvrđuje da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 47. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) ništetna. Po pravnom shvaćanju suda prvog stupnja sporna ugovorna odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništetna i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Pritom ističe, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve ulazne naknade tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

16. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je prihvatio zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita. Ukazuje i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na druge naknade, u konkretnoj situaciji, odnosno u tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

17. U odnosu na prigovor zastare ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2. Stoga je sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

18. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo te da tužitelj nije potrošač i da je tužitelj dužan dokazati suprotno navodi da paušalna tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač nije dovoljna za pobijanje takvog navoda, a teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, što tuženik nije dokazao. Također, iz iskaza tužitelja utvrđuje da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti iskoristio za kupnju stana kojeg je koristio isključivo u privatne, a ne u poslovne svrhe. Stoga je tuženikov prigovor otklonjen kao neosnovan.

19. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 458,17 eura za trošak obrade kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2005., kao dana nakon isplate kredita s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

20. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužitelja.

21. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

22. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 5. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

23. Za napomenuti je da se pojedine odredbe Direktive 93/13 EEZ ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud Europske unije ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravno primjenom norme zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

24. Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), koju navodi i prvostupanjski sud, implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 78/12).

25. Prema odredbi čl. 85. ZZP, a prema kojoj odredbi ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega što nužno ne traži da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita.

26. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonitost interesa potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, zbog čega se može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

27. Također, kod ocjene uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom iznosa kredita te iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava.

28. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

29. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i to u visini 0,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

30. Nije osnovana ni žalba tuženika u dijelu gdje prigovara odluci o parničnom trošku u dijelu u kojem je tužitelju priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura. To zato jer je odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, što ovdje nije slučaj.

31. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 20. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan