Poslovni broj: P-157/2025-13

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Igoru Plavšiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupane po punomoćniku, Odvjetničkom društvu Leko&Partneri Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika SU i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Miru Glavaša, 23. listopada 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 20. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 9012216868 od dana 10. siječnja 2007. godine ovjerene kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca, pod poslovnim brojem: OU-40/2007 od 15. siječnja 2007. godine. U dijelu kojem je određena promjenjivost kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s Odlukama banke, a koja glasi: "PO godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana" kao i u dijelu kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu Ugovora (CHF, odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezano uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu i to u dijelu odredbe čl. 7. toč.7. 2., po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu razlike zakonskih zateznih kamata u iznosu od 501,63 eura. III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 7.886,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do isplate i to po stopi u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%. a od 1.siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.674,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužbeni zahtjev u iznosu od 863,48 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 10. siječnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 76.000,00 CHF s rokom vraćanja od 360 mjeseci. Navodi da je čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,35% godišnje time da je čl. 7. toč. 2.2. predmetnog Ugovora u slučaju promjene kamatne stope i čl. 4. ugovoreno da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obavezuje platiti tako izmijenjene anuitete. Dalje navodi da je tijekom otplate kredita tuženik nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje glavnice sukladno jednostranim odlukama tuženika bez da je preciziran razlog zbog kojeg se povećava kamata. Zbog navedenog tužitelj smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena odnosno neodrediva te da je kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno-pravni odnos stranaka pozivajući se pri tome na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. travnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 u postupku po kolektivnoj tužbi Udruge za zaštitu potrošača. U spojenom spisu predmeta P-328/2023 tužitelj navodi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima i to u mjesečnim anuitetima na način da su izraženi u CHF valuti te da se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u unskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i to za devize na dan plaćanja. Navodi da je tijekom trajanja otplate tečaj CHF rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK. Stoga tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, neodrediva te da izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i da je kao takva ništetna i nema pravni učinak. Tužitelj dalje navodi da je s tuženikom sklopio Dodatak uz ugovor o kreditu dana 18. prosinca 2015. godine u kojem je tužitelju priznat iznos preplate u visini od 24.970,04 kuna kojim iznosom će tuženik umanjivati buduće anuitete. Tužitelj se glede ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli također poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača koja prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ima direktni učinak na pojedinačne sporove i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu pozivaju na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

Podneskom od 27. svibnja 2025. godine tužitelj je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka postavio konačni tužbeni zahtjev kojim predlaže sudu da utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnoj klauzuli kao i da naloži tuženiku da mu isplati dospjeli iznos razlike zakonskih zateznih kamata od 501,63 eura te iznos od 8.750,10 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka sve u roku od 15 dana.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva, Navodeći da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje a snazi, iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu te da isti više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Tuženik dalje navodi da je tužitelj sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Tužitelj smatra da nakon izvršene konverzije, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu. Tuženik dalje ističe da je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu i da odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je kao takva ništetna. U spojenom spisu predmeta P-328/2023 tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o primjeni valutne klauzule u CHF navodeći da je osnovni Ugovor kojim je je ugovorena valutna klauzula prestao postojati s obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR te stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev jer smatra da tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propustu. Tužitelj zaključno ističe da iz svih relevantnih zakona koji određuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a isto tako da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena i da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima i načelima hrvatskog pravnog poretka. Završno tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Podneskom od 2. lipnja 2025. godine tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva stavljajući prigovor zastre na preinačeni dio zahtjeva pri tome navodeći da tužitelj nijednim inicijalnim tužbenim zahtjevom nije zatražio isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe u valutnoj klauzuli u CHF.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 9012216868 od 15. siječnja 2007., otplatni plan, pregled uplata po kreditu, Dodatak ugovora o kreditu od 21. prosinca 2015. godine, izveden je dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Tomislavu Borkoviću, stalnom sudskom vještaku, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužitelj je podneskom od 27. svibnja 2025. godine precizirao konačni tužbeni zahtjev. Tuženik se protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu. Budući je tužbeni zahtjev povećan radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Prema stavku 2. navedenog članka iznimno od odredbe st.1. ovog članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl. 117. st .2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN RH broj: 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovaj postupak.

Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstvenog - financijskog vještačenja tužitelj nije mogao ostaviti precizan tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama te je donio odluku kao u raspravnom rješenju od 23. listopada 2025. godine, a što je u skladu s Zaključkom sa sjednice predsjednika građanskog odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: SU-IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupku, a sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN RH BR. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te da obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 8.750,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te isplatu razlike dospjelih zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.

7. Nesporno je:

– da su stranke dana 15. siječnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj: 90122160868 na iznos od 76.000,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju srednjeg tečaja tuženika na dan korištenja kredita;

– da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,35%;

– da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja na rok otplate od 360 mjeseci;

– da se redovna kamatna stopa mijenjala;

– da su stranke 21. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu te da je izvršena konverzija u valutu EUR.

8. Sporno je:

– da li su navedene ugovorne odredbe protivne propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne;

– da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovorenih kamata i iznosa kamata prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na HRK uzimajući u obzir da je izvršena konverzija u eura;

– da li je nastupila zastara utuženog potraživanja;

– da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da je izvršena konverzija.

9. Neosnovan je navod tuženika da tužitelj niti jednim inicijalnim tužbenim zahtjevom nije zatražio isplatu iznosa temeljem ništetne odredbe valutne klauzule u CHF budući je internim rješenjem od 22. travnja 2025. godine sud izvršio spajanje spisa predmeta P-328/2023 (predmet kojeg je utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF kao i isplata razlike nastale zbog povećanja tečaja) na predmetni spis radi zajedničkog odlučivanja.

10. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastre na temelju čl. 241. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega zastara individualni restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene te tužbe dakle od 13. lipnja 2014. godine. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019. godine to od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz Odluke poslovni broj: Rev- 224/18 od 20. ožujka 2018. godine isto vrijedi i zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 243. ZOO-a tek kad zastari glavnica tražbine, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i u govorne kazne.

Osim navedenog treba uvažiti i pravo stajalište građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine prema kojem: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primijenile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

U tom smislu nije nastupila zastara u spojenom spisu predmeta P-328/2023 budući je tužba za utvrđenje i isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 9. lipnja 2023. godine, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu povodom tužbe kolektivnih prava i interesa potrošača posl. Broj P-1041/2012 postala je pravomoćna u odnosu na ništetnost valutne klauzule dana 14. lipnja 2018. godine.

11. U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt - 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra OU i dr. protiv Banca Romaneasca SA. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU) , a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

12. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

13. Tužitelj je saslušan na ročištu dana 23. listopada 2025. godine. Na ročištu je tužitelj izjavio da je Ugovor s tuženom bankom zaključio 15.1.2007. godine za kupnju kuće. Izjavio je da je i prije zaključenja bio klijent banke pa da se zato odlučio podići kredit u toj banci. Tužitelj se raspitivao o uvjetima kreditiranja i u drugim bankama ali mu je bilo najlogičnije da kredit podigne u matičnoj banci. Tužitelj je izjavio da je sa službenikom banke razgovarao o uvjetima kreditiranja ali da nije osobno pregovarao o odredbama ugovora nego je na uvid dobio obrazac ugovora kojeg je pročitao. U tom trenutku dok je čitao ugovor, navodi da je određeni dio razumio, a ostalo je samo pročitao. Navodi da mu je službenik ponudio samo kredit s valutnom klauzulom u CHF-u jer mu je to najpovoljnije. Tužitelj je izjavio da mu je pojam zaštitna valutna klauzula bio donekle razumljiv, a sam izričaj promjenjive kamatne stope mu je bio jasan. Tužitelj navodi da nije očekivao da će doći do tako znatnog rasta kamata i tečaja. Ne sjeća se točnog iznosa početne mjesečne rate ali je iznosila 1/3 mjesečnih primanja, da bi u jednom trenutku rata kredita dosegnula i 50-60% veći iznos od početnog. S obzirom na znatno povećanje mjesečne rate, tužitelj se odlučio na konverziju kredita jer mu je banka to ponudila i u tom trenutku mu učinilo kao povoljnija opcija. Naglašava da mu posebno bilo važno to što se mjesečna rata smanjila iako je i dalje bila veća od početne. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tuženika da li je ranije imao kredit sa stranom valutnom klauzulom, tužitelj je odgovorio da nije. Izjavio je da je zaposlenik Gradskog muzeja u Vinkovcima i nikada nije imao nikakav obrt niti išta slično. Navodi da je sam osobno otplaćivao kredit putem trajnog naloga i negdje 2019. godine kredit je otplaćen u cijelosti. Također je izjavio da je kredit potpisao svojevoljno ali pod dojmom onoga što mu je rečeno u banci, ne znajući da će doći do tako značajnih promjena. Nadalje, tužitelj je izjavio da na nikakav način nije mogao utjecati na sadržaj ponuđenog ugovora.

14. Sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 AU i ĆU od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

16. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope Čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

17. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u Ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

18. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

19. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti Informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

20. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 10. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. (stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023. godine).

Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu EU protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je, je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora. 16. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

21. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

22. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo Pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

23. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu N protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.

25. Naime, tužitelju konverzijom predmetnog stambenog kredita iz onog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro obeštećenje u dijelu promjenjive kamatne stope nije provedeno jer tek nakon konverzije tužitelj je doveden u ravnopravni položaj s tuženikom što prije nije bilo slučaj, te je prema ocjeni ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju, do konverzije preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljenog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo i to obeštećenje treba biti do konverzije istovjetno onom kakvu su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali.

26. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl. oec. stalni sudski vještak. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je vještak uvidom u dostupnu dokumentaciju sadržanu u predmetnom spisu utvrdio da su tužena Privredna banka Zagreb d.d. kao Kreditor i NU kao korisnik kredita dana 10. siječnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9012216868 kojim se tužitelju kao korisniku kredita stavlja na raspolaganje iznos od 76.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po važećem srednjem tečaju kreditora na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu, da je kredit odobren za kupovinu nekretnine. Otplata kredita ugovorena je s rokom od 360 mjeseci, odnosno 360 jednakih mjesečnih anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 378,34 CHF svakog prvog u mjesecu sve po srednjem tečaju Kreditora. Također proistječe da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30.09.2015. godine utvrđen u visini od 3.209,34 eur. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30.09.2015. godine utvrđen je u visini od – 562,88 eur. Razlika anuiteta nastala uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30.09.2015. godine utvrđena je u visini od 2.646,46 eur. Razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30.09.2015. godine utvrđen je u visini od 5.240,16 eur. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (25.01.2007. 1 CHF = 4,554978 kn) utvrđen je u iznosu od 5.322,83 eur. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (25.01.2007. 1 CHF = 4,554978 kn) utvrđen je u iznosu od – 82,67 eur. Ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) utvrđen je u iznosu od 3.227,69 EUR, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Razlika neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. koja nije priznata u konverziji utvrđena je u iznosu od 283,70 eur. Iznos koji tužitelj potražuje tužbom utvrđen ovim vještačenjem, nije uzet u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR. Ukupan iznos zakonske zatezne kamate obračunat na više plaćene iznose po osnovu tečajnih razlika od datuma dospijeća svake pojedine preplate do 30.09.2015. utvrđen je u ukupnom iznosu od 3.729,32 EUR. Ukupan iznos zatezne kamate preostale nakon uračunavanja preplate utvrđene izračunom konverzije (sukladno odredbama iz čl. 170-172 ZOO) utvrđen je u iznosu od 501,63 EUR. Uzimajući u obzir više plaćene anuitete nastale uslijed promjena tečaja od početka otplate kredita do dana izvršene konverzije, tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen u potpunosti. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kamatna stopa s primjenom od 01.01.2014. utvrđena je u visini od 3,23 % na godišnjem nivou, dok je tečaj CHF s primjenom od 26.01.2015. godine utvrđen u visini od 6,39 kn za 1 CHF. Navedene zakonske odredbe uzete su u obzir u izračunima iskazanim u ovom vještačenju.

27. Nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu istoga sud je prihvatio u cijelosti.

28. Tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje s naslova povrata preplaćenog iznosa razlike zakonskih zateznih kamata iznos od 501,63 eura te s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u kupan iznos 8.750,10 eura s zakonskim zateznim akamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, koji zahtjev je sud ocijenio djelomično osnovanim.

28.1. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da razlika anuiteta nastala uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita od početka otplate do 30. rujna 2015. iznosi 2.646,46 eura dok razlika anuiteta uslijed promjene tečaja do 30. rujna 2015. iznosi 5.240,16 eura, što čini ukupan iznos od 7.886,62 eura. Stoga je sud ocijenio tužbeni zahtjev glede povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli djelomično osnovanim u ukupnom iznosu od 7.886,62 eura, s tim da zahtjev za isplatu razlike zakonskih zateznih kamata dospjelih do 30.9.2015. u iznosu 501,63 eura sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

29. Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,35% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,35% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. 19 Poslovni broj: P-126/2025-13 Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

30. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovani te je donio odluku kao u točkama I-IV izreke.

31. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj djelomično uspio u parnici s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.251,73 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife) 100 bodova , za sastav 3 obrazložena podneska po 100 bodova , za zastupanje na ročištima od 21.02.2020., 17.04.2025. i 23.10.2025. po 100 bodova, te za ročište za objavu presude 50 bodova, ukupno 750 bodova, pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 eura daje iznos od 1.500,00 eura.

31.1. Tužitelj je u ovom postupku postigao uspjeh u osnovi 100% i u visini približno 85%, odnosno 85%=185/2=92,5%, dok je tuženik postigao uspjeh od 7,5%.Kada se od postotka stranke koja je postigla veći uspjeh u parnici oduzme postotak stranke koja je postigla manji uspjeh u sporu ili 92,5%-7.5%, proistječe da bi tužitelju pripadala naknada troškova parničnog postupka u visini od 85% ili 1.275,00 eura.

31.1. Tužitelju je nadalje priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura u cijelosti jer je on bio potreban bez obzira na uspjeh u parnici, tako da je tužitelju dosuđen ukupan trošak postupka u iznosu 1674,00 eura. Sa zakonskom zateznom kamatom temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a i čl.29.st.2.ZOO-a. plaćena prilikom podnošenja tužbe niti do dana podnošenja presude. Tužitelju također nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na presudu jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. godine, dakle prije donošenja presude a kojim je propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

32. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 2.575,00 eura te je donesena odluka kao u točci IV izreke.

U Vinkovcima, 20. studenog 2025.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Odvjetnik Igor Plavšić, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri, Zagreb – punomoćnik tuženika