Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-363/2022-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov- Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Branko Jurlina, odvjetnik iz Slatine, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-539/2020-19 od 20. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-539/2020-19 od 20. siječnja 2022. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužitelj ČK iz [adresa] vlasnik k. č. br. [katastarska čestica], oranica od 2 jutra i 1500 čhv, k. č. broj [katastarska čestica], oranica od 2 jutra i 1550 čhv, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te k. č. br. [katastarska čestica], oranica od 2 jutra i 200 čhv upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tuženik dužan priznati i dozvoliti tužitelju upis vlasništva u zemljišnim knjigama (točka I. izreke), a tuženiku je naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.553,83 kn (točka II izreke).

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, budući da je pogrešno ocijenio provedene dokaze. Tvrdi da su nekritički ocijenjeni iskazi svjedoka o posjedovanju prijepornih nekretnina, koji iskazi da su u suprotnosti s javnim ispravama u spisu, posebno s podacima Odjela za katastar nekretnina Slatina o povijesti promjena od nastanka katastarskog operata. Ti podaci da su sukladni priloženim zapisnicima i rješenjima Sekretarijata za poslove uprave ranije Općine Slatina od 16. prosinca 1974. i rješenjima tog tijela od 22. ožujka 1971. i 13. listopada 1981. S obzirom na sadržaj tih isprava, ocjenjuje neodgovarajućim izjave svjedoka u svezi stjecanja nekretnina od strane prednika tužitelja, do kojega je došlo prema tim iskazima prije odricanja vlasnika od prava vlasništva. Naglašava da je glede nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], KK predao tu česticu radi otpisa dužnog poreza, budući da se do 1997. u svezi korištenja zemljišta plaćao porez na katastarski prihod koji nije razrezan ni tužitelju niti njegovim prednicima jer nisu bili upisani ni kao vlasnici niti kao posjednici zemljišta.

4. Navodi da je već u odgovoru na tužbu osporio poštenje posjeda tužitelja, smatrajući da nije životno, kada bi tvrdnje o kupoprodaji nekretnina bile točne, da prednici ne bi izvršili promjenu podataka u katastarskom operatu, pri čemu naglašava da tužitelj nije priložio pisane ugovore te da nekretnine nisu nikada bile upisane ni u katastru niti u zemljišnoj knjizi u korist prednika tužitelja. Također ukazuje da iz priloženog rješenja o nasljeđivanju iza pok. NK (bake tužitelja) proizlazi da prijeporne nekretnine nisu činile ostavinsku imovinu prednice tužitelja. Stoga smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a, jer da izreka presude proturiječi navedenim ispravama. Pored toga smatra da je pogrešno primijenjena i odredba čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje ZV) kada je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ocijenjen dovoljnim rok od 20 godina posjedovanja, iako se u nazočnom slučaju radi o nekretninama koje su bile u ranijem društvenom vlasništvu, sada u državnom vlasništvu pa je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban pošten posjed u trajanju od 40 godina. Pritom ukazuje da načelni stav na koji se poziva sud prvog stupnja nije primjenjiv, budući da se ne odnosi na stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, već u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba.

5. Predlaže stoga presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

6. Žalba je osnovana.

7. S osnovom tuženik ukazuje da su razlozi pobijane presude proturječni. Naime, sud prvog stupnja je presudu utemeljio na iskazima saslušanih svjedoka te iskazu tužitelja, iako su ti iskazi vrlo sumarni, bez relevantnih podataka iz kojih bih se moglo zaključiti o načinu izvršavanja posjeda na prijeporu od strane prednika tužitelja i samog tužitelja.

8. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je svaka od tri utužene nekretnine velike površine pa tako k. č. br. [katastarska čestica] ima površinu od 16904 m2, k. č. br. [katastarska čestica] ima površinu od 17084 m2, a k. č. br. [katastarska čestica] površinu od 12229 m2. Utvrđeno je da je sada u zemljišnim knjigama na svim nekretninama kao vlasnik upisana Republika Hrvatska, da su od 1956. nekretnine bile upisane kao općenarodna imovina, da je k. č. br. [katastarska čestica] prešla u društveno vlasništvo 1971., nakon što je izvanknjižna vlasnica HK dala izjavu o odricanju, zatim k. č. br. [katastarska čestica] je bila upisana od 1974. kao društveno vlasništvo, u odnosu na koju nekretninu je izvanknjižni vlasnik FK dao izjavu o odricanju, dok je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] na temelju izjave izvanknjižnog vlasnika ABC 1981. prenesena u društveno vlasništvo, dok su u katastru, od nastanka katastarskog operata 1955. kao posjednici bili navedeni izvanknjižni vlasnici HK, KK i FK. Također je utvrđeno da je baka tužitelja NK umrla **.**.1995., da je njezinim nasljednikom u ostavinskom postupku proglašen tužitelj, međutim da prijeporne nekretnine nisu bile predmetom tog ostavinskog postupka kao njezina ostavinska imovina.

9. Sud prvog stupnja je odluku utemeljio na iskazima svjedoka OK i AK te tužitelja ocjenjujući njihove iskaze logičnim i uvjerljivim, te u suglasnosti s provedenim materijalnim dokazima, zaključivši da su prijeporne nekretnine od kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošlog stoljeća bile u posjedu djeda tužitelja ŽK, a nakon njegove smrti do danas u posjedu tužitelja. Pritom je ocijenjen istinitim i iskaz tužitelja da je njegov djed ŽK kupio prijeporne nekretnine od tadašnjih vlasnika HK, KK i FK prije nego što su se oni odrekli nekretnina u korist društvenog vlasništva.

10. Na temelju ocjene provedenih dokaza, sud prvog stupnja utvrđuje da je rok dosjelosti počeo teći u vrijeme primjene Općeg građanskog zakonika (OGZ), da rok od 40 godina nije protekao do dana stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i 91/96 – dalje ZOVO – stupio na snagu 1. rujna 1980.), kojim je propisano vrijeme stjecanje prava vlasništva dosjelošću protekom 20 godina, pa kako je utvrđeno da je tužitelj, zajedno s prednicima bez prekida u posjedu od početka 70-ih godina prošlog stoljeća, ocjenjuje da je stupanjem na snagu ZV-a te do ukidanja odredbe čl. 388 st. 4. ZV-a (17. studenog 1999.) isteklo vrijeme za stjecanje vlasništva dosjelošću, zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom se poziva i na pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava izražena u više odluka donesenih u predmetima protiv Republike Hrvatske. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za zastupanje tužitelja te troškove vještačenja.

11. Kako je uvodno navedeno, u spisu su priložene isprave iz kojih se može zaključivati o tome tko je bio upisan kao posjednik prijepornih nekretnina od osnutka katastra pa nadalje, tko je bio upisan kao vlasnik istih nekretnina te na koji način i kada je na nekretninama upisano društveno vlasništvo, a potom vlasništvo Republike Hrvatske. Sud prvog stupnja, međutim odluku temelji na iskazima svjedoka koji su, kako je već navedeno sumarni, a osim toga treba ukazati i da se radi o svjedocima koji su u vrijeme za koje se tvrdi da su nekretnine kupljene od vlasnika, bili djeca, što dovodi u pitanje vjerodostojnost tih iskaza. Osim toga, svjedoci nisu ni saslušani na okolnosti načina vršenja posjeda na nekretninama tako velike površine, prije svega od prednika tužitelja, djeda Č i bake NK, da bi se moglo na temelju tih iskaza zaključivati o vremenu stupanja u posjed prednika.

12. Glede primjene materijalnog prava, tuženik s osnovom ukazuje da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja o načinu primjene ZOVO-a te s tim u svezi o računanju roka od 20 godina posjedovanja poštenog posjednika za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Naime, člankom 29. ZOVO-a je bilo propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu ne može stjecati pravo vlasništva dosjelošću, a ovaj članak je stavljen izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a iz 1991. (“Narodne novine” 53/91 od 8. listopada 1991.). Izvornim tekstom ZV-a, u čl. 388. st. 4. je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo čl. 388. st. 4. ZV-a (“Narodne novine” 137/99 od 4. prosinca 1999.) te je novi stavak 4. kojim je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću narečenih nekretnina ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, dodan Zakonom o izmjeni i dopuni ZV-a (“Narodne novine” 114/01), koji zakon je stupio na snagu 28. prosinca 2001. Glede prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, svoje stajalište je izrazio i Europski sud za ljudska prava u više presuda, primjerice Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i drugi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, pri čemu je zauzeto pravno shvaćanje da osoba koja se razumno oslonila na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno, ne bi trebala snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši neustavan propis, ukoliko izostaje šteta u odnosu na prava drugih osoba. U svakom od razmatranih slučajeva je kao posljedica ukidanja propisa, čl. 388. st. 4. ZV-a, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je ukinuta kao neustavna, vraćeno državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U skladu s narečenim pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava, na istovjetan način je u više odluka pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske. U svakom slučaju, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, sada nekretninama u vlasništvu države, je potrebno vrijeme od 40 godina koje je isteklo do dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenog 1999.

13. Kako je zaključak suda prvog stupnja o izvršenoj kupoprodaji prijepornih nekretnina prije davanja izjave o odricanju tadašnjih izvanknjižnih vlasnika proturječan stanju spisa, posebice ispravama u spisu, time je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi. Stoga će sud prvog stupnja otkloniti narečenu povredu postupka te će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja uz primjenu propisa i sudske prakse na koje je ukazano u ovom rješenju te će ponovno odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

14. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a.

15. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 20. studenog 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Helena Vlahov-Kozomara