Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1671/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Martiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9816/2019-30 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9816/2019-30 od 26. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 882,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki II. izreke mu je naloženo isplatiti iznos od 2.493,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.996,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 26. svibnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

3. U žalbi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to pravo na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost budući da je sud dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario.

4. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni i proturječni, da nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni. Pored toga da je počinjena i povreda čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda ne sadrži sve što je propisano kao obvezni sadržaj obrazloženja. Ističe da se odredba čl. 502. c ZPP-a u ovom slučaju ne može primijeniti jer se ne radi o postupku radi naknade štete. Navodi da su tužitelju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, te da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit u drugoj valuti.

4.1. Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o čemu da također nisu u presudi izneseni razlozi. Ističe da su stranke potpisom ugovora na jasan način izrazile svoju volju te da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kao da je ugovoren kunski kredit.

5. Nadalje navodi da unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva pa u tom kontekstu navodi da je tužitelj prihvatio ugovorne odredbe, da je ugovor štoviše i solemniziran kod javnog bilježnika čime je dobio dodatnu pravnu snagu pa zaključuje da je ugovor odraz stvarne volje ugovornih strana. Glede presuda na koje se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17, sud svoja utvrđenja ograničio na predugovornu fazu, dok je odnos pojedinačnog potrošača i banke prepustio utvrđenjima suda u pojedinačnom sporu. Tvrdi da je prilikom zaključenja prijepornog ugovora poštivao tada važeću zakonsku regulativu te postupao u skladu s Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Nadalje ističe da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 75/09 – dalje ZZP/07) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, budući da nisu utvrđene pretpostavke iz čl. 96. st. 1. i čl. 99. tog Zakona, odnosno čl. 81. st .1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ( "Narodne novine" broj 96/03, 46/07- dalje ZZP/03 ), temeljem kojih bi se mogao izvesti zaključak o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi, niti je prethodno proveden test poštenosti.

6. Osporava stajalište suda o tome da nije zastupila zastara tužiteljeve tražbine te ukazuje da zastarni rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Također da je pogrešan zaključak suda da je tuženik nesavjestan u smislu čl. 1115. ZOO-a, pri čemu ponavlja da je postupao u skladu s propisima koji reguliraju poslovanje banke. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ukazujući da tužitelj nema pravo na trošak sastava podneska od 22. siječnja 2020., koji podnesak da mu nije ni dostavljen te očito nije bio potreban za vođenje postupka, a također osporava i trošak vještačenja, budući da je tužitelj pozvan predujmiti iznos od 265,45 eura, a trošak koji mu je priznat iznosi 496,35 eura.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu parničnog troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 882,46 eura kao razlike iznosa koji je obračunat primjenom ugovorene početne kamatne stope i stope koja se mijenjala tijekom trajanja ugovora te iznosa od 2.493,40 eura kao razlike između početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 15. studenog 2005. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu valutne klauzule, da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da je početna kamatna stopa iznosila 5,50% te da je određena obveza otplate u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s tim što je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila.

12. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te presude Visokog trgovačkog suda u RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

13. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je kamatna stopa više puta mijenjana na temelju jednostrane odluke banke te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni tužitelja za isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

14. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika te trošak vještačenja, u ukupnom iznosu od 1.996,35 eura.

15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

18. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, narečenim presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 10. rujna 2003., odnosno 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke, kao i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO).

19. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke te valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odlukakoja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

20. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

21. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 2. ožujka 2021., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

22. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike iznosa kredita obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi te stopi koja se mijenjala tijekom trajanja kredita te razlike između početnog odnosa valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Bez osnove tuženik osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku. Naime, podneskom od 22. siječnja 2020. tužitelj se očitovao na opširan podnesak tuženika, odgovor na tužbu, pa se radi o podnesku koji je bio potreban u smislu čl.155. ZPP-a i za sastav kojeg tužitelju pripada pravo na nagradu odvjetnika u dosuđenom iznosu. Trošak vještačenja je također pravilno obračunat, prema odlukama koje su donesene povodom višekratnih zahtjeva vještaka, a koji trošak je podmirio tužitelj.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 20. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara