Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-9073/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Katice Lučić kao predsjednice vijeća te Ivane Bosnić-Kovačić i Mladena Genca kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene KJ, zbog prekršaja iz članka 51. stavka 5. u vezi članka 293. stavka 2. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 89/2015., 108/2017., 70/2019., 42/2020., 85/22., 114/22. i 133/2023.), odlučujući o prigovoru okrivljenice podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Biograd od 30. rujna 2024., broj: 211-07/24-1/14847, u sjednici vijeća održanoj dana 20. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se prigovor okrivljene KJ kao neosnovan te se prekršajni nalog potvrđuje.
II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okrivljena KJ obvezna je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku od 30 dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanim prekršajnim nalogom Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Biograd od 30. rujna 2024., broj: 211-07/24-1/14847, okrivljena KJ proglašena je krivom da je, na način činjenično opisan u izreci, počinila prekršaje iz članka 51. stavka 5. u vezi članka 293. stavka 2. te članka 199. stavka 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te je, na temelju citiranih propisa, kažnjena ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 1.710,00 eura.
1.1. Okrivljenici je nadalje, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca te je obvezana na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 66,36 eura.
2. Okrivljenica je protiv navedenog prekršajnog naloga pravodobno podnijela prigovor zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni i zaštitnoj mjeri, slijedom čega je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud), sukladno odredbi članka 238. stavka 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.
3. Prigovor nije osnovan.
4. Ispitujući pobijani prekršajni nalog u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda iz prigovora, ovaj Sud je utvrdio da nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenice niti su počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da nije nastupila zastara prekršajnog progona.
4.1. Ovaj je Sud primijetio da, iako se ne radi o povredi materijalnog prava na štetu okrivljenice, izdavatelj prekršajnog naloga u izreci nije utvrdio pojedinačne novčane kazne za svaki pojedini prekršaj u stjecaju. Naime, kod djela u stjecaju, kao u konkretnom slučaju, najprije je potrebno utvrditi pojedinačnu novčanu kaznu za svaki pojedini prekršaj, a zatim temeljem članka 39. Prekršajnog zakona izreći ukupnu novčanu kaznu, što izdavatelj prekršajnog naloga nije ispravno učinio, već je naveo zakonske raspone kazne za svako pojedino djelo, a potom izrekao ukupnu novčanu kaznu.
4.2. Međutim, s obzirom da je iz ukupno izrečene novčane kazne ipak moguće zaključiti koje su pojedinačne novčane kazne utvrđene okrivljenici, to nije došlo do povrede prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenice. Naime, iz izrečene ukupne novčane kazne od 1.710,00 eura razvidno je da je izdavatelj prekršajnog naloga za prekršaj iz članka 199. stavka 8. Zakona okrivljenici utvrdio minimalnu zakonom propisanu novčanu kaznu u iznosu od 1.320,00 eura, dok je za prekršaj iz članka 51. stavka 5. Zakona utvrđena novčana kazna u fiksno propisanom iznosu od 130,00 eura uvećana za iznos od 260,00 eura po osnovi članka 293. stavka 2. Zakona.
4.3. Slijedom ranije iznesenog, ovaj Sud izdavatelju prekršajnog naloga ukazuje da je ubuduće u izreci prekršajnog naloga obvezan utvrditi iznose pojedinačnih novčanih kazni za svaki pojedini prekršaj u stjecaju (umjesto navesti propisani raspon kazne), a potom, temeljem članka 39. Prekršajnog zakon, izreći ukupnu novčanu kaznu.
5. Okrivljenica u prigovoru priznaje počinjenje prekršaja, izražava žaljenje zbog učinjenog te navodi kako do sada nije prekršajno kažnjavana. Ističe kako se trenutno nalazi na bolovanju te prolazi tešku situaciju osobne naravi, kao i da joj je vozačka dozvola neophodna za posao koji joj je potreban da bi uzdržavala djecu. Predlaže da se prigovor, iz svih navedenih razloga, prihvati.
6. Razmatrajući odluku o u pogledu navoda prigovora na odluku o kazni, ovaj Sud smatra da je okrivljenici odmjerena novčana kazna u zakonom propisanim granicama, razmjerno svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona. Naime, za prekršaj iz članka 199. stavka 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisana je novčana kazna u rasponu od 1.320,00 do 2.650,00 eura (ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana), a prvostupanjsko je tijelo okrivljenici kaznu za to djelo utvrdilo u minimalno propisanom iznosu blaže vrste kazne, dok je za prekršaj iz članka 51. stavka 5. Zakona okrivljenici utvrđena kazna u fiksno propisanom iznosu od 130,00 eura, koja je uvećana za 260,00 eura po osnovi članka 293. stavka 2. Zakona.
6.1. Tako izrečenu ukupnu kaznu ovaj Sud smatra primjerenom s obzirom na težinu djela počinjenih u stjecaju, stupanj krivnje okrivljenice i pogibeljnost djela, slijedom čega ovaj Sud smatra da nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne te da se svrha kažnjavanja ne bi mogla postići blažom kaznom.
6.2. Cijeneći težinu počinjenih prekršaja, i to osobito prekršaja iz članka 199. stavka 8. Zakona o sigurnosti na cestama koja se ogleda i u tome što je zakonodavac predvidio da se za te prekršaje, osim novčane, može izreći i kazna zatvora, te činjenicu da je okrivljenica inkriminiranim postupanjem, i to u alkoholiziranom stanju, izazvala prometnu nesreću s ozlijeđenom osobom, ovaj Sud smatra da nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne i da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona te svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogle postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u prigovoru.
6.3. Kod takvog stanja stvari, sve okolnosti koje se ističu u prigovoru našle su dovoljno odraza u utvrđenim pojedinačnim kaznama odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, koje su primjerene i dostatne kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
7. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da je odluka prvostupanjskog tijela o zaštitnoj mjeri zakonita i pravilna. Naime, inkriminirano ponašanje okrivljenice predstavlja teški oblik kršenja prometnih propisa, slijedom čega takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu upućuje na opasnost da će okrivljenica upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takve prekršaje. Stoga je pobijanim nalogom osnovano i u skladu sa zakonom okrivljenici izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije, budući da je primjena iste u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje predmetnih prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenice.
7.1. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u gotovo minimalnom zakonom propisanom trajanju, po ocjeni ovog suda i više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja, pri čemu se naročito misli na visoku razinu alkohola u organizmu okrivljenice i opasnost ponavljanja prekršaja
7.2. Imajući u vidu prethodno navedeno, to prigovor okrivljenice nije osnovan niti u tom dijelu.
8. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota određena vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), a s obzirom na manju složenost i kraće trajanje postupka.
9. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 20. studenoga 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Hana Bogović, v.r.
Katica Lučić, v.r.
Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi zadarskoj, Policijskoj postaji Biograd u 2 otpravka: za spis i okrivljenika.
