REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Bjelovar, Trg E. Kvaternika 8

Poslovni broj: Pp-2377/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Ratku Labanu, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničara Andree Hudoletnjak, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika CU, radi prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojeg brani Zlatko Šimek, odvjetnik iz Koprivnice, a povodom Optužnog prijedloga Policijske postaje Bjelovar Klasa: 211-07/25-5/17939, Urbroj: 511-02-05-25-1 od 11.7.2025., nakon održane usmene, javne i glavne rasprave u prisutnosti okrivljenika i branitelja, a u odsutnosti podnositelja Optužnog prijedloga, na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona (NN 107/07), dana 20. studenog 2025.,

p r e s u d i o j e

OKRIVLJENI CU, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin C i Ć, r. Ž, rođen **.**.1977. u [adresa], sa boravištem u [adresa]., a sa prebivalištem u [adresa]., radnik, nezaposlen, razveden, 2 maloljetne djece, državljanin Republike Hrvatske, srednja stručna sprema, pismen, prekršajno osuđivan,

oslobađa se optužbe

I da bi dana 5. ožujka 2025., u 16:30 sati, u Bjelovaru, ulica Tomaša G. Masaryka kućni broj 8., nasilnički se ponašao u obitelji na način da je prilikom susreta u Obiteljskom centru u Bjelovaru, prilikom kontakta s maloljetnom djecom ĆU, rođenom **.**.2014., OIB: [osobni identifikacijski broj] i ŽU, rođenim **.**.2018., OIB: [osobni identifikacijski broj], primijenio je neprimjerenu odgojnu metodu prema maloljetnom ŽU u obliku udarca otvorenim dlanom u predjelu lica, što je kod maloljetnog ŽU izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti te povredu dostojanstva,

pa da bi time počinio prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

II Na temelju članka 140. stavka 1. i 2. Prekršajnog zakona troškovi nastali provođenjem ovog prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava ovog suda.

Obrazloženje

1. POLICIJSKA POSTAJA BJELOVAR podnijela je protiv okrivljenika Optužni prijedlog Klasa: 211-07/25-5/17939, Urbroj: 511-02-05-25-1 od 11.7.2025., a radi prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci ove presude.

2. Okrivljenik se očitovao o optužbi na način da se u vezi činjeničnih navoda izjasnio kako se ne smatra krivim za prekršaj stavljen mu na teret.

3. Ispitani CU navodi da od njegove strane navedene zgode u prostorijama Obiteljskog centra u [adresa] nije vršo fizičko nasilje prema maloljetnom sinu ŽU na način da bi ga ošamario u predjelu lica u smislu odgojne metode roditelja prema djetetu. Prvotno ističe da je sa suprugom LU razveo brak unazad 2 godine i iz te zajednice života imaju 2 maloljetne djece. Međutim, odlukom suda djeca su pripala majci na čuvanje i odgoj, što je bilo za njega prihvatljivo posebno zbog dobi djece. U tom periodu do spornog događaja sukcesivno je viđao djecu kod čega naglašava da je mlađi sin ŽU emotivno vezan za njega i pri svakom susretu se to moglo jasno razabrati i bio je sretan i zadovoljan kada je imao susrete s djecom. No, u tom periodu supruga je iz njemu nepoznatog razloga pokušavala na razne načine, pa tako i sudskim postupcima, njega na neki način dezavuirati kao oca i prikazati ga lošom osobom, iako nije za to imala razloga. Predmetnog popodneva došao je na susret s djecom u Obiteljski centar koji je trebalo trajati oko 2 sata te je sobom ponio za djecu grickalice i sokove i družili su se i razgovarali u prisutnosti zaposlenice Obiteljskog centra. Nikakvih anomalija od njegove strane nije bilo u ponašanju koje bi iskazivao prema djeci, ali je jasno mogao procijeniti da je previše napadno ponašanje zaposlenice tog centra koja je pokušavala kontrolirati svaki njegov postupak i prilazak djeci te ga ograničavala u pokušaju iskazivanja emocija prema djeci. Tako je tu osobu smetalo što je pokušao djetetu izvaditi aparatić iz uha zbog oštećenog sluha koji nije tada bio u funkciji te je smetao djetetu. Smetalo joj je i što su djeca mrvila grickalice po podu, pa je to kasnije trebao očistiti. Ni u jednom trenutku sina ŽU nije ošamario po licu u smislu neke odgojne mjere, jer za to nije bilo razloga niti mu je to bila intencija i namjera. Ne spori činjenicu da je sa djetetom bio u izvjesnom dodiru i to samo od milošte time da ga je pogladio po licu iskazujući time prema njemu emocije. Navedeni susret sa djecom čak je djelomično snimao mobilnim aparatom uz dopuštenje zaposlenice centra i svakako se ne može razabrati da je u bilo kojem trenutku namjerno nasrnuo na dijete i ošamario ga po licu. No, zbog opisanog pritiska i nametanja zaposlenice centra bio je prisiljen protestirati te je to navedenoj osobi izričito istakao smatrajući da ga provocira te ga onemogućava u normalnom susretu i viđanju s djecom. Kako ne bi došlo do eskalacije ovakve situacije u jednom trenutku je svojevoljno prekinuo susret time da je djecu prethodno poljubio i pozdravio se s njima te je napustio susret. Stoga od njegove strane nije bilo fizičkog nasilja prema maloljetnom djetetu koje od te zgode nije viđao upravo zbog ovog postupka kojim se njemu nameće neprimjereno asocijalno ponašanje prema djeci, što se objektivno nije dogodilo. Na kraju ističe da svakako želi nastaviti imati susrete sa djecom, jer ga na to prisiljavaju emocije i ljubav prema njima, ali to trenutno izbjegava iz razloga što ima strah da ga supruga u njegovom pokušaju da vidi ili komunicira s djecom, ponovno pokuša pronaći način da ga prijavi za neko neprimjereno ponašanje. To je razlog zbog kojeg niti sa bivšom suprugom ne komunicira vezano za djecu. Stoga poriče prekršaj u cijelosti.

4. Kako je okrivljenik porekao prekršaj za koji se tereti, sud je radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja ispitao SU, kao socijalnu radnicu, te LU, kao bivšu suprugu okrivljenika, nakon čega je izvršen uvid u socijalnu anamnezu obitelji.

5. Ispitana SU iskazuje da je ona zaposlenica Zavoda za socijalni rad u Bjelovaru u svojstvu socijalnog radnika te je po funkciji dobila zaduženje da bude izvjesnoj kontroli susreta između okrivljenika kao oca i njegove maloljetne djece prilikom susreta u prostorijama Obiteljskog centra, obzirom da su nakon razvoda braka okrivljenika i njegove bivše supruge, djeca pripala majci na čuvanje i odgoj. Međutim, u nekoliko susreta sa okrivljenikom i prisustvovanja njegovom druženju s djecom nije uspjela ostvariti očekivanu komunikaciju sa njim, jer je okrivljenik učestalo bio nezadovoljan svojom pozicijom prilikom tih susreta i činjenicom da se od njegove strane vrši nadzor odnosno kontrola njegovog druženja s djecom. Time je dolazilo i do toga da je okrivljenik propuštao susret bez obrazloženja zašto to čini iako su ga djeca čekala na susretu. Predmetne zgode bila je prisutna druženju okrivljenika s djecom u navedenim prostorijama gdje su se djeca igrala i zabavljala te komunicirala sa okrivljenikom kao ocem. No u nekim trenucima je dolazilo do toga da je okrivljenik podizao ton na sina ŽU, jer je bezrazložno u igranju više puta rušio igračke. Ipak se radilo o benignoj situaciji koja je u jednom trenutku kulminirala time da su se njegova djeca verbalno prepirala te je došlo do toga da je njegov sin ŽU udario sestru ĆU, iako se ne može sjetiti na koji je način došlo do njihovog međusobnog fizičkog kontakta. To je ipak smatrala nebitnim i dječjom igrom, ali je ubrzo nakon toga okrivljenik reagirao zbog takvog nasrtaja sina na svoju sestru te ga je jedanput otvorenim dlanom ruke udario u predjelu lica. Nalazila se iza okrivljenika u tom trenutku te joj je okrivljenik bio okrenut leđima, dok je njegov sin ŽU stajao ispred oca. Time je uočila navedeni nasrtaj odnosno udarac okrivljenika po licu prema sinu ŽU i procijenila je da se ne radi o dodiru u smislu iskazivanja emocija odnosno ljubavi prema djetetu već da se radi o nekoj vrsti odgojne mjere odnosno kazne prema sinu upravo stoga što je on netom ranije nasrnuo na svoju sestru ĆU. Pri tome dodaje da se nije radilo o jakom udarcu, ali je ipak njezina procjena bila takove naravi da je to bio neprimjeren fizički nasrtaj na dijete, zbog čega je prekinula susret. U prilog naprijed iznesenih tvrdnjama ide i činjenica da je zamijetila kako su se djeca istovremena prestala igrati te su zašutjela i činilo joj se da su tog trenutka uplašena. Na maloljetnom ŽU nije zamijetila bilo kakvu povredu ikakve naravi, pa čak niti crvenilo po licu, ali je izgledao uplašeno te je gledao u nju tražeći od nje zaštitu, zbog čega je bila prinuđena sa okrivljenikom napustiti prostoriju i dati mu do znanja da se ne može tako ophoditi prema djeci, te je time ovaj susret bio završen. Na kraju ističe da je i nakon ovog događaja kada je okrivljenik napustio prostorije gdje se obavljao susret komunicirala sa mlljt. ŽU koji se nije izjašnjavao da ima bolove na licu od kontakta od strane oca, ali je i dalje izgledao prilično uplašeno. Nakon predmetnog susreta barem u jednom navratu komunicirala je sa bivšom suprugom okrivljenika kako bi je obavijestila o tome da će navedeni događaj prijaviti nadležnom tijelu, a također je u jednom navratu komunicirala sa okrivljenikom iz istog razloga, nakon čega je od majke djece primila informaciju kako će ona od suda zatražiti zabranu daljnjeg susreta okrivljenika s djecom zbog ovakvog njegovog ponašanja. Također ističe po sjećanju da se i u prethodnim susretima prije spornog događaja znalo biti sitnih neprimjerenih ispada okrivljenika na način da je znao podizati ton na djecu, zbog čega je pravila u tom trenutku pauzu pri susretu. Također se prisjeća situacije u kojoj je okrivljenik prije ovog susreta u jednom navratu višestruko prilično neprimjereno podizao ton na kćer ĆU inzistirajući na odgovor o tome da li njezin brat ŽU i dalje pije mlijeko putem dude, na što je u svakoj situaciji dobivao odgovor od djeteta kako ona to ne zna, ali je okrivljenik novim povišenjem tona dalje inzistirao na drugačijem odgovoru, zbog čega je bila prisiljena prekinuti takav razgovor i upozoriti ga na način komunikacije sa djecom, kojom je prilikom okrivljenik bio nezadovoljan te se izjašnjavao da ne može imati takve ograničene susrete s djecom i da bi bilo bolje da djecu ne viđa dok ne budu imala 18 godina.

6. Ispitana LU iskazuje da nema direktnih odnosno neposrednih saznanja o navedenom događaju i navodnom fizičkom nasilnom činu okrivljenika kao bivšeg supruga u odnosu na zajedničkog maloljetnog sina ŽU u dobi od 7 godina. Ističe da je brak između njih razveden unazad 2 godine, nakon čega su po odluci suda djeca pripala njoj na čuvanje i odgoj, sa čime se okrivljenik složio. Nakon toga počeli su susreti i druženja okrivljenika s djecom i to pod nadzorom zaposlenika Zavoda za socijalni rad. Prvotno ističe da nikada za vrijeme trajanja životne zajednice nije zapazila da bi okrivljenik imao agresivno i fizički napadno ponašanje prema njihovoj djeci. Stoga ju je iznenadila ova situacija kada je telefonskim putem primila poziv od zaposlenice Zavoda za socijalni rad koja je nadzirala navedeni susret kako je navodno okrivljenik jedanput ošamario sina ŽU po licu. U tom razgovoru rečeno joj je da je dijete bilo uplašeno i da je bilo očito kako traži zaštitu od neke treće osobe. Kao razlog za takvu reakciju okrivljenika i nasrtaj na dijete saznala je da je došlo do izvjesnog blažeg tjelesnog sukoba između njihove djece odnosno sina i kćeri, pa da je time okrivljenik reagirao u zaštiti kćeri koju je navodno udario sin ŽU, pa je reagirao time što je ošamario sina po licu. Tu činjenicu joj je kasnije istog dana kod kuće potvrdila kćer ĆU koja je rekla da je tata udario brata ŽU po licu, dok se sin ŽU nije o tome izjašnjavao obzirom da ima otežan govor i više se izražava mimikom odnosno govorom tijela, ali se jedino izjasnio o tome da ne želi novi susret s ocem. Inače, zbog takve vrste događaja inicirala je postupak kod suda da se izvjesno vrijeme zabrane susreti okrivljenika s djecom dok se na neki način od stručne osobe ne procijeni njegov psihički status, kako bi u budućim susretima njegovo ponašanje s djecom bilo krajnje prihvatljivo. Upravo zbog ovog događaja nije ni na koji način više mjeseci komunicirala sa okrivljenikom vezano za interese djece niti ga obavještavala o njihovom statusu, iako su upravo njoj interesi djece na prvom mjestu i smatra da se i otac kao drugi roditelj mora involvirati u njihov odgoj i odrastanje, ali želi da se to odvija na siguran način bez rizika da će ponovno imati ispade neprilične epizode na bilo koji način prema djeci. Nakon ovog događaja vidjela je djecu otprilike 2 sata nakon saznanja o tom događaju, ali na sinu nije vidjela nikakvih fizičkih promjena po licu u smislu nastupanja ikakve povrede. Nakon tog događaja nekoliko je puta komunicirala sa zaposlenicima Zavoda za socijalni rad vezano za to da se okrivljeniku onemogući daljnje susrete s djecom zbog ovakvog ispada, ali je primila informaciju da ona osobno kao roditelj mora pokrenuti izvjestan sudski postupak kako bi se nekom privremenom mjerom okrivljeniku kao ocu onemogućilo daljnje susrete s djecom.

7. U postupku nije bilo sporno da se okrivljenik kritične zgode nalazio na naznačenoj lokaciji te bio u razgovoru i druženju sa svojim maloljetnim sinom ŽU u dobi od 7 godina.

8. Međutim, valjalo je kao sporno utvrđivati da li se okrivljenik kritične zgode nasilnički ponašao u obitelji prema maloljetnom sinu tako što bi prema njemu neprimjerenu odgojnu metodu u obliku udarca otvorenim dlanom u predjelu lica.

9. U odnosu na provedene i dostupne dokaze sud nije našao potpuno sigurno utvrđenim da bi eksplicitno ponašanje okrivljenika bilo takve naravi da bi ispunio biće djela prekršaja koji mu se stavlja na teret, pa je stoga oslobođen optužbe.

10. Nakon što je okrivljenik iznoseći obranu porekao protupravnu radnju jasno je istaknuo da on niti u jednom trenutku nije izražavao fizičko nasilje prema svom maloljetnom sinu ŽU na način da bi primijenio neku odgojnu metodu prema njemu i udario ga otvoreni dlanom po licu. Ističe da za to nije imao razloga, posebno kada je emotivno vezan za sina i sa iznimnim žarom očekuje svaki susret i druženje s njim i drugim maloljetnim djetetom. Međutim, kod toga ističe kako je nezadovoljan pristupom zaposlenice Zavoda za socijalni rad koja nadzire njegov susret s djecom unutar Obiteljskog centra, jer ga ona sputava i ograničuje u njegovim nastojanjima i željama da što više udovolji djeci i iskaže prema njima iskrene emocije. Upravo je stoga sa navedenom stručnom osobom dolazilo do neslaganja, jer je ona pokušavala uvijek kontrolirati njegove postupke prilazak djeci. S druge strane, spominje kako njegova bivša supruga nakon razvoda braka na svaki način pokušava njega dezavuirati i pokazati ga lošom osobom, zbog čega je pokretala protiv njega sudske postupke. U svakom slučaju niti u jednom trenutku nije imao namjeru niti potrebu prema maloljetnom sinu ŽU primjenjivati ikakvu odgojnu metodu zbog njegovog ponašanja odnosno ispada i nije ga udario otvorenim dlanom po licu. Nesumnjivo je sa sinom bio u fizičkom dodiru, ali se radilo o tome da ga je pogladio po licu od milošte odnosno emotivne želje i bliskosti s njim. Ipak, navedeni susret s djecom ranije je prekinut samo stoga što je stručna osoba koja je vršila nadzor vršila izvjestan pritisak te ga onemogućavala u normalnom druženju s djecom.

11. Na okolnosti spornog događaja ispitana je svjedokinja SU kao zaposlenica Zavoda za socijalni rad kojoj je bila dužnost nadzora susreta okrivljenika sa svojom maloljetnom djecom u prostorijama Obiteljskog centra. Navedena svjedokinja se prvotno izjasnila kako nije uspjela ostvariti očekivanu komunikaciju sa okrivljenikom obzirom da je on nezadovoljan svojom pozicijom i načinom susreta sa djecom odnosno nadzora nad navedenim susretima. Pri tome spominje da je u nekoliko prethodnih susreta s djecom okrivljenik znao reagirati pomalo neprimjereno podižući ton na sina ŽU zbog rušenja igračaka i slično. Vezano za spornu situaciju ističe da je neprimjerenoj reakciji okrivljenika prema maloljetnom sinu prethodio izvjestan blaži sukob same djece odnosno maloljetnog ŽU i njegove sestre ĆU time da je ŽU udario sestru. Upravo je to izazvalo reakciju okrivljenika da jedanput lakše po licu udario maloljetnog sina ŽU očito kako bi mu dao do znanja da se ne može tako ophoditi prema svojoj sestri. Upravo je njezina procjena bila da se nije radilo o emotivnom ispadu okrivljenika prema sinu već o određenoj odgojnoj metodi kojom ga je želio podučiti o adekvatnom ponašanju prema sestri kao bliskom članu obitelji. Dalje svjedokinja ističe kako na djetetu nije vidjela nikakve povrede po licu niti je ona plakao, ali je zašutio i činilo se da traži u njoj zaštitu, tako da je prekinula navedeni susret i druženje te je o tome obavijestila bivšu suprugu okrivljenika odnosno majku navedene djece.

12. S druge strane, ispitana svjedokinja LU kao bivša supruga okrivljenika jasno ističe da ona nema nikakvih neposrednih odnosno direktnih saznanja o spornom događaju, jer nije bila prisutna druženju okrivljenika sa njihovom djecom. Međutim, od zaposlenice Zavoda za socijalni rad koja je nadzirala njihov susret telefonskim putem je primila informaciju kako je okrivljenik tom prilikom ošamario njihovog sina ŽU po licu, na što je bila iznenađena obzirom da on nije nikada ranije za trajanja njihove životne zajednice izražavao bilo kakvo fizičko odnosno agresivno nasilje prema djeci. Nakon što se sa sinom kasnije susrela kod kuće nije na njemu zamijetila po licu neku anomaliju odnosno povredu već joj je samo kćer rekla da je tata njenog brata udario po licu te se on izjasnio da trenutno ne želi ići na novi susret s ocem.

13. I na kraju, uvidom u socijalnu anamnezu predmetne obitelji nalazimo da je okrivljenik sa bivšom suprugom LU zaključio brak 2014. time da su nekoliko godina već živjeli zajedno izvan braka i iz te zajednice života imaju 2 maloljetne djece. Dalje proizlazi kako je za trajanja njihove životne zajednice došlo do problema u međusobnoj komunikaciji gdje je navodno okrivljenik izražavao nasilje prema supruzi, zbog čega mu je izrečena mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva i približavanja supruzi, zbog čega se on odselio na drugu adresu. Također, okrivljeniku je zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava dodatno izrečena mjera opreza zabrane približavanja supruzi te djeci, jer je u njihovom prisustvu suprugu vrijeđao pogrdnim riječima te je na nju čak i nasrnuo fizičkim putem. Stoga se smatralo korisnim i potrebnim da okrivljenik nakon prekida životne zajednice sa suprugom druženje i susrete s djecom ostvaruje uz nadzor stručne osobe u trajanju od 6 mjeseci to pri Obiteljskom centru, ponajprije radi činjenice da on trenutno ne živi u adekvatnim uvjetima gdje bi mogao dovoditi svoju djecu, jer živi u kući kod brata u jednoj prostoriji.

14. Analizom naprijed provedenih dokaza nameće se zaključak kako je životna zajednica između okrivljenika i njegove supruge prekinuta zbog međusobnog neslaganja i neprimjerene komunikacije te izvjesnog nasilja od strane okrivljenika, čemu su navodno bila prisutna i njihova maloljetna djeca. U skladu s tim okrivljeniku je bilo zabranjeno prilaziti bivšoj supruzi, zbog čega je on napustio stambeni prostor u kojem su živjeli, pa kako su po razvodu braka djeca pripala njoj na čuvanje i odgoj, tada je okrivljenik jedino imao mogućnost sukcesivnih susreta s djecom i druženja, ali uz nadzor stručne osobe Zavoda za socijalni rad.

15. Međutim, bez obzira što iz socijalne anamneze proizlazi kako je uglavnom okrivljenik zbog svojeg eksplicitnog ponašanja odgovoran za razvod braka i prekid životne zajednice, a time i za potrebu da se obavlja nadzor njegovog druženja s maloljetnom djecom i to u prostorijama Obiteljskog centra, ponajprije stoga što on ne živi u adekvatnim uvjetima gdje može ostvarivati kvalitetne susrete s djecom, ipak sve to nužno ne upućuje na činjenicu da je navedene zgode okrivljenik izražavao fizičko nasilje prema maloljetnom sinu ŽU time da bi ga namjerno ošamario po licu u smislu odgojne metode.

16. Naime, iako je svjedokinja SU koja je nadzirala susret okrivljenika maloljetnom djecom izrijekom napomenula kako je pratila postupanje okrivljenika i trenutak dok je on po licu ošamario sina ŽU, ipak sud nije mogao takve njezine navode prihvatiti kao eklatantan i jasan dokaz o nasilničkom ponašanju okrivljenika. Sud ponajprije smatra kako su istaknute tvrdnje svjedokinje subjektivne naravi i radilo se isključivo o njezinoj osobnoj procjeni navedene situacije, kod čega je ona bez sumnje od ranije prilikom susreta i višestrukih komunikacija sa okrivljenikom očito stekla dojam da se radi o osobi koja nije dovoljno socijalizirana i spremna na adekvatnu komunikaciju, a što je i bio ključan razlog da se odredi navedeni nadzor prilikom susreta okrivljenika sa djecom. Upravo je to u svojoj obrani elaborirao sam okrivljenik pojašnjavajući da mu je stručna osoba koja je vršila nadzor ograničavala i otežavala iskazivanje emocija i bliskosti sa djecom u tim susretima te je time kontrolirala njegove postupke i prilazak djeci, zbog čega je smatrao kako je potrebno da to iznese kao primjedbu. S druge strane, svjedokinja SU prvotno je istaknula da se ona nalazila iza okrivljenika u trenucima dok je pratila fizički dodir oca prema maloljetnom sinu ŽU time da je sin stajao ispred oca. Već iz te pozicije svjedokinja bi teško mogla sa neupitnom sigurnošću procijeniti o kakvom tjelesnom dodiru o licu se radi i kojeg intenziteta, tim više kada tvrdi da nakon takve reakcije okrivljenika dijete nije plaka niti je na njemu po licu vidjela neke povrede, pa makar i crvenilo. Preostale tvrdnje ove svjedokinje dodatno su subjektivne naravi gdje spominje kako je ona procijenila da se nije radilo o emotivnom izljevu okrivljenika prema sinu dodirom po licu već udarcu, a također je krajnje subjektivno gdje svjedokinja spominje kako su njegova djeca nju gledala u tom trenutku te joj se činilo kako u njoj traže zaštitu. Time sud smatra kako je svjedokinja pokušala glorificirati svoju ulogu u ovom događaju i prikazati sebe kao zaštitnika navedene djece u kojoj je situaciji okrivljenik kao otac agresivac i nasilnik. Za slučaj da je svjedokinja SU jasno mogla vidjeti reakciju oca prema maloljetnom sinu ŽU te objektivno procijeniti razlog zbog kojeg bi on fizički nasrnuo na njega odgojnom metodom u smislu šamara po licu, tada bi nužno morala osim prekida njihove seanse dijete odvesti u bolnicu na pregled radi tvrđenja tjelesne povrede, što ovdje nije bio slučaj. Isto tako, ako se uzme u obzir da je bila namjera okrivljenika da na neki način kažnjavana sina zbog neke njegove neprimjerene reakcije (ako je udario svoju stariju sestru ĆU), tada bi samo dijete u toj dobi osjećalo nepravdu, ali i bol od zaprimljenog udarca, što bi kod njega izazvalo plač i neku drugu negativnu emociju, što se također u ovoj situaciji nije dogodilo. Nadalje, upravo svjedokinja SU opisuje da je ovakav postupak okrivljenika bio izazvan činjenicom da je maloljetni oštećeni ŽU navodno u nekoj prepirci sa starijom sestrom upravo nju udario, ali iako je pratila cjelokupan događaj, ne može se izjasniti do kakvog je sukoba došlo između djece i na koji je način maloljetni udario sestru ĆU. Stoga je krajnje indikativno da se svjedokinja vrlo detaljno i pomno prisjeća jednog detalja vezano za ponašanje okrivljenika kojem se nalazila iza leđa u trenutku njegove reakcije, a s druge strane ne može se prisjetiti eksplicitnog postupka maloljetnog oštećenog prema svojoj sestri, a što je neposredno prethodilo navodnom fizičkom ataku oca prema njemu. Dakle, ako se uzme u obzir upravo tvrdnja svjedokinje SU kako okrivljenik nije jako udario maloljetnog sina ŽU po licu niti su na njemu zaostale ikakve povrede i dijete nije plakalo niti pokazivalo bilo kakvu negativnu emociju, onda definitivno ostaje krajnje upitno da bi dodir rukom od strane okrivljenika prema djetetu predstavljao namjeran fizički nasilni čin kao odgojna metoda prema djetetu te dobi. Dakako da sve naprijed izneseno treba uzeti u obzir i u prizmi ukupnih obiteljskih odnosa gdje postoji znatan razdor između okrivljenika i njegove bivše supruge, posebno što se tiče sudskih postupaka koji su pokretani protiv okrivljenika, kojeg se potencijalno smatra agresivnom osobom i nedovoljno socijaliziranom za uobičajenu i normalnu komunikaciju sa bliskim osobama, pa tako i vlastitom djecom. Upravo zbog takve karakterizacije okrivljenika koji je ranije nasilje prema supruzi vršio u prisutnosti djece, nesumnjivo je stvoren dojam o tome da je on spreman i sposoban čak i prema vlastitoj djeci izražavati izvjesno nasilje i očito se takvog stava držala svjedokinja SU koja je višestruko nadzirala susrete okrivljenika s djecom, pa je stoga svaku njegovu reakciju prema djeci potencijalno smatrala agresivnom i neprimjerenom te ga kontrolirala ili ograničavala u njegovim postupcima.

17. Isto tako, što se tiče iskaza svjedokinje LU valja napomenuti da ona direktnih i neposrednih saznanja o ovoj situaciji, osim što je o tome obaviještena telefonom od strane svjedokinje SU te proizlazi da joj je kćer ĆU naznačila da je otac udario po licu njezinog brata ŽU. Međutim, prihvaćanjem te tvrdnje i nadalje se ne može smatrati jasno i sigurno utvrđenim da je taj dodir ruke po licu maloljetnog oštećenog predstavljao namjeran udarac u smislu odgojne metode kojom se dijete želi sankcionirati za neki svoj ispad.

18. Prema tome, analizom ukupno provedenih dokaza sud ipak nije mogao na jasan te siguran i nedvojben način utvrditi da bi postupanje okrivljenika u ovoj situaciji predstavljalo fizičko nasilje prema maloljetnom djetetu u smislu odgojne metode udaranjem po licu, posebno kada se iz iskaza same svjedokinje LU može jasno razabrati kako je njena intencija da se u znatnoj mjeri ograniči te čak onemogući okrivljenika u susretima sa njihovom maloljetnom djecom, jer smatra kako u njegovom okruženju djeca nisu dovoljno sigurna. S druge strane, u odnosu na sadržaj socijalne anamneze navedene obitelji u koju je bila upoznata svjedokinja SU, bez sumnje je i ona revnosno i strogo obavljala nadzor prilikom susreta okrivljenika sa maloljetnom djecom te je time kod njega stvarala nezadovoljstvo i otpor, pa je time procijenila da bi svaki njegov pristup prema djeci verbalnim ili fizičkim putem predstavljalo agresiju, iako se iz provedenih dokaza iščitava da nikada ranije okrivljenik niti za trajanja životne zajednice sa bivšom suprugom, kao niti kasnije prilikom prethodnih višestrukih susreta, nije vršio bilo kakvo nasilje odnosno asocijalno ponašanje prema svojoj djeci.

19. Zbog naprijed navedenih razloga u nedostatku nedvojbenih dokaza o protupravnom ponašanju okrivljenika sud ga je za odnosni prekršaj oslobodio optužbe.

20. Sud se u odnosu na okrivljenika nije odlučio na izricanje zaštitne mjere zabrane približavanja, te održavanja i uspostavljanja veze sa žrtvom nasilja obzirom da prema provedenim dokazima uopće ne proizlazi da je izvršeno bilo kakvo fizičko nasilje prema maloljetnom oštećenom, a k tome od navedene zgode okrivljenik više nije imao susreta sa svojom maloljetnom djecom niti postoji takva namjera na njegovoj strani i stoga se ukazuje nepotrebnim i ne svrsishodnim izricanje navedene zaštitne mjere.

21. Svi troškovi nastali provođenjem ovog prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava Republike Hrvatske.

U Bjelovaru, 20. studenog 2025.

Zapisničar

SUDAC

Andrea Hudoletnjak v.r.

Ratko Laban v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude podnositelj Optužnog prijedloga ima pravo žalbe nadležnom Prekršajnom sudu u Zagrebu, u roku od 8 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dva istovjetna primjerka, bez naplate takse, a pravodobno podnesena žalba odgađa izvršenje presude.

Dostaviti:

1. Okrivljeniku

2. Podnositelju Optužnog prijedloga

3. Branitelju

• po pravomoćnosti

4. Žrtvi ŽU, po z.z. majci LU

5. Hrvatskom zavodu za socijalni rad, Područni ured Bjelovar