Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-2320/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Kuvaču, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 5. rujna 2025., u prisutnosti pun. tužiteljice te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9012107497 sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 21. studenog 2006. potvrđenog kod javnog bilježnika Ermine Radić iz Raba dana 24. studenog 2006. pod brojem OU-329/2006, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:

"Kamata na kredit

Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,15% (slovima: četiri cijelih petnaest posto) godišnje. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slo-vima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici iznos od 13.791,84 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 108,66 € od 31.8.2007.,

- 106,74 € od 30.9.2007.,

- 106,58 € od 31.10.2007.,

- 108,04 € od 30.11.2007.,

- 107,24 € od 31.12.2007.,

- 109,06 € od 31.1.2008.,

- 192,89 € od 29.2.2008.,

- 196,19 € od 31.3.2008.,

- 190,67 € od 30.4.2008.,

- 189,44 € od 31.5.2008.,

- 191,18 € od 30.6.2008.,

- 187,60 € od 31.7.2008.,

- 187,77 € od 31.8.2008.,

- 189,83 € od 30.9.2008.,

- 207,35 € od 31.10.2008.,

- 195,47 € od 30.11.2008.,

- 208,07 € od 31.12.2008.,

- 215,87 € od 31.1.2009.,

- 216,69 € od 28.2.2009.,

- 213,90 € od 31.3.2009.,

- 214,29 € od 30.4.2009.,

- 210,68 € od 31.5.2009.,

- 207,59 € od 30.6.2009.,

- 208,22 € od 31.7.2009.,

- 209,92 € od 31.8.2009.,

- 209,66 € od 30.9.2009.,

- 207,94 € od 31.10.2009.,

- 211,00 € od 30.11.2009.,

- 213,22 € od 31.12.2009.,

- 216,82 € od 31.1.2010.,

- 215,80 € od 28.2.2010.,

- 220,46 € od 31.3.2010.,

- 219,36 € od 30.4.2010.,

- 221,44 € od 31.5.2010.,

- 235,67 € od 30.6.2010.,

- 232,54 € od 31.7.2010.,

- 240,69 € od 31.8.2010.,

- 237,96 € od 30.9.2010.,

- 232,27 € od 31.10.2010.,

- 197,36 € od 30.11.2010.,

- 208,22 € od 31.12.2010.,

- 200,58 € od 31.1.2011.,

- 203,23 € od 28.2.2011.,

- 199,46 € od 31.3.2011.,

- 199,92 € od 30.4.2011.,

- 179,19 € od 31.5.2011.,

- 179,91 € od 30.6.2011.,

- 190,33 € od 31.7.2011.,

- 148,85 € od 31.8.2011.,

- 144,24 € od 30.9.2011.,

- 143,58 € od 31.10.2011.,

- 143,09 € od 30.11.2011.,

- 144,97 € od 31.12.2011.,

- 168,35 € od 31.1.2012.,

- 168,43 € od 29.2.2012.,

- 166,72 € od 31.3.2012.,

- 167,41 € od 30.4.2012.,

- 168,03 € od 31.5.2012.,

- 166,74 € od 30.6.2012.,

- 167,03 € od 31.7.2012.,

- 166,24 € od 31.8.2012.,

- 164,44 € od 30.9.2012.,

- 166,11 € od 31.10.2012.,

- 166,97 € od 30.11.2012.,

- 166,51 € od 31.12.2012.,

- 142,16 € od 31.1.2013.,

- 144,89 € od 28.2.2013.,

- 144,90 € od 31.3.2013.,

- 143,59 € od 30.4.2013.,

- 140,31 € od 31.5.2013.,

- 140,12 € od 30.6.2013.,

- 140,68 € od 31.7.2013.,

- 141,83 € od 31.8.2013.,

- 143,66 € od 30.9.2013.,

- 142,53 € od 31.10.2013.,

- 142,98 € od 30.11.2013.,

- 143,51 € od 31.12.2013.,

pa do isplate po stopi koja za period do 31.12.2007. iznosi 15% godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl.1., čl.4. st.3, čl.5. st.2, čl.6. st.2, i čl.7. st.2 Ugovora o kreditu broj 9012107497 sklopljenog između tužiteljice u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 21. studenog 2006. potvrđenog kod javnog bilježnika Ermine Radić iz Raba dana 24. studenog 2006. pod brojem OU-329/2006, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

„čl.1. Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 222.000,00 CHF (slovima: dvjestodvadesetdvijetisuće CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

čl.4. st.3. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

čl. 5. st.2. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

čl.6. st.2. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

čl.7. st.2. Kredit u iznosu 222.000,00 CHF (slovima: dvjestodvadesetdvijetisuće CHF) i kamata iz t. 4 ovog Ugovora otplaćuju se u 360 (slovima: tristošezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema ot-platnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“ te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici iznos od 14.069,44 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos:

- 1,97 € od 31.3.2008.,

- 37,51 € od 31.10.2008.,

- 0,61 € od 30.11.2008.,

- 40,00 € od 31.12.2008.,

- 45,92 € od 31.1.2009.,

- 48,56 € od 28.2.2009.,

- 40,28 € od 31.3.2009.,

- 41,60 € od 30.4.2009.,

- 30,82 € od 31.5.2009.,

- 21,61 € od 30.6.2009.,

- 23,67 € od 31.7.2009.,

- 28,98 € od 31.8.2009.,

- 28,39 € od 30.9.2009.,

- 23,33 € od 31.10.2009.,

- 32,81 € od 30.11.2009.,

- 39,73 € od 31.12.2009.,

- 50,85 € od 31.1.2010.,

- 47,96 € od 28.2.2010.,

- 62,33 € od 31.3.2010.,

- 59,20 € od 30.4.2010.,

- 65,76 € od 31.5.2010.,

- 109,27 € od 30.6.2010.,

- 99,99 € od 31.7.2010.,

- 125,08 € od 31.8.2010.,

- 117,03 € od 30.9.2010.,

- 99,96 € od 31.10.2010.,

- 135,18 € od 30.11.2010.,

- 177,02 € od 31.12.2010.,

- 148,21 € od 31.1.2011.,

- 158,69 € od 28.2.2011.,

- 144,65 € od 31.3.2011.,

- 146,78 € od 30.4.2011.,

- 205,14 € od 31.5.2011.,

- 208,97 € od 30.6.2011.,

- 257,84 € od 31.7.2011.,

- 237,05 € od 31.8.2011.,

- 210,64 € od 30.9.2011.,

- 207,37 € od 31.10.2011.,

- 205,04 € od 30.11.2011.,

- 216,69 € od 31.12.2011.,

- 227,26 € od 31.1.2012.,

- 228,20 € od 29.2.2012.,

- 220,10 € od 31.3.2012.,

- 224,15 € od 30.4.2012.,

- 227,99 € od 31.5.2012.,

- 221,98 € od 30.6.2012.,

- 224,04 € od 31.7.2012.,

- 220,66 € od 31.8.2012.,

- 212,04 € od 30.9.2012.,

- 221,21 € od 31.10.2012.,

- 226,28 € od 30.11.2012.,

- 224,55 € od 31.12.2012.,

- 206,52 € od 31.1.2013.,

- 223,35 € od 28.2.2013.,

- 224,19 € od 31.3.2013.,

- 217,15 € od 30.4.2013.,

- 198,37 € od 31.5.2013.,

- 197,89 € od 30.6.2013.,

- 201,98 € od 31.7.2013.,

- 209,62 € od 31.8.2013.,

- 221,29 € od 30.9.2013.,

- 215,33 € od 31.10.2013.,

- 218,81 € od 30.11.2013.,

- 222,78 € od 31.12.2013.,

- 220,46 € od 31.1.2014.,

- 225,55 € od 28.2.2014.,

- 224,01 € od 31.3.2014.,

- 218,04 € od 30.4.2014.,

- 215,60 € od 31.5.2014.,

- 216,25 € od 30.6.2014.,

- 223,97 € od 31.7.2014.,

- 229,58 € od 31.8.2014.,

- 228,31 € od 30.9.2014.,

- 233,68 € od 31.10.2014.,

- 237,43 € od 30.11.2014.,

- 235,43 € od 31.12.2014.,

- 238,10 € od 31.1.2015.,

- 238,10 € od 28.2.2015.,

- 238,10 € od 31.3.2015.,

- 238,10 € od 30.4.2015.,

- 238,10 € od 31.5.2015.,

- 238,10 € od 30.6.2015.,

- 238,10 € od 31.7.2015.,

- 238,10 € od 31.8.2015.,

- 238,10 € od 30.9.2015.,

pa do isplate po stopi koja za period od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14% godišnje, po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.560,57 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 19. studenog 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom dana 21. studenog 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012107497 s namjenom otplate kredita banci ili drugim bankama s valutnom klauzulom u iznosu od 222.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Navela je da predmetnim ugovorom u čl. 4. st. 1. ugovorena visina kamatne stope 4,15 % godišnje te da je istom ugovornom odredbom određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana. Također navedenim ugovorom da je ugovorena valutna klauzula pri čemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Navela je da se u cijelosti poziva na pravomoćnu i ovršnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kao i na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. Navela je da s obzirom da se u odredbi čl. 4. predmetnog ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom je tuženik bio ovlašten povećati ugovoreni anuitet za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno vlastitoj jednostranoj odluci nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo dok ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu odnosno nije precizno predviđen način utvrđivanja kamatne stope to da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljiva te da je kao takva nepoštena i ništetna. Navela je da je problematika ugovaranja kamatne stope u konkretnom slučaju dvojbena utoliko što stranke nisu ugovorile zakoniti način promjene kamatne stope na način da svaka promjena iste bude odrediva u smislu Zakona o obveznim odnosima. Navela je da kako je obveza koju čini plaćanje kamate ugovorena tako da se kamata mijenja samovoljnom odlukom banke u nepoznatim i neugovorenim vremenskim razdobljima tako da je odredba neodređena i neodrediva. Navela je da je dana 21. prosinca 2015. s tuženikom zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012107497 kojim je sukladno Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim da smatra da predmetnom konverzijom nisu konvalidirane ništetne odredbe predmetnog ugovora. Navela je da potražuje od tuženika povrat svih iznosa koji je preplatila temeljem povećane kamatne stope. Navela je da je tuženik ujedno povrijedio njezina prava i interese kao potrošača i korisnika kredita zaključujući s njom ugovor o kreditu kojim je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti je informirao o svim bitnim parametrima valjanim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Također da joj je u vrijeme pred zaključenjem predmetnog ugovora od strane tuženika sugerirano čak i nametnuto ugovaranje kredita s valutnom klauzulom vezano za CHF obrazlažući to stabilnijim tečajem, nižom kamatnom stopom u odnosu na EUR i slično. Na kraju je navela da smatra da uzimajući u obzir kretanja tečaja valute švicarski franak prethodno odobrenju predmetnog ugovora o kreditu da je tuženiku moglo i moralo biti poznato kako se pro futuro očekivao jačanje predmetne valute u odnosu na HRK.

1.1. Tužiteljica je podneskom od dana 7. svibnja 2025. konačno precizirala tužbeni zahtjev, odnosno napravila je preinaku tužbe, a kojoj se tuženik protivio i o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Naveo je da je postupio sukladno Zakonu o izmjenama i Dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu čime da je izvršena konverzija istog. Naveo je kako je sklapanjem novog ugovora prijašnji Ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa korisnik kredita na temelju tog ugovora da ne može ništa potraživati od banke, a niti tuženik od njega uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu. Naveo je da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF pa da je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Naveo je da se preplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice pa budući da je potpisom Dodatka Ugovora o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora s time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Naveo je da nema govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita te da je netočna tvrdnja tužitelja da je predmetna odredba nepoštena jer da stranke nisu pojedinačno pregovarale odnosno da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji, a da mu nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu jer da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Naveo je da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije nečija špekulacija već se radi o politici monetarne vlasti. Naveo je da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima jer da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu odnosno s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl.21. ZOO-a. Naveo je da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj valutnoj klauzuli. Naveo je da u konkretnom slučaju su stranke potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok da je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa. Naveo je da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer da to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće kako zbog posebne regulative poslovanja banaka tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima. Naveo je da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Naveo je da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopustivoj kamatnoj stopi. Naveo je da je on mogao mijenjati kamatnu stopu i tako pravno ugovorno odrediti s klijentom no pri tome da je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, a što da je nesporno i učinio te da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena. Naveo je da budući njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te je usklađeno i sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je da potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu te da ističe prigovor zastare.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 9012107497, Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012107497, otplatni plan, otplatni plan, ostalu dokumentaciju koju je tuženik dostavio, saslušao je tužiteljicu kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 9012107497 i to dana 21. studenog 2006. u iznosu od 222.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

4.1. Između stranaka su sporne odredbe čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21. studenog 2006.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,15%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.08.2007 do 01.02.2008 iznosila 5,15%, od 01.02.2008 do 01.01.2009 iznosila je 5,90%, od 01.01.2009 do 01.11.2010 iznosila je 5,95%, od

01.11.2010 do 01.05.2011 iznosila je 5,60%, od 01.05.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,35%, od 01.08.2011 do 01.01.2012 iznosila je 5,10%, od 01.01.2012 do 01.01.2013 iznosila je 5,25%, od 01.01.2013 do 01.01.2014 iznosila je 5,10% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23%.

6. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da je namjena predmetnog kredita bila rješavanje stambenog pitanja, odnosno adaptacija u obiteljskoj kući od svekra i svekrve, stana u kojem žive ona i obitelj te da predmetni stan nije davan u najam, kao i da nikakvo trgovačko društvo nije bilo registrirano na adresi stana. Navela je da je izvršena konverzija te da je uplate na račun u banci vezano za anuitet, vršila najčešće ona, a većinom suprug.

7. U svom nalazu i mišljenju od 11. travnja 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 13.791,84 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 2.327,35 €. Riječ da je o iznosima za vrijeme primjene zakonske kamatne stope od 3,23%. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatila 14.069,44 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatila 460,80 €. Zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose s osnova preplate kamate (1) i preplate tečaja (3), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije 30.09.2015 da iznose 12.924,61 €. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir da su uzete sve uplate tužiteljice pa tako i oni iznosi koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1 i 3.

7.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 22. travnja 2025. međutim nije predlagao da se vještak na njih očituje.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 21. studenog 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 9012107497 predmet kojeg je iznos od 222.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,15% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.4 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od veljače 2008. pa do prosinca 2013. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,15 povisivao tako da je kamatna stopa od 01.02.2008 do 01.01.2009 iznosila je 5,90%, od 01.01.2009 do 01.11.2010 iznosila je 5,95%, od 01.11.2010 do 01.05.2011 iznosila je 5,60%, od 01.05.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,35%, od 01.08.2011 do 01.01.2012 iznosila je 5,10%, od 01.01.2012 do 01.01.2013 iznosila je 5,25%, od 01.01.2013 do 01.01.2014 iznosila je 5,10% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21. studenog 2006. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici one novčane iznose koje je u razdoblju kolovoza 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 13.791,84 EUR-a te iznosa od 14.069,44 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 21. studenog 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 2- tuženik Privredna banka d.d. Zagreb postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.4.1. među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,15% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,15%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.1 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Navedeno vrijedi i za čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4, čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe čl.4, čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 21.11.2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.4, čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.4, i čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.4 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe čl.4, čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.4, čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i III. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora o kreditu 9012107497 od dana 21.11.2006. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od kolovoza 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 13.791,84 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 14.069,44 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok tuženik u svom podnesku od dana 22. travnja 2025. navodi da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer da je i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisu i kao takav da nije primjenjiv u konkretnoj pravnoj stvari te ne predlaže da se vještak očituje, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,15% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO- a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici odlučiti kao u toč. II. i IV. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO- a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.4., čl.1, čl.4 st.3., čl.5 st.2, čl.6 st.2 i čl.7 st.2 kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od kolovoza 2007. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Dodatak Ugovor o kreditu br. 9012107497, dalje Aneks.

48. Uvidom u Aneks utvrđeno je da je isti sklopljen dana 21. prosinca 2015. između tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1 st.3 ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe zajedničkog postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Utvrđeno je da je čl.5 između ostalog ugovoreno da ugovorne strane sporazumno utvrđuju da se ukupni iznos pretplate iz trećeg i četvrtog članka iznosi 8.271,24 eura te da će se preostali iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka šest toga Dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s time da za to razdoblje za preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Utvrđeno je da je čl.6 st.1 ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinaka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog Dodatka preostali iznos neotplaćene dospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 119.170,76 EUR. Utvrđeno je da je Aneks potpisani po tužiteljici i tuženiku.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužiteljica je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića.

53. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

53.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 11. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od kolovoza 2007. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatka ugovora o kreditu broj 9012107497 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Što se tiče navoda tuženika da tužiteljica nije potrošač odnosno da nije dokazala osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bila dužna dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice koja je navela da je namjena predmetnog kredita bila rješavanje stambenog pitanja, odnosno adaptacija u obiteljskoj kući od svekra i svekrve, stana u kojem žive ona i obitelj te da predmetni stan nije davan u najam, kao i da trgovačko društvo nije bilo registrirano na adresi stana i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužiteljica nije potrošač ni sa čim nije doveo pitanje status tužiteljice kao potrošača.

57. Tuženik je na ročištu dana 5. rujna 2025. odustao od provođenja personalnih dokaza.

58. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 2.327,35 €. Riječ da je o iznosima za vrijeme primjene zakonske kamatne stope od 3,23%. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatila 460,80 €, međutim stav je ovoga suda da se ne radi o iznosima na naknadu kojih bi tuženik kao kreditor imao pravo.

58.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji ni njezina obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

58.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

58.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužiteljice.

58.4. Podredno valja navesti da iako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor radi prebijanja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

59. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužiteljica napravila u podnesku od dana 7. svibnja 2025. valja navesti da je ista učinjena vezano za isplatu s osnova ništetnih dijelova odredbi o valutnoj klauzuli i to nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužiteljica tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogla postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, dok što se tiče preinake tužbe vezano za isplatu s osnova ništetnih dijelova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valja navesti da u tom dijelu niti nije došlo do preinake tužbe s obzirom da je u tom dijelu tužiteljica smanjio tužbeni zahtjev.

59.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio iz podneska od dana 7. svibnja 2025. stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

60. U odnosu na pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 12. prosinca 2024., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za promjenjivu kamatu stopu i slično valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužiteljice nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan.

61. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na tri ročišta u iznosu od 500,00 eura za svako (T.br.9.t.1.Tarife), sastavljanja dva podneska u iznosu od 500,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 750,00 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 310,57 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 4.560,57 eura.

61.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 19. studenog 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika