REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-30/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici po sucu toga suda Marijanu Muži, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Antunu Šagovcu, odvjetniku iz Velike Gorice protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko- upravnom odjelu, radi prava vlasništva nekretnine, nakon održane glavne i javne rasprave 30. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te tužene zastupane po zakonskom zastupniku, zaključene u smislu odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku, 19. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje sa da je tužiteljica DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekla pravo vlasništvo nekretnina koji se sastoji od 3662/720952 idealnog dijela nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oznake zk. kč. br. [katastarska čestica] dvorište u [adresa] i stambena zgrada, [adresa] r. 1,9,13,11,7,3,5 od 1592 m2, ukupne površine 2249 m2, uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje u zgradi, a koji su neodvojivo povezani s vlasništvom posebnog dijela nekretnine upisane u [broj poduloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji se poseban vlasnički dio nekretnine sastoji od jednosobnog stana br.2. na 2. katu ulaza [adresa], koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice s wc-om i hodnika, NKP 33,00 m2 i lođe NKP 3,62 m2, ukupne NKP 36,62 m2, pa je tužena Republika Hrvatska OIB: 52634238587 dužna trpjeti da se tužiteljica temeljem ove pravomoćne presude upiše kao vlasnica na navedenoj nekretnini, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.231,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 19. studenoga 2025. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da se obratila Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici radi mirnog rješenja spora i sklapanja nagodbe s prijedlogom od 19. srpnja 2012., ali je dobila odgovor od ODO-a [adresa] od 25. srpnja 2012. kojim se njen zahtjev za priznavanje prava vlasništva na osnovi dosjelosti ne prihvaća.

1.1. Tužiteljica je dobila na korištenje stan od poduzeća Plodoprom Zagreb, Republike Njemačke bb, stan u [adresa], površine 36,62 m², a nakon iseljenja iz stana bivšeg nositelja stanarskog prava AČ, te na osnovi navedene dodjele uselila je u stan i stan koristi nesmetano u mirnom uživanju od prosinca 1991..

1.2. Nakon etažiranja, stan je upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Republike Hrvatske sa suvlasničkim dijelom od 3662/720952 dijela, a koji suvlasnički dio je spojen s pravom vlasništva jednosobnog stana broj 2 na 2. katu, ulaz J. [adresa], koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice s wc- om i hodnika NKP 33 m² i lođe NKP 3,62 m², ukupne NKP 36,62 m².

1.3. Iako je tužiteljica ispunjavala pretpostavke za otkup stana u vlasništvo jer je njen tadašnji suprug VČ kao invalid Domovinskog rata imao pravo na otkup u smislu čl.1a Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN 58/95), a s obzirom da je invalid Domovinskog rata V. grupe s 70% oštećenja organizma trajno, nije ostvarila pravo na otkup.

1.4. Međutim, obzirom da se nalazi u mirnom korištenju stana preko 20 godina, kao kvalificirani posjednik stekla je pravo vlasništva dosjelošću. Tužiteljica od useljenja u stan plaća naknadu za korištenje stana, a trenutno ju plaća Agenciji za upravljanje državnom imovinom u Zagrebu, kao što slijedi iz priložene preslike računa.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužena je vlasnica predmetnog stana temeljem raspravnog zapisnika od 19. rujna 2020. kada je predmetni stan etažiran.

2.1. Prethodni predmnjevani vlasnik predmetnog stana bio je Grad Velika Gorica s obzirom da isti temeljem odredbi čl. 2. st.3. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća nije ušao u društveni kapital poduzeća "Starija promet", već je isti bio predan na raspolaganje Fondu stambenog gospodarstva da bi temeljem čl.3. Uredbe o prestanku rada fondova u stambenom gospodarstvu kojom je određeno da jedinice lokalne samouprave preuzimaju nekretnine tog fonda, prestankom rada istog Grad Velika Gorica je stekao zakonsko ovlaštenje te isti preuzeo predmetni stan.

2.2. Sukladno navedenom, Grad Velika Gorica je temeljem članka 166. stavka 1 i 4. Zakona o vlasništvu kao predmnjevani vlasnik pokrenuo postupak radi iseljenja i predaje u posjed predmetnog stana protiv tužiteljice pred nadležnim Općinskim sudom u Velikoj Gorici posl.br. P-542/02 koji je 24. svibnja 2002. presudom usvojio tužbeni zahtjev Grada Velike Gorice koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-1091/04 od 13. rujna 2004.. U predmetnoj tužbi, sama tužiteljica navodi da ista nije ostvarila pravo na otkup predmetnog stana.

2.3. Tužena navod tužiteljice da je ista dobila stan na korištenje od poduzeća Plodoprom smatra u potpunosti neosnovanim, a opreza radi se ističe da tužiteljica za isti navod nije priložila niti jedan materijalni dokaz.

2.4. Odredbom čl. 18. st.1. Zakona o vlasništvu, određeno je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed). Kako tužiteljica nema valjani pravni temelj posjedovanja predmetnog stana, njen posjed nema kakvoću zakonitosti.

2.5. Navod tužiteljice da je ista u mirnom uživanju predmetnog stana od 1991. je također neosnovan s obzirom da je prethodni vlasnik stana temeljem pravomoćne presude nadležnog suda zatražio iseljenje iz predmetnog stana. Navedenom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici posl.br. P-542/02 naloženo je istoj da se iseli iz predmetnog stana te da isti preda slobodan od stvari i posjeda na raspolaganje predmnjevanom vlasniku Gradu Velika gorica što ista nije učinila te se stoga tužiteljica ne nalazi u mirnom posjedu predmetnog stana, te njen posjed stana nema kakvoću istinitosti.

2.6. Također, tužena navodi da je tužiteljica nepošten posjednik predmetnog stana, navodeći da je odredbom čl. 18. st.3. Zakona o vlasništvu određeno da je posjed pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Slijedom navedenih okolnosti, tužiteljica je cijelo vrijeme znala da joj ne pripada pravo na posjed, uzimajući u obzir činjenicu da ista nije ostvarila pravo na otkup predmetnog stana i činjenicu da je protiv iste donesena pravomoćna presuda radi iseljenja iste iz predmetnog stana. Stoga je posjed tužiteljice nepošten od početka posjedovanja s obzirom da nije ostvarila pravo na otkup, a pogotovo od dana primitka tužbe P-542/02.

2.7. Nadalje, tužena navodi da okolnost da je tužiteljica platila naknadu za bespravno korištenje stana ne utječe sama po sebi na kakvoću posjedovanja i nema utjecaja na stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

2.8. Sukladno navedenom, tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra isti neosnovanim te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženoj.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u cijeli predmet, u prijedlog za mirno rješenje spora s Republikom Hrvatskom na osnovi čl. 186a. ZPP-a od 19. srpnja 2012. (list 2 spisa), izvadak iz zk (list 3 spisa), očitovanje na zahtjev za mirno rješenje spora od 25. srpnja 2012. (list 4-5 spisa), presliku ovosudne presude posl.br. P-542/02 od 24. svibnja 2002. (list 13-14 spisa), presudu Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1091/04 od 13. rujna 2004. (list 15-17 spisa), saslušana je tužiteljica DČ kao stranka u postupku, u dopis "Državne nekretnine" od 24. lipnja 2015. (list 33 spisa), u dopis Republike Hrvatske, Ministarstva branitelja od 22. srpnja 2015. uz priloženu dokumentaciju (list 37-73 spisa), ugovor o kupoprodaji stana (list 38-40 spisa), na ročištu održanom 3. srpnja 2024. dopunski je saslušana tužiteljica DČ, te izvršen je uvid u izvadak iz Matice vjenčanih (list 99 spisa), Rješenje o nasljeđivanju (list 100 spisa), rješenje kojim se dopunjuje rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika od 18. siječnja 2014. (list 101-102 spisa), rješenje o naknadno pronađenoj imovini od 2. studenoga 2018. (list 103-104 spisa), ugovor o kupoprodaji stana od 21.5.2001. (list 105-107 spisa), Aneks ugovor o kupoprodaji stana od 6. travnja 2020. (list 108-111 spisa), zk izvadak od 28.3.2025. (list 112 spisa, list 113-114 spisa), zk izvadak od 25.3.2025. (list 115-116 spisa), ugovor o darovanju od 10. ožujka 2010. (list 117-120 spisa), saslušana je u svojstvu svjedoka BČ, izvršen je uvid u ovosudni spis broj P-43/2013, te P-521/13.

4. Tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice specificiran podneskom od 6. svibnja 2024. (list 88 spisa) u cijelosti je osnovan.

5. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige od 24. listopada 2012. (list 3 spisa), utvrđeno je da je zk čestica k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada broj I-13 u [adresa], ukupne površine 1677 m², dvorište u [adresa]², te je pod 55. etažom: 3662/720952 upisan jednosoban stan br. 2 na 2. katu, ulaz [adresa] koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice s wc-om i hodnikom, NKP 33 m² i lođa NKP 3,62 m² ukupne NKP 36,62 m², na istom upisana kao vlasnik Republika Hrvatska

6. Nadalje, uvidom u kupoprodaji stana koji je sklopljen 21. svibnja 2001. (list 38-40 spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između Republike Hrvatske, Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, kao prodavatelj i VČ iz [adresa], kao kupac, a u čl.1. istog ugovora navodi se da kupac kupuje, a prodavatelj prodaje stan koji se nalazi u [adresa], broj stana 2a

– 107, kat 2. površine 60,30 m² koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika i terase.

7. Uvidom u ovosudni spis poslovnoga broja P-43/2013, utvrđeno je da u navedenom predmetu vođen parnični postupak u pravnoj stvari tužitelja Grad Velika Gorica protiv tuženika ŽČ, [adresa], radi iseljenja. U navedenom predmetu, doneseno je rješenje 19. ožujka 2013. kojim se utvrđuje da je tužba povučena u navedenom predmetu (list 91 spisa u navedenom predmetu).

8. Nadalje, uvidom u ovosudni spis poslovnog broja P-521/2013 utvrđeno je da se u navedenom predmetu vodi parnični postupak u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska zastupana po ODO, Građansko-upravni odjel protiv tuženika ŽČ iz [adresa], radi predaje stana u posjed i isplate. U navedenom predmetu doneseno je rješenje 26. studenoga 2014. kojim se određuje prekid postupka u istom, te da će se postupak nastaviti kad se pravomoćno završi parnični postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem P-678/12 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

9. Tužiteljica DČ je iskazala na ročištu održanom 17. rujna 2015., da u predmetnom stanu koji se nalazi na adresi [adresa] se nalazi s djetetom od 12. mjeseca 1991., a da se njen suprug VČ u to vrijeme nalazio u logoru. Stan je dobila na korištenje od poduzeća Plodoprom Zagreb gdje je tada radila. Navodi da je prijašnji nositelj stanarskog prava bio JČ koji je za vrijeme Domovinskog rata odselio se iz predmetnog stana te da je temeljem odluke njoj dodijeljen stan i koliko se sjeća, tu odluku je preuzela, ali se ta odluka u međuvremenu negdje zagubila. Ističe da cijelo vrijeme živi u tom stanu. Kada se suprug vratio iz logora, zajedno su živjeli u navedenom stanu. U međuvremenu je suprug umro, a ona je i nadalje nastavila kontinuirano živjeti u predmetnom stanu. Navodi da je bilo pokrenuto više postupaka od strane tužitelja Grada Velike Gorice da ju se iseli iz predmetnog stana te da je bila donesena i presuda, da je bilo podneseno više pravnih lijekova protiv navedenih sudskih odluka te je u konačnici utvrđeno da Grad Velika Gorica nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe tako da je Grad Velika Gorica u predmetu P-43/2013 povukao tužbu protiv tužiteljice u ovom postupku. Također, navodi da je u međuvremenu tuženik podnio tužbu radi iseljenja kod ovog suda u predmetu pod brojem P-521/2013, te navodi da sve godine otkako stanuje u predmetnom stanu, uredno plaća naknadu za korištenje stana Agenciji za upravljanje državnom imovinom, a sada Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom. Nadalje, na ročištu održanom 3. srpnja 2024. tužiteljica je iskazala da ostaje u cijelosti kod svog iskaza kojeg je dala tijekom ovog postupka te je navela da više nije u radnom odnosu, već je u mirovini od 2016., te da u predmetnom stanu više ne živi njena kćer, budući da se udala tako da tužiteljica sama živi u navedenom stanu. Također je iskazala da misli da je do 2012. plaćala režije za navedeni stan kao nositelj stanarskog prava, a od 2013. je počela plaćati najamninu Državnoj agenciji za nekretnine u iznosu od tada 550,00 kuna, odnosno sada 74,00 eura. Navodi da je voljna i nadalje plaćati Državnoj agenciji najamninu kako bi ostala u predmetnom stanu. Također je iskazala da kada se uselila u predmetni stan da je tražila od poduzeća Plodprom Zagreb da otkupi predmetni stan, ali da je poduzeće u međuvremenu prilikom pretvorbe nestalo tako da nije došlo do otkupa stana. Navodi da nema drugi stan u posjedu koji koristi, već samo navedeni stan.

9.1. Na ročištu održanom 30. rujna 2025., dopunski je saslušana tužiteljica DČ kada je iskazala da ostaje u cijelosti kod svojeg iskaza kojeg je dala tijekom ovog postupka na ročištu održanom 17. rujna 2015. te 3. srpnja 2024.. Također je iskazala da se više puta pokušavala prijaviti na adresi [adresa] gdje se nalazi na predmetni stan, ali joj u policiji nisu dozvolili da se prijavi na navedenu adresu jer nije imala odgovarajući ugovor za predmetni stan, navodeći da ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa] u kojem stanu živi njena kćer BČ, navodeći da se odrekla svog nasljednog dijela na stanu u [adresa] jer da je pok. VČ (bivši suprug), uvijek govorio da želi da taj stan pripadne njegovoj kćeri BČ te da ga ona naslijedi i da je zbog toga ispoštovala njegovu želju, koji stan je on dobio kao hrvatski branitelj, odnosno invalid Domovinskog rata. Također je iskazala da je bio dogovor da tužiteljica zemlju koju je kupila tijekom 199. u Hotnji daruje tu zemlju kćeri BČ jer da je ranije bivši suprug dao tužiteljici 15.000,00 kuna za njeno poslovanje kada je ona u to vrijeme bavila se ugostiteljstvom i imala kafić.

10. Svjedok BČ je iskazala da je stanovala u stanu na adresi u [adresa] u [adresa] do travnja 2020. kada joj se rodio sin, ali da nije bila nikada službeno prijavljena na adresi navedenog stana jer nije imala odgovarajuće dokumente za stan da bi si mogla prijaviti prebivalište na adresi istog u policiji. U trenutku kada je njen otac 2013. preminuo, iza njega su ostala dva neotplaćena kredita za stan koji je trebalo otplatiti te da tada budući je tek počela raditi nije mogla podmiriti dugove kredita, a niti njena majka te da su tada imali podstanare u stanu, a da je tijekom 2019. kada se udala uz pomoć svog supruga podmirila dugovanja od navedenog kredita. Nakon smrti oca, kada je bila kod javnog bilježnika saznala je da iza oca nije ostalo nikakvih pokretnina, to jest da je otac imao nekakve dionice koje je prodao za svog života.

11. Sud iskaze tužiteljice ŽČ, kao i svjedokinje BČ u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojne i istinite budući da iste imaju neposredna saznanja o bitnim činjenicama utvrđivanim u ovom postupku te isti nisu međusobno u suprotnosti.

12. Iz provedenog postupka proizlazi da tužiteljica nije bespravno se uselila u predmetni stan koji se nalazi na adresi [adresa], već da je navedeni stan dobila na korištenje od tadašnjeg nositelja prava raspolaganja poduzeća Plodoprom Zagreb, Republike Njemačke bb, a nakon što je prijašnji nositelj stanarskog prava dragovoljno napustio stan.

12.1. Također je utvrđeno da tužiteljica kontinuirano, bez prekida koristi predmetni stan od 1991. pa sve do sada, dakle ukupno 34 godine je u predmetnom stanu, te cijelo to vrijeme nesmetano uživa i u posjedu je navedenog stana.

12.2. Nadalje, iz provedenog postupka proizlazi da je tužiteljica ispunjavala pretpostavke za otkup predmetnog stana u svoje vlasništvo jer je njen tadašnji suprug VČ kao invalid Domovinskog rata imao pravo na otkup stana u smislu čl.1a. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN 58/95), a budući da je njen tadašnji suprug bio invalid Domovinskog rata V. grupe s 70% oštećenja organizma trajno, ali bez obzira na navedene okolnosti, tužiteljica nije ostvarila pravo na otkup stana.

12.3. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da je tužiteljica pošteni i zakoniti posjednik stana koji je stekla na osnovu usmene odluke o dodjeli stana na korištenje te na osnovi useljenja u stan i izvršenju svih prava i obveza temeljem korištenja stana.

12.4. U skladu s naprijed navedenim, proizlazi da tužiteljica ima valjan pravni osnov ili titulus stjecanja predmetne nekretnine – stana (usmena odluka o dodjeli stana od tadašnjeg poduzeća Plodoprom Zagreb). Njen posjed nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, te je stoga kao takav zakonit posjed. Uz to, tužiteljica je posjed predmetne nekretnine – stana stekla na dopušten i pravilan način i to davanjem na korištenje predmetnoga stana od strane poduzeća Plodoprom Zagreb te je stoga to istinit posjed.

12.5. Sukladno naprijed navedenom, budući se tužiteljica nalazi u mirnom posjedu i korištenju predmetnog stana preko 20 godina (34 godine), kao kvalificirani posjednik stekla je i pravo vlasništva na predmetnom stanu dosjelošću.

13. Tužiteljica također ispunjava pretpostavke za ostvarivanje prava vlasništva u smislu članka 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda koja jamči pravo vlasništva polazeći od načela mirnog uživanja vlasništva i zaštitu od lišavanja prava vlasništva ako netko mirno uživa vlasništvo. Korištenjem stana 34 godine, tužiteljica ispunjava pretpostavke na osnovi članka 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda.

14. Sukladno recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-494/2021 u čijem obrazloženju se spominju i druge odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a u kojoj odluci je povodom postavljanja pravnog pitanja vezano za poštenje posjeda, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište: "posjed nije nepošten ako se posjednik ponaša kao vlasnik, a posjed nitko nije osporavao, a vlasnik je bio pasivan u iskazivanju vlasničkih ovlasti te nije vodio računa o zaštiti možebitnog prava vlasništva pa je svojom pasivnošću i nezainteresiranošću dao valjanu osnovu posjedniku da je vlasnik stvari." Tužiteljica nikada nije bila uznemiravana u posjedu i korištenje predmetnog stana, a što potvrđuje da tuženik nije pokazao nikakav interes za ostvarivanje vlasničkih prava na predmetnom stanu i bio je potpuno pasivan, a pasivnost je očitovao i u nerješavanju pitanja otkupa povodom osnovanog zahtjeva.

14.1. Činjenica da je tuženik počeo samovlasno naplaćivati najamninu tužiteljici na predmetnom stanu, nakon što je tužiteljica u posjedu istog više od 20 godina, ne dovodi u pitanje da su ispunjene pretpostavke za zaštitu prava vlasništva. Iz navedenog proizlazi i da tužiteljica ispunjava i pretpostavke za ostvarivanje prava na zaštitu doma.

15. Sukladno naprijed navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku, te članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

16. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i imajući u vidu vrijednost predmeta spora. U skladu s navedenim, tužiteljici su priznati sljedeći troškovi parničnog postupka i to: sastav tužbe od 24.10.2012. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 20.12.2012. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 2.7.2013. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 6.11.2013. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 17.9.2015. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 7.7.2016. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 25.10.2018. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 8.4.2024. u iznosu od 50,00 eura, pristup na ročište 23.4.2024. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 3.7.2024. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 5.12.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 18.2.2025. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 26.2.2025. u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište 13.5.2025. u iznosu od 200,00 eura što ukupno iznosi 2.500,00 eura uz PDV 25%, odnosno 625,00 eura, pristojba na tužbu u iznosu od 53,09 eura, pristojba na presudu u iznosu od 53,09 eura tako da sveukupni troškovi parničnog postupka iznose 3.231,18 eura, a kako je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

Velika Gorica, 19. studenoga 2025.

Sudac:

Marijan Muža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude.