Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1219/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Šutalo, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69 (ranije Petrinjska 59), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 29. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srba, odvjetnika iz Osijeka, odlukom objavljenom 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 528-50-4263768, zaključenog dana 17. srpnja 2007. godine između tužitelja ĐĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora i solemniziranog po javnoj bilježnici Lidiji Perić iz Osijeka pod br. Ov-22043/07 26. srpnja 2007. i to odredba pod rednim brojem 3. u dijelu u kojem tuženik za sebe ugovara i naplaćuje jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30 % te da ta ugovorena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju PĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 872,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita 30. srpnja 2007., a koji se iznos dalje preračunava u valutu EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 31. srpnja 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da nadoknadi tužitelju PĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.854,51 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 2.854,51 eura do zatraženog iznosa od 3.667,01 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 28. rujna 2018. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom, kao kreditorom sklopio dana 17. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 528-50-4263768, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.424,35 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 84 mjeseca. Predmetnim Ugovorom ugovorena je valutna klauzula u članku 1. i 7., promjenjiva kamatna stopa u članku 2. i naknada za obradu kreditnog zahtijeva u članku 3., koja iznosi 3,30% od ukupnog iznosa odobrenog kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj naglašava da se o tim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je iste tuženik (banka) implementirao u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije pojašnjen utjecaj tih odredbi na njegove ukupne financijske obveze koje će imati po tom kreditu te da mu tuženik nije razjasnio niti relaciju odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri pa su iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega iste smatra nepoštenom i ništetnim. Poziva se na presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosno na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u djelu ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno koja je potvrđena presudom istog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog, pored utvrđenja da su premetne odredbe ništetne, traži isplatu novčanih iznosa koji se odnose na preplaćeni dio kredita uslijed ništetnosti navedenih odredbi, s tim da se obvezao dio tužbenog zahtjeva za isplatu specificirati nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o predmetu spora istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Podredno je dajući odgovor na tužbu istaknuo da u cijelosti osporava osnovu tužbe. Smatra da navedene odredbe nisu nepoštene pa samim tim niti ništetne. Mišljenja je da se tužitelj s uspjehom ne može pozivati na presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da su utvrđenja iz tog postupka neprimjenjiva na ovaj spor. Istaknuo je prigovor zastare te je prigovorio visini tužbenog zahtjeva.

3. Ovaj sud se rješenjem poslovni broj: P-915/2018-4 od 12. prosinca 2018. proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu ocijenivši da je za postupanje nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu jer je člankom 12. Ugovora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Međutim, povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Rijeci rješenjem broj: Gž-328/2019-2 od 11. lipnja 2019. preinačio je naprijed navedeno rješenje ovog Suda na način da je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

4. U nastavku postupka pred ovim Sudom stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je prema Nalazu vještaka i Dopuni Nalaza specificirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 9. ožujka 2021. (str. 235-237 spisa). Sud je u dokazom postupku izvršio uvid u Nalaz i Dopunu Nalaza financijsko knjigovodstvenog vještaka, kao i u dokumentaciju u spisu koju su stranke dostavile tijekom postupka te je 9. lipnja 2021. donio i objavio presudu poslovni broj: P- 915/2018-39, kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženik obvezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Varaždinu presudom i rješenjem broj: Gž-1270/2021-2 od 17. studenog 2021. djelomično je odbio žalbu tuženika te je naprijed navedenu prvostupanjsku presudu potvrdio u djelu u kojem su utvrđene ništetnim odredbe dijela članka 2. Ugovora, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, djela članka 7. a) i b), kojim je ugovorena valutna klauzula i u djelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na mjesečne specificirane novčane iznose koje teku od dospijeća svakog iznosa do isplate. U preostalom djelu, koji se odnosi na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe sadržane u članku 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, kao i u odnosu na isplatu iznosa naknade naplaćene po toj odredbi u iznosu od 872,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju tuženika na dan naplate, ukinuta je presuda ovog Suda poslovni broj: P-915/2018-39 od 9. lipnja 2021. te je u tom djelu predmet vraćen na ponovno suđenje. Iz djela obrazloženja citirane odluke Županijskog suda u Varaždinu, koji se odnosi na ukinuti dio prvostupanjske presude proizlazi da se ponovljeni postupak pred ovim Sudom vraća u stadij prethodnog postupka, jer je potrebno provesti dokazni postupak radi utvrđenja osnovanosti djela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora, a o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva za isplatu novčanog iznosa naplaćenog temeljem te odredbe. To stoga što se u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj s uspjehom ne može pozivati na odluke koje su ranije donesene u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača jer se te odluke odnose samo na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je naloženo da prvostupanjski sud u odluci kojom će odlučiti o tom djelu tužbenog zahtjeva, cijeneći konačni uspjeh stranka u postupku, odluči i o svim troškovima ovog postupka.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je podneskom od 12. listopada 2023. (str. 372 spisa), odnosno na zapisniku na pripremnom ročištu održanom 1. prosinca 2023. ( str. 410-411 spisa ) izjavio da uz isplatu novčanog iznosa od 872,00 CHF, koji je naplaćen na ime naknade iz sporne odredbe čl. 3. Ugovora, potražuje i zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 31. srpnja 2007. do isplate. Tuženik se tome usprotivio naglašavajući da je na taj način tužitelj preinačio tužbu te je zatražio da o toj preinaci sud odluči. Sud je posebnim rješenje donesenim 22. kolovoza 2024., broj: P-1219/2021-11(str. 412-414 spisa), dopustio naprijed opisanu preinaku.

Povodom žalbe tuženika na to rješenje, Županijski sud u Sisku isto je potvrdio rješenjem broj: Gž-1106/2024 od 2. srpnja 2025. (str. 422-425 spisa).

6. U nastavku ponovljenog postupka sud je saslušao tužitelja na okolnost ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu članka 3. Ugovora. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: potvrda o uplati na str. 186, Ugovor o kreditu na str. 4-6, kalkulator za izračun kreditne sposobnosti na str. 7, kupoprodajni ugovor na str. 8, otplatni plan str. 9-11 spisa, informativni izračun na str. 12, otplatna tablica na str. 13, zahtjev za kredit na str. 37, potvrda poslodavca na str. 38, letak tuženika s promotivnim uvjetima za kupnju novih i rabljenih automobila na str. 39-40 spisa, Opći uvjeti poslovanja tuženika na str. 41-45 spisa, pravilnik o obračunu kamata i naknada na str. 46-100 spisa, rješenje Županijskog suda u Rijeci na str. 121-123 spisa, stručni članci na str. 134-155 spisa, knjigovodstvena kartica po kreditu na str. 162-169 spisa, ispis poruka upućenih e- poštom koje su umetnute u spis između 169-170 stranice, otplatni plan na str. 175-176 spisa, Nalaz vještaka na str. 187-207 spisa, račun vještaka na str. 208, kartica predmeta na str. 209, očitovanje vještaka na str. 203 spisa, ispis poruka e-pošte na str. 234, presuda ovog suda str. 246-258 spisa, presuda Županijskog suda u Varaždinu na str. 325-333 spisa, rješenje Ustavnog suda na str. 349-371 spisa, rješenje Županijskog suda u Sisku na str. 422-425 spisa, troškovnik tuženika na str. 426 spisa.

6.1. Sud nije izvodio dokaze saslušanjem u svojstvu svjedoka zaposlenika tuženika ĐĆ i PĆ te javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka na okolnost pojašnjenja i upozorenja koje su tužitelju dali prilikom sklapanja i potvrđivanja Ugovora. Naime, iz samog Ugovora str. 4-6 spisa nije razvidno tko je isti potpisao u ime tuženika kao punomoćnik tuženika. To stoga što ime punomoćnika koji je Ugovor potpisao u ime tuženika nije nigdje jasno navedeno dok se iz potpisa ne može izvesti zaključak da je upravo jedan od predloženih svjedoka ČĆ ili PĆ isti potpisao. U takvim okolnostima, kad i sam tuženik ne navodi koji je točno njegov zaposlenik sudjelovao u sklapanju Ugovora, upitno je jesu li predloženi svjedoci uopće sudjelovali u sklapanju Ugovora zastupajući tuženika ili je u tom svojstvu nastupao neki drugi djelatnik tuženika. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir i protek vremena, kao i činjenicu da je tužitelj naglasio da su ga iz auto kuće u kojoj je kupovao automobil uputili na tuženika s kojim su imali poslovnu suradnju oko financiranja kupnje automobila kreditom, Sud je zaključio da predloženi svjedoci nisu neposredno pregovarali s tužiteljem o predmetnom ugovornom odnosu pa zbog toga iste nije niti pozivao. Također, treba naglasiti da je iz Ugovora razvidno da je isti u ime javnog bilježnika Lidije Perić potvrdila javnobilježnička prisjednica SĆ, a ne osobno imenovana javna bilježnica. Cijeneći navedenu činjenicu, kao i općepoznatu činjenicu da je SĆ u međuvremenu postala javnim bilježnikom i da je zasigurno kroz svoj rad, potvrdila na stotine sličnih ugovora, Sud je zaključio da nije životno od iste očekivati da se sjeća bar načelno je li tužiteljici tumačila sporne odredbe ugovora pa stoga sud istu nije pozivao.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 3. Ugovora (str. 4-6 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem te sporne odredbe.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 17. srpnja 2007. (str. 4-6 spisa).Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 872,00 CHF dana 30. srpnja 2007., a što između ostalog proizlazi iz tuženikovog pisanog podneska nazvanog „Kontrolni ispis unosa korištenja“ str. 11. spisa te iz Dopune Nalaza financijsko knjigovodstvenog vještaka od 2. ožujka 2021. str. 233 spisa.

9. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 3. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je i je li nastupila zastara.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje osobnog automobila. Cjelokupni iznos iz kredita utrošen je za kupnju automobila, koji je tužitelj koristio za osobne potrebe. Nije imao obrt niti se je u to vrijeme bavio bilo kakvom slobodom djelatnošću. Nije namjeravao podići kredit u valuti CHF, a isti je na kraju podigao jer je auto kuća u kojoj je automobil kupio ponudila financiranje putem kredita u CHF kod tuženika. Nenamjenski kredit nije mogao podići u to vrijeme pa je prihvatio ponudu tuženika jer da istu nije prihvatio morao bi odustati od kupnje automobila. Ne sjeća se zbog proteka vremena jesu li ga upozoravali na spornu odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim sjeća se da je na potpis dobio ugovor koji je unaprijed bio sročen od strane tuženika te nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi.

11. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora(str. 4-6 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 17. srpnja 2007. (str. 4-6 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

15. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je isti kredit utrošio za kupnju osobnog automobila, koji je koristio za osobne potrebe, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

16. Nadalje, tužitelj je izjavio da se zbog proteka vremena ne sjeća jesu li mu djelatnici tuženika ukazivali na spornu odredbu čl. 3. Ugovora. Međutim, u okolnostima kad je tuženik unaprijed sastavio Ugovor, a što proizlazi iz oblika i sadržaja istog, treba naglasiti da u takvim okolnostima ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržana u djelu čl. 3. Ugovora nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

18. Ništetnost djela odredbe čl. 3. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. .

19. S obzirom da tuženik tijekom postupka nije osporavao da bi na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 3. Ugovora naplatio od tužitelja prilikom korištenja kredita dana 30. srpnja 2007. iznos od 872,00 CHF, koji u matematičkom smislu odgovara visini od 3,30% od iznosa kredita od 26.424,35 CHF, a što je potvrdio sudski vještak u Dopuni Nalaza od 2. ožujka 2021., str. 233 spisa, proizlazi da je tuženik iznos od 872,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan naplate 30. srpnja 2007. dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a. To stoga što je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a. Pri tome treba naglasiti da je Sud, u skladu s promjenom službene valute u Republici Hrvatskoj, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatom dodao riječi „a koji se iznos dalje preračunava u valutu EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR“, kako je to pobliže i navedeno u izreci Presude pod točkom II. Na taj način nije prekoračen tužbeni zahtjev već je isti samo konkretiziran i određen u pogledu isplate, a što je posljedica duljine trajanja ovog postupka i općepoznate promjene službene valute u Republici Hrvatskoj, na koju duljinu postupka, a posebno na promjenu valute, nije mogla utjecati niti jedna stranka u postupku.

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost djela odredbe čl. 3. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/2023 i 107/2025, dalje Tarifa sukladno vrijednosti predmeta cijelog spora te uspjehu stranaka u istom. Naime, ovom odlukom odlučeno je o svim troškovima ovog postupka, a s obzirom da je Županijski sud u Varaždinu rješenjem broj: Gž-1270/2021-2 od 17. studenog 2021. ukinuo presudu ovog suda P-915/2018-39 od 9. lipnja 2021. u cijelosti u djelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Tužitelju, koji je u cijelosti uspio sa svim svojim zahtjevima priznati su troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji su po ocjeni ovog Suda bili nužni za uspjeh i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 100,00 eura za sastav žalbe od 29. siječnja 2019. na rješenje kojim se ovaj sud oglasio mjesno nenadležnim jer je tužitelj s tom žalbom u cijelosti uspio temeljem (Tbr. 10. točka 4. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 2. ožujka 2020. temeljem (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 7. listopada 2020. temeljem (Tbr. 8. točka 4. Tarife),

- iznos od 50,00 eura za sastav podneska od 20. studenog 2020. jer je uz isti tužitelj dostavio dokaz da je platio predujam za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, temeljem (Tbr. 9 točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 29. prosinca 2020. jer se istim tužitelj očitovao o Nalazu vještaka te je zatražio dopunu, (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

-iznos od od 200,00 eura za zastupanje na glavnoj raspravi 15. veljače 2021. temeljem (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 9. ožujka 2021. jer se istim tužitelj očitovao o Dopuni Nalaza vještaka te je prema istom uredio (specificirao) tužbeni zahtjev (Tbr. 8. točka 1. Tarife)

- iznos od od 150,00 eura za zastupanje na glavnoj raspravi 7. svibnja 2021. temeljem (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 150,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 12. listopada 2023. jer je tim podneskom tužitelj zatražio nastavak postupka nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i nakon što je Županijski sud u Varaždinu djelomično ukinuo ranije donesenu prvostupanjsku presudu, s tim da je tim podneskom djelomično preinačena tužba u pogledu zatraženih zakonskih zateznih kamata na zatraženi povrat iznosa naplaćene naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je preinaku sud kasnije i dozvolio (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- iznos od 150,00 eura za zastupanje na ročištu u ponovljenom postupku 1. prosinca 2023. temeljem (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 150,00 eura za zastupanje na glavnoj raspravi u ponovljenom postupku 29. listopada 2025. temeljem (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

22. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.950,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 2.437,50 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi plaćenog predujma za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 75,78 eura i na presudu u iznosu od 75,78 eura. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 2.854,51 eura. Pri tome treba naglasiti da su troškovi sudske pristojbe za tužbu zatraženi još u samoj tužbi, dok su troškovi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, kao i sudska pristojba za presudu zatraženi na ročištu za objavu presude, a što je razvidno iz zapisnika. Svi naprijed navedeni troškovi bili su prema ocjeni ovog Suda tužitelju potrebni za konačni uspjeh u ovom sporu pa su mu isti i dosuđeni.

23. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe na rješenje od 29. siječnja 2019. iznad priznatog iznosa od 100 eura + PDV do iznosa od 200,00 eura + PDV jer mu za sastav te žalbe pripada prema Tbr. 10. točka 4. Tarife 50% nagrade iz Tbr. 7. točka 1. Tarife, a ne cijela nagrada kako je zatražio. Odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troškova sastava podneska od 11. veljače 2019. jer je tim podneskom dopunio žalbu na rješenje od 29. siječnja 2019. na način da je dostavio sudsku praksu koju je po ocjeni ovog suda mogao i trebao dostaviti već uz samu žalbu. Nadalje, obijen je i sa ponovljenim zahtjevom za sastav podneska od 29. prosinca 2020. jer je za taj podnesak dva puta u troškovniku (str. 431 spisa) zatražio troškove, s tim da su mu za taj podnesak već priznati troškovi kako je navedeno u točki 21. obrazloženja ove odluke. Isti je odbijen i sa zahtjevom za sastav podneska od 28. ožujka 2022. str. 337-338 spisa jer je u tom podnesku ponovio sve one navode vezane za ništetnost odredbe o obradi kreditnog zahtjeva koje je isticao i ranije tijekom postupka na ročištima i podnescima za koje su mu prethodno već priznati troškovi zastupanja.

24. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 19. studenog 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku