Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-2532/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, OIB: 54566384631, Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Tomislavu Stoparu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 24.listopada 2025., u nazočnosti stranaka i punomoćnika stranaka, 19.studeni 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 306- 208/2006, koji je sklopljen između tužiteljice AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, dana 10. travnja 2006. godine, potvrđenog po A AJĐ iz [adresa] pod brojem OU-737/2006, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke te da je Banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.585,09 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 12. lipnja 2014. godine pa sve do isplate po stopi od 12% godišnje od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje od dana 1. srpnja 2019. godine do dana 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje od dana 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje od dana 1. srpnja 2020 godine do dana 31. prosinca 2020. godine, od dana 1. siječnja 2021. godine pa do dana 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75%, od dana 1. srpnja 2021. godine pa do dana 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od dana 01. srpnja 2023. godine pa nadalje po stopi od 7% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 1.026,55 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako su ugovorom o kreditu od dana 10.travnja 2006. broj 306-208/2006, kreditna partija 0025316838 potvrđenom po javnoj bilješkinji AJĐ iz [adresa] pod UO-737/06 (U daljnjem tekstu: Ugovor) parnične stranke čl.20.Ugovora ugovorile mjesnu nadležnost ovog suda, prema prebivalištu tužiteljice, a kojim ugovorom tuženik da je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa 124.600,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji da se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u roku od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopa koja da je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika; radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli da se pred ovim sudom vodi parnični postupak u predmetu poslovni broj P- 1440/2021.

2. Tužiteljica da je dana 11.6.2014. prijevremeno otplatila kredit i da je tuženik tužiteljici po navedenoj osnovi naplatio trošak izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 11.942,86 kn, tako da je predmet polazne tužbe zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa kojeg da je tužiteljica morala isplatiti tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Dalje navodi da je čl.8.Ugovora propisano kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu, a stavkom 2. citiranog čl. da je navedeno kako se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, a u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate banka da je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. raniji naziv tuženika, koja činjenica naziva tuženika nije osporena od strane tuženika u ovom parničnom postupku). Citirani čl. Ugovora da sadrži sadržaj koji da je tuženik unaprijed formulirao, na koji sadržaj tužiteljica da nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se ista, kao korisnica kredita, obvezala tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita; da je evidentno da je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici kao potrošačici i slabijoj ugovornoj strani nametnuo obvezu koja da u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu; tuženik da je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade pozivajući se o na Odluku o visini naknade; da je više nego jasno kako navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja; tužiteljica se poziva na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela VSRH Su IV-308/20 od 5.11.2020.; tuženik da određuje visinu samostalno i jednostrano bez mogućnosti utjecaja druge strane na takve uvjete; takvom odredbom ugovora da nisu transparentno utvrđeni kriteriji po kojima se vrši prijevremena otplata kredita, tako da tužiteljica nije bila u cijelosti informirana o svim bitnim parametrima prilikom sklapanja ugovora, što da je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i odnosima stranaka.

3. Tužiteljica se poziva na čl.3.ZOO-a kojim da je propisano načelo ravnopravnosti stranaka, na odredbu čl.1024. iz koje da proizlazi da kod prijevremene otplate kredita tuženik ima pravo samo na naknadu stvarno pretrpjele štete, ukoliko je do iste došlo; sporni ugovor da predstavlja tipski ugovor i tužiteljica da nije mogla pregovarati sa tuženikom o niti jednoj odredbi ugovora, pa tako niti o odredbi prijevremenoj otplati kredita, kao ni o uvjetima takve otplate; poziva se na čl.81.st.1. i 2. ZZP/03; dalje se poziva na čl. 270. ZOO držeći da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena, pa da je stoga navedena odredba ništetna; poziva se dalje na presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020., da je takva naknada zabranjena kako prema hrvatskim pozitivnim-pravnim propisima tako i po Direktivama 2208/48 i 2014/17, poziva se i na odluku VSRH Rev-112/18 od 9.3.2022. i odluku Ustavnog suda U-III-3231/22 od 13.7.2023. kojim da je sud odbio banke i presudio da su iste nezakonito naplatile tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da ih moraju vratiti potrošačima, slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnim odredbu čl.8.Ugovora, uz nalog tuženiku da tužiteljici isplati predmetni iznos od 1.585,09 €, uz zatezne kamate i troškove postupka.

4. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući prigovor zastare utuženog iznosa, tužiteljica da ne dostavlja niti jedan dokaz o tome da joj je zaista i naplaćena naknada, a ugovor da datira iz 2006., da je isti otplaćen 2014. i tužba da je podnesena 21.11.2023., dakle čak 9 godina nakon navodnog plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, poziva se na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima i opći zastarni rok, pa da je nastupila zastara čak i u slučaju da je utuženi iznos plaćen. Tuženik čini nespornim činjenicu sklapanja predmetnog ugovora, sadržaj odredbe čl.8.st.1. Ugovora, a da je sporno među parničnim strankama je li tuženik neosnovano navodno naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, je li dio ugovorne odredbe čl.8.st.2. ništetan.

5. U odnosu na ništetnost odredbe čl.8. Ugovora da ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kako je to propisano odredbom čl.96.st.1. i 2. ZZP/07, odnosno odredbom čl.81.st.1. i .2. ZZP/03, a koji zakon da je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora te se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos. Sporni dio odredbe čl.8.st.2. Ugovora da je jasan, lako razumljiv i lako uočljiv i pravilnom primjenom čl. 84. ZZP/03 da uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl.81.st.1. ZZP/03, tako da je sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora je valjan sukladno odredbama ZZP/03. Tuženik se dalje poziva na odredbu čl.1024.ZOO koja da ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu, a takvo pravo tuženika da je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju koji da u odredbi čl.16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Dalje tuženik navodi da teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO i čl. 16.ZPK-a koji da u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja da je već ranije bila dopuštena temeljem ZOO-a. Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadnu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik da u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete kako je to određeno čl.1024.st.3. ZOO, a koja se sastoji od troškova financiranja kredita tužiteljice koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita, kao i od administrativnih troškova tuženika (u te troškove tuženik smatra radnje osoblja administracije tuženika koje da ne poduzima kod redovne otplate kredita jer da se u tom slučaju uplate knjiže automatski te je upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika kao i troškovi izdavanja dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju štetu koju tuženik da trpi zbog prijevremene otplate kredita). Tuženik se poziva i na načelo dispozitivnosti i slobode uređenja obveznih odnosa koja da imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje odnosa, stoga da su odredbe ZOO-a u pravilu dispozitivne jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kad stranke nisu drukčije ugovorile, a ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa da se prvenstveno primjenjuje volja samih stranaka. Odredba čl. 1024. ZOO-a da ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita; na kraju navodi da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, a s obzirom da nije utvrđena ništetnost dijela odredbe čl.8.st.2. Ugovora; tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala; sukladno odredbi čl.1112.st.1. ZOO tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, a da je nesporno da tužiteljica nije zadržala pravo na povrat navodno plaćenog, odnosno nije navodno platila da bi izbjegla prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta; tužiteljica da prilikom postavljanja zahtjeva za prijevremenu konačnu otplatu kredita da nije prigovorila obračunavanju naknade za prijevremenu otplatu, stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Tuženik podneskom od 4.2.2025. dodatno navodi da čak i da je mogao novčana sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita dalje plasirati na tržište 2014. da bi i tada također pretrpio štetu jer da su se tržišne okolnosti promijenile, odnosno kamatna stopa za CHF stambene kredite da se snizila i da je evidentno kako utuženi iznos ne predstavlja nikakvu kamatu niti ista može biti kamata kako to neosnovano navodi tužiteljica, a tuženik je predložio da vještak izračuna visinu štete koju tuženik trpi uslijed prijevremene otplate kredita, kao i visinu administrativnih troškova, time da tuženik dalje osporava visinu tužbenog zahtjeva, pri tom odustajući od prijedloga za saslušanje svjedoka RJ i KJ s obzirom da je u spis dostavio njihove ovjerene izjave.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 306-208/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, Koturaška 47-banka s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita s druge strane i založnog dužnika, uz sudužnika VJ dana 10.4 2006., obavijest tuženika o prijevremenom zatvaranju upućen tužiteljici od 10.6.2014., aneks broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (od 55.-81.stranice), mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u" 2006/C 65/2021, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta po ugovoru, pregled troškova financiranja za CHF od 2011. -2017., 2018. i 2019., izvadak iz Odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom Addiko banke s primjenom od 4.9.2017., ovjerene pisane izjave svjedoka RJ i KJ i nalaz i mišljenje Tomislava Prpića, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 3.9.2025., kao i saslušanje tužiteljice.

8. Uvidom u ugovor o kreditu broj 306-208/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb-banka i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika od 10.4.2006. utvrđeno je kako je tim ugovorom i to čl.20. ugovorena nadležnost ovog suda; da je korisniku kredita odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.600,00 CHF kako to tužiteljica navodi u tužbi. Točni su dalje navodi tužiteljice da je čl.8.st.2. ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadi za usluge banke. Da je tužiteljica tuženiku isplatila iznos od 11.942,86 kn, prilikom prijevremene otplate kredita 11.6.2014. i da navedeni iznos predstavlja točno 2,75 % iznosa nedospjele glavnice u trenutku prijevremene otplate, kao i da prema fiksnom tečaju konverzije KN/EUR naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosila 1.585,09 EUR proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka na koji dio nalaza i mišljenja tuženik nije istaknuo prigovor. Uvidom u Obavijest tuženika od 10.6.2014. s lista 31 spisa utvrđeno je da se ta obavijest tuženika odnosi na zahtjev tužiteljice za prijevremeni povrat kredita predmetnog ugovora o kreditu broj 306-208/2006 s pripadajućim aneksima kredita, na kojoj obavijesti je označen iznos dospjelog dugovanja kao i naknada za prijevremeni povrat i to u valuti CHF.

9. Neosnovan je istaknut prigovor zastare potraživanja s obzirom da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30.siječnja 2020. zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

10. Odredbom čl.81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i dalje je čl.87.st.1. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju prednik tuženika je očito jednostranom odlukom odredio visinu naknade troškova obrade kredita i tužiteljici nije na jasan i razumljiv način objasnio na što se odnosi trošak obrade kredita, niti pak ekonomsku svrhu plaćanja istog, a do navedene ocjene suda o takvom postupanju tuženika i činjenice da se nije pojedinačno pregovaralo sud je došao temeljem provedenih dokaza i to pisanog očitovanja svjedoka RJ i KJ koji su izjavili da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu sa korisnicima kredita, pa stoga nemaju neposrednih saznanja da se pojedinačno pregovaralo po pitanju prava naplate naknade kod prijevremene otplate kredita, a upravo je tuženik imao dokazati da su stranke pregovarale o čl.8. Ugovora; tuženik do zaključenja glavne rasprave nije u tom smjeru predložio drugih dokaza, a na tuženiku je bio teret dokaza i sud je stoga ocijenio istinitim iskaz tužiteljice da se o troškovima prijevremene otplate nije govorilo, prije sklapanja ugovora 2006. da su bili razgovori sa službenicom banke, da se razgovaralo samo o uvjetima i tu misli na kamatnu stopu, rok otplate i visinu glavnice. U odnosu na navode tuženika da tužiteljica nije prigovarala obračunavanju naknade za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica je iskazala uovom predmetu da je prigovorila na naknadu koju da je bila dužna platiti u visini od 3% naknade, a banka da joj je umanjila iznos za 0,5% tako da je platila troškove prijevremene otplate u visini od 2,5 % i od strane banke da joj je rečeno da se tih 2,5% odnose na trošak prijevremene otplate, da joj apsolutno detaljnije nisu govorili o tome na što bi se točno odnosili ti troškovi i da nije mogla utjecati na te troškove, da joj je od strane banke bilo rečeno da su ti troškovi konkretno banci nastali da ih tužiteljica mora podmiriti, a tuženik nakon takvog iskaza tužiteljice nije se dalje očitovao i negirao iskaz tužiteljice u tom smjeru dokazavši suprotno. Stoga je sud ocijenio istinitim i taj dio iskaza tužiteljice da nema snositi nikakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, pa je stoga ocjena suda da je takvim postupanjem prednika tuženika tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj prema predniku tuženika jer se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljici na jasan način prezentiralo na što se odnose ti troškovi obrade kredita, niti prije zaključenja predmetnog ugovora, niti po prigovoru tužiteljice na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. U ovom predmetu provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje, a zadatak vještaku iz rješenja od 6.veljače 2025. bio je utvrditi štetu koja je tuženiku nastala zbog prijevremene otplate, odnosno troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl. U nalazu vještak navodi da što se tiče pitanja je li tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita te procijeniti tu štetu odgovar da štete kao takve nema, jer činjenično, kamata za buduće razdoblje koju nije mogao naplatiti uslijed prijevremene otplate ne može predstavljati štetu, budući da tužitelj predmetna novčana sredstva više ne koristi, teda su ista slobodna za plasiranje negdje drugdje. Ako se misli na štetu koja potencijalno nastaje u vidu dodatnih troškova koje tuženik ima uslijed prijevremene otplate, iste da nije moguće izračunati, budući da bi bilo potrebno točno povezati prijevremeno otplaćeni iznos sa određenim iznosom na depozitima ili primljenim kreditima te vidjeti njegov trošak uslijed prekida ili nemogućnosti prekida, a da pri tome isti iznos nije korišten za daljnje plasmane. Dalje navodi da je riječ o troškovima koji su zapravo hipotetičke naravi, koji se mogu obračunati putem matematičkih formula samo na nekom zbirnom nivou na kojem se financiranje vrši, ali ne i konkretnom. Dakle, da se može govoriti o nekoj prosječnoj cijeni financiranja, nekom ugovorenom financijskom većem iznosu ili slično, pa takve prosječne vrijednosti preslikavati na pojedine kredite, ali ne i direktno povezati ih, što čini stvarni trošak neodredivim; priloženi podaci o zaduženjima, depozitima i izgubljenim kamatama, da se ne mogu nikako dovesti u direktnu vezu sa naplaćenom naknadom. U odnosu na visinu administrativnih troškova uslijed prijevremene otplate kredita također da vještak ne može utvrditi, budući da se ona prije svega odnosi na troškove rada, te neznatno na materijalne troškove; da nije sporno da prijevremena otplata uzrokuje određeni radni angažman zaposlenika tuženika, no da je nepoznato u kojoj mjeri više u odnosu na rad koji bi bio izvršen uslijed redovne otplate kredita i svakako da je bilo potrebno napraviti obračun konačnog iznosa kojeg bi tužitelj dužan platiti, te izdati obavijest o prijevremenom zatvaranju, što je u mnogim kreditima sada npr. automatika, te proknjižiti prijevremenu otplatu. Na kraju navodi da bi se dovelo u vezu sa konkretnim kreditom, isti bi značio dodatni radni angažman radne snage na odgovarajući dan u vidu prekovremenih sati ili dodatnog zaposlenika u poslovnici ili unutar određenih službi banke, za što da evidencija nije dostavljena u spisu. Konačno mišljenje i zaključak vještaka jest da eventualnu štetu, odnosno trošak kao i visinu administrativnih troškova koje je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita koju je tužiteljica izvršila nije moguće izračunati na konkretnoj kreditnoj partiji.

12. Tužiteljica nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik smatra da vještak nije postupio po zadatku suda, pa predlaže da se tuženiku vrati predujam, koji zahtjev tuženika je neosnovan, a što je u skladu sa sudskom praksom i to rješenjem ŽS u Vukovaru Gž-287/2025 od 10.lipnja 2025. kojom je odbijena žalba bila tuženika na pravo vještaka na troškove izrade nalaza i mišljenja; dalje valja istaknuti kako je tuženik i u ovom predmetu imao mogućnost podnijeti žalbu protiv ovosudnog rješenja P-2532/23 od 10.9.2025. kojim je vještaku odmjerena naknada za izradu nalaza i mišljenja u ukupnom iznosu od 200,00 €. Tuženik ne traži novo vještačenje, niti je do zaključenja glavne rasprave predložio dodatno očitovanje vještaka, a sud je nalaz vještaka ocijenio jasnim, obrazloženim, stručnim, objektivnim i razumljivim, kojim nalazom i mišljenjem je vještak odgovorio na pitanje suda, stoga je sud taj nalaz prihvatio u cijelosti. Dakle, eventualnu štetu, odnosno trošak, kao i visinu administrativnih troškova vještak nije mogao izračunati na konkretnoj kreditnoj partiji, tuženik nije pružio bilo kakav drugi dokaz o pretrpjeloj šteti kojom bi opravdao pozivanje na odredbu čl. 1024.ZOO-a, a u odnosu na načelo dispozitivnosti i slobode uređenja obveznih odnosa na koje se poziva tuženik i koja načela da imaju prednost pred odredbama ZOO-a valja reći da je sukladno ranije citiranim odredbi čl.81.st.1. i 87.st.1. ZZP/03 sporna ugovorna odredba ništetna i kao takva ne može se ugovarati. Isključivo paušalno pozivanje tuženika na Odluku o naknadi za nastale troškove prema stavu VSRH Rev-112/2018 od 9.ožujka 2022. ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), a dalje u toj odluci VSRH stoji "da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita." U odnosu na citiranu odluku VSRH Rev-112/2018 opravdano se tužiteljica poziva i na odluku Ustavnog suda RH U-III/3231/2022 od 13.7.2023. kojom su odbijene ustavne tužbe između ostalog i u odnosu na Rev-112/18 od 9.3.2022., opravdano se tužiteljica dalje poziva i na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela ŽS i građanskih odjela VSRH Su IV-308/20 od 5.11.2020. prema kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, stoga je valjalo postupiti kao u stavku I. i II. izreke ove presude, odnosno utvrditi ništetnom odredbu čl.8. Ugovora temeljem citiranih zakonskih odredbi i čl.323.st.1., čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje ZOO).

11. Odluka o troškovima iz stavka III. izreke presude temelji se na odredbi čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 70/19., 80/22, 114/22; dalje ZPP), a troškovi dosuđeni tužiteljici odnose se na sastav tužbe i zastupanje na ročištima 6.2.2025., 7.10.2025. i 24.10.2025 u iznosima po iznosima od po 200,00 €, uz PDV po stopi od 25% i uz trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 €.

U Malom Lošinju 19.studeni 2025.

S u d a c

Tomislav Stopar

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN-a:

1. Punomoćniku tužitelja – odvjetnik Nikola Pranjić

2. Punomoćniku tuženika – odvjetnik Branko Bulat