Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Stalna služba u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-191/2021-99

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, po sutkinji Danijeli Martini Maoduš, u pravnoj stvari tužitelja PODUZEĆE ZA CESTE d.o.o. Slavonski Brod, Nikole Zrinskog 115, Slavonski Brod, OIB: 22293432179, koje zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik u Slavonskog Brodu, protiv tuženika KIP, d.o.o., [adresa] (Grad Nova Gradiška), [adresa], OIB: 73384343364, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u OD Juranović i dr. iz Nove Gradiške, radi: duga, V.P.S.: 199.084,21 eura, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 3. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mije Kladarića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i punomoćnika tuženika Roberta Demo, odvjetnika, OD Juranović i dr. iz Nove Gradiške, na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja PODUZEĆE ZA CESTE d.o.o. Slavonski Brod, Nikole Zrinskog 115, Slavonski Brod, OIB: 22293432179. koji glasi: "Nalaže se tuženom društvu KIP d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 73384343364, platiti iznos od 198.807,16 eura tužitelju PODUZEĆE ZA CESTE d.o.o. Slavonski Brod, Nikole Zrinskog 115, OIB: 22293432179 sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od dana podnošenja tužbe tj od dana 06. srpnja 2021. do konačne isplate."

II Nalaže se tužitelju PODUZEĆE ZA CESTE d.o.o. Slavonski Brod, Nikole Zrinskog 115, Slavonski Brod, OIB: 22293432179, isplatiti tuženiku KIP, d.o.o., [adresa] (Grad Nova Gradiška), [adresa], OIB: 73384343364, s osnova naknade troškova postupka iznos od 16.375,00 eura.

III Odbija se tuženik KIP, d.o.o., [adresa] (Grad Nova Gradiška), [adresa], OIB: 73384343364, sa zahtjevom za naknadom troškova postupka za iznos od 6.250,00 eura.

IV Odbija se tužitelj PODUZEĆE ZA CESTE d.o.o. Slavonski Brod, Nikole Zrinskog 115, Slavonski Brod, OIB: 22293432179, sa zahtjevom za naknadom troškova postupka za iznos od 51.300,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj PODUZEĆE ZA CESTE d.o.o. Slavonski Brod, Nikole Zrinskog 115, Slavonski Brod, OIB: 22293432179, (u daljnjem tekstu: tužitelj), je dana 6. srpnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika KIP, d.o.o., [adresa] (Grad Nova Gradiška), [adresa], OIB: 73384343364, (u daljnjem tekstu: tuženik), u kojoj navodi da su stranke sklopile ugovor o prijenosu poslovnih udjela dana 28. veljače 2020. po kojem ugovoru je tuženik prenio na tužitelja svoj poslovni udio u društvu Slavonija d.o.o. Pakrac, koji udio čini temeljni kapital od 956.100,00 kn, a da je prijenos obavljen uz naknadu iznosa od 13.200.000,00 kn i to tako da je iznos od 2.051.100,00 kn plaćen direktno tuženiku kao prodavatelju, a da je daljnji iznos od 11.148.900,00 kn isplaćeno na način da je tužitelj preuzeo dug tuženika prema njegovim vjerovnicima.

2. Tužitelj dalje navodi da su imovinu tužitelja u trenutku prijenosa poslovnog udjela na tužitelja činile i nekretnine upisane u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica], označena kao šuma Omanovac u Starom Selu površine 24 jutra i 335 čhv, koja čestica je kao moguće eksploatacijsko polje u značajnoj mjeri određivala cijenu za preneseni poslovni udio jer je tužitelj imao djelatnost eksploatacije kamene rude i ta čestica mu je bila potrebna za obavljanje njegove djelatnosti.

3. Tužitelj dalje navodi da tijekom pregovora oko kupnje udjela niti kod zaključenja prodavatelj nije prezentirao tužitelju kao kupcu pravni nedostatak vezano za tu imovinu koji se sastoji u tome da je Republika Hrvatska pokrenula parnični postupak za utvrđenje prava vlasništva koji se vodio pred Općinskim sudom u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj: P-684/2015, a konačno se iz tog spora Republika Hrvatska upisala kao vlasnik na toj nekretnini.

4. Tužitelj smatra da nije imao mogućnost pozvati tuženika da u određenom roku oslobodi predmetnu stvar - nekretninu od tog pravnog nedostatka, jer se Republika Hrvatska uknjižila kao vlasnik na temelju pravomoćne sudske odluke iz kojeg razloga smatra da ima pravo podnijeti zahtjev za sniženje kupoprodajne cijene, te tražiti isplatu iznosa od 1.500.000,00 kn jer je tržišna vrijednost udjela manja za najmanje 20 % od ugovorene cijene jer ta nekretnina nije vlasništvo Slavonija d.o.o.

5. Tužitelj ne podnosi tužbeni zahtjev na način da traži da sud odredi kupoprodajnu cijenu za manji iznos od one određene predmetnim kupoprodajnim ugovorom. Tužitelj podnosi tužbeni zahtjev u tužbi samo na način da traži da se naloži tuženiku isplata iznosa od 1.500.000,00 kn sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate. Navođenje da traži isplatu s osnove razmjernog smanjenja kupoprodajne cijene za prijenos poslovnih udjela u društvu Slavonija d.o.o., prema Ugovoru u prijenosu poslovnih udjela od 28. veljače 2020. ovjerenom od strane javnog bilježnika Dražena Oreškovića pod poslovnim brojem OV- 1395/2020, nije dio tužbenog zahtjev, nego činjenični opis zahtjeva.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka u bitnom osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, navodeći da tuženik nije svjesno obmanuo tužitelja po pitanju vlasništva Slavonija d.o.o. nad predmetnom nekretninom jer u vrijeme kad je sklopljen ugovor o prijenosu poslovnih udjela bila je donesena presuda Županijskog suda u Bjelovaru u kojoj je tužiteljica Republika Hrvatska odbijena sa tužbenim zahtjevom za utvrđivanjem prava vlasništva, a tek u srpnju 2020., dakle, nakon što je ugovor bio sklopljen i realiziran, u revizijskom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske ta presuda je ukinuta, te je u ponovljenom postupku Županijski sud u Bjelovaru donio presudu kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu temeljem koje je utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske, a smatra da je na tužitelju krivnja jer na tu presudu nije uložio reviziju, te da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti od tuženika isplatu razlike između uplaćene cijene vezano za umanjenje tržišne vrijednosti poslovnog udjela zbog navedenog gubitka spora u odnosu na vlasništvo nekretnine jer stranke nisu sklopile ugovor o prodaji nekretnina nego ugovor o prijenosu poslovnih udjela, a preneseni poslovni udio nema pravnih nedostataka, da se temeljem ugovora tužitelj odrekao prava pozivanja na pravne nedostatke, ukazuje na to da Slavonija d.o.o. u trenutku sklapanja ugovora nije imala koncesiju za iskorištavanje rude - kamena na predmetnoj nekretnini jer je zemljište loše kvalitete, to je velikim dijelom odron, visokog rizika od potresa, ranije eksploatacijsko polje koje treba sanirati, Slavonija d.o.o. nije planirala eksploataciju na tom zemljištu iz tih razloga, pa niti tužitelj ne može biti motiviran to činiti, a koncesiju za eksploataciju rude tužitelj mora tražiti bez obzira da li je Slavonija d.o.o. vlasnik predmetne nekretnine ili nije, jer je Republika Hrvatska vlasnik rudnog blaga, da je tužitelj inzistirao na prodaji poslovnog udjela što i nije bila volja tuženika, da kupoprodajnu cijenu za prodani poslovni udio ne čini iznos koji je tužitelj platio vjerovnicima Slavonije d.o.o. jer je u ugovoru navedeno da tužitelj preuzima poslovni udio sa svim obvezama, navodi kako podredno predlaže da se tužba odbaci.

7. Tužitelj smatra da ulaganje revizije na presudu Županijskog suda u Bjelovaru donesenu nakon uputa revizijskog suda ne bi imalo smisla, navodi da je zbog gubitka vlasništva nad nekretninom, tužitelj kao vlasnik poslovnog udjela u financijski lošijoj poziciji jer ako bi koncesiju i ishodio, morao bi platiti zakup Republici Hrvatskoj za to zemljište, što ne bi trebao platiti da je Slavonija d.o.o. vlasnik te nekretnine.

8. Između stranaka je nesporno da na predmetnoj nekretnini nije ishođena koncesija za iskorištavanje rudnog blaga - kamena niti u vrijeme podnošenja tužbe niti za vrijeme trajanja postupka.

9. Između stranaka je sporno o kakvom se zemljištu na terenu radi, jer tužitelj tvrdi u tužbi da je dio zemljišta i eksploatacijsko polje što tuženik osporava.

10. U dokaznom postupku izvršen je uvid: u povijesni izvod iz registra za nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] šuma Omanovac u Starom Selu od 24 j 335 čhv, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), ugovor o preuzimanju duga između Slavonija d.o.o. Pakrac i tužitelja od 28. veljače 2020., ugovor o prijenosu poslovnih udjela između tužitelja i tuženika od 28. veljače 2020., izvod iz registra za Slavonija d.o.o., presliku presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž- 951/2020-3 od 10. rujna 2020., presliku presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj: P-684/15-8 od 14. rujna 2015., dopis Požeško- slavonske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, Slavoniji d.o.o. Pakrac od 30. siječnja 2012., izvod iz prostornog plana kao prilog tog dopisa, rješenje Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Pakracu broj Z-1657/01 od 29. studenog 2021., potvrdu Hrvatskog fonda za privatizaciju o davanju suglasnosti Slavoniji d.o.o. Pakrac za namjeravanu pretvorbu od 4. listopada 1994., zaključak Skupštine Požeško-slavonske županije o donošenju studije potencijala i osnove gospodarenja mineralnim sirovinama na području Požeško-slavonske županije, rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju, PU Požega, od 26. rujna 1997. kojim se mijenja potvrda o procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala Slavonija d.o.o. Pakrac, rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7372/2019-2 od 2. siječnja 2020, izvadak iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu s danom 08.02.2019., prijepis posjedovnog lista od 8. veljače 2019., revizijsku odluku br. Rev-842/11-2 od 12.12.2012., presudu Općinskog suda u Pakracu br. P-90/03-14 od 10. lipnja 2003., presudu Općinskog suda u Pakracu poslovni broj: P-218/03-30 od 10. svibnja 2004., presudu Općinskog suda u Pakracu poslovni broj: P-305/04-75 od 12. travnja 2006., predugovor o prijenosu poslovnih udjela između tužitelja i tuženika od 28. veljače 2020., presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj: P-684/15-8 od 14. rujna 2015., presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-1598/15-2 od 27. travnja 2017., revizijsku odluku Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-1649/2017-2 od 7. srpnja 2020., presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-951/2020-3 od 10. rujna 2020., izvod iz sudskog registra za Slavonija d.o.o. Pakrac u dijelu koji se odnosi na osobe ovlaštene za zastupanje s danom 18.06.2020., zatraženo je izjašnjenje Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo Županije požeško-slavonske vezano za pitanje gdje se prema prostornim planovima nalazi predmetno zemljište odnosno kakva je namjena prostora te je izvršen uvid u povratni dopis istog tijela od 23. svibnja 2022., dokument iz postupka Hrvatskog fonda za privatizaciju vezano za procjenjivanje vrijednosti društvenog kapitala Slavonija d.o.o. Pakrac – elaborat o procjeni vrijednosti Slavonija d.o.o. Pakrac, str. 185-194 spisa, isto str.203-212 spisa, rješenje Hrvatskog fonda o izdavanju suglasnosti za pretvorbu Slavonija d.o.o. Pakrac od 4. listopada1994., u izvod iz registra za predmetne nekretnine s danom 8. velhjače 2019., str. 227-228 spisa.

11. U dokaznom postupku provedeno je kombinirano poljoprivredno i šumarsko vještačenje uz pomoć geodetskog vještaka jer je trebalo premjeriti površinu predmetne nekretnine, tako da je poljoprivredno vještačenje provela vještak Dijana Dulemba, šumarsko vještačenje vještak Vjekoslav Plavček, a geodetski dio je proveo vještak Tomislav Kučinić, a za potrebe istih vještačenja održan je očevid po zamolbenom sudu, zatraženo je izjašnjenje od rudarskog vještaka Aklilu Debebe te je izvršen uvid u tekst tog izjašnjenja od 21. veljače 2023., izvršen je uvid u pisane nalaze i mišljenje istih vještaka s prilozima, uz nalaz geodetskog vještaka uz skicu identifikacije str. 329 spisa, u elaborat procjene tržišne vrijednosti nekretnine kao šumsko zemljište od 1. siječnja 2025., u mišljenje poljoprivrednog vještaka od 26. studenog 2024., str. 360 spisa, u izvod iz registra za predmetne nekretnine od 5. veljače 2025, zatraženo je izjašnjenje od Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja te je izvršen uvid u povratni dopis Ministarstva od 28. veljače 2023.

12. U dokaznom postupku provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku AUDITUS d.o.o. Osijek te je izvršen uvid u pisani nalaz i mišljenje od 12. rujna 2025., u pisano očitovanje vještaka na primjedbe na nalaz od 18. rujna 2025., u ugovor o osnivanju prava služnosti na šumi i šumskom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske od 14. veljače 2025. između Republike Hrvatske i Slavonija d.o.o. Pakrac, te je vještak Siniša Babić, koji je u ime AUDITUS d.o.o. obavio vještačenje, iznio pisani nalaz i mišljenje na ročištu dana 3. listopada 2025, izvršen je uvid u izvod iz knjige poslovnih udjela i bruto bilancu za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 26. veljače 2020. za Slavonija d.o.o. Pakrac koju dokumentaciju je tužitelj dostavio za potrebe financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

13. U provedenom dokaznom postupku utvrđeno je slijedeće:

- predmet kupoprodaje prema Ugovoru o prijenosu poslovnih udjela od 28. veljače 2020. između tužitelja i tuženika, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika istog dana, nisu bile stvari nego poslovni udio pod rbr. 1, dakle, prava koja su upravljačka, imovinska te članska prava, uključujući i obveze iz poslovnog udjela;

- prema čl. 2 istog ugovora, ugovorena je obveza kupca tužitelja platiti tuženiku- prodavatelju na ime naknade za prijenos poslovnog udjela iznos od 2.051.100,00 eura, dakle stranke su sklopile naplatni ugovor;

- tužitelj je platio cijenu prema ugovoru za poslovni udio, što tuženik ne osporava;

- tužitelj je u vrijeme kupoprodaje pretpostavljao da društvo čiji poslovni udio kupuje ima vrijednu nekretninu u vlasništvu i to k. č. br. [katastarska čestica] šuma Omanovac u starom selu od 24 J i 335 čhv upisanu z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- naknadno se ispostavilo se da to društvo nije vlasnik te nekretnine;

- tužitelj je utvrdio da je Slavonija d.o.o. Pakrac vodila postupak s Republikom Hrvatskom vezano za brisanje upisanog prava vlasništva Slavonije d.o.o. Pakrac za predmetnoj nekretnini te da je u konačnosti spor riješen u korist Republike Hrvatske;

- vjerojatno je da će tužitelj u budućnosti kod poslovnih investicija, jer će morati plaćati zakup zemljišta Republici Hrvatskoj ako bude ishodio koncesiju za iskorištavanje rude - kamena na tom zemljištu, imati i povećane troškove koje ne bi imao da je vlasnik te nekretnine društvo čiji je poslovni udio kupio. (Zbog toga tužitelj traži isplatu u visini razmjernog smanjenja kupoprodajne cijene za prijenos poslovnih udjela u društvu Slavonija d.o.o. prema Ugovoru u prijenosu poslovnih udjela od 28. veljače 2020).

14. Člankom 430. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) sadržava odredbu koja se odnosi na pravne nedostatke prava:

"Prodavatelj nekog prava jamči da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarivanje."

15. Posebni propis - Zakon o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, dalje: ZTD, u primjeni na konkretni ugovor) sadrži odredbe o poslovnim udjelima i njihovom prijenosu (prodaji) – po čl. 412. ZTD-a (za d.o.o.). Međutim, ZTD ne sadrži izričitu odredbu o pravnim nedostacima kod prodaje poslovnih udjela. ZTD također nema odredbu kojom bi se izričito navelo da se supsidijarno primjenjuje ZOO.

16. Vrijedi načelo supsidijarne primjene ZOO-a na sve obveznopravne odnose koji nisu posebno uređeni posebnim propisima (poput ZTD-a). To proizlazi iz opće uloge ZOO-a kao lex generalis-a.

17. Kod prodaje poslovnog udjela u društvu s ograničenom odgovornošću, prodavatelj ne prodaje imovinu društva (npr. nekretninu), nego prava člana društva - skup prava i obveza koje proizlaze iz njegova sudjelovanja u društvu (po čl. 410. ZTD-a).

18. Dakle, predmet prodaje po ugovoru o prijenosu poslovnih udjela između stranaka koji je sklopljen dana 28. veljače 2020. nije nekretnina u vlasništvu društva, nego pravo biti član društva Slavonija d.o.o. Pakrac.

19. Prema čl. 430. st. 2. ZOO-a prodavatelj, odnosno prenositelj nekog prava jamči da: "ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarivanje" pa prodavatelj, odnosno prenositelj poslovnog udjela odgovara za:

- postojanje udjela,

- nepostojanje ograničenja i tereta na udjelu,

- valjanost korporativnih prava.

20. Prodavatelj ne odgovara za: poslovne kvalitete društva, njegovu imovinu, tržišnu vrijednost i nepredviđene poslovne rizike, osim ako to nije izričito ugovoreno u pisanom ugovoru o prijenosu poslovnog udjela koji mora biti u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave ovjerene po javnom bilježniku po čl. 412. stavak 3. ZTD-a, što uvidom u pisani tekst Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od

28. veljače 2020. nije utvrđeno.

21. Nije relevantno ako su stranke što ugovorile usmeno, jer se za prijenos poslovnog udjela traži pisani oblik i određena forma.

22. Dakle, pravni nedostatak postoji ako:

- prodavatelj nije bio vlasnik udjela (npr. udio nije bio upisan ili nije valjano prenesen), ili

- postoje pravne zapreke u ostvarivanju tog članskog prava (npr. udio je bio založen, predmet spora ili opterećen pravom treće osobe).

23. U provedenom dokaznom postupku je utvrđeno:

- u pravnim odnosim između tužitelja i tuženika poslovni udio je valjano prenesen;

- tužitelj je upisan u sudskom registru kako vlasnik poslovnog udjela, što proizlazi iz izvoda iz sudskog registra dostavljenog u spis;

- na posljednjem ročištu dana 3. listopada 2025. tužitelj navodi da preko društva Slavonija d.o.o. Pakrac ima koristi od eksploatiranja kamena (kao rude) na drugoj nekretnini u vlasništvu Slavonija d.o.o. Pakrac.

24. Dakle, nema pravnog nedostatka u samom pravu koje je tuženik prenio na tužitelja.

25. U ovom postupku je utvrđeno:

- tužitelj je naknadno utvrdio da društvo nije vlasnik nekretnine za koju se smatralo da je njegovo vlasništvo;

- time je vjerojatno tržišna vrijednost poslovnog udjela manja nego što je tužitelj smatrao u vrijeme sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela.

26. Ne radi se o pravnom nedostatku prodanog prava, jer pravo (poslovni udio) i dalje postoji bez ograničenja i pravno je valjano.

27. Stoga pogrešna predodžba tužitelja o vrijednosti i sadržaju imovine društva u kojem je kupio poslovni udio i da to društvo nije vlasnik određene nekretnine, nije pravni nedostatak, čak i ako je tužitelj ponudio kupoprodajnu cijenu za predmetni poslovni upravo zato što je smatrao da Slavonija d.o.o. u vlasništvu ima predmetnu nekretninu i da je zato smatrao da će imati veću dobit.

28. Stoga tužbeni zahtjev nije moguće usvojiti pozivom na odredbe o pravnim nedostatcima čl. 430. stavak 1, 3. i 4. ZOO-a jer nije umanjeno niti ograničeno tužiteljevo pravo na poslovni udio, nego je samo tužitelju stjecatelju poslovnog udjela postalo jasno nakon sklapanja ugovora i isplate naknade da društvo čiji je poslovni udio kupio nije vlasnik predmetne nekretnine.

29. Stoga tužitelj ne može po toj osnovi tražiti isplatu po tužbenom zahtjevu kao u izreci niti s osnova povrata dijela plaćene cijene niti po osnovu prava na naknadu štete.

30. Napominje se: tužitelj koji traži iznos s osnova smanjene kupoprodajne cijene po osnovi pravnog nedostatka, mora uz taj zahtjev postaviti i zahtjev da sud odredi drugi iznos kupoprodajne cijene od onog određenog ugovorom, jer se u čl. 430. stavak 1. ZOO-a navodi da kupac može postaviti zahtjev za razmjerno sniženje cijene, tek uz taj zahtjev može postaviti i zahtjev za isplatom na ime razlike između cijene određene u ugovoru i iznosa cijene koju određuje sud zbog pravnog nedostatka.

31. Kako tužitelj nije tako postavio tužbeni zahtjev nego samo traži isplatu, takvom zahtjevu, ne bi bilo moguće udovoljiti pozivom na pravo na povrat više plaćenog nego samo pozivom na čl. 430. stavak 3. ZOO-a (pravo na naknadu štete) i da je utvrđeno da pravni nedostatak postoji po čl. 430. stavak 1. ZOO-a.

32. Iako nije relevantno navodi se da je tužitelj, za slučaj da ima pravo po osnovi pravnog nedostatka, tužbu podnio u prekluzivnom roku od godinu dana od donošenja drugostupanjske presude vezano za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, što bi tužbu po osnovi pravnih nedostatakačinilo pravovremenom.

33. Sud međutim nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva.

34. Tužitelj u ovom postupku u bitnom tvrdi:

- da je materijalno oštećen što predmetna imovina nije vlasništvo Slavonije d.o.o. Pakrac jer je platio veći iznos kupoprodajne cijene nego što bi platio da je imao saznanja o toj činjenici;

- da tuženik snosi odgovornost što tužitelja nije informirao da je nekretnina predmet spora;

- da je izvjesno da će imati veće troškove ako bi eksploatirao kamen na toj nekretnini nakon ishođenja koncesije nego što je smatrao u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji poslovnog udjela, što smatra odlučnim za visinu zahtjeva tužitelja.

35. Stoga je bilo potrebno utvrditi:

- ima li tužitelj zbog toga što je naknadno utvrdio da je imovina društva u kojem je kupio poslovni udio manja od uvjerenja tužitelja o vrijednosti te imovine u vrijeme sklapanja ugovora, pravo tražiti isplatu i to u visini razlike između ugovorene i isplaćene naknade i tržišne vrijednosti poslovnog udjela;

- a tužitelj smatra da bi kod obračuna traženog iznosa tužitelja od tuženika u ovom postupku sud trebao uzeti u obzir i iznos na ime povećanih troškove koje će tužitelj imati ako bi dobio u koncesiju eksploatacijsko polje na predmetnoj nekretnini;

- sve to po drugoj pravnoj osnovi različitoj od prava po osnovi pravnih nedostataka.

36. Ovisno o utvrđenim činjenicama, o tužbenom zahtjevu tužitelja na način kako je postavljen (glasi na isplatu) i prema navedenom činjeničnom opisu, bi bilo moguće odlučiti primjenom nekoliko pravnih osnova.

37. Sud je proveo geodetsko, poljoprivredno i šumarsko vještačenje radi utvrđenja relevantne činjenice: da li je u vrijeme sklapanja ugovora predmetna nekretnina bila vlasništvo društva čiji poslovni udio je tužitelj kupio, odnosno da li je došlo do promjene vlasništva na toj nekretnini prije ili nakon sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela, te na okolnost tržišne vrijednosti te nekretnine (posljednje bi bilo relevantno za ocjenu visine zahtjeva).

38. Uvidom u potvrdu Hrvatskog fonda za privatizaciju od 4. listopada 1994. utvrđeno je da je tuženik dobio dozvolu za pretvorbu za predmetnu nekretninu.

39. Da je predmetna nekretnina ušla u pretvorbu Slavonija d.o.o. Pakrac proizlazi iz Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 26. rujna 1997.

40. Uvidom u tekst odluka iz predmeta koji je u prvostupanjskom postupku vođen pred Općinskom sudom u Požegi, Stalnoj službi u Pakracu, pod poslovnim brojem: P-206/09, proizlazi da tužbeni zahtjev koji je u tom predmetu istaknut od tužitelja Republike Hrvatske nije zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nego zahtjev za brisanje upisa u zemljišnim knjigama prava vlasništva u korist Slavonije d.o.o. Pakrac, te da je u tom predmetu tužiteljica Republika Hrvatska bila pravomoćno odbijena s brisovnom tužbom, a odbijena je i revizija pod brojem Rev 842/11-2 od 12. prosinca 2012.

41. U odnosu na tu nekretninu označenu kao kč. br. [katastarska čestica] šuma Omanovac, vođen je i drugi postupak radi utvrđenja prava vlasništva i to pred Općinskim sudom u Bjelovaru, Stalnoj službi u Pakracu, po tužbi tužitelja Republike Hrvatske protiv Slavonija d.o.o. Pakrac te da je prvostupanjska presuda bila u korist Republike Hrvatske (str. 128 fizičkog spisa), da je nakon toga donesena drugostupanjska presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-1598/2015 od 27. travnja 2017. kojem je preinačena ta presuda i tužiteljica Republika Hrvatska odbijena s tužbenim zahtjevom.

42. Dalje je utvrđeno da je nakon sklapanja predmetnog ugovora o prijenosu poslovnog udjela, u revizijskom postupku, donesene odluka broj Rev-1649/23017-2 od 7. srpnja 2020. kojom je ukinuta pravomoćna presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-1598/2015 od 27. travnja 2017. te je predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.

43. U ponovljenom postupku dana 10. rujna 2020., dakle nakon sklapanja predmetnog ugovora o prijenosu poslovnog udjela pod poslovnim brojem: Gž- 951/2020-3 Županijski sud u Bjelovaru donosi odluku kojom potvrđuje odluku prvostupanjskog suda, dakle pravomoćno je utvrđeno da je Republika Hrvatska vlasnik predmetne nekretnine.

44. Stranke navode da u odnosu na tu presudu nije uložene revizija.

45. Uvidom u tekst predugovora između stranaka od 28. veljače 2020, u čl. 6 je navedeno da je popis imovine, nekretnina i pokretnina Slavonije d.o.o. Pakrac, sastavni dio predugovora te da je tužitelj kao preuzimatelj udjela obvezuje i preuzeti dug Slavonije d.o.o. Pakrac, nije utvrđeno da tuženik jamči za točnost tog popisa, te je utvrđeno da je sklopljen i Ugovor o preuzimanju duga.

46. U postupku je utvrđeno kako prostorni planovi označavaju predmetnu nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te je sud zatražio izjašnjenje Upravnog odjela za komunalni sustav Požeško slavonske županije.

47. Iz dopisa tog tijela od 23. svibnja 2022. (str. 109 fizičkog spisa), proizlazi da je prema PPUG Lipika III, predmetna nekretnina manjim dijelom označena kao površina za iskorištavanje mineralnih sirovina - eksploatacijsko polje i taj dio je tako označen sukladno Prostornom planu objavljenu u požeško-slavonskom službenom glasniku 5/02, manjim dijelom kao ostalo obradivo tlo, a većim dijelom kao šuma.

48. Dio koji je označen kao područje za iskorištavanje mineralnih sirovina- eksploatacijsko polje, većim dijelom je označen kao istražni prostor, manjim dijelom kao napušteno eksploatacijsko polje, manjim dijelom kao područje ugroženo bukom, manjim dijelom kao sanacija terena.

49. Iz u postupku provedenih vještačenja: geodetskog, poljoprivrednog i šumarskog nakon očevida proizlazi da se na ukupnoj površini zemljišta nalazi šuma, nema na terenu utvrđenog poljoprivrednog zemljišta, niti zemljišta koje bi bilo prepoznato kao ranije eksploatacijsko polje, geodetski vještak je identificirao to zemljište, premjerio isto, a šumarski vještak se pregledom na terenu izjasnio o tržišnoj vrijednosti tog zemljišta , koja prema pisanom vještačkom nalazu iznosi: 52.800,00 eura.

50. Niti jedna od stranaka tim provedenim vještačenjima nije prigovorila, uvidom u iste je utvrđeno da su nalazi dani stručno, jasno i logično nakon provedenog očevida, pa sud utvrđuje usvajajući ta vještačenja da predmetno zemljište u cijelosti u naravi predstavlja šumsko zemljište.

51. Po Zakonu o šumama ("Narodne novine" broj 52/90, članak 16. stavak 1.) propisano je da:

"Šume i šumska zemljišta u društvenom vlasništvu postaju vlasništvo Republike Hrvatske."

52. Time na dan stupanja tog zakona sve šume i šumska zemljišta koja su bila u društvenom vlasništvu prešla u vlasništvo Republike Hrvatske.

53. Dakle, trenutak kada šumsko zemljište postaje vlasništvo Republike Hrvatske je stupanjem na snagu Zakona o šumama iz 1990.

54. Nekretnina koja je na dan 16. listopada 1990. bila upisana u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo i kao takva bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, postala je na temelju samog Zakona vlasništvo Republike Hrvatske, neovisno o tome u kakvoj zoni se nalazila prema prostornim planovima.

55. Što je dio šumskog zemljišta predviđen prostornim planom kao površina za iskorištavanje mineralnih sirovina - eksploatacijsko polje i taj dio je tako označen sukladno Prostornom planu objavljenu u požeško-slavonskom službenom glasniku 5/02, nije od značenja za vlasništvo na tim nekretninama, jer je to zemljište postalo vlasništvo Republike Hrvatske stupanjem na snagu Zakona o šumama.

56. Presuda Županijskog suda u Bjelovaru kojom se pravomoćno utvrđuje da je Republika Hrvatska vlasnik tih nekretnina koja je donesena nakon što je ugovor o prijenosu poslovnog udjela već bio sklopljen, dakle nije imala konstitutivan učinak, nego deklarativan učinak jer je samo utvrdila postojanje činjenice prava vlasništva Republike Hrvatske koje je postojalo već od stupanja na snagu Zakona o šumama.

57. Prema članku 330. ZOO-a ugovor je pobojan (i) kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje, a člankom 332. stavkom 1. tog Zakona je propisano: ako je na temelju ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se vratiti.

58. Jer je utvrđeno da je došlo do stjecanja nekretnina od strane Republike Hrvatske po zakonu prije sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela:

- sud utvrđuje da je tužitelj bio u vrijeme sklapanja ugovora u zabludi o vrijednosti imovine društva čiji poslovni udio je kupio, a tvrdi da je ugovor sklopio i zato da bi, ako bi tražio koncesiju imao manje troškove ako je Slavonija d.o.o. Pakrac vlasnik predmetne nekretnine.

59. Dakle radi se o zabludi o pobudi za sklapanje naplatnog ugovora koja je utjecala na visinu kupoprodajne cijene koju je tužitelj platio za preneseni poslovni udio u Slavonija d.o.o. Pakrac.

60. Kako je utvrđeno da je radi o naplatnom ugovoru, jer su stranke u Ugovoru o prijenosu poslovnog udjela ugovorile naknadu, zbog zablude o pobudi se ne može tražiti poništenje ugovora po čl. 280. stavak 1. ZOO-a u svezi s čl. 281. ZOO-a.

61. Sud ne utvrđuje da bi to bila bitna zabluda zbog koje bi tužitelj mogao tražiti poništenje cijelog ugovora i zajedno s zahtjevom za poništenje ugovor i isplatu plaćenog po osnovu ugovora jer nije ispunjena pretpostavka iz čl. 280. stav. 1. ZOO- a jer ocjenjuje da bi tužitelj svakako sklopio taj ugovor jer je Slavonija d.o.o. Pakrac imala u vlasništvu i druge nekretnine pa tako i one na kojima već postoji eksploatacijsko polje koje tužitelj preko Slavonija d.o.o. Pakrac sada koristi i ostvaruje dobit iz te djelatnosti, koju činjenicu je tužitelj učinio nespornim na posljednjem ročištu za glavnu raspravu dana 3. listopada 2025.

62. Sud zaključuje da pretpostavljeno vlasništvo na predmetnom nekretninom od strane Slavonija d.o.o. Pakrac bila pobuda zašto je tužitelj ponudio veći iznos naknade kod sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela.

63. Samo sa zahtjevom za poništenje ugovora tužitelj bi mogao postaviti i zahtjev za povrat uplaćene kupoprodajne cijene, ali ne može takav zahtjev postaviti samostalno.

64. Stoga tužitelju sud ne može dosuditi zatraženi iznos s osnova restitucije, prava na povrat dijela isplaćene kupoprodajne cijene:

- jer nije postavio zahtjev za djelomično poništenje ugovora u odnosu za visinu isplaćene cijene, a jer se radi o naplatnom ugovoru;

- zabluda o pobudi nije bitna zabluda.

65. Ovo su razlozi zašto sud zabludu tužitelja-kupca o tome da je Slavonija d.o.o. Pakrac vlasnik nekretnine ocjenjuje kao neispričivu:

- jer tužitelj nije ugovorio da ustupatelj poslovnog udjela-tuženik jamči da je predmetna nekretnina vlasništvo Slavonija d.o.o. Pakrac, morao je uložiti sukladno čl. 10. ZOO-a povećani stupanj pažnje radi utvrđenja vlasništva na predmetnoj nekretnini;

- stranke su samo u predugovoru navele da je popis nekretnina sastavni dio predugovora, a niti u ugovoru niti u predugovoru nema odredbe temeljem koje bi se tužitelj osigurao ako informacija iz tog popisa nije točna;

- tužitelj je osim plaćanja iznosa naknade po ugovoru preuzeo na sebe obvezu i preuzeti dugove Slavonije d.o.o. Pakrac temeljem predugovora;

- iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi opis nekretnine kao šume i ta činjenica je mogla upozoriti tužitelja da je dužan istražiti pitanje prava vlasništva;

- postojao u vrijeme sklapanja ugovora sudski spor između trećih osoba Republike Hrvatske i društva čiji je poslovni udio bio predmet prodaje;

- u vrijeme donošenja je bila donesena drugostupanjska presuda koja se smatrala pravomoćnom u korist Slavonija d.o.o.;

- ta presuda je imala pravni učinak pravomoćnosti samo u sporu stranaka, dakle nije imala učinak pravomoćnosti za tužitelja i tuženika u vrijeme sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela;

- tužitelj je mogao za taj spor saznati i samo uvidom u zemljišne knjige - povijesni prikaz, (povijesni zemljišnoknjižni izvadak je u spisu str. 368-372 fizičkog spisa);

- iz istog proizlazi da je 27. lipnja 2017. nakon što je donesena prva pravomoćna presuda u sporu radi utvrđenja prava vlasništva pod brojem Z-10560/2017 izvršeno brisanje zabilježbe spora, a to je moglo upozoriti tužitelja na mogući revizijski postupak te da unatoč pravomoćnosti presude postoji mogućnost da Vrhovni sud Republike Hrvatske odluči drugačije;

- dakle, nije bilo nužno da tuženik obavijesti tužitelja o sporu jer je saznanje o tome tužitelj mogao dobiti iz zemljišnoknjižnog izvatka;

- tužitelj je, kao pažljiv kupac koji kao pravna osoba treba uložiti povećani stupanj pažnje, trebao provjeriti na što se odnosi brisana zabilježba tog spora u zemljišnim knjigama, trebao je izvršiti uvid u stanje parničnog predmeta, jer da je to obavio, mogao je zaključiti da je drugostupanjskom presudom preinačena prvostupanjska presuda u korist Republike Hrvatske, da je u tijeku postupak povodom revizije, te je trebao uzeti u obzir da revizijski sud može imati drugačiji pravni stav, dakle samo uvidom u taj predmet uz suradnju kvalificirane osobe, tužitelj je mogao dovesti u pitanje svoje uvjerenje o tome tko je vlasnik predmetne nekretnine;

- tužitelj je, kao pažljiv kupac, trebao provjeriti što predstavlja imovinu društva čiji poslovni udio kupuje, trebao je pogledati nekretnine i na terenu, trebao je uz kvalificirane osobe izvršiti identifikaciju na terenu, ako je upravo imovina Slavonije d.o.o. bila pobuda za visoki iznos sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela;

- da je to učinio, tužitelju bi bilo nedvojbeno jasno da predmetna nekretnina predstavlja u naravi šumu, a da li je prije puno godina bila eksploatacijsko polje, to nije bitno;

- tužitelj je moga zaključiti da je pravna situaciju u odnosu Republike Hrvatske i Slavonija d.o.o. neizvjesna unatoč donesenoj drugostupanjskoj presudi,

- iz provedenih geodetskog, poljoprivrednog i šumarskog vještačenja proizlazi da je cijela predmetna nekretnina u naravi šuma;

- dakle, tužitelj je mogao i morao da je uložio potreban stupanj pažnje, pregledati dokumentaciju iz sudskog spora za što je imao pravni interes i angažiranjem stručnjaka pregledao stanje na terenu, zaključiti da je predmetna nekretnina postala vlasništvo Republike Hrvatske i bez obzira na spor koji je vođen u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora jer se situacija mogla i morala provjeriti;

- činjenica što Slavonija d.o.o. Pakrac ima predmetnu nekretninu iskazanu u vrijednosti kapitala u postupku privatizacije, što je bila upisana kao posjednik u katastru, koja dokumentacije je dostavljena u spis, te je u istu izvršen uvid, ne znači da je Slavonija d.o.o. Pakrac vlasnik te nekretnine, kraj utvrđenja činjenice da je predmetno zemljište šumsko zemljište. (O tome je tužitelja mogao informirati pravni stručnjak kojeg je tužitelj trebao angažirati kao pažljiv kupac poslovnog udjela prije sklapanja ugovora nakon pregleda nekretnine na terenu).

66. Potreba utvrđivanja razlike između ispričive i neispričive zablude proizlazi i iz sudske prakse, primjerice presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr- 207/2018-2 od 15. siječnja 2019.

67. Prema članku 284. stavcima 1, 3. i 4. ZOO-a ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora čak i onda kada zabluda nije bitna. Tužitelj se ne poziva da bi ga tuženik doveo u zabludu ili održavao u zabludi vezano za vlasništvo predmetne nekretnine, a postojanje drugostupanjske presude u vrijeme sklapanja ugovora u korist Slavonija d.o.o. Pakrac, čak i činjenica što ga navodno tuženik nije obavijestio o sporu, nisu činjenice koja se mogle dovesti tužitelja u ispričivu zabludu, kako je objašnjeno.

68. Po čl. 284. stavak 2. ZOO-a stranka koja je sklopila ugovor uslijed prijevare od strane druge strane, ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete i bez obzira da li je postavljen zahtjev za poništenje.

69. Sud zaključuje da primjenom čl. 284. stavak 2. ZOO-a u svezi s čl. 1045.

ZOO-a i čl. 1046. ZOO-a:

- sud tužitelju ne može dosuditi naknadu štete prema postavljenom tužbenom zahtjevu;

- jer iako je bio u zabludi o vrijednosti i sadržaju imovine Slavonija d.o.o. Pakrac koja je tužitelja navela da ponudi veći iznos naknade za ustupljeni poslovni udio, tužitelj nije bio u ispričivoj zabludi;

- tuženik također nije bio u ispričivoj zabludi vezano za pitanje vlasništva predmetne nekretnine, ali tuženik nije učinio prijevaru zbog koje bi tužitelja doveo u zabludu, odnosno održavao u zabludi i time ga naveo da sklopi ugovor o prijenosu poslovnog udjela.

70. Činjenica što je tužitelj vodio i postupak osiguranja (što proizlazi uvidom u drugostupanjsko rješenja poslovni broj: Pž-7372/2019 iz postupka radi izdavanja rješenje o osiguranju, iz predmeta ovog suda poslovni broj: R1-108/2009, str. 74-78 fizičkog spisa), kako bi tuženika spriječio da raspolaže tim poslovnim udjelom u korist treće osobe, ukazuje na to da je tužitelj bio taj koji je inicirao i bio pretežno zainteresiran da se sklopi ugovor o prijenosu poslovnog udjela, što čini manje vjerojatnim da bi tuženik poduzimao kakve prijevarne radnje.

71. Dokumentacija iz postupka privatizacije Slavonija d.o.o. Pakrac iz koje proizlazi da je predmetnu imovinu to društvo iskazalo u svom temeljenom kapitalu, posjedovani list za tu nekretninu na ime Slavonija d.o.o. Pakrac nije dokumentacija kojom je tuženik mogao tužitelja, da je uložio potrebni stupanj pažnje, navesti da ponudi cijenu iz Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, jer ta dokumentacije nije dokaz o vlasništvu nad tom nekretninom.

72. Tužitelj se ne poziva na činjenicu da mu je tuženik dostavljao kakvu drugu dokumentaciju na okolnost vlasništva, osim one koja je priložena u sudskom spisu, koja bi tužitelja navela na pogrešni zaključak o vlasništvu nad predmetnom nekretninom.

73. Sud temeljem provedenih dokaza zaključuje da na strani tuženika ne postoji pogrešno prikazivanje ili prešućivanje činjenica u vrijeme sklapanja ugovora zato što je Slavonija d.o.o. Pakrac vodila spor s Republikom Hrvatskom jer u bitno vrijeme - vrijeme sklapanja ugovora spor je bio u fazi da je drugostupanjski sud donio odluku u korist Slavonija d.o.o. Pakrac, zbog čega je i tuženik bio u zabludi po pitanju prava vlasništva predmetne nekretnine, koja zabluda nije ispričiva jer je i tuženik kao i tužitelj imao obvezu uložiti povećani stupanj pažnje, zatražiti pregled zemljišta uz pomoć stručnjaka, tražiti mišljenje kvalificiranog pravnika, da je tako učinio, mogao je zaključiti da predmetna nekretnina nije vlasništvo Slavonija d.o.o. Pakrac nego Republike Hrvatske, unatoč tome što spor nije bio završen donošenjem revizijske odluke.

74. Iako sud zaključuje da je i tuženik bio u neispričivoj zabludi vezano za vlasništvo predmetne nekretnine, ne radi se o prijevarnom postupanju tuženika.

75. Dakle, sud je zaključio da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti prema postavljenom tužbenom zahtjevu naknadu štete:

- u visini razlike u tržišnoj cijeni poslovnog udjela zbog činjenice što predmetna nekretnina nije vlasništvo Slavonija d.o.o. Pakrac, a tužitelj je pogrešno vjerovao da Slavonija d.o.o. Pakrac ima vlasništvo, pa je nudeći i plaćajući veći iznos kupoprodajne cijene pretrpio stvarnu štetu na svojim dobrima;

- u visini razlike između prihoda koje će imati ako dobije koncesiju iskorištavanja kamena kao rude na predmetnoj nekretnini u budućnosti i povećanih troškove koje će imati jer ta nekretnina nije u vlasništvu Slavonije d.o.o. Pakrac nego Republike Hrvatske,

- u vidu plaćanja zakupnine za zemljište koje bi se eventualno proglasilo u budućnosti eksploatacijskim poljem i troška pristupnih putova do tog zemljišta (što bi bila izgubljena dobit).

76. Ovo zato što na strani tuženika nije utvrđena prijevarna radnja (čl. 284. st. 2. ZOO-a) koja bi tužitelja navela i održavala u zabludi zbog koje je sklopio ugovor s iznosom kupoprodajne cijene za koji u ovom postupku navodi da je previsok.

77. Zbog utvrđenja temeljem provedenih vještačenja da je Republika Hrvatska postala vlasnik predmetnog zemljišta koje je vještačenjem utvrđeno kao šumsko zemljište prije sklapanja ugovora, sud zaključuje da ne postoje niti promijenjene okolnosti po čl. 369. ZOO-a jer:

- do promjene prava vlasništva nije došlo nakon sklapanja ugovora,

- nego je do promjene prava vlasništva došlo prije sklapanja ugovora.

78. Pravo tražiti izmjenu ugovora i smanjenje naknade zbog promijenjenih okolnosti uređeno je člancima 369.- 372. ZOO-a/05.

79. Činjenica što je tužitelj nakon sklapanja ugovora stekao saznanje zbog donošenja revizijske odluke i nove drugostupanjske odluke da društvo u kojem je kupio poslovni udio nije vlasnik predmetne nekretnine, zbog utvrđenja činjenice u postupku vještačenja da cijela predmetna čestica u naravi predstavlja šumu, sukladno istom, Republika Hrvatska nije stekla pravo vlasništva presudom nego temeljem Zakona prije sklapanja ugovora, upućuje na daljnji zaključak suda: da su i tužitelj i tuženik za tu činjenicu stvarnog vlasništva Republike Hrvatske mogli znati, jer je to vidljivo samim pregledom zemljišta po vještacima, stranke ne ispričava činjenica što je Slavonija d.o.o. Pakrac bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama.

80. Zbog odsustva nepredvidivosti, nema osnove za zaključak da bi tužitelj imao pravo tražiti povrat dijela iznosa koji je isplatio s osnova ugovorene naknade po osnovi promijenjenih okolnosti.

81. Dakle, u postupku nije utvrđeno da su naknadno nastupile okolnosti koje bitno remete ravnotežu ugovora, a koje bi se mogle podvesti pod promijenjene okolnosti po čl. 369. - 372. ZOO-a/05, pa tužitelj-kupac ne može tražiti: izmjenu ugovora, smanjenje cijene, uz zahtjev za povrat više plaćene cijene.

82. Napominje se da tužitelj niti kod zahtjeva po osnovu promijenjenih okolnosti nije ovlašten samo postaviti zahtjev za povratom dijela isplaćene cijena nego uz takav zahtjev prvenstveno treba postaviti zahtjev da sud odredi smanjenje cijene zbog promjene okolnosti.

83. Kod prekomjernog oštećenja, može se tražiti smanjenje cijene, ali samo uz osnovni zahtjev. Jer se tužitelj niti ne poziva na činjenice da bi tuženik iskoristio nevolju, lakomislenost, neiskustvo, ovisnost ili težak položaj tužitelja da bi ishodio sklapanja ugovora i visinu ugovorene cijene, nema osnova za primjenu čl. 329. stavaka 1. ZOO-a (prekomjerno oštećenje).

84. Također, sud u postupku nije utvrdio pravne pretpostavke za naknadu štete pozivom na opće odredbe ZOO-a o naknadi štete, čl. 1045. u svezi s čl. 1046. ZOO-a i u svezi s odredbama o ugovornoj odgovornosti za štetu, čl. 342. do 349. ZOO-a.

85. Bitna razlika između izvanugovorne štete i ugovorne štete je u tome što se za postojanje odgovornosti za naknadu ugovorne štete ne traži nužno protupravnost, već je dovoljno da ugovorna strana nije postupila u skladu s ugovornim odredbama i u tome što vjerovnik ima pravo zahtijevati samo predvidive štete, one koju je u trenutku sklapanja ugovora dužnik morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora.

86. Da ugovorne odgovornosti za naknadu štete nema, sud utvrđuje uvidom u predmetni ugovor o prijenosu poslovnog udjela.

87. Jer tuženik nije preuzeo odgovornost po predmetnom Ugovoru za vlasništvo Slavonija d.o.o. nad predmetnom nekretninom niti za kakvu pretpostavljenu dobit Slavonije d.o.o. u budućnosti iz eksploatacije kamena na predmetnoj nekretnini, a nesporno je da su stranke izvršile ugovor, tužitelj upisan kao imatelj poslovnog udjela u sudskog registru i sam na ročištu navodi da ostvaruje dobit tako što preko Slavonija d.o.o. Pakrac ima koristi od eksploatiranja kamena s druge nekretnine u vlasništvu Slavonija d.o.o. Pakrac.

88. Niti prema općim odredbama o pravo na nakadi štete čl. 1045. u svezi s čl. 1046. ZOO-a, sud nije utvrdio postojanje pretpostavki za naknadu štete tužitelja u odnosu na tuženika.

89. Za naknadu štete po općim propisima trebaju postojati:

- šteta

- protupravna radnja / propuštanje

- uzročna veza

- krivnja

90. U postupku je utvrđeno:

- da nema protupravne radnje prodavatelja niti protupravnog propuštanja niti izvan ugovornog odnosa koja bi bila u uzročno-posljedičnoj vezi s štetom tužitelja;

- tuženik ne bi skrivio umanjenje imovine tužitelja niti sprečavanje njena povećanja pa niti time što tužitelju eventualno nije predočio činjenicu o sporu za vlasništvo o predmetnoj nekretnini niti time što bi mu predočio da je predmetna nekretnina iskazana u vrijednosti kapitala Slavonija d.o.o. Pakrac u postupku privatizacije, jer je tužitelj i bez obzira na tu presudu i bez obzira na dokumentaciju tuženika kojom se ne dokazuje vlasništvo, bio dužan provjeriti vlasničko stanje na predmetnoj nekretnini ako navodi da je pretpostavljeno vlasništvo Slavonije d.o.o. na toj nekretnini bilo razlogom zašto je tužitelj ponudio visoku kupoprodajnu cijenu za poslovni udio, a to je mogao učiniti i samo pregledom zemljišta na terenu i utvrđenjem da je to zemljište u naravi šuma, dakle uz konzultaciju geodetskog i šumarskog stručnjaka te uz konzultaciju pravnog stručnjaka;

- tuženik nije znao da društvo nema vlasništvo (i on je bio u zabludi), a to sud zaključuje iz činjenice što je Slavonija d.o.o. Pakrac u kojem društvu je tuženik imao većinski udio vodila spor s Republikom Hrvatskom;

- kupac-tužitelj i prodavatelj-tuženik bili su u istoj zabludi;

- obje stranke su bile pogrešnog uvjerenja da je društvo vezano za poslovni udio kojeg je sklopljen ugovor, vlasnik predmetne nekretnine jer da tuženik nije bio u zabludi mogao je kao većinski vlasnik Slavonije d.o.o. Pakrac poduzeti radnje radi prekida spora s Republikom Hrvatskom i smanjenja troškova;

- tuženik je, međutim, postupio s nedovoljnom pažnjom jer je "pustio" dugotrajno vođenje spora, a nije sam poduzeo radnje radi utvrđenja činjenice prava vlasništva;

- sud zaključuje da je tuženik je stekao saznanje da ta pretpostavka nije točna nakon druge drugostupanjske presude na koju nije uložena revizija;

- u poslovnim odnosima se očekuje povećani standard pažnje → "pažnja dobrog gospodarstvenika" (čl. 10. ZTD-a);

- pravomoćnost presude djeluje u odnosima između stranaka ako se radi o presudi koja ima deklaratorni učinak;

- presuda iz spora Republike Hrvatske s Slavonijom d.o.o. Pakrac, prva drugostupanjska presuda donesena u korist Slavonija d.o.o. Pakrac, nije bila pravno obvezujuća za pravni odnos tužitelja i tuženika jer nisu bili stranke tog parničnog postupka;

- stoga su tužitelj i tuženik trebali uložiti potreban stupanj pažnje i utvrditi tko je vlasnik predmetne nekretnine;

- dakle, zabluda obje stranke je bila neispričiva jer su stranke propustile provjeriti lako provjerljivu bitnu činjenicu što su mogle samo čitanjem Zakona kojeg su dužne poznavati i provjerom na terenu uz konzultaciju stručnjaka mogle su utvrditi da li se radi o šumskom zemljištu.

91. Međutim, činjenica što niti tuženiku nije bio jasno da Slavonija d.o.o. nije vlasnik predmetne nekretnine, ne znači grubi stupanj nepažnje kod tuženika koji bi imao karakter protupravnog postupanja, odnosno odsustva postupanja tuženik i bio osnov za pravo tužitelja od tuženika tražiti naknadu štete.

92. Sud zaključuje da neaktivnost tuženika temeljito provjeriti pitanje prava vlasništva unatoč postojanju spora nije propuštanje pažnje koje je bilo takvog stupnja, gruba nepažnja, na strani tuženika, da bi bilo izjednačeno s protupravnom radnjom u uzročno-posljedičnoj vezi s gubitkom u imovini tužitelja i sa sprečavanjem njena povećanja.

93. Ne radi se o podijeljenoj odgovornosti kod naknade štete iako sud zaključuje da je i tuženik bio u neispričivoj zabludi vezano za vlasništvo predmetne nekretnine u vrijeme sklapanja ugovora, jer tužitelj je sam mogao i morao provjeriti stvarno stanje vlasništva na predmetnoj nekretnini prije sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela bez obzir na neaktivnost tuženika i bez obzira ako mu nije tuženik predočio da postoji spor.

94. Od kupca se zahtjeva povećani stupanj pažnje, provjeriti opravdanost svog poslovnog plana obzirom na pobudu koju ima za sklapanje ugovora, jer prema odredbi čl. 430. st. 2. ZOO-a prodavatelj nekog prava jamči da: ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarivanje, a po zakonu nema odgovornosti za stanje nekretnina u vlasništvu društva čiji se poslovni udio preuzima.

95. Kraj takve odgovornosti tuženika po zakonu za koju je tužitelj morao znati, uz činjenicu da tužitelj nije ugovorio, a mogao je tražiti da se ugovorom utvrdi i šira odgovornost tuženika u smislu da jamči da je Slavonija d.o.o. vlasnik predmetne nekretnine, tužitelj je mogao i morao u većoj mjeri od tuženika poduzeti radnje radi utvrđenja stvarnog vlasništva nad predmetnom nekretninom u odnosu na tuženika.

96. Dakle, sud zaključuje da je umanjenje tužiteljeve imovine zbog pretplaćenosti ugovorene naknade i sprečavanje povećanja tužiteljeve imovine zbog izvjesnih troškova zakupa zemljišta koje bi dobio u koncesiju, nakon što bi prošao postupak ishođenja koncesije, posljedica manjkavosti uložene pažnje tužitelja prije sklapanja predmetnog ugovora, a ne protupravnog ponašanja, odnosno propuštanja tuženika.

97. Sukladno navedenom,slijedi utvrđenje suda o tome:

- ugovor je valjan;

- nema prava tužitelja na djelomičnu restituciju uplaćene kupoprodajne cijene;

- nema prava tužitelja na naknadu štete jer nije utvrđena prijevarna radnja tuženika koja bi tužitelja dovela u zabludu niti kakvo drugo relevantno protupravno propuštanje tuženika koje bi bilo u uzročno-posljedičnoj vezi s nastalom štetom kod tužitelja u vidu umanjenja imovine i sprečavanja njenog povećanja.

98. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen jer:

- sud nije primjenom citiranih pravnih osnova utvrdio postojanje: pravnih nedostataka, relevantnih promijenjenih okolnosti, prekomjernog oštećenja, prava na naknadu štete zbog dovođenja u zabludu tužitelja zbog koje je tužitelj sklopio ugovor s povećanom kupoprodajnom cijenom;

- sud nije utvrdio postojanje kakvog drugog protupravnog ponašanja ili propuštanja tuženika koje bi bilo u uzročno posljedičnoj vezi s nastalom štetom tužitelju;

- pa tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti pravnu zaštitu prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

99. Zbog ostvarene pretpostavke za odbijanje tužbenog zahtjeva, sud nije imao razloge:

- saslušavati zakonske zastupnike stranaka i svjedoke u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o prodaji poslovnog udjela na okolnost ugovaranja i eventualnog neobavještavanja o sporu za vlasništvo s Republikom Hrvatskom;

- saslušavati ranijeg punomoćnika Slavonije d.o.o. Pakrac, odvjetnika Pericu Medaković, jer obavijesti tuženika o sporu Slavonije d.o.o. Pakrac s tužiteljem nisu odlučne.

100. Ovo zato jer iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica proizlazi:

- da su stranke sklopile u pisanoj formi ugovor o prijenosu poslovnog uloga u društvu Slavonija d.o.o. Pakrac, koja forma je obvezna za ugovor takve vrste, dakle što bi eventualno i dogovarali izvan tog pisanog ugovora, nije relevantno;

- eventualno neobavještavanje tužitelja od strane tuženika o sporu između Republike Hrvatske i Slavonije d.o.o. Pakrac nije odlučno, jer je tužitelj i bez saznanja o tom sporu trebao provjeriti vlasničko stanje predmetne nekretnine, a sud utvrđuje da je to i mogao.

101. Zbog ostvarene pretpostavke za odbijanje tužbenog zahtjeva, sud nije imao razloge:

- određivati dopunu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po prijedlogu tužitelja na ročištu 3. listopada 2025. tako da ostavlja dodatni rok tužitelju koji nije dostavio bilancu nego samo bruto bilancu kako bi vještak na temelju usporedbe knjigovodstvene vrijednosti ukupne imovine Slavonija d.o.o. Pakrac u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o prijenosu poslovnog udjela i knjigovodstvene vrijednosti za zemljište za koje je utvrđeno da je vlasnik Republika Hrvatska, izračunao knjigovodstvenu vrijednost poslovnog udjela, koja je prema mišljenju vještaka AUDITUS d.o.o. Osijek jednaka tržišnoj vrijednosti poslovnog udjela u nedostatku činjenice prodaje takvih poslovnih udjela na burzi;

- utvrđivati rudarskim vještačenjem u kojoj mjeri je tužitelj u financijski lošijoj poziciji jer ako bi koncesiju i ishodio, morao bi platiti zakup Republici Hrvatskoj za to zemljište što ne bi trebao platiti da je Slavonija d.o.o. vlasnik te nekretnine.

102. Navedene činjenice bi bile bitne da je sud utvrdio osnovu tužbenog zahtjeva jer bi iste trebalo provesti na okolnost visine zahtjeva.

103. Tužitelj u tužbenom zahtjevu traži isplatu iznosa od 1.500.000,00 kn sa zateznim kamatama, nije specificirao tužbeni zahtjev nakon promjene valute, to nije niti bio dužan jer je po Zakonu došlo do promjene valute, pa je sud odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom za iznos od 198.807,16 eura što je protuvrijednost u eurima iznosa od 1.500.000,00 kn prema tečaju konverzije od 1,00 euro je 7,5345 kn. (Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine" broj 57/22, ispravak broj 88/22, definira pravila konverzije kune u euro.)

104. Troškovi su dosuđeni tuženiku koji je u sporu uspio u cijelosti po čl. 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) u vezi s čl.155. stavak 1. ZPP-a jer tužitelj nije uspio u sporu niti djelomično.

105. Tuženiku, prema vrijednosti predmeta spora prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za radi odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: OTH), sud je odredio naknadu troška za sastav odgovora na tužbu od 2.000,00 eura (koliko tuženik traži), a toliko je odredio i za sastav podnesaka od: 5. veljače 2025. i 6. rujna 2025. kojima se tuženik očituje na vještačke nalaze po tbr. 8. toč. 1. OTH-a.

106. Sud tuženiku nije priznao:

- trošak navodnog podneska od 10. svibnja 2022. jer u eSpisu nije utvrdio postojanje podneska od tog datuma niti od bliskog datuma;

- trošak podneska od 17. siječnja 2023. u kojem se ne navodi bitno drugačije od odgovora na tužbu, ono što se navodi, tuženik je mogao istaknuti u odgovoru na tužbu, ne predlaže osobu vještaka po pozivu sudu, protivi se provođenju vještačenja pa podnesak nije sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a nužna radnja za postupak jer je tuženiku već priznat trošak odgovora na tužbu u kojem je mogao istaknuti sve navedeno kao i trošak pristupa na pripremno ročište u kojem je isto također mogao navesti.

107. Sud je tuženiku priznao trošak dolaska na pripremno ročište dana 10. svibnja 2022. na kojem je raspravljano i o glavnoj stvari po tbr. 9. t. 1. OTH-a u iznosu od 2.000,00 eura.

108. Za trošak pristupa na ročište dana 16. studenog 2023. jer je na istom raspravljano samo o procesnom pitanju – određivanju vještačenja po tbr. 9. t. 2. OTH-a tuženiku je priznata naknada od 1.000,00 eura, a za trošak pristupa na očevid dana 13. studenog 2024. po tbr. 8. toč. 7. u svezi s tbr. 8. toč. 1. OTH-a priznata je naknada u iznosu od 2.000,00 eura, a za pristup na ročište dana 3. listopada 2025. na kojem je financijski vještak dao nalaz, tuženiku je priznata naknada troška po tbr. 9. t. 1. OTH-a u iznosu od 2.000,00 eura jer je na istom raspravljano o glavnoj stvari i proveden dokaz vještačenjem.

109. Za pristup na ročište za objavu presude dana 19. studenog 2025. tuženiku nije po tbr. 9. toč. 3 OTH priznata naknada u iznosu od 100,00 eura jer na ročište nije pristupio.

110. Tuženiku je priznat trošak PDV-a po tbr. 42. OTH-a.

111. Ukupno je tuženiku priznat trošak od 16.375,00 eura, a kako tuženik traži naknadu troška u iznosu od 22.625,00 eura, odbijen je sa zahtjevom za iznos od 6,250,00 eura.

112. Zatezne kamate na parnični trošak nisu priznate tuženiku jer u tom dijelu tuženik ne postavlja određeno zahtjev po čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

113. Tužitelj je odbijen s ukupno postavljenim zahtjevom za naknadom troškova postupka za iznos od 51.300,00 eura po čl. 154. stavak 1. ZPP-a jer u sporu nije uspio niti djelomično.

114. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Slavonskom Brodu 19. studenog 2025.

Sutkinja:

Daniela Martini Maoduš

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dostave ove presude punomoćnicima stranaka putem e-Komunikacije, jer punomoćnici stranaka nisu istovremeno s pozivanjem na ročište za objavu presude bili upozoreni da im rok za žalbu teče od dana objave presude.

Žalba se predaje putem ovog suda za Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA:

- Tužitelju, po punomoćniku, e-Komunikacijom

- Tuženiku, po punomoćniku, e-Komunikacijom