Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-96/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Romani Mihalić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene Raiffeiesnbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupane po pun. Josipu Mađariću, odvjetniku iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dovršene 11. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Romane Mihalić odvjetnice iz Zagreba, te zamjenice punomoćnika tuženika Josipe Horvat, odvjetnice iz Karlovca, po objavi 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 148-50-2980679 sklopljenog dana 03. 08. 2005.g. između tužitelja SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita u visini od 3,30% naknade na iznos kredita odnosno čl. 3. Ugovora o kreditu broj 148-50-2980679 sklopljenog dana 03. 08. 2005.g.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 313,34 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 13. 08. 2005.g., pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj u čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 700,00 eur-a, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 3. 8. 2005.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 148-50-2980679, u kojem je u čl. 3. cit. Ugovora određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada (naknada za obradu kredita), jednokratna, u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita. Sukladno navedenoj odredbi tuženik je dana 12. 08. 2005.g. naplatio tužitelju iznos od 2.360,86 kn (313,34 EUR1) na ime id. naknade za što prilaže dokaze i predlaže službenim putem pribaviti od tuženika eventualnu dodatnu dokumentaciju te provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja osnovanosti navedenog potraživanja., Tužitelj nastavno obrazlaže da su predmetni ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem položaju se nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te na taj način doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tvrdi da je tuženik na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Također tvrdi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, već je tužitelj bila stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi". Činjenica nepregovaranja dovela je u neravnopravan položaj tužitelja jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te do povrede odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Također, tuženik nije prezentirao tužitelju koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, da bi iste tužitelj morao naknaditi, a niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, po tužitelju se nameće zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a to je kako dalje tvrdi suprotno temeljnim načelima obveznog prava; uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Stoga je po tužitelju iz svega naprijed navedenog razvidno da su utužene ugovorne odredbe ništetne, jer su kako doslovno navodi protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05, te da su na taj način ispunjeni uvjeti za ništetnost id. odredbi propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Slijedom naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se očituje da nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu dana 03.08.2005. g. kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 15.100,00 uz ugovorenu redovnu kamatu 5,50 % godišnje, promjenjivu, ali iznosi da je id. Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a kojim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a da je obveza korisnika kredita platiti banci ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. U odnosu pak na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o naknadi koja se odnosi na obradu kredita, prije svega ističe da je ista odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja upravo navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kao i opći akti tuženika. Tvrdi da je tužitelju ne samo pojašnjena sporna odredba Ugovora, već i da je istu s razumijevanjem prihvatio te potvrdio kod javnog bilježnika, kao povjerenika suda prilikom solemnizacije Ugovora. S tim u vezi tuženik napominje da tužitelj nikada nije iznio prigovor u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade, a u nastavku osporava da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena te kao takva ništetna. Također ističe da tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegov propust (kao tuženika) i navodi da je prije zaključenja ugovora objasnio tužitelju svaku odredbu ugovora, te su stranke zaključile ugovor bez da je tužitelj prigovarao odredbama ugovora. Nastavno ističe i prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima i iznosi sam tekst odredbe: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Tuženik naime smatra da je tražbina zastarjela obzirom je tužitelj podnio tužbu 19.02.2025.g. a rok zastare je dakle 5 godine, pa je dakle kao takav po tuženpku id. rok davno prošao.

2.2. Nadalje, sukladno opetuje da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor i ukazuje da su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora uručeni opći akti kreditora, te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora i općih akata banke. Stoga osporava da bi on kao tužena banka postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Uz to iznosi; "da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03:.

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača."

Kako je tužitelj nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, potpisao isti ugovor, to je kako tvrdi (tuženik) postupao u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Završno još osporava visinu tužbenog zahtjeva i slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz nalaganje tužitelju da njemu-tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 148-50- 2980679 od 03.08. 2005. (list 6-9 spisa) s punomoći i javnobilježničkom potvrdom u privitku, u Potvrdu banke na listu 13 spisa, u Otplatni plan na listu 14 – 18¸i 24 -27 spisa, u Prijepis knjigovodstvenih kartica na listu 19–23 spisa, u potvrde o uplati sudske pristojbe, u podnesak tužitelja na listu 34 spisa i naknadno zaprimljen podnesak tuženika na listu 54 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i Troškovnik tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 13.06.2024. s odlukom iz sudske prakse i iskaz tužitelja dan na završnom ročištu od 11.09. 2025.godine.

4. Među strankama nije sporno da su dana 03. kolovoza 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 148-50-2980679 kojim je tužitelj podigao kredit evidentno u iznosu od 15.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako već navodi tuženik a tužitelj ne osporava, već je između stranaka sporna pravna valjanost odredbe članka 3. id. Ugovora o kreditu koji je sklopljen dana 03. kolovoza 2005. godine između tužitelja i Raiffeisenbank Austria d.d., a koja odredba se odnosi na spomenutu naknadu za izvršenu uslugu obrade kredita koju plaća korisnik kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita. Također je sporno je li nastupila zastara. Naime, tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale, te da se radilo o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu obveza na štetu tužitelja kao potrošača. Također tvrdi da navedena odredba nije jasna ni određena budući iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi on kao tužitelj, dok sve te navode tužitelja tužena banka osporava kao neosnovane.

5. Slijedom toga, za istaći je da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavak 1. ZZP određivao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te je u stavku 2 sadržano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da su tužitelju prethodno zaključenju ugovora o kreditu bili poznati podaci o visini naknade, te je u pravilu dobio personaliziranu informaciju s visinom naknade koja se odnosi na sporni kredit. Isto tako, da je naknada bila sadržana u ugovoru i jasno naznačena u visini 3,30%“ ugovora o kreditu, pa da je kao takva bila poznata tužitelju u vrijeme zaključenja ugovora.

7. Međutim, ukoliko je tužitelju i bila poznata naknada odranije i njena visina te je ista bila određena ili odrediva (u smislu da je izražena u postotku), takva okolnost o znanju i postojanju id. naknade prije zaključenja ugovora, još uvijek ne utječe na ocjenu o zakonitosti odnosno nezakonitosti iste. Naime, za rješavanje odnosa između strankama je odlučno je li tužitelj mogao utjecati i na koji je način mogao utjecati na visinu takve naknade koju je tužena banka propisala kao obveznu, a sve to imajući u vidu da tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj to mogao učiniti kao što ne tvrdi da se o id. naknadi uopće moglo individualno pregovarati, te bi odgovor na takvo pitanje mogao biti samo negativan.

8. Naime, tužitelj je u iskazu naveo da je trebao podići kredit jer je kupovao auto, te su ga u auto kući uputili da ode u RBA banku jer su oni s tom bankom imali „ugovor odnosno dogovor“, kako doslovno navodi. Stoga se obratio tuženoj banci i misli da je kod iste podigao kredit u visini od cca 10.000,00 eura u protuvrijednosti kuna. Kod tog znakovito iznosi kako mu je banka dala ugovor na potpis bez „ikakvih posebnih objašnjavanja“, te se ne sjeća da bi (uopće) bilo što rečeno vezano uz plaćanje ove naknade.“ Tek u medijima je kasnije čuo „da bi mogao… potraživati povrat navedene naknade“ od banke, te ga je štoviše na takvo postupanje nagovorio njegov sin. Na upit svoje pun. pobliže odgovara da mu nije rečeno od čega se sastoji takva naknada i zašto se mora platiti, odnosno ni nema posebnih sjećanja da bi uopće trebao platiti navedenu naknadu već je ista „odrađena u sklopu podignutog kredita“, kako doslovno izražava. Na upit pun. tuženika odgovara da nije čak ni pročitao ugovor o podizanju kredita „već je vjerovao da je banka napisala iznos koji su dogovorili za kredit te je letimično prešao preko unaprijed pripremljenog ugovora“. Odnosno na daljnji upit sukladno se očituje kako se uopće ne sjeća da bi uočio spominjanje nekakve naknade u ugovoru, odnosno uopće nije imao nikakvih saznanja o tome. Nastavno odgovora da nije ni tražio od banke kakvih daljnjih objašnjenja a niti je stavljao prigovore jer je dakle „vjerovao banci i mislio da tako mora biti“.

9. Vezano uz ovakav iskaz za napomenuti je da je općepoznato kako se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te je evidentno da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj i spornoj odredbi. Također je slijedom id. iskaza za utvrditi da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio s tuženikom kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Dakle, iz iskaza tužitelja i drugih provedenih dokaza u spisu proizlazi da tužitelj ni nije s tuženom bankom pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu dana od tuženika u formi ugovora, s time da je jasno da je tuženik unaprijed sastavio id. ugovor. Slijedom toga je evidentno da se radi o tipskom ugovoru koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora koje je u to vrijeme tužena banka zaključivala s drugim korisnicima kredita. Pri tom je nastavno za zaključiti da je takav tipski ugovor o kreditu zasigurno sastavljen od strane pravne službe tuženika, pa kao takav i nije ni bio podložan promjenama ili pregovorima s klijentom. Nasuprot tome, tužitelj je isti prihvatio i poštivao navedeni ugovor i ne znajući za predmetnu odredbu, koja je dakle bila unaprijed sročena i priređena od strane tužene banke. Uz to se napominje da čak ni okolnost je li tužitelj znao ili pročitao spornu odredbu ugovora ne bi bila od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti same odredbe, jer je prema naprijed navedenom i sukladno propisima bitno za utvrditi je li se o takvoj odredbi moglo pregovarati i je li ista uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima između stranaka, a odgovor na takvo pitanje može biti samo negativan.

10. S tim u vezi treba reći da je člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

11. Uz to je za istaći je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i ima zaposlene djelatnike, kao i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova. Međutim, evidentno je da je sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija snosio tužitelj, te iz predmetne ugovorne odredbe zapravo nije jasno koji su to posebni troškovi nastali zbog tužiteljevog sklapanja ugovora s tuženikom. Također je osnovano kako tužitelj ističe da je zapravo nejasno na što se odnosi id. naknada. obzirom u id. ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnosi takva naknada za obradu kredita koju plaća korisnik kredita u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je ujedno definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je dakle glavnica i ugovorene kamate. Slijedom toga je razvidno da tuženik nije ni imao zakonsko uporište da od tužitelja naplati ikakvu "naknadu za obradu kredita", a što nastavno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, pa je navedena odredba ništetna i obzirom na primjenu istaknute odredbe ZOO-a.

13. Također je za istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni kao i konačno koji su neproporcionalni.

14. Nasuprot tome, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.

15. Najzad, u pitanju zastare treba reći da prema stavu Vrhovnog suda RH, i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara zapravo započinje teći tek po pravomoćnošti dijela presude kojim se utvrđuje ništetnost predmetne odredbe. Takav stav je osim od strane VSRH-a, zauzet i u brojenim odlukama iz sudske prakse nakon takvog mišljenja. (Gž2406/18 ŽSZG), pa id. prigovor nije prihvaćen kao osnovan.

16. Slijedom svega navedenog donesena je odluka kao u točki I izreke, te je kao opravdan prihvaćen daljnji zahtjev tužitelja u točki II da mu tužena banka vrati naplaćeni iznos "Naknade" u visini od 313,34 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 13.08. 2005. kada je taj iznos naplaćen, pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22, 114/22 i 155/23– u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelja odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22 i 138/23 – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 25 bodova (vrijednost predmeta spora iznosi 313,34 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 200,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 13.06. 2025., te za zastupanje na ročištu od 11. 09. 2025. Za zastupanje na prvom ročištu održanom 09.07.2025. tužitelju je priznat 50%-ni iznos troška od 100,00 eur, jer se radi o pripremnom ročištu na kojem se samo procesno raspravljalo. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 700,00 eur kao u točki III izreke, uz zakonsku zateznu kamatu kao u točki III izreke ove odluke.

U Karlovcu 19. studenog 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1.Tužitelju po pun. Romani Mihalić, odvjetnici iz Zagreba.

2.Tuženiku po pun. iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba.