REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-1964/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik u Umagu, Trgovačka 3/1, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 7. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Marina Buvinića, 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 3.926,91 eura (tri tisuće devetsto dvadeset šest eura i devedeset jedan cent ) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 82,04 eura od 19. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 82,01 eura od 14. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 81,99 eura od 22. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 81,97 eura od 15. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 153,60 eura od 15. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 153,56 eura od 15. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 153,53 eura od 15. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 153,50 eura od 16. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 153,47 eura od 15. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 153,44 eura od 10. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 153,40 eura od 15. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 153,37 eura od 15. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 153,33 eura od 17. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 153,29 eura od 22. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 153,25 eura od 19. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 153,21 eura od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 153,17 eura od 17. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 153,13 eura od 20. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 153,08 eura od 19. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 153,04 eura od 18. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 152,99 eura od 28. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 206,87 eura od 25. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 206,83 eura od 21. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 206,78 eura od 25. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 206,73 eura od 25. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 165,33 eura od 25. studenog 2009. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 2.199,48 eura (dvije tisuće sto devedeset devet eura i četrdeset osam centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 4,64 eura od 15. prosinca 2005. do isplate,

- na iznos od 1,14 eura od 15. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 30,67 eura od 19. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 35,07 eura od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 10,06 eura od 17. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 13,56 eura od 20. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,22 eura od 19. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,49 eura od 18. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,28 eura od 28. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,05 eura od 25. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,26 eura od 21. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 3,29 eura od 25. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 13,22 eura od 25. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 2.035,53 eura od 25. studenog 2009. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom iznosa od 1.942,64 eura (tisuću devetsto četrdeset dva eura i šezdeset četiri centa) sa zateznim kamatama koje teku 19. studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice radi isplate iznosa od 28.341,37 kuna (3.761,55 eura) i iznosa od 6.491,44 kuna (861,56 eura) sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je s tuženicom 14. listopada 2005. sklopio ugovor o kreditu br. 3205574522 za iznos od 217.251,99 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarski franak (CHF). Tuženica je u navedeni ugovor ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao pregovarati o toj odredbi. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju morali su mu na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata su protivne kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom odlukom je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom te je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U skladu s navedenim odlukama odredba ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak je nepoštena (ništetna) iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i on ovom tužbom postavlja zahtjev tuženici za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala.

1.2. S obzirom na to da su pitanja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješena kao prethodno pitanje u ranije navedenim presudama Visokog trgovačkog suda, ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku. U ovom postupku potražuje isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u ugovoru te isplatu preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na valutni tečaj koji je bio važeći na dan korištenja kredita te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene pretplate do isplate.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je u podnesku od 22. srpnja 2025. (str. 128-130) tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevima zahtijeva isplatu iznosa od 3.926,91 eura s osnove preplaćene kamate te iznosa od 2.199,48 eura s osnove preplaćenog tečaja, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose (navedene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate.

2.1. Sud je, unatoč protivljenju tuženice, dopustio preinaku tužbe u skladu s čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a navedeno je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

3. Tuženica je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila tužbu i tužbene zahtjeve. Istaknula je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nije vršio samo on, već i druge osobe. Kad bi zahtjev za isplatu i bio osnovan, što osporava, tužitelj bi mogao potraživati samo preplaćene iznose koje je sam vršio, a i iz prometa po partiji je razvidno da je uplate vršila i VVH.

3.1. Istaknula je i prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je vršio tužitelj. Čak i kad bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) za sva potraživanja bi nastupila zastara jer je kredit otplaćen 2009.

3.2. Navela je i da smatra da su odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke (pa tako i tuženica) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovara ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/18 od 3. rujna 2019., nepravilne i nezakonite, a što potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje je istaknula kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužitelje i sve ostale potrošače je upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli na više načina. Tako je i iz ugovora o kreditu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a za CHF te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Osim toga, tužitelju su prilikom solemnizacije ugovora pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je svojim potpisom potvrdio da ga je informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Svim njezinim zaposlenicima je bio dostavljen materijal u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Dakle, tužitelju je i u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ugovaranjem valutne klauzule oboje su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen u našem društvu, upotrebljava se te se upotrebljavao i u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Sve i da to može biti predmet preispitivanja, ta ugovorna odredba nije nepoštena jer je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

3.3. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženica je istaknula kako je sve promjene kamatne stope izvršila u skladu s tada važećim pozitivnim propisima. Naime, prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12. i 143/13.), je bila u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. Narodne novine br. 117/08.) obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, a što je i učinila. Međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodila se i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No, za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom ako se radi o odredbi prema kojoj pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Deklaratorna zaštita koju zahtijeva tužitelj usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ako se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom. S obzirom na to da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase i da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa.

3.4. Osporila je i da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi ikakvu štetu svojim postupanjem prouzročila tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ako pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Ona je kao pružateljica financijskih usluga u prvoj mogućoj prilici izvijestila tužitelja o izmjeni kamatne stope, a tužitelj je imao pravo na raskid ugovora.

3.5. Na pripremnom ročištu od 28. travnja 2022. osporila je i da je tužitelj imao svojstvo potrošača.

4. U dokaznom postupku pročitani su nalaz i mišljenje od 6. lipnja 2019. (str. 10- 19), ugovor o namjenskom kreditu br. 3205574522 od 14. listopada 2005. (str. 31-35, 60-66), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu 7102903724 (str. 36), prometi po kreditu / Specifikacija uplate (str. 41-46), izvod iz edukacijskog materijala (odabir valute) (str. 47), dostava podataka po kreditnoj partiji br. 7102903724 (str. 59), prometi po kreditu (str. 67-80), zapisnik posl. br. P-1964/2019-11 od 7. lipnja 2022. na kojem je saslušan tužitelj (str. 85-86) te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića (str. 112-125).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.926,91 eura i iznosa od 2.199,48 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate. Navedene iznose tužitelj potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

7. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica kao kreditor, 14. listopada 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3205574522 (kreditna partija: 7102903724), potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine iz Umaga pod posl. br. OU-1579/05 od 20. listopada 2005., kojim je tužitelju odobren kredit za izgradnju kuće u iznosu 217.251,99 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke,

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženice i da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje (čl. 2.1. ugovora),

- da je u ugovoru navedeno da tužitelj pristaje da tuženica povisi ili snizi iznos anuiteta u slučaju izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama (čl. 7.2. ugovora),

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF (čl. 1., 2. i čl. 7. ugovora),

- da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a posljedično tome, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženica od njega naplatila na temelju takvih odredbi i ako ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i ima li tužitelj uopće status potrošača. Sporno je i je li osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije zbog okolnosti da određene uplate nije izvršio tužitelj.

9. Radi utvrđenja je li tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača proveden je dokaz njegovim saslušanjem. On je u svom iskazu naveo da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio privatni poduzetnik (suvlasnik d.o.o. -a), ali da je predmetni kredit podigao za izgradnju obiteljske kuće u [adresa]. U toj kući je stanovao sa suprugom VVH i sinom, a u konačnici je tu kuću prodao. Novcem dobivenim od prodaje kuće pokrili su troškove kredita i kupili stan u kojem sada stanuju.

9.1. Iskaz tuženika je prihvaćen u cijelosti jer je iskazivao vjerodostojno, uvjerljivo i u skladu s predmetnim ugovorom o kreditu.

9.2. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

9.3. U konkretnom slučaju tužitelj je zaključio ugovor o kreditu kao fizička osoba radi izgradnje obiteljske kuće, a tuženica, na kojoj je bio teret dokaza (tako i VSRH u odluci br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) nije dokazala da je tužitelj uzeo kredit u svrhu bilo kakve poslovne djelatnosti ili radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja niti to proizlazi iz provedenih dokaza. Zbog navedenog prigovor tuženice da tužitelj nema svojstvo potrošača nije osnovan.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđeno je i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženica je na taj način postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) važećeg od 7. kolovoza 2007.

10.1. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

11. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15. i 14/19., u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

12. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.1. Tuženica je na te okolnosti predložila saslušanje osobnog bankara, ali je naknadno od tog dokaznog prijedloga odustala (str. 81 i 83). Stoga je na te okolnosti izveden samo dokaz saslušanjem tužitelja.

12.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit podignuo kod tuženice jer je bio njezin klijent, pa je kod nje najbrže mogao realizirati kreditna sredstva. Kredit je vezao za klauzulu CHF jer su mu u banci savjetovali da je to najpovoljniji kredit i upravo su mu oni taj kredit preporučili. Ne sjeća se s kojim zaposlenikom tuženice je komunicirao, ali se sjeća da vezano za realizaciju kredita nije komunicirao s djelatnicima na šalteru, već u nekakvoj posebnoj prostoriji poslovnice tuženice u Umagu. Ne sjeća se da li su mu predočeni opći uvjeti, ali zna da su ga u banci čekali s pripremljenom dokumentacijom. Ugovor prije potpisivanja nije pročitao. Sjeća se i da je u vezi tog kredita tada bila nekakva akcija, misli da se odnosila na naknadu za trošak, pa da se i zbog toga odlučio za tuženicu. Što se tiče kamata ništa mu posebno nije objašnjavano. Razumio je kao laik da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i bilo mu je logično da kamata može malo varirati. Djelatnik mu nije posebno objašnjavao kreditni niti valutni rizik, a nije mu objašnjeno ni koje vrste kamatnih stopa banka nudi. Nije mu poznato što je valutni indeks. Kredit je zatvorio krajem 2010., a bio je primoran zatvoriti ga jer je rata bila previsoka i brzo se mijenjala. Početna rata mu je iznosila negdje oko 3.000,00 kuna, a kasnije je porasla na 5.000,00 kuna, pa čak i na 6.000,00 kuna mjesečno što nije bilo očekivano.

12.3. Sud je i u ovom dijelu iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao na objektivan i uvjerljiv način, u skladu s ostalim provedenim dokazima te u skladu s utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji. Tužitelj je kao klijent tuženice vjerovao djelatniku tuženice da je zaključenje predmetnog ugovora najbolja opcija iako mu istovremeno nisu pojašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena visine mjesečnih anuiteta. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnikom tuženice u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženice nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

13. S druge strane, tuženica (na kojoj je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom predmetu. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženice sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženice u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine br. 35/05., 41/08., u nastavku: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

14. Ugovorna odredba prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke je, u smislu čl. 74. ZZP/03, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Navedeno iz razloga što je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti, zbog nepostojanja egzaktnih kriterija, može provjeriti njezinu pravilnost.

15. Osim ugovorne odredbe prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke, nisu razumljive ni ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak. I u odnosu na te ugovorne odredbe potrošačima nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. Bankama je, s druge strane, bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Zbog toga su i te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. U konkretnom slučaju radilo se o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope trebali su biti precizirani već u ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženice, pa je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze. To znači da tuženica kao profesionalac (kreditor) nije dala tužitelju sve potrebne informacije i time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.1. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog anuiteta (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Tuženik je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

18. S obzirom na to da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

19. Stoga je, na okolnost visine tužbenih zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću.

19.1. Vještak je, u skladu s nalogom suda, utvrdio razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta prema predmetnom ugovoru o kreditu i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženici da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj švicarskog franka. U izračunu je koristio parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 217.251,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa iznosila 4,50 % godišnje i da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu iznosio 1 CHF = 4,764961 kuna. Primjenom navedenih parametara utvrdio je da razlika s osnova rasta kamatne stope ukupno iznosi 3.926,91 eura, a razlika s osnova rasta tečaja iznosi 2.199,48 eura. Utvrdio je i da su tijekom otplatnog razdoblja nastale i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta u razdoblju nižeg tečaja od početnog tečaja u ukupnom iznosu 1.146,07 eura.

19.2. Pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici br. 5., a pojedinačni iznosi na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Tablici br. 6. Negativne tečajne razlike prikazane su u Tablici br. 7.

20. Tužitelj je prihvatio izračun sudskog vještaka te je, u skladu s njim, i uredio tužbene zahtjeve.

20.1. Tuženica nije osporila matematički obračun vještaka, već je navela da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Ponovno je, kao i na pripremnom ročištu od 30. ožujka 2022., istaknula da se moraju uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit i manje plaćenih kamata za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene. Istaknula je i da su novopostavljeni tužbeni zahtjevi u zastari.

21. Sud je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način. Stranke na izvršeni obračun nisu imale primjedbi, a hoće li se u obzir uzeti i negativne razlike je pravno pitanje o kojem odluku donosi sud.

21.1. Prema mišljenju ovog suda tražbinu tužitelja ne treba umanjiti za negativne razlike, a koje su nastale u razdoblju kada je tužitelj uplatio manje iznose od onoga što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF-a. Navedeno iz razloga jer sud u parničnom postupku odlučuje isključivo u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed promjene kamatne stope i povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet konačno postavljenih zahtjeva, a niti je tuženica u tijeku postupka u tom smislu postavila odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženice ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa nema osnove da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

21.2. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženica nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama (ili ih eventualno staviti u prijeboj) jer nije tužitelj stekao nešto od tuženice, već upravo suprotno. Naime, tuženica je od tužitelja stekla dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj i višu kamatnu stopu, a takvo postupanje tuženice utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

21.3. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05 koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženicu u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

22. Iz nalaza i mišljenja utvrđeno je i kada su vršene uplate mjesečnih anuiteta, pa tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana svake izvršene uplate.

22.1. Ovdje valja ukazati i da, po stajalištu ovoga suda, nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu (str. 67-80) proizlazi da uplate nije vršio isključivo tužitelj. Naime, nije sporno da je pojedine uplate po predmetnom ugovoru o kreditu vršila tužiteljeva supruga VVH, kao ni da je tuženica te uplate primila i knjižila. Iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, proizlazi da je upravo tužitelj kao stranka ugovora ovlašten zahtijevati povrat danog tuženici na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to kako onog što je on osobno platio tuženici, tako i onog što je u izvršenju ugovora za njega, po njegovom nalogu te za njegov račun učinila neka druga osoba.

22.2. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena budući se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatno stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

23. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

23.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

23.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a). Stoga potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije zastarjelo.

23.3. Valja nadodati da nije osnovan ni prigovor zastare u dijelu u kojem je došlo do preinake tužbe povećanjem postojećih tužbenih zahtjeva. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike posl. br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

24. Slijedom navedenog naloženo je tuženici da tužitelju s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 3.926,91 eura (t. I. izreke presude), a s osnova preplaćenog tečaja iznos od 2.199,48 eura (t. II. izreke presude), sve sa zateznim kamatama koje teku na način kako je određeno u izreci presude.

25. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

25.1. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.

25.2. Tužitelj je zatražio naknadu za zastupanje kod sastava tužbe, sastava podnesaka od 22. srpnja 2025. i 20. kolovoza 2025. te za zastupanje na ročištima od 31. ožujka 2022., 28. travnja 2022., 7. lipnja 2022. i 7. studenog 2025. u iznosima od po 200,00 eura (100 bodova) te za svako ročište na ime izbivanja iz pisarnice iznos od po 50,00 eura (25 bodova) osim za ročište od 7. studenog 2025. za koje je zatražio iznos od 100,00 eura (50 bodova). Osim toga, zatražio je na ime PDV-a iznos od 412,50 eura, na ime pristojbe na tužbu iznos od 92,68 eura, na ime troškova financijskog vještačenja iznos od 600,00 eura, a na ime troška izvansudskog vještačenja iznos od 165,90 eura.

25.3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) tužitelju su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podneska od 22. srpnja 2025. (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) te za zastupanje na ročištima od 7. lipnja 2022. i 7. studenog 2025. (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) u zatraženim iznosima od po 200,00 eura, dok mu je za zastupanje na pripremnim ročištima od 31. ožujka 2022. i 28. travnja 2022. priznat trošak u iznosu od po 100,00 eura (Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife) jer se na tom ročištu nisu izvodili dokazi, niti se je raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima. Tužitelju na ime PDV-a pripada iznos od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

25.4. Tužitelju je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 600,00 eura, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 92,64 eura (698,00 kuna, str. 5).

25.5. Tužitelju nije priznat trošak za izbivanje njegovog punomoćnika iz pisarnice jer taj trošak, po mišljenju ovog suda, ne može pasti na teret tuženice. Naime, trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda (u konkretnom slučaju sjedište odvjetnika je u Umagu, a ročišta su održana u stalnoj službi u Bujama i u sjedištu suda u Pazinu) pred kojim se vodi parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda (tako i Vrhovni sud u odlukama posl. br. Revr-340/2014 od 29. rujna 2015., Rev-501/2023-2 od 30. kolovoza 2023. i dr.). Nadalje, tužitelju nije priznata naknada za sastav podneska od 20. kolovoza 2025. (str. 168-169) jer je navode iz tog podneska mogao istaknuti na ročištima za koja su mu priznati troškovi zastupanja, pa ti troškovi nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a. Nije mu priznat ni trošak izvansudskog vještačenja jer ni taj trošak nije bio nužan za vođenje postupka (tako i Vrhovni sud u odluci posl. br. Rev- 1111/2024 od 23. listopada 2024.)

25.6. Prema tome opravdani troškovi tužitelja iznose 1.942,64 eura.

25.7. Stoga je naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 1.942,64 eura sa zateznim kamatama (t. III. izreke presude), dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu i zahtjev tuženice u cijelosti (t. IV. i V. izreke presude).

U Pazinu 19. studenog 2025.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužitelj p.p.,

- tuženica p.p.

Na znanje:

Županijski sud u Puli – Pola, na posl. br. Su-Gzp-35/2025