Poslovni broj P-683/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužiteljice FD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Maroje Kolendić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Viktorija Knežević, odvjetnica u Dubrovniku, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, dana 19. studenog 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim (nevaljanim) Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između KD kao primatelja uzdržavanja i DD kao davatelja uzdržavanja i potvrđenog po javnom bilježniku Luci Bronzan pod poslovnim brojem Ov-4189/2019.

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora iz točke I. ove presude, a koji je ugovor zabilježen u zemljišnim knjigama pod poslovnim brojem Z.4064/2019, a uknjižba provedena pod poslovnim brojem Z-1014/2020, na način da se briše cjelina prava vlasništva tuženika sa nekretnine oznake kat. čest. zgr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja u novoj katastarskoj izmjeri čini kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz istovremeni upis prava vlasništva na ime ranije upisanog KD.

III. Utvrđuje se da u ostavinsku masu ulazi garaža bez katastarskog broja i oznake koja leži na kat. čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja u novoj katastarskoj izmjeri čini kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 20. kolovoza 2021. pred ovim je sudom zaprimljena tužba u kojoj se tvrdi da je tužiteljica sve do prosinca 2019., dakle, do smrti njezinog izvanbračnog supruga KD bila u izvanbračnoj vezi s istim, da je živjela i još živi u kući u [adresa], na adresi [adresa]. Iako zgrada nije etažirana, u naravi se radi o kući s dva stana, jedan u kojem živi AD, sestra pok. KD, te drugi, u kojem su ranije živjeli KD i tužiteljica, a sada samo tužiteljica. Iza pok. KD je ostala oporuka, kojom je svoj stan na adresi [adresa], sa šufitom, vrtom i garažom ostavio svojoj supruzi FD, jednako kao i obiteljsku grobnicu na Mihajlu i automobil. Oporuka je sastavljena 6. rujna 2019. kod javnog bilježnika Luce Bronzan. Međutim, još je ranije, dana 29. travnja 2019. ostavitelj KD sa svojim sinom ĐD sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju, predmet kojeg je navedena nekretnina. Dakle, KD raspolagao je predmetnom nekretninom dva puta – prvi put ugovorom o doživotnom uzdržavanju, a drugi put oporukom. Tužiteljica smatra da je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan jer je sklopljen samo da bi se tužiteljicu isključilo iz sudjelovanja u ostavinskom postupku i eventualnom nasljeđivanju imovine. Navodi i kako je pok. KD imao dva sina – ovdje tuženika i pok. ĆD, te je obojici svojih sinova darovao stanove u [adresa]. Ovakvim postupanjem KD tužiteljica je nakon desetljeća izvanbračne veze ostavljena na ulici. Osporava mogućnost da je uzdržavanje bio motiv za sklapanje ovog ugovora, jer se o pokojniku brinula upravo tužiteljica, najvećim dijelom, neovisno o povremenoj brizi i tuženika. Tužiteljica nikad nije mogla ni pomisliti da će je KD ostaviti na ulici i pretpostavlja da je sastavljanjem oporuke želio ispraviti nepravdu ili pogrešku. Ta oporuka pravno nije ispravila nepravdu, pa tužiteljica pokreće ovaj postupak. U odnosu na točku treću tužbenog zahtjeva, navodi da predmetna garaža čini zasebnu zgradu, da njome nije raspolagano ugovorom o doživotnom uzdržavanju, pa da stoga ista ulazi u ostavinsku masu i da ista treba biti raspoređena tužiteljici u skladu s oporukom. Posebice ističe da garaža nijednom riječju nije spomenuta u ugovoru o doživotnom uzdržavanju, čija se valjanost ovom tužbom osporava.

2. U odgovoru na tužbu koji je pred ovim sudom zaprimljen dana 1. listopada 2021., tuženik osporava sve tužbene navode. Navodi se da je tužiteljica još od 1978. godine u braku s BD, pa sukladno kogentnim odredbama Obiteljskog zakona, ne može biti u izvanbračnoj zajednici. Ističe da je jedina pobuda sklapanja navedenog ugovora bila ta da se pokojnom KD pruži odgovarajuća skrb i njega. Tuženik je svaki mjesec plaćao 3.000,00 kn mjesečno ženu koja je primatelju uzdržavanja pomagala oko svakodnevnih stvari. Ističe se da je KD htio ispraviti pogrešku, pokrenuo bi postupak za raskid ugovora, a ne sastavio oporuku. Dalje se navodi da je tužiteljica nakon smrti KD, a s obzirom da je imala punomoć na njegovu računu, nezakonito prisvojila iznos od nešto više od 17 tisuća eura i utajila dvije umjetničke slike, slijedom čega se vodi kazneni postupak protiv iste. Osporavaju se navodi da garaža čini zasebnu nekretninu jer se nalazi na istoj nekretnini kao i kuća i da je izgrađena 1958., slijedom čega joj nije potrebna građevinska dozvola. Predlaže se tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, sud je pročitao cjelokupan spis predmeta, sve isprave koje su u spis predmeta priložene, pregledan je spis predmeta K-275/2025, saslušane su parnične stranke, odnosno, tuženik, koji je pristupio na ročište radi saslušanja (list spisa 71-72), saslušani su svjedoci ŠD (list spisa 60-61), AD (list spisa 61-62), ČD (70-71), proveden je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke, koji je u spis predmeta dostavio svoj nalaz i mišljenje (list spisa 100-112).

4. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti, odnosno, nevaljanosti, ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između pok. KD i njegovog sina, tuženika, DD, dana 29. travnja 2019. (točka I. tužbenog zahtjeva), zahtjev za uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (točka II.), kao i utvrđenje da u ostavinsku masu iza pok. KD ulazi garaža bez katastarskog broja i oznake koja leži na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odnosno, kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (točka III. tužbenog zahtjeva).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Među strankama u ovom postupku nije sporno da je pokojni KD s tuženikom, inače svojim sinom, dana 29. travnja 2019. sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, nije sporno da je KD sastavio oporuku dana 6. rujna 2019. kojom je raspolagao stanom u kojem živi, s vrtom, garažom i šufitom u korist tužiteljice, nije sporno da su tužiteljica i pok. KD bili u intimnoj vezi još od 80ih godina prošlog stoljeća, pa sve do njegove smrti u prosincu 2019., nije sporno da se na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (prethodno čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) nalaze kuća i magazin (garaža), nije sporno da je jedini (zakonski) nasljednik pok. KD tuženik. Sporno je, međutim, jesu li pok. KD i njegov sin ĐD sklopili ugovor o uzdržavanju samo da bi isključili tužiteljicu iz nasljedstva, odnosno, je li takva nedopuštena pobuda bila odlučna pobuda pri sklapanju ugovora.

7. Odredbom članka 273. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZOO) propisano je da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost. No, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (stavak 2.).

8. Ono što tužiteljica u ovom postupku tvrdi je da je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan (pravilno: nema pravni učinak) jer je sklopljen isključivo s ciljem da ju se isključi iz nasljeđivanja, odnosno, da ju se "zaobiđe" kao (zakonskog) nasljednika. Naime, tužiteljica u osnovi tvrdi da stranke ugovora nisu znale da ona ne može biti zakonski nasljednik, neovisno o tome što ona to objektivno zaista nije ni mogla biti jer je u braku s trećom osobom, pa je ugovor sklopljen upravo iz te nedopuštene, a odlučujuće pobude za koju su oba ugovaratelja znala.

8.1. Tužiteljica, koja je još uvijek u braku s BD (još od 1978.), po strogim i kogentnim zakonskim odredbama ne može biti ujedno i u izvanbračnoj zajednici s drugom osobom, sada pok. KD, te ona u svakom slučaju ne bi bila pozvana na nasljeđivanje kao zakonski nasljednik.

8.2. Međutim, neovisno što objektivno i stvarno se ni ne bi moglo raditi o zaobilaženju zakonskog nasljednika, jer tužiteljica to nije, tužiteljica polazi od toga, a sud takav stav prihvaća kao pravilan, da je pobuda subjektivna kategorija. Pobuda je unutarnja pokretačka snaga vezana za predodžbu o nekom cilju koja determinira i usmjerava čovjekovo ponašanje, pobuda je subjektivni, osobni pristup sklapanju ugovora.

8.3. Tužiteljica smatra da je jedina i osnovna pobuda za sklapanje tog ugovora bila isključenje tužiteljice iz nasljedstva pok. KD, a sve iz razloga što stranke u trenutku sklapanja ugovora, kako je već rečeno, nisu znale da je ona u braku s trećom osobom, pa je takav ugovor nevaljan. Ukoliko je ugovor nevaljan, onda će se u ostavinsku masu vratiti sve ono što je predmet ugovora, pa će tužiteljica, kao oporučna (a ne zakonska) nasljednica, biti u mogućnosti naslijediti sada pok. KD. Razlog ništetnosti, dakle, tužiteljica vidi u motivima primatelja i davatelja uzdržavanja, koji su bili nemoralni.

9. Takav stav tužiteljice nema podlogu u procesnoj građi ovoga spisa. Prvenstveno valja reći da je nedvojbeno utvrđeno da su se o pok. KD brinule tužiteljica, potom njegova sestra AD, te ŠD i ČD, koje su za svoj rad bile plaćene, i to ŠD od strane DD (i njegove supruge), a ČD je plaćala tužiteljica.

9.1. Iz iskaza svjedokinje AD, inače sestre pok. KD (list spisa 61-62) proizlazi da su tužiteljica i KD bili u vezi još od 80ih godina, a od 1991. ili 1992. žive skupa. Svjedokinja ističe da je o bratu oduvijek brinula, no zadnjih godina intenzivnije, jer je tužiteljica odlazila k majci u Trsteno, da je nakon smrti Nikšinog sina ĆD situacija između njih postajala loša, kako je ljubav nestajala, tako se tužiteljica udaljavala od pok. KD, da se u zadnje FD o KD nije brinula, da ga nije “obadala“, a što je njezinog pokojnog brata rastuživalo. Navodi da njezin pok. brat nije nikada komentirao kome će nakon njegove smrti ostati njegova polovica kuće, no, ona je uvijek pretpostavljala da će je ostaviti unuci, kćeri od tuženika, koju je mnogo volio.

9.2. Iz iskaza svjedokinje ŠD (list spisa 60-61) proizlazi da se o pok. KD brinula zadnje 3 i pol godine njegova života, plaćala ju je supruga od tuženika. Navodi da tužiteljicu nije puno viđala, jer bi dolazila dosta kasno kući, subotom bi odlazila kod majke, a znala je ići i kod kćeri u Split. Ističe da se o pok. KD svakodnevno brinula njegova sestra AD.

9.3. U tom pogledu jednako iskazuje i tuženik ĐD (list spisa 72-73), koji navodi da je iza smrti njegova brata ĆD 2017., situacija između njegovog oca i tužiteljice postala lošija, tužiteljica je uvijek govorila da mora ići brinuti o svojoj majci, bila je sve odsutnija, tetka AD je rekla da ne može više toliko vremena sama brinuti o svojem bratu, što je u konačnici i razlog zašto je našao ŠD da se brine o pok. KD. Ističe da je otac postajao sve usamljeniji i u brizi hoće li se itko brinuti za njega. Navodi da je isto počelo brinuti i njegovu tetku F (AD), te da su on i tetka AD sklopili ugovor kojim se on obvezao uzdržavati je do smrti. Pokojni KD mu je, malo zatim, došao s idejom da i oni sklope takav ugovor, što u konačnici jesu. Tvrdi da nikada nije tužiteljica spominjana u kontekstu kuće i imovine.

9.4. Dakle, iz iskaza saslušanih svjedoka i tuženika, nedvojbeno proizlazi da je u zadnjim godinama života pok. KD i tužiteljice međusobni odnos postao manje prisan. Treba reći i da je pok. KD bio 1931. godište, što znači da je u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju imao 88 godina. Uvjerljivo je ovom sudu da se pok. KD želio “osigurati“ da u “starim“ danima neće ostati nezbrinut i sam, imajući u vidu da je njegova sestra AD i sama u starijoj životnoj dobi i da je u to vrijeme imala zdravstvenih problema, o čemu je iskazivala, posebice jer svi svjedoci suglasno navode da se AD svakodnevno i predano brinula o svojem bratu, sada pok. KD. Sve tim više jer se očigledno odnos tužiteljice i pok. KD promijenio na lošije zadnjih par godina, o čemu su iskazivali i tuženik i AD i ŠD.

9.5. Nadalje, ovom je sudu nevjerojatno da je činjenica da je tužiteljica u braku s drugom osobom mogla ostati nepoznata pok. KD. Naime, to iz razloga jer su se pok. KD i tužiteljica očigledno upoznali dok su oboje bili u braku. Nevjerojatno je da pok. KD, koji je, kako iz spisa proizlazi, bio obrazovana, pedantna i načitana osoba, nije 35 godina veze i skoro 30 godina zajedničkog života pitao tužiteljicu što je s njezinim brakom, ili da mu je moglo ostati nepoznato da ona još uvijek nosi prezime svojeg navodno bivšeg muža ili da joj je na osobnoj iskaznici kao mjesto prebivališta još uvijek adresa - [adresa], koja je adresa i njezinog supruga OD (kazneni spis K-275/2020). To što o njezinom bračnom statusu ništa nije znala AD ili što o njezinom bračnom statusu ništa nije sa sigurnošću znao tuženik i ostali članovi obitelji, samo po sebi ne znači da saznanja o tome nije imao KD, posebice uzme li se u obzir da i njegova sestra AD i njegov sin, a ovdje tuženik, kao i njegova zaposlenica ŠD, istog opisuju kao privatnu osobu. Opcije su, dakle, ili da je KD znao da je tužiteljica još uvijek formalno u braku, slijedom čega nedopuštenost pobude kao razlog nevaljanosti ugovora nikako ne bi mogla doći u obzir, jer bi u tom slučaju KD morao biti svjestan da ga tužiteljica svakako ne može naslijediti kao zakonska nasljednica, ili, da KD to nije znao, odnosno, da ga je u tom pogledu tužiteljica 35 godina svjesno i namjerno držala u zabludi, ali onda bi u pitanje dolazila i valjanost oporuke (zabluda, članak 27. stavak 1. i 3. Zakona o nasljeđivanju), a o čemu sud u ovom postupku ne odlučuje, već se isto samo uzgredno navodi.

9.6. Dok tužiteljica ne vidi koji bi drugi motiv za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju mogao biti osim onog nedopuštenog – isključivanje tužiteljice iz nasljedstva, iz spisa proizlazi da bi pobuda mogla biti upravo ona koja je pri sklapanju ovakvih ugovora najuobičajenija – uzdržavanje. Nije neobično, a nije ni nedopušteno, da primatelj uzdržavanja koji ima 88 godina, koji se jedva kreće, koji je slab i bolestan, koji se udaljio od svoje partnerice koja je s njime sve rjeđe, a umjesto nje je s njime žena koju njegova partnerica plaća – ČD, sestra AD koja se o njemu brine je već i sama u poodmakloj dobi i bolesna, odluči sklopiti taj ugovor upravo s jedinim svojim djetetom, i to nakon što mu je drugi sin preminuo, posebice jer isti živi u [adresa], pa da se osigura da će imati adekvatnu medicinsku skrb, stručnu njegu, kao i osobu koja će se o njemu brinuti do kraja života (a koju je dužan plaćati davatelj uzdržavanja), da će biti pokopan prema mjesnim običajima. Sve to tim više jer je i njegova sestra, AD, s kojom je pok. KD bio iznimno blizak, o čemu potpuno suglasno iskazuju svi svjedoci, učinila to isto – sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s tuženikom, a upravo se iz njezinog iskaza vidi da je primarni motiv za to bilo uzdržavanje ("ja sam rekla da se o meni ima tko brinuti i tada spomenula ovaj ugovor…", list spisa 62). Nije ni sporno da je ĐD izvršio sve obveze iz ugovora, dokazi čega su i u spisu (uplatnice na listu spisa 31-40).

9.7. Zašto je KD nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju napisao oporuku, može se samo nagađati, iako, to u konačnici i nije odlučno za rješavanje ove pravne stvari. Tužiteljica smatra da je time želio ispraviti ”nepravdu”, no sigurno je znao da se ”nepravda” ne može ispraviti na taj način. Možda je oporukom želio osigurati “mir u kući“, možda je oporuka napisana na nagovor tužiteljice, možda je tim činom želio privoliti tužiteljicu da češće bude s njim. Tužiteljica nedopuštenost pobude iščitava iz toga što pok. KD nije želio da tužiteljica zna za ugovor o doživotnom uzdržavanju do njegove smrti. No, on nije želio ni da tužiteljica zna za ugovor o doživotnom uzdržavanju između njegove sestre i njegovog sina, koji ugovor, pak, s tužiteljicom nema nikakve veze. Svjedokinja AD navodi da je naposljetku tužiteljica saznala za njezin ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen s ĐD, pa da su nakon toga odnosi postali još zaoštreniji.

9.8. Dakle, u spisu nema dovoljno dokaza da bi se moglo uopće zaključiti da KD nakon nekoliko desetljeća provedenih s tužiteljicom nije znao da je tužiteljica još u braku, jer ako je znao, znanje isključuje mogućnost nedopuštene pobude u smislu sklapanja ugovora da bi se zaobišli zakonski nasljednici, pošto je onda znao i da tužiteljica ne može biti njegov zakonski nasljednik, no nema ni dokaza da je isključivanje tužiteljice iz nasljedstva bilo uopće pobuda radi koje je KD sklopio ugovor, a posebice ne da je to bila odlučujuća pobuda, a nema dokaza ni o tome da je ĐD kao drugi ugovaratelj išta znao ili mogao znati o pobudama svojeg oca, pa čak i da su one, iako to iz spisa ne proizlazi, bile nedopuštene (što je odlučan uvjet za pravnu nevaljanost ugovora radi nedopuštenosti pobude). Sve tim više jer je malo ranije tuženik sklopio sličan ugovor sa svojom tetkom, a i imajući u vidu da KD o svojim osobnim stvarima nije ni s kim razgovarao. Tužiteljici nije rekao za ugovor o doživotnom uzdržavanju, sinu nije rekao za oporuku, sestri nije rekao ni za jedno ni za drugo, a to su mu bile tri najbliže osobe, što samo potvrđuje navode saslušanih svjedoka da je isti bio iznimno privatna osoba.

10. Nastavno na navedeno, sudu nije uvjerljiv iskaz svjedokinje ČD, u dijelu u kojem ista navodi da joj je KD rekao da će kat kuće ići gospođi FD (tužiteljici). Nije uvjerljivo da je pok. KD o tome pričao sa svojom zaposlenicom, posebice jer svjedokinja ŠD (koja je radila isti posao kao i ČD) jasno navodi da o takvim stvarima s njom nije razgovarao, a isto iskazuju i sestra AD i sin ĐD. Međutim, čak i da je to istina, da je KD zaista rekao da planira kat kuće ostaviti tužiteljici, ta ga izjava ne obvezuje, pa je potpuno moguće da je naknadno, nakon što su se odnosi između njega i tužiteljice pogoršali i nakon što je FD počela češće izbivati iz kuće, iz ljutnje ili bojazni za budućnosti ili iz straha da ne ostane nezbrinut i sam, sa svojim sinom sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ponovno, tu bi primarna pobuda bila osiguranje brige za sebe (a posljedica takvih ugovora je uvijek prijenos imovine na davatelja uzdržavanja u trenutku smrti primatelja uzdržavanja), a ne isključenje tužiteljice iz nasljedstva. Naime, svjedokinju ČD je plaćala upravo tužiteljica, pa da je iz bilo kojeg razloga došlo do prekida veze između pok. KD i tužiteljice, to bi značilo da će ostati i bez osobe koju je tužiteljica plaćala i koja o njemu brine, pa je sasvim logično da je davatelja uzdržavanja ugovorom obvezao da mu plaća osobu koja će se o njemu brinuti sve do njegove smrti, tako da to bude ugovorena obveza, a ne dobra volja njegovog sina. Treba reći da i iz iskaza ČD proizlazi istinitost iskaza svjedokinja AD i ŠD u dijelu u kojem obje navode da je tužiteljica svakodnevno odlazila majci u Trsteno, odnosno, da je sve manje bila prisutna u životu pok. KD, a da je to tako i da je majci tužiteljice zaista trebala pomoć, potvrđuje i svjedokinja ČD kada kaže da je prvotno trebala biti angažirana njezina kćer, a ne ona, i to za čuvanje majke tužiteljice u Trstenom, još 2015.

11. Nije bez značaja ni to da tužiteljica u ovom postupku nije željela dati svoj iskaz (list spisa 70), koji bi sigurno mogao odlučna pitanja razjasniti. No, pravo je stranke da iskaz uskrati, te se stranka ne može prisiliti na davanje iskaza niti se prema njoj mogu primijeniti ikakve prisilne mjere. Svakako, sud, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, ocjenjuje, imajući u vidu okolnosti slučaja, od kakvog je značaja to što je tužiteljica uskratila davanje iskaza. Za ovaj je postupak, prema stavu suda, od ključnog značaja mogao biti iskaz tužiteljice, jer bi se, primjerice, nedvojbeno saznalo je li pok. KD znao da je tužiteljica još u braku nakon 35 godina njihove veze ili o ključnim okolnostima sastavljanja oporuke. No, kako je tužiteljica iskaz uskratila, unatoč tome što ju je sud pozvao dva puta na davanje iskaza, tako je sud bio prisiljen o postojanju odlučnih činjenica zaključivati analizom iskaza tuženika i saslušanih svjedoka, dovodeći ih u međusobnu i logičnu vezu, a kako je gore navedeno.

12. Zaključno, kako iz spisa ne proizlazi da je pok. KD ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopio prvenstveno s ciljem isključivanja tužiteljice kao zakonskog nasljednika (što u stvarnosti tužiteljica nije objektivno ni mogla biti), a onda ni to da je njegov sin ĐD takvo što znao ili morao znati, tako je tužbeni zahtjev u točki prvoj istog valjalo odbiti kao neosnovan. Nastavno na navedeno, valjalo je odbiti i točku drugu tužbenog zahtjeva kojom se traži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, kao posljedica nevaljanosti ugovora. S obzirom da ugovor nije nevaljan iz razloga kojeg navodi tužiteljica, a nevaljanost ili ništetnost ugovora iz drugih razloga ne proizlazi iz iznesenog činjeničnog supstrata, tako je valjalo odbiti i zahtjev tužiteljice za uspostavom ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

13. U odnosu na točku treću tužbenog zahtjeva, valja prvenstveno reći da je nesporno da se garaža nalazi na istoj zemljišnoknjižnoj čestici kao i kuća. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ilije Margaretića, proizlazi da se i kuća i garaža nalaze na čestici zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (ranije zgr. 759 k. o. [katastarska općina]). Predmetna je garaža zasebna zgrada, pomoćne namjene, a u što se sud uvjerio i uviđajem na licu mjesta. Neovisno o tome što se u ugovoru o doživotnom uzdržavanju ne spominje izrijekom garaža (kao što je to slučaj u oporuci), nema nikakve dvojbe da (pravno) nekretninu čini zemljišnoknjižna čestica i sve ono što je s njom razmjerno trajno povezano, na njezinoj površini ili ispod nje, sukladno pravnom načelu jedinstva nekretnine iz odredbe članka 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, 81/2015, 94/2017). Člankom 3. Ugovora (list spisa 12-16) propisano je da nakon smrti primatelja uzdržavanja u vlasništvo davatelja uzdržavanja prelazi cijeli suvlasnički dio nekretnine označene kao: ”nekretnina upisana u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog odjela Dubrovnik, u zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zgr. 759 zgrada i dvor površine 516 m2.“. To nesporno obuhvaća i pripadajuću garažu, kao zgradu pomoćne namjene, koja služi svrsi glavne, a koja je izgrađena još 1958. godine (list spisa 42).

13.1. U odnosu na navode kako garaža nije spomenuta u tom ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a u oporuci jest, iz čega tužiteljica iščitava da garažom nije raspolagano, osim svega gore iznesenog, ističe se i da je ugovor o doživotnom uzdržavanju pisan više u pravnoj formulaciji, nego što je to oporuka. Naime, u oporuci je sve navedeno opisno – ”stan sa šufitom, vrtom i garažom”. Ostavitelju je nesporno pripadao idealni dio nekretnine, 1/2 dijela prava vlasništva, pa nije ni teoretski mogao ostaviti ikome vrt kao zaseban dio, ili šufit ili garažu.

13.2. Stoga, kako je i garaža sastavni dio nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (prethodno zgr. 759 k. o. [katastarska općina]) i ne može se ”izuzeti” od te nekretnine, a ne predstavlja ni zasebnu etažu, posebice imajući u vidu njezinu pomoću namjenu i postojanje još od 1958., tako bi pravno razdvajanje te garaže od zemljišta na kojem se nalazi bilo protivno pravnom načelu jedinstva nekretnine kao jednom od osnovnih načela stvarnopravnog uređenja, slijedom čega je valjalo i točku III. tužbenog zahtjeva odbiti kao neosnovanu.

14. Treba reći da je činjenično stanje u ovom spisu dovoljno razjašnjeno za donošenje odluke, pa sud nije inzistirao na saslušanju HD i ED, posebice imajući u vidu da je ovdje sporna pobuda pok. KD, te saznanje DD za nedopuštenost takve pobude, a malo je vjerojatno da bi susjed HD o tome nešto mogao znati, kraj činjenice da se KD nije povjeravao ni najužim članovima obitelji. S druge strane, je li ED znala za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju (list spisa 131) nije odlučno, a malo je vjerojatno, niti se to uopće tvrdi, da je KD bio blizak i razgovarao sa suprugom svoga pokojnog sina, kao ni ĐD, jer se kroz spis ”provlači” i to da braća ĐD nisu bila u bliskom odnosu.

14.1. Sud nije provodio medicinsko vještačenje na okolnost mentalnog stanja KD, jer svi svjedoci suglasno izjavljuju da je bio izvrsnog mentalnog zdravlja, da je samo slabo hodao. No, uzgredno, da je KD i bio lošeg mentalnog zdravlja pri sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, što iz spisa zaista ne proizlazi, teško da bi mu se mentalno zdravlje kasnije popravljalo, a oporuku je sastavio nekoliko mjeseci nakon ugovora o doživotnom uzdržavanju. Nesposobnost za rasuđivanje bila bi razlog nevaljalosti i ugovora o doživotnom uzdržavanju i oporuke, a u tom bi slučaju pok. KD ponovno naslijedio njegov jedini zakonski nasljednik – sin.

14.2. Ni ostali predloženi dokazi ne bi mogli utjecati na ishod ovog spora, već bi doveli do nepotrebnog odugovlačenja ovog postupka. Sud nije ulazio u to je li tužiteljica s računa KD, nekoliko dana nakon njegove smrti, digla novčani iznos od preko 17 tisuća eura, a što je predmet kaznenog postupka, niti u to iz kojih je razloga oporuka ”čudna”, zašto je pok. KD tužiteljicu nazvao svojom suprugom, zašto joj je ostavio obiteljsku grobnicu, zašto joj je ostavio automobil, jer to može biti eventualno predmet postupka radi utvrđivanja nevaljalosti oporuke ili nekog drugog budućeg postupka među strankama, o čemu se ovdje ne radi, a nisu analizirani ni drugi navodi stranaka koji nisu vezani za predmet ovog spora niti mogu utjecati na njegov ishod.

15. Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu, pripada i trošak postupka temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine br.138/23, dalje: Tarifa).

15.1. Tuženiku je, kao osnovan i potreban za ishod ovog postupka, sud priznao trošak odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 8. točke 1. Tarife, zastupanje na šest ročišta (5. svibnja 2023., 12. srpnja 2024., 8. listopada 2024., 22. srpnja 2025., 15. rujna 2025., 14. listopada 2025.), svaka radnja u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na uviđaju u iznosu od 200,00 EUR, temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, te podnesak od 18. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 8.t.1. Tarife, sveukupno 1.800,00 EUR, a što valja uvećati za pripadajući PDV kojeg tuženik obračunava temeljem Tbr. 46 Tarife. Sveukupan, stoga, trošak tuženika iznosi 2.250,00 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke ove odluke.

Dubrovnik, 19. studenog 2025.

Sudac

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja e-komunikacijom ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja e-komunikacijom ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja e-komunikacijom ovom sudu za sud drugog stupnja.