REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1089/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnice tužiteljice ZL, vježbenice kod odvjetnice Zrinke Prlić iz Zagreba, te zamjenice punomoćnice tuženika IL, vježbenice u Odvjetničkom društvu Houška i dr. iz Zagreba, dana 19. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3 Ugovora o kreditu, broj ugovora 9010518284 sklopljenog 29. travnja 2005. između tužiteljice NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, a koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita (…).“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, iznos od 149,11 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6.05.2005. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 285,54 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. studenog 2025. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice NL za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi od 17.02.2025. godine (ispravljena podneskom od 31.03.2025. godine) navodi da su tužiteljica u svojstvu potrošača, kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 29. travnja 2005. Ugovor o kreditu broj 9010518284, kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.816,85 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca i to na način da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio tog ugovora uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 5,50% godišnje. Tuženik je u članku 12.3. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će tužiteljica prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i od tužiteljice naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 1.129,45 kuna, odnosno 149,11 EUR. Tužiteljica nadalje navodi da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te je navedena odredba, kako navodi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, tužiteljica navodi da joj nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije joj bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Ističe da je navedena odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03). Osim što je odredba protivna citiranim odredbama ZZP/03 kao lex specialis, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tužiteljica ukazuje na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., zauzeo pravno stajalište da je takva odredba nepoštena te da je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom svega navedenog, tužiteljica tužbom traži da sud presudom utvrdi ništetnom odredbu članka 12.3 Ugovora o kreditu, broj ugovora 9010518284 sklopljenog 29. travnja 2005. između tužiteljice i tuženika, kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita“, da naloži tuženiku da isplati tužiteljici na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 149,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. svibnja 2005. godine do isplate, te da naloži tuženiku da isplati tužiteljici trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik osporava osnovanost potraživanja tužiteljice te ističe prvenstveno prigovor zastare. Nadalje, tuženik smatra da tužiteljici nisu predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njena prava kao potrošača niti je ista dokazala da bi bila potrošač, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Kako je kondemnatorni dio, kako navodi tuženik, u zastari, tužiteljica nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tuženik tako predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje, navodi da tužiteljica u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 149,11 Eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužiteljici je za kupovinu automobila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 15.816,86 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 149,11 Eura. Navedeni iznos predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužiteljice, koji iznos ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, kako navodi tuženik, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužiteljice nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi s kojom je tužiteljica bila upoznata u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platila. Do dana podnošenja tužbe 2025. godine nije istu potraživala niti je smatrala da bi plaćanjem te naknade bila oštećena ili da bi imala bilo kakovu štetu, odnosno da je platila nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužiteljica je kupila osobno vozilo koje je za nju predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Tuženik nadalje navodi da naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužiteljica obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Nadalje, tuženik navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev, kako navodi tuženik, zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, prema čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Nadalje, tuženik navodi da tužiteljica ističe da ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl. 322 ZOO-a, jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl. 2 ZOO-a. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužiteljica može i mogla je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Tuženik ističe da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Opreza radi tuženik prigovara da bi tužiteljica bila potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., N, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Prigovara i izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložila tužiteljica, te uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženik se, a kako je gore detaljno obrazložio, protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu (list 41-64 spisa), u dopis tuženika punomoćniku tužiteljice od 20.01.2025. godine (list 65 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu (list 67-70 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 157-158 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 9010518284 od dana 29. travnja 2005. između tuženika PBZ d.d. kao Banke i tužiteljice NL kao Korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 12.3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u iznosu od 149,11 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6.05.2005. godine do isplate.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 29.04.2005. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju automobila, broj ugovora: 9010518284, kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.816,85 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, da je točkom 12.3. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, te da je tuženik tužiteljici dana 5. svibnja 2005. godine, prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.129,43 kn / 149,90 eur (što proizlazi iz potvrde na listu 65 spisa), dakle upravo 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a što jasno proizlazi i iz izvedenih dokaza. Međutim, tuženik je na ročištu dana 9.09.2025. godine (list 155 spisa) istaknuo da nije sporna sama po sebi visina tužbenog zahtjeva od 149,11 eur (koliko tužiteljica traži tužbenim zahtjevom), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 6.05.2005. godine do isplate.

8. Sporno je je li odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu ništetna, te posljedično tomu je li tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos od 149,11 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6.05.2005. godine do isplate kao i je li osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

9. Tužiteljica NL u svom iskazu navodi da je 2005. godine odlučila kupiti automobil marke Dacia Logan, da je to bio novi auto, da je koštao negdje oko 72.800,00 kn, da je otišla u PBZ jer joj je trebao kredit, pa su joj oni odobrili taj kredit u CHF. Ta djelatnica u banci nije joj ništa posebno govorila o mogućnosti rasta tečaja i kamata za CHF i o toj ulaznoj naknadi za obradu kredita. Samo joj je rečeno da plaća mjesečno fiksni iznos od 227,00 CHF. S tim ugovorom je bila kod javnog bilježnika i platila je te troškove. Automobil je kupila za osobne potrebe sebe i svoje obitelji, kredit je u cijelosti otplaćen i otplaćivala ga je sve do polovice 2012. godine, dok je imala naknadu s Biroa, a poslije toga su joj pomogli platiti kredit sin i kćer, tako da je kredit u cijelosti isplaćen. Automobil je još uvijek u njenom vlasništvu i nije ga prodavala. Automobil nije koristila u neke poslovne svrhe. Tužiteljica u svom iskazu još dodaje da je pročitala ugovor o kreditu, ali da se više ne sjeća što je pisalo o toj ulaznoj naknadi, da je ugovor sastavio taj djelatnik banke koji je tada radio u banci, da nije mogla utjecati na visinu te naknade za obradu kredita, te da nije nikada imala u vlasništvu obrt ili neko trgovačko društvo.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njen iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužiteljici očigledno nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe točke 12.3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini koja je postavljena i ovim tužbenim zahtjevom u postotku od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi točke 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe točke 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 149,11 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja odnosno od 6.05.2005. godine do isplate (tuženik na ročištu dana 9.09.2025. čini nespornim tijek zateznih kamata od 6.05.2005.).

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jasno je da zastara nije nastupila.

23. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju osobnog automobila, koji je tužiteljica kupila i koristila za potrebe sebe i svoje obitelji, te da je rate kredita ona plaćala. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, u cijelosti neosnovan.

24. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 17.02.2025. godine 25 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 30.04.2025. godine 6,25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za sastav podneska od 29.05.2025. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 9.09.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 14.10.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 106,25 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% iznosi 265,63 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 6,64 eur (toliko je platila tužiteljica) i trošak sudske pristojbe na presudu od 13,27 eur, dobije se iznos od 285,54 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom III. izreke presude.

25. Tužiteljici je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražila.

26. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 19. studenog 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužiteljice uz rješenje o pristojbi na presudu od 13,27 eur

pun. tuženika