P-1252/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Maji Buhin, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnice tužitelja UI, odvjetničke vježbenice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a po objavi presude dana 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka sljedeće odredbe Ugovora o kreditu br.: 370002, potvrđenog 21. srpnja 2008. od javnog bilježnika Ignac Vuger iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem OV-13491/2008, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., VARŠAVSKA 9, ZAGREB, OIB 78427478595:

- dio čl. 1. koji glasi: IZNOS KREDITA: "…kredit u iznosu CHF 26.832,00 (CHF dvadesetšesttisućaosamstotridesetdva) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate…".

- dio čl. 2.1. koji glasi REDOVNA KAMATA "….promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.".

- dio čl. 2.4. koji glasi REDOVNA KAMATA PO DOSPIJEĆU "promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. …".

- čl. 4. koji glasi: VALUTNA KLAUZULA: "kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti…".

- čl. 6. koji glasi: NAKNADE:

6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: "jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 naplaćuje se neposredno prije isplate kredita …"

6.2. Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: " jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,1 % (dvacijelihjedanposto) na iznos glavnice uvećane za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom..."

6.3. Naknada za vođenje računa za otplatu kredita: "naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblje određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.".

- dio čl. 8. koji glasi NAČIN OTPLATE: "… u iznosu CHF 390,69 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća…".

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ugovor o kreditu zaključen 18. srpnja 2008., ništetan i bez pravnog učinka u preostalom dijelu ugovora.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OB 87939104217, da tužitelju ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.115,58 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 19. studenog 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

19. studenog 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su dana 18. srpnja 2008. on kao korisnik kredita i protivnik osiguranja i ČI iz [adresa] te kao sudužnik s jedne strane i VOLKSBANK d.d., s druge strane kao kreditor i predlagatelj osiguranja, sklopili Ugovor o kreditu br: 370002, (dalje: „Ugovor o kreditu“), potvrđen dana 21. srpnja 2008. od javnog bilježnika Ignac Vuger iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem OV-13491/2008, na iznos od 26.832,00 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate. Ističe kako je 18. siječnja 2013. društvo Volksbank d.d. u Registru poslovnih subjekata Trgovačkog suda u Zagrebu promijenilo tvrtku u Sberbank d.d., pa je slijedom navedenog, uvodno označeni tuženik pasivno legitimiran u ovom parničnom postupku postupku. Prema točki 1. i točki 2.1 predmetnog Ugovora, tužitelj je dužan platiti tuženiku iznos kredita od 26.832,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, uz redovnu kamatu koja je promjenjiva i to po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a koja na dan sklapanja istog ugovora iznosi 5,90 % godišnje. U točki 2.2 ugovorena je efektivna kamatna stopa od 7,27 %, u točki 2.3 interkalarna kamata koja se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope. U točki 2.4 istog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa po dospijeću, po stopi utvrđenoj odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Spomenuta kamatna stopa obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a na neplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća pa do dana naplate. Nadalje, točkom 8. i točkom 5. predmetnog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 jednaka, mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 390,69 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za devize, važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 1.9.2008., a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće u kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta. U točki 6.1., 6.2 i 6.3 istog ugovora o kreditu ugovorene su naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, naknada za osiguranje kredita i naknade za vođenje računa za otplatu kredita (tzv. „ulazne i druge naknade za obradu kredita“). Iako citirane odredbe ugovora o kreditu (6.1., 6,2 i 6.3 ne predstavljaju bitne sastojke ugovora, ukazuje se da da su iste odredbe nepoštene, a time ništetne, i to iz razloga što se o istim odredbama ugovora nije pregovaralo te odredbe nisu na jasan i razumljiv način pojašnjene potrošaču, niti je potrošaču obrazloženo i konkretizirano „u čemu se sastoje navedeni troškovi obrade kredita“ i po kojoj konkretno pravnoj osnovi se isti naplaćuju. Dakle, temeljem spomenutih ništetnih odredbi ugovora, potrošaču su, na netransparentan način te protivno načelu savjesnosti i poštenja, naplaćivane tzv. „ulazne naknade i troškovi obrade kredita“. Tužitelj smatra da je spomenuti ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Spor za kolektivnu pravnu zaštitu, pokrenut tužbom udruge „ Franak“ protiv 8 banaka, a među kojim bankama je uvodno naznačeni tuženik, pravomoćno je okončan na način da su oba sastojka (odredbe) ugovora o kreditu, i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim, a time i ništetnim. Sadržaj odredbe čl. 1021. ZOO, jasno ukazuje da su, određeni iznos novčanih sredstava kao predmet ugovora te ugovorene kamate kao cijena korištenja odobrenih novčanih sredstava bitni sastojci ugovora pa posljedično navedenome, izostankom i samo jednog od navedenih sastojaka, pravna opstojnost istog ugovora više nije moguća. Nastavno na navedeno, ukazuje se da je u točki 52. presude Suda EU, C-118/17 zauzeto stajalište da ona odredba ugovora koja se odnosi na tečajni rizik, predstavlja glavni predmet ugovora pa stoga, bez postojanja valutne klauzule, održavanje valjanosti ugovora nije pravno moguće. Slijedom svega navedenog, a poglavito uzevši u obzir pravomoćna i pravno obvezujuća utvrđenja iz prethodno citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda te Vrhovnog suda RH o ništetnosti odredba ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te o ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak te kad se uzme u obzir činjenica da te iste odredbe ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF, predstavljaju bitne sastojke istog ugovora o kreditu, bez kojih sastojaka isti ne može pravno opstati, to se nameće zaključak da je isti ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka predmetni Ugovor o kreditu uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi kako je potraživanje tužitelja u zastari. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Ističe kako ništavost spornih odredaba ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Prigovora postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Netočno je da je po Ugovoru o kreditu kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da tužitelj i tuženik prije i tijekom zaključenja nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamate stope. U čl. 4.1. jasno je navedeno da je kamatna stopa „promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke.“. Promjenjivost kamatne stope ugovorena je prema točno zadanim parametrima specificiranima u samom Ugovoru, Odluci o kamatama i naknadama tuženika i drugim općim aktima tuženika. Ugovor tužitelja pa i svaku drugu osobu, jasno informira o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se ti parametri kreiraju i što točno na njih utječe. To znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno razumio je ili je morao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog razdoblja, čime je u konačnici i cijena Ugovora jasno definirana. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 26.832,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja potvrdio je svojim potpisom na Ugovoru. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

2.1. Kasnije ističe kako prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenjem tužbe na utvrđenje.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8- 16 spisa), proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.832,00 CHF, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,90 %, s rokom otplate od 84 mjeseca. Sporna je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutna klauzula u CHF te ništetnost odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, naknadi za osiguranje kredita i naknadi za vođenje računa za otplatu kredita te posljedično tome ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Ništetnost cijelog ugovora tužitelj činjenično temelji na tvrdnji da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), kao i da su ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, naknadi za osiguranje kredita i naknadi za vođenje računa za otplatu kredita.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Iz Ugovora o kreditu proizlazi kako su tužitelj, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.832,00 CHF, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i prednika tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7.1. Suprotno tvrdnjama tuženika, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba, neovisno o tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda. Tužitelj kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, u svezi odredbe čl. 322. ZOO. Ovo i iz razloga jer je tuženik osporio u cijelosti pravnu osnovu tužbe.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud je saslušao tužitelja. Tužitelj je iskazao kako je te 2008. odlučio kupiti novo vozilo marke Škoda Octavia koje je koristio za osobne potrebe, najviše za putovanje na posao, budući da mu je mjesto stanovanja od [adresa] udaljeno 60 km. Nuđen mu je kredit jedino u valuti CHF kao najpovoljniji a on kao 19 - godišnjak u to vrijeme nije točno znao što sve to znači. Pokojni otac mu je bio jamac prema tom ugovoru o kreditu, budući da njegova tadašnja plaća nije bila dovoljna prema procjeni banke. On u poslovnici tadašnje Volksbank d.d. uopće nije bio, već je kredit ishodio u Autosalonu Zubak u Kobiljaku, Sesvete pa su se i u tom autosalonu odvijali pregovori glede ishođenja kredita. Nitko ga u to vrijeme upozoravao na bilo kakve rizik glede promjene kamatne stope i glede rizika zbog ishođenja kredita u valuti CHF. Tijekom otplate kredita rastao je tečaj CHF, a isto tako došlo je i do povećanja kamatne stope. Prva rata mu je iznosila otprilike oko 1.700,00 kn, a nakon otprilike pola godine od početka otplate kredita iznos rate je počeo rasti. Na kraju je rata iznosila 2.600,00 kn i na tom iznosu je i stagnirala. U to vrijeme taj najviši iznos rate je predstavljao više od 1/2 iznosa njegove tadašnje plaće. Naposljetku je bio prisiljen ishoditi kredit u drugoj banci, i to u kunama kako bi zatvorio taj postojeći kredit u CHF koji je ishodio kod tadašnje Volksbank d.d. te je na taj način podmirio tu obvezu. U svom dopunskom saslušanju tužitelj je iskazao kako kada ga se pita da li su mu u banci išta spominjali glede obveze plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, naknade za osiguranje kredita i naknade za vođenje računa za otplatu kredita, navodi kako se ne sjeća da bi mu išta prilikom pregovaranja bilo spomenuto o obvezi plaćanja tih naknada i visini istih. Također mu nisu ništa spominjali za što bi eventualno banka koristila sredstva ostvarena plaćanjem navedenih naknada. Nije u potpunosti siguran da li su mu te nakade naplaćena i kada. Nije imao utjecaja na visinu tih naknada jer je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen.

8.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 18. srpnja 2008. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (dio čl. 1., dio čl. 2.1., dio čl. 2.4, čl. 4., dio čl. 8. Ugovora o kreditu).

12. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2. st. 1. i čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu) pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

13. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo ga i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

14. Odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu određeno je određeno je da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno u visini 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate.

15. Odredbom čl. 6.2. Ugovora o kreditu određeno je da se naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, ugovara u visini premijske stope 2,1 % na iznos glavnice uvećane za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.

16. Odredbom čl. 6.3. Ugovora o kreditu određeno je da se naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje u iznosu i za razdoblja određena Odlukom od kamatama i naknadama kreditora.

17. Članak 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

18. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u visini od 1,10 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda predmetna odredba je jasno napisana u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,10 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o jasno napisanoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba Ugovora kojom je visina naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita propisana u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tuženik isto nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio u nikakvom kontaktu s tuženikom (niti u prostorijama tuženika). Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelja obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10 % iznosa kredita. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita. Sud zaključuje da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je sve aktivnosti obavio djelatnik autokuće u kojoj je tužitelj kupovao novi automobil i da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju.

19. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da su i odredba članka 6.2. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno jednokratno plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, u visini premijske stope 2,1 % na iznos glavnice uvećane za 20 % iz Ugovora o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom te odredba čl. 6.3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje u iznosu i za razdoblja određena Odlukom od kamatama i naknadama kreditora nepoštene ugovorne odredbe, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetne iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda predmetne odredbe nisu jasno napisane u smislu članka 85. ZZP, jer nisu omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknada (premijska stopa od 2,1 % na iznos glavnice uvećane za 20 % iz Ugovora o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom te u iznosu i za razdoblja određena Odlukom od kamatama i naknadama kreditora). Tuženik nije dokazao da bi tužitelju predočio isprave pomoću kojih bi tužitelj mogao ocijeniti visinu tih naknada. Također nije dokazao niti da je tužitelju predočio strukturu troškova koji se odnose na te naknade, od čega se ti troškovi sastoje, način obračuna tih naknada, na koje osiguravajuće društvo se odnosi Ugovor o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom za koji se veže premijska stopa od 2,1 %. Iz stanja spisa proizlazi da se tuženik u odgovoru na tužbu, do zaključenja prethodnog postupka, a niti kasnije tijekom postupka nije očitovao na činjenične tvrdnje tužitelja iz tužbe da su odredbe čl. 6.1., 6.2. i 6.3. Ugovora o kreditu ništetne odredbe pa su stoga u konkretnom slučaju u potpunosti izostali razlozi tuženika kojima bi osporio tvrdnje tužitelja da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su protivno savjesnosti i poštenju uzrokovale neravnotežu na njegovu štetu. U situaciji kada tuženik uopće tijekom postupka ne navodi niti obrazlaže na što se odnosi ugovorene naknade pod čl. 6.1., 6.2. i 6.3. Ugovora o kreditu, povrh toga niti ne navodi, a niti obrazlaže da je u vezi ugovaranja osiguranja i vođenja računa za otplatu kredita imao bilo kakvih stvarnih troškova koji bi se odnosili na troškove prema osiguravajućem društvu ili pak na troškove poslovanja tuženika, a pritom uopće ne dokazuje da se o tim odredbama pregovaralo, to nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju tuženik nije osporio činjenične tvrdnje tužitelja u tom dijelu tužbe pa je po ocjeni ovoga suda valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja te i odredbe čl. 6.2. i čl. i 6.3. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnim ugovornim odredbama (tako i Žs u Varaždinu u Gž-749/2024-2 od 6. lipnja 2024.).

20. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila marke Škoda octavia. Tužitelj je isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti.

21. Prigovor zastare nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu. Pritom se ujedno napominje kako se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za isplatu, odnosno o restitucijskom zahtjevu pa stoga i neosnovano tuženik prigovara "postavljenoj visini tužbenog zahtjeva".

22. U konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva tužitelja je utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 324. ZOO ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučna pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Odredbom čl. čl. 1021. ZOO propisano je kako se Ugovorom se o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

23. Predmetnim je Ugovorom o kreditu bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredbom čl. 22. ZOO propisano je kako je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U ovom konkretnom slučaju načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena je ništetnom na temelju posebne odredbe, i to odredbe čl. 81. ZPP koja se primjenjuje u ovom predmetu. No unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti (u konkretnom je slučaju i vratio prijevremenom otplatom kredita na način da je ishodio kredit kod druge banke kako bi otplatio ovaj kredit). Ukazuje se kako se ništetnost odredbi ovog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, točno je da su odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je banka stavila na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Nadalje, odredbama članka 87. i članka 102. ZPP izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez valutne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Sud je analizirajući odredbe članka 6.1., 6.2. i 6.3. predmetnog ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknade za obradu zahtjeva i amdinistraciju kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i za vođenje računa za otplatu kredita utvrdio da navedene ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, odnosno glavni predmet ugovora pa niti ništetnost tih odredbi ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora jer on može opstati bez tih ništetnih odredbi. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati pa je primjenom odredbi čl. 21. ZOO i čl. 22. ZOO, u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO te čl. 324. st. 2. ZOO, tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti preostalog dijela ugovora o kreditu (izuzev odredbi koje su utvrđene ništetnima u toč. I. izreke presude) ocijenjen kao neosnovan (tako i VSRH u Rev-1184/2024-2 od 6. veljače 2025.) pa je odlučeno kao u toč. II. izreke presude. Zaključno se napominje kako temeljem čl. 327. st. 1. ZOO sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti pa je iz toga razloga utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu navedene u toč. I. izreke presude.

24. Glede odluke o troškovima parničnog postupka valja napomenuti kako je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška u pogledu dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je tužitelj odbijen jer bi takav način snašanja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu (tako i Žs u Zagrebu u Gž- 3917/2022-4 od 28. ožujka 2023.). Uostalom, sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema pravilima sadržanim u čl. 154. st. 2. ZPP narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016., odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017., odluka VSRH Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.). Stoga je u konkretnom slučaju temeljem iznijetog donijeta drugačija odluka o troškovima postupka, suprotno odredbi čl. 154. stavka 2. ZPP te je tužitelju u cijelosti dosuđen trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice. Tužitelju je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanim 7.5.2024., 19.12.2024. i 8.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Priznat mu je i trošak sastavljanja podneska od 5.9.2024. u iznosu od 50,00 EUR temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife, odnosno 25 % nagrade iz Tbr 7. toč. 1. Tarife, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o kategoriji "ostalih" podnesaka u parničnom postupku. Sa preostalim zahtjevom za nadoknadom troška za sastavljanje navedenog podneska tužitelj je odbijen (toč. IV. izreke). Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u ukupnom iznosu od 53,08 EUR (kako je zatraženo). Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

24.1. Vezano za trošak pristupa na ročište od 5.6.2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja, valja napomenuti kako je na isto ročište pozvan tužitelj kao stranka radi saslušanja, a ročište je nakon što je zamjenica punomoćnice tužitelja pristupila na isto odgođeno iz razloga jer je zamjenica punomoćnice tužitelja navela da nije uspjela stupiti u kontakt sa tužiteljem. Dakle, predmetno ročište odgođeno je isključivo krivnjom tužitelja, odnosno njegove punomoćnice budući da tužitelj putem punomoćnice mogao pravovremeno izvijestiti sud da nije u mogućnosti pristupiti na ročište koje je određeno radi njegova saslušanja, slijedom čega bi sud pravovremeno i odgodio navedeno ročište pa navedeni trošak ne bi niti nastao. Nije mu priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na to ročište nije pristupio. Stoga je riješeno kao u toč. IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 19. studenog 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 53,09 EUR i tužbu u iznosu od 53,09 EUR

2. tuženiku