Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-751/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica iz Donje Stubice, Trg Matije Gupca 12, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-4/2022-19 od 2. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-4/2022-19 od 2. prosinca 2022., u pobijanim točkama I., II., III., IV., V., VII. i VIII. izreke presude, te u pobijanoj točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 7103363668 od dana 20. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-656/2006 od 23. listopada 2006. godine, koji glasi: “u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. točki 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 7103363668 od dana 20. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-656/2006 od 23. listopada 2006. godine, koji glasi: “Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete.”

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 7103363668 od dana 20. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-656/2006 od 23. listopada 2006. godine, koji glasi: “uz valutnu klauzulu“.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. točki 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 7103363668 od dana 20. listopada 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-656/2006 od 23. listopada 2006. godine, koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 257,94 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 16.000,93 kn/2.123,69 eur1 s pripadajućim zateznim kamatama, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:

- 61,94 kn od 31.01.2009. pa do isplate,

- 64,57 kn od 11.02.2009. pa do isplate,

- 80,65 kn od 13.03.2009. pa do isplate,

- 47,94 kn od 09.04.2009. pa do isplate,

- 53,63 kn od 05.05.2009. pa do isplate,

- 32,84 kn od 10.06.2009. pa do isplate,

- 25,49 kn od 08.08.2009. pa do isplate,

- 3,87 kn od 13.08.2009. pa do isplate,

- 6,68 kn od 25.09.2009. pa do isplate,

- 7,02 kn od 16.10.2009. pa do isplate,

- 19,75 kn od 21.11.2009. pa do isplate,

- 25,20 kn od 02.12.2009. pa do isplate,

- 43,47 kn od 11.01.2010. pa do isplate,

- 59,75 kn od 05.02.2010. pa do isplate,

- 85,42 kn od 08.04.2010. pa do isplate,

- 82,78 kn od 26.04.2010. pa do isplate,

- 109,98 kn od 12.05.2010. pa do isplate,

- 131,32 kn od 23.06.2010. pa do isplate,

- 235,27 kn od 10.09.2010. pa do isplate,

- 211,58 kn od 21.10.2010. pa do isplate,

- 208,36 kn od 15.11.2010. pa do isplate,

- 271,48 kn od 17.12.2010. pa do isplate,

- 266,33 kn od 28.01.2011. pa do isplate,

- 247,08 kn od 16.02.2011. pa do isplate,

- 302,81 kn od 18.03.2011. pa do isplate,

- 272,83 kn od 28.04.2011. pa do isplate,

- 370,87 kn od 30.05.2011. pa do isplate,

- 375,69 kn od 07.07.2011. pa do isplate,

- 481,18 kn od 26.08.2011. pa do isplate,

- 381,68 kn od 27.09.2011. pa do isplate,

- 375,72 kn od 25.10.2011. pa do isplate,

- 384,28 kn od 26.10.2011. pa do isplate,

- 386,66 kn od 26.10.2011. pa do isplate,

- 389,04 kn od 26.10.2011. pa do isplate,

- 9.897,77 kn od 26.10.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 3.612,22 kn/479,42 eur1, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:

- 35,11kn od 05.12.2007. pa do isplate,

- 35,13 kn od 05.12.2007. pa do isplate,

- 35,10 kn od 05.01.2008. pa do isplate,

- 34,73 kn od 05.02.2008. pa do isplate,

- 61,71 kn od 05.03.2008. pa do isplate,

- 60,92 kn od 16.04.2008. pa do isplate,

- 58,83 kn od 05.05.2008. pa do isplate,

- 58,63 kn od 05.06.2008. pa do isplate,

- 57,81 kn od 06.07.2008. pa do isplate,

- 56,41 kn od 09.08.2008. pa do isplate,

- 56,57 kn od 08.09.2008. pa do isplate,

- 54,89 kn od 15.10.2008. pa do isplate,

- 57,96 kn od 15.11.2008. pa do isplate,

- 55,51 kn od 15.12.2008. pa do isplate,

- 59,51 kn od 31.01.2009. pa do isplate,

- 54,60 kn od 11.02.2009. pa do isplate,

- 58,81 kn od 13.03.2009. pa do isplate,

- 56,49 kn od 09.04.2009. pa do isplate,

- 55,92 kn od 05.05.2009. pa do isplate,

- 54,24 kn od 10.06.2009. pa do isplate,

- 53,11 kn od 08.08.2009. pa do isplate,

- 100,21 kn od 13.08.2009. pa do isplate,

- 98,89 kn od 25.09.2009. pa do isplate,

- 97,36 kn od 16.10.2009. pa do isplate,

- 96,77 kn od 21.11.2009. pa do isplate,

- 95,63 kn od 02.12.2009. pa do isplate,

- 95,31 kn od 11.01.2010. pa do isplate,

- 94,90 kn od 05.02.2010. pa do isplate,

- 95,09 kn od 08.04.2010. pa do isplate,

- 93,11 kn od 26.04.2010. pa do isplate,

- 93,31 kn od 12.05.2010. pa do isplate,

- 92,99 kn od 23.06.2010. pa do isplate,

- 98,16 kn od 10.09.2010. pa do isplate,

- 94,52 kn od 21.10.2010. pa do isplate,

- 92,36 kn od 15.11.2010. pa do isplate,

- 94,37 kn od 17.12.2010. pa do isplate,

- 91,84 kn od 28.01.2011. pa do isplate,

- 88,53 kn od 16.02.2011. pa do isplate,

- 89,71 kn od 18.03.2011. pa do isplate,

- 85,73 kn od 28.04.2011. pa do isplate,

- 89,06 kn od 30.05.2011. pa do isplate,

- 86,95 kn od 07.07.2011. pa do isplate,

- 90,24 kn od 26.08.2011. pa do isplate,

- 82,37 kn od 27.09.2011. pa do isplate,

- 79,62 kn od 25.10.2011. pa do isplate,

- 77,55 kn od 26.10.2011. pa do isplate,

- 75,17 kn od 26.10.2011. pa do isplate,

- 72,79 kn od 26.10.2011. pa do isplate,

- 57,69 kn od 26.10.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 13.281,00 kn/1.726,69 eur1 s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.".

2. Rješenjem sadržanim u istoj odluci je odlučeno:

"I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 17. listopada 2022.

II. Odbija se prigovor tuženika mjesne nenadležnosti.".

3. Protiv te odluke žali se tuženik, izrijekom pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III., IV., V., VII. i VIII. izreke, dok iz sadržaja žalbe proizlazi kako pobija i prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da se u pobijanom dijelu presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji je prethodio njenom donošenju u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju izrijekom upućuje žalitelj, jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 3) ZPP na koju također ukazuje tuženik, jer je pravilno prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti zbog razloga koji slijede.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača za utvrđenje ništetnim dijelova odredaba ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 23. listopada 2006. koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF i promjenjivu kamatnu stopu jednostranim odlukama tuženika, te za povrat preplaćenih iznosa kredita uslijed ništetnosti tih odredbi.

9. Odredbom članka 70. stavka 1. ZPP propisano je da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda. Prema odredbi stavka 2. ovoga članka, ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva suda ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova ili drugi stvarno nadležni sud. Sukladno odredbi stavka 3. članka 70. ZPP, pod pretpostavkama iz odredbi stavka 1. i 2. tog članka, sporazum o mjesnoj nadležnosti važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova, koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, s tim da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu (st. 4. navedenog članka).

11. Ovdje je za navesti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020., zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta kreditora, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

12. Nadalje, odredbom članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, te da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

13. U tom smislu valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

14. Tako je odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Vezano za praksu Suda Europske unije, valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

17. Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. U konkretnom slučaju, pravilno je sud prvog stupnja primijenio naprijed izneseno materijalno pravo kada je pobijanim rješenjem utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u općim uvjetima ugovora o kreditu nepoštena, a samim tim i ništetna, a obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, te bi radi spora nastalog među strankama glede ugovora o kreditu, korisnik kredita (tužitelj) bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi možebitno uzrokovalo financijsku neravnotežu, imajući u vidu trošak putovanja u Zagreb i natrag, kao i za to potrebno vrijeme, te ostale kriterije zauzete u već spomenutim pravnim shvaćanjima ovog suda od 29. siječnja 2020. i 13. listopada 2020, a potvrđeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020.

19. Mjesna nadležnost suda prvog stupnja, kao suda mjesne nadležnosti prebivališta tužitelja, proizlazi i iz odredbe članka 19. l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 128/22 i 156/23) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenu odredbu je sud prvog stupnja pravilno primijenio.

20. Slijedom navedenoga, u prvostupanjskom postupku nije ostvarena povreda iz članka 354. stavka 3) ZPP, a žalba tuženika u dijelu u kojem pobija prvostupanjsko rješenje nije osnovana, pa ju je ovaj sud odbio primjenom članka 380. točke 2) ZPP.

21. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredaba predmetnog ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF i promjenjivu kamatnu stopu jednostranim odlukama tuženika, te za povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

22. Nije sporno:

- da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu švicarski franak za koju je vezana glavnica (valutna klauzula),

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 u djelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke, čiju pravilnost tuženik žalbom nije s uspjehom doveo u sumnju, proizlazi kako je tužitelj u utuženom zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj preplatio iznose po mjesecima kako je precizirano konačno postavljenim tužbenim zahtjevom koji je sud prvog stupnja prihvatio pod točkom V. izreke pobijane presude.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi kako je tužitelj pri sklapanju tog ugovora nastupao kao potrošač u smislu članka 3. stavka 1. točka 1. ZZP/03, , dok tuženik nije niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, a teret dokaza da tužitelj nije nastupao kao potrošač leži na tuženiku.

24. U pogledu informiranosti tužitelja, na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, na koju okolnost je tuženik predložio saslušanje tužitelja, čiji iskaz je sud prvog stupnja pravilno ocijenio, pa taj žalbeni razlog nije osnovan. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije saslušao njegovu zaposlenicu, jer taj dokaz nije ni predložio u postupku pred prvostupanjskim sudom.

25. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe o vezanosti uz valutu CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke ništetne, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi i postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., što ima za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

26. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

27. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

28. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

29. Naime, što se tiče valutne klauzule Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita, potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak povrijeđeni kolektivni interesi prava potrošača, odnosno jesu li iste bile nepoštene i ništetne, utvrđujući da su tužene banke, među kojima je ovdje tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama, pa su time postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., te suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugorova o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

30. Stoga ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 - u nastavku ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 - u nastavku ZZP/22), te članka 502.c ZPP.

31. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja ovog postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

32. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19 - u nastavku ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

33. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja iz članaka 4. ZOO općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

34. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorene odredbe ništetne, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, a što ima za posljedicu njihovu ništetnost, te je pravilno primijenio odredbu članka 1111. ZOO u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utužene iznose preplaćenih iznosa anuiteta kredita uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

35. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne i nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu ni takva izmjena tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da se u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive vijeća 93/16 EEZ od 5. travnja 1993. u nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi (vidjeti osobito presudu u premetima C-618/10 odnosno C- 70/17 i C-179/17). Iz toga slijedi da nacionali sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelje robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošača (presuda od **.**.2006. BA i dr. C-154/15, C-307/15 i C-308/15). Tako je sud EU smatrao da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koju tvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

36. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, koje je prvostupanjski sud pravilno prihvatio, to je tuženik dužan tužitelju vratiti utužene iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s člankom 1115. ZOO teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kako je to navedeno u pobijanoj presudi. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate, odnosno od dana kada je tuženik stekao utuženi iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

37. Nadalje, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

38. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. b , članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljen između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

39. Žalbeni prigovor tuženika u vezi negativne razlike zbog manje plaćenih anuiteta u pojedinim mjesecima također je trebalo odbiti jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

40. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP, jer se u ovom postupku znatno više raspravljalo o osnovama na kojima je tužitelj temeljio svoje zahtjeve za isplatu, pa je i po stajalištu ovog suda kvalitativno tuženik uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

41. Slijedom navedenog, dakle, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod

Split, 19. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić