Poslovni broj: Gž-659/2024-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu po sutkinji tog suda Sandi Crljen Ivančić, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Saja Oulovski i Nevena Oulovski iz Pakraca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB:23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-23/2024-3 od 24. siječnja 2024., 19. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-23/2024-3 od 24. siječnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor tuženika u pogledu mjesne nadležnosti za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženik pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se isto preinači u skladu sa žalbenim navodima. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijanog rješenja jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima rješenja, niti je u rješenju pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet odlučivanja u ovom žalbenom stadiju postupka je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tuženikov prigovor o nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici za postupanje u predmetnom postupku radi isplate. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi kako je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti navodeći kako su stranke Ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno tuženika, a koje mjesto je Rijeka, te je predložio donijeti rješenje kojim će se taj sud oglasiti mjesno nenadležnim i dostaviti predmet Općinskom sudu u Rijeci na daljnje postupanje kao mjesno nadležnom sudu.

7. Prema stanju u spisu predmeta proizlazi kako su tužitelj i tužena banka 1. lipnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-51011937568, kojim je, pored ostaloga, ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Prvostupanjski sud je utvrdio i kako se o predmetnoj odredbi iz točke 14. tog ugovora nije posebno pregovaralo pa kako tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora, te je zaključio kako ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, budući da prebiva u [adresa], radi zaštite svojih prava bio izložen dodatnim troškovima i morao bi uložiti dodatno vrijeme, ako bi se parnica vodila pred sudom u Rijeci.

8. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom kao pravilna prihvaća i ovaj sud jer su utemeljena na priloženim dokazima koje je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjsko rješenje sadrži prihvatljive razloge.

9. Prema stavu ovog žalbenog suda, pravilno je prvostupanjski suda zaključio kako je predmetna ugovorna klauzula o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi tužitelj radi ostvarivanja svojih prava morao iz [adresa] putovati u Rijeku, gdje je podružnica tuženika, a koje putovanje bi iziskivalo trošak i dodatno vrijeme pa se tuženikovi žalbeni navodi u tom smislu ukazuju kao neutemeljeni.

10. Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je svakom 3. istoga članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavkom 4. određeno je da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

11. Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine u hrvatski pravni sustav implementirana Direktiva 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Odredbom članka 53. Zakona o zaštiti potrošača koja je sada na snazi i koja se sadržajno ne razlikuje od propisa koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim što se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 54. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 53. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijekom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu.

12. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj i o njoj se nije posebno pregovaralo, a ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući bi, kako je već rečeno, radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužitelj bio u obvezi putovati u Rijeku, a što bi, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, iziskivalo za tužitelja dodatan trošak i potrebno vrijeme.

13. Iz svega navedenog proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a da bi se određena ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Pritom treba navesti i kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju "questio facti". Prorogracijska klauzula (o mjesnoj nenadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ako putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata.

14. Neutemeljeno tuženik u žalbi navodi kako navedena ugovorna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno korisnika kredita, a što je suprotno i načelu ekonomičnosti. Također, nije u pravu tuženik kada navodi kako prvostupanjski sud u ovom stadiju postupka nije mogao donijeti predmetno rješenje te da bi u svakom slučaju, i bez prorogacijske kaluzule, bio mjesno nadležan sud u Rijeci, jer je u konkretnom slučaju nadležnost prvostupanjskog suda određena temeljem članka 46. i 48. ZPP-a, a tuženik je predmetni prigovor istakao prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari u smislu članka 288.a stavak 5. ZPP-a. Osim toga, iz članka 19. l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. 128/22. i 156/23.) proizlazi kako potrošač u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu može protiv druge ugovorne strane pokrenuti postupak bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o tomu, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

15. Iz navedenog proizlazi kako je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz spomenutih odredaba kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti i donio pobijano rješenje.

16. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

17. Budući da tuženik u žalbi nije uspio, primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a ne pripada mu ni pravo na naknadu troška žalbenog postupka.

18. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Split, 19. studenog 2025.

Sutkinja

Sanda Crljen Ivančić