Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-2695/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Lucije Lasić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja AV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 5420/2024-34 od 22. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5420/2024-34 od 22. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5420/2024-34 od 22. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju AV, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 2.192,32 eura s pripadajućim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 4,39 eura od 6. studenog 2008.,

- na iznos od 7,71 eura od 12. siječnja 2009.,

- na iznos od 10,10 eura od 5. veljače 2009.,

- na iznos od 11,18 eura od 2. ožujka 2009.,

- na iznos od 8,36 eura od 6. travnja 2009.,

- na iznos od 8,94 eura od 4. svibnja 2009.,

- na iznos od 4,30 eura od 10. lipnja 2009.,

- ns iznos od 0,88 eura od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 1,79 eura od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 3,59 eura od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 3,43 eura od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 1,62 eura od 28. listopada 2009.,

- na iznos od 5,03 eura od 5. prosinca 2009.,

- na iznos od 7,77 eura od 28. prosinca 2009.,

- na iznos od 11,66 eura od 2. veljače 2010.

- na iznos od 10,77 eura od 5. ožujka 2010.,

- na iznos od 16,06 eura od 6. travnja 2010.,

- na iznos od 15,05 eura od 28. travnja 2010.,

- na iznos od 17,01eura od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 33,93 eura od 9. srpnja 2010.,

- na iznos od 30,44 eura od 3. kolovoza 2010.,

- na iznos od 41,08 eura od 2. rujna 2010.,

- na iznos od 37,41 eura od 2. listopada 2010.,

- na iznos od 31,49 eura od 5. studenog 2010.,

- na iznos od 43,97 eura od 30. studenog 2010.,

- na iznos od 59,84 eura od 27. prosinca 2010.,

- na iznos od 48,60 eura od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 52,54 eura od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 47,53 eura od 28. ožujka 2011.,

- na iznos od 48,43 eura od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 69,71 eura od 2. lipnja 2011.,

- na iznos od 71,78 eura od 27. lipnja 2011.,

- na iznos od 89,38 eura od 26. kolovoza 2011.,

- na iznos od 80,26 eura od 26. kolovoza 2011.,

- na iznos od 70,29 eura od 26. rujna 2011.,

- na iznos od 68,86 eura od 7. studenog 2011.,

- na iznos od 68,09 eura od 29. studenog 2011.,

- na iznos od 72,83 eura od . siječnja 2012.,

- na iznos od 76,96 eura od 28. siječnja 2012.,

- na iznos od 77,51 eura od 1. ožujka 2012.,

- na iznos od 74,65 eura od 2. travnja 2012.,

- na iznos od 76,58 eura od 2. svibnja 2012.,

- na iznos od 77,90 eura od 8. lipnja 2012.,

- na iznos od 75,68 eura od 2. srpnja 2012.,

- na iznos od 76,26 eura od 6. kolovoza 2012.,

- na iznos od 74,60 eura od 3. rujna 2012.,

- na iznos od 71,01 eura od 1. listopada 2012.,

- na iznos od 74,84 eura od 6. studenog 2012.,

- na iznos od 76,68 eura od 10. prosinca 2012.,

- na iznos od 75,39 eura od 21. siječnja 2013.,

- na iznos od 68,16 eura od 1. veljače 2013.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

1.1.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 20. siječnja 2023..

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju, AV, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.522,60 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od 22. svibnja 2025. do isplate, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja u odluci o parničnom trošku žalbu je podnio tuženik, pobijajući presudu i rješenje zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu i rješenje, podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je isplata iznosa od 2.192,32 eura iz osnove tečajnih razlika zbog valutne klauzule u CHF sa zateznom kamatom zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 4. siječnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit sa valutnom klauzulom CHF u iznosu od 25.455,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

6. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu od 4. siječnja 2006., za kupnju motornog vozila, i to na iznos od 25.455,87 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF, a da je ugovor sklopljen uz valutu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća.

7. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima o kojim odredbama ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj jer su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja.

8. Prvostupanjski sud ocjenjuje da su odredbe Ugovora o kreditu od 4. siječnja 2006., sklopljenog između tužitelja u svojstvu korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita kojim je ugovorena valutna klauzula u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju na dan plaćanja ništetne jer su bile nerazumljive i nepoštene, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Odredba ugovora o valutnoj klauzuli i tečajnim razlikama odredio je isključivo davatelj kredita, bez jasno određenih uvjeta i referentne stope za koju se veže promjena što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu korisnika kredita tako da davatelj kredita određuje obvezu korisnika kredita koju obvezu korisnik kredita kroz ugovoreno razdoblje povrata kredita ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07, 79/09, 89/09, u daljnjem tekstu: ZZP/07).

9.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pravomoćno je utvrđeno da je odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. (kao i u odluci Rev 18/15), također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

12. Presuda u slučaju "potrošač" se primjenjuje ne samo na kredite za kupnju stambenog objekta, s obzirom da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit, od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži valutnu klauzulu u CHF, o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13. Polazeći od toga da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru nepoštene te stoga ništetne prema odredbi članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu u švicarskim francima o valutnoj klauzuli donesene bez suglasnosti i sudjelovanja tužitelja, ništetne.

14. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije došlo do zastare tužiteljeve tražbine jer nije nastupila zastara zbog proteka zastarnog roka od pet godina od podnošenja tužbe u smislu odredbe članka 225. ZOO-a.

15. Naime, prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zastara tražbina, među kojima je i predmetna tražbina, prekida se podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koja tužba radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu je podnesena 4. travnja 2012., a zastara individualnih zahtijeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, a to je 14. lipnja 2018. dok je tužba u ovom predmetu podnesena 17. rujna 2021., nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

16. S obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na isplatu tog iznosa iz predmetnog ugovora. Kako se u ovom slučaju radi o obveznopravnom odnosu iz stjecanja bez osnove, a prva dospjela tražbina se odnosi na listopad 2008., dok je kolektivna tužba radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012., koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba u ovom predmetu je podnesena 17. rujna 2021., nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

17. Iz nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke Ručević vještačanja d.o.o. proizlazi da ukupna razlika obveza u razdoblju od dana dopsijeća prve obveze do konačne otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 2.192,32 eura.

18. Polazeći od navedenog, te uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Ručević vještačanja d.o.o., temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i tuženiku naložio da tužitelju isplati ukupan iznos od 2.192,32 eura iz osnove tečajnih razlika zbog valutne klauzule u CHF sa zateznom kamatom te naknadi parnični trošak u iznosu od 2.522,60 eura sa zateznom kamatom.

19. Žalbeni razlozi i navodi tuženika su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze te nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a. Za razliku od tužitelja koji je potrošač tuženik je financijska institucija čija je funkcija, između ostalog, i davanje kredita.

20. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjsko rješenje, kao niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke.

Split, 19. studenoga 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić