REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1024/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari I. tužiteljice UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja MN iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku, Stjepana Radića 14/I., protiv tuženika Udruženja autotaksi prijevoznika Grada Zagreba RADIO TAKSI ZAGREB, Zagreb, Ilica 49, OIB: 79841995872, radi utvrđenja ništetnosti odluke skupštine tuženika, nakon javne glavne rasprave zaključene 23. listopada 2025. u prisutnosti odvjetnice Ive Fejzagić, zamjenice punomoćnika I. i II. tužitelja, dana 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Odluke skupštine tuženika ''o prijenosu kompletnog poslovanja dispečerskog centra i poslovnog prostora u [adresa], površine 116 m2 sa svim uređajima i inventarom na Udrugu 1717'', održane od 15. do 16. prosinca 2021.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništaj Odluke skupštine tuženika ''o prijenosu kompletnog poslovanja dispečerskog centra i poslovnog prostora u [adresa], površine 116 m2 sa svim uređajima i inventarom na Udrugu 1717'', održane od 15. do 16. prosinca 2021.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nepostojećom Odluke skupštine tuženika ''o prijenosu kompletnog poslovanja dispečerskog centra i poslovnog prostora u [adresa], površine 116 m2 sa svim uređajima i inventarom na Udrugu 1717'', održane od 15. do 16. prosinca 2021.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelji članovi udruženja tuženika, a da je tuženik pravna osoba koja je osnovana sukladno Zakonu o obrtu (Narodne novine, broj: 143/2013., 127/2019., 41/2020., dalje u tekstu: Zakon o obrtu). Tuženik da je 1978. postao vlasnikom nekretnine – lokala L18 u prizemlju zgrade [adresa], površine 116 m2, stubište H, upisane kao etažno vlasništvo (E-1192) nekretnine oznake zk. č. 1107/1 u zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Na sjednici skupštine tuženika, održane od 15. do 16. prosinca 2021., da je donesena odluka kojom je sva imovina tuženika, što uključuje i prethodno navedenu nekretninu te pokretnu imovinu (dispečerski centar), prenesena na Udrugu 1717, Zagreb. Odredbom čl. 64. Statuta tuženika da je određeno da su nekretnine i druga imovina udruženja tuženika zajednička i nedjeljiva imovina članova udruženja. Stoga tužitelji smatraju da skupština tuženika uopće nije smjela odlučivati o prijenosu svekolike imovine tuženika na Udrugu 1717. Nadalje, navode da je odredbom čl. 64. st. 2. t. 1. Statuta Hrvatske obrtničke komore određeno da je jedan od zadataka udruženja obrtnika da na svom području štiti i promiče interese svojih članova i zastupa interese svojih članova pred tijelima jedinica lokalne i područne samouprave, a smatraju da je spornom odlukom skupštine tuženika povrijeđena i ta odredba. Zaključno, tužitelji smatraju da je odluka skupštine tuženika od 15. i 16. prosinca 2021., kojom se sva imovina tuženika prenosi na Udrugu 1717, a temeljem koje je naknadno između tuženika i Udruge 1717 sklopljen Ugovor o darovanju, donesena protivno prisilnim propisima, zakonskim i podzakonskim te općim aktima, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja i moralu društva, slijedom čega da je ista nezakonita.

2. Stoga prvenstveno zahtijevaju da se predmetna odluka utvrdi ništetnom, a podredno, ako bi sud takav zahtjev smatrao neosnovanim, da se pobijana odluka skupštine tuženika poništi, a ako bi sud i takav tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, da se pobijana odluka utvrdi nepostojećom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti priznaje ''tužbu i sve njene navode''.

4. Prema odredbi čl. 331. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP) ako tuženik do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presuda na temelju priznanja).

5. Međutim, sud neće donijeti presudu na temelju priznanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati, u smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP-a (čl. 331. st. 2. ZPP-a).

6. Prema odredbi čl. 3. st. 3. ZPP-a sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

7. Sud smatra da je u konkretnom slučaju tuženikovo priznanje tužbenog zahtjeva protivno prisilnim propisima, slijedom čega takvo raspolaganje nije uvažio, već od tužbenom zahtjevu odlučio primjenom mjerodavnog materijalnog prava na nesporno činjenično stanje.

8. Prije svega, ne postoji propis koji bi omogućavao utvrđenje ništetnosti ili poništavanje odluka skupštine udruženja obrtnika, kao što to uređuje Zakon o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj: 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 111/2012., 125/2011., 68/2013., 110/2015., 40/2019., 34/2022., 114/2022., 18/2023., 130/2023., 136/2024.) za odluke skupštine trgovačkih društava.

9. Tuženik kao udruženje obrtnika jest pravna osoba čije je postojanje i funkcioniranje regulirano Zakonom o obrtu (čl. 72. st. 2., čl. 73 i čl. 83. Zakona o obrtu).

10. Tako je određeno da udruženje obrtnika ima svoj statut kojim se uređuje osobito sadržaj rada, organizacija i teritorijalni obuhvat udruženja te međusobna prava i obveze članova. Statut donosi skupština udruženja obrtnika (čl. 73. st. 1. i 2. Zakona o obrtu).

11. Udruženja obrtnika su članovi područne obrtničke komore s područja njezinog teritorijalnog obuhvata, a područne obrtničke komore, kao pravne osobe, su članovi Hrvatske obrtničke komore (čl. 73. st. 4., čl. 74. st. 1. i čl. 75. st. 3. Zakona o obrtu).

12. Poslovi i zadaci područnih obrtničkih komora i udruženja obrtnika se reguliraju njihovim statutom, a sve u skladu s odredbama Zakona o obrtu i statuta Hrvatske obrtničke komore. Usklađenost statuta Hrvatske obrtničke komore s Zakonom o obrtu utvrđuje ministarstvo nadležno za obrt, a usklađenost statuta područnih obrtničkih komora i udruženja obrtnika sa statutom Hrvatske obrtničke komore utvrđuje sama Hrvatska obrtnička komora (čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o obrtu).

13. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 64. Statuta udruženja tuženika kao na razlog pravne nevaljanosti odluke skupštine tuženika održanu u razdoblju od 15. do 16. prosinca 2021.

14. U statutu tuženika kojeg su tužitelji dostavili uz tužbu (list 7. – 27. spisa), u odredbi čl. 64. se navodi da su nekretnine i druga imovina udruženja zajednička i nedjeljiva imovina članova udruženja.

15. Prije svega, navedena odredba je protivna odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje u tekstu: ZVDSP) koje reguliraju zajedničko vlasništvo.

16. Stvar je u zajedničkom vlasništvu kad na nepodijeljenoj stvari postoji vlasništvo dviju ili više osoba (zajedničara) koje sve u njemu imaju udjela, ali veličina njihovih udjela nije određena, bez obzira na to što je odrediva (čl. 57. st. 1. ZVDSP-a).

17. Stvar može biti u zajedničkom vlasništvu samo na temelju zakona (čl. 57. st. 2. ZVDSP-a).

18. Dakle, da bi članovi udruženja obrtnika bili zajednički vlasnici imovine kojom se služi samo udruženje potrebno je da to tako bude izričito propisano zakonom.

19. Zakon o obrtu tako nešto ne propisuje. Upravo suprotno, Zakon o obrtu razlikuje pojedinačnog obrtnika – fizičku osobu i udruženje obrtnika – pravnu osobu te razlikuje imovinu pojedinačnog obrtnika i zasebnu imovinu udruženja obrtnika.

20. Imovina tuženika, kao udruženja obrtnika, nije zajednička imovina obrtnika koji su članovi tog udruženja, već zasebna imovina tuženika.

21. Pretpostavlja se da upravo iz tog razloga Hrvatska obrtnička komora nije dala suglasnost na odredbu čl. 64. Statuta udruženja tuženika.

22. Naime, iz Odluke Hrvatske obrtničke komore od 2. prosinca 2014., dostavljene uz tužbu (list 28. – 29. spisa), proizlazi da je Hrvatska obrtnička komora utvrdila da je Statut udruženja tuženika usklađen sa Statutom Hrvatske obrtničke komore, pod uvjetom da izmijeni taksativno navedene odredbe, među kojima se navodi i odredba čl. 64. i 65. Statuta tuženika uz pojašnjenje da je potrebno precizno urediti način raspolaganja imovinom te je udruženju tuženika dan rok za izvršenje tih izmjena Statuta do 10. siječnja 2015.

23. Tužitelji nisu dokazali da je udruženje tuženika izmijenilo predmetnu odredbu čl. 64. Statuta niti da je Hrvatska obrtnička komora dala suglasnost na tako izmijenjenu odredbu iz čega proizlazi da odredba na koju se tužitelji pozivaju kao na osnovni razlog pravne nevaljanosti pobijane odluke skupštine udruženja tuženika, osim što je protivna odredbama ZVDSP-a, nije u skladu niti s odredbama Zakona o obrtu te odredbama Statuta Hrvatske obrtničke komore, slijedom čega ista, u svakom slučaju, nije mogla obvezivati udruženje tuženika pa tako niti skupštinu kao jedno od njegovih tijela.

24. Naposljetku, nije jasno zašto bi odluka koju je donijela skupština udruženja tuženika, većinom glasova, kojom se sva imovina tuženika prenosi na drugu pravnu osobu bila protivna moralu društva, načelu savjesnosti i poštenja i interesima članova udruženja tuženika.

25. Naime, prema odredbama dostavljenog Statuta tuženika (iako je upitno je li i u kojem sadržaju statut tuženika ikada dobio odobrenje Hrvatske obrtničke komore) skupština je najviše tijelo upravljanja tuženika, koju čine članovi udruženja, njih 99 (čl. 14. st. 1. i 2. Statuta), koja donosi brojne odluke koje se tiču poslovanja i upravljanja udruženjem (čl. 18. Statuta), koja može pravovaljano odlučivati ako je na sjednici prisutno više od polovice njenih članova, koja odlučuje većinom glasova prisutnih članova, a kada se radi o specifičnim, važnijim odlukama, tada odlučuje većinom glasova svih članova skupštine te čije su odluke, kada su natakav način izglasane, obvezatne za sve članove udruženja tuženika (čl. 19. st. 1., 2. i 4. Statuta).

26. Iz dostavljenog Zapisnika s 9. elektronički održane sjednice skupštine tuženika, održane u razdoblju od 15. prosinca 2021. od 11,00 sati do 16. prosinca 2021. u 17 sati (list 715. – 717. spisa), proizlazi da su svi članovi skupštine, njih 89, dobio poziv za navedenu skupštinu te sve materijale potrebne za glasovanje na istoj putem e-maila te da je od tih 89 članova skupštine, njih 67 pristupilo glasovanju putem e-maila, čime je ispunjen uvjet kvoruma propisan Statutom te je svih 67 glasalo za donošenje odluke, na prijedlog Upravnog odbora tuženika, o prijenosu kompletnog poslovanja, dispečerskog centra i poslovnog prostora u [adresa], U Magovca dd, površine 116 m2, sa svim uređajima i inventarom, na Udrugu 1717, slijedom čega se ta odluka smatra donesenom i istu je potpisao predsjednik udruženja.

27. Dakle, proizlazi da su svi članovi skupštine tuženika bili uredno pozvani na tu sjednicu koja je održana u razdoblju od 15. do 16. prosinca 2021. te da je većina od ukupnog broja članova skupštine (njih 67 od ukupno 89) donijela odluku o prijenosu cjelokupnog poslovanja i sve imovine na drugi pravnu subjekt, Udrugu 1717, stoga ta odluka obvezuje sve članove udruženja tuženika, sukladno odredbama Statuta kojeg su dostavili sami tužitelji.

28. Prenošenje poslovanja i imovine na drugi pravni subjekt, udrugu (Udruga 1717 je upisana u registar udruga), samo po sebi ne može biti protivno moralu društva niti načelu savjesnosti i poštenja, a niti interesima članova udruženja tuženika, osobito kada se uzme u obzir da je upravo prevladavajuća većina tih članova, njih 75%, izglasalo takvu odluku, dakle, proizlazilo bi da je takva odluka bila u interesu prevladavajuće većine članova udruženja tuženika, uz napomenu da nitko nije glasao protiv te odluke te nitko nije sastavio izdvojeno mišljenje, sukladno odredbi čl. 19. st. 3. Statuta tuženika.

29. Uzevši u obzir sve izneseno i to da je odredba čl. 64. Statuta, koja se ističe kao razlog nevaljanosti pobijane odluke skupštine tuženika, protivna odredbama ZVDSP- a o zajedničkom vlasništvu te protivna odredbama Zakona o obrtu budući da nikada nije dobila suglasnost Hrvatske obrtničke komore te da je pobijana odluka skupštine tuženika o prijenosu poslovanja i sve imovine s udruženja tuženika na Udrugu 1717 donesena od strane kvalificirane većine članova skupštine tuženika koja prema dostavljenom Statutu tuženika obvezuje sve njegove članove, to je priznanje tužbenog zahtjeva kojim se traži, u suštini, utvrđenje da takva odluka ne proizvodi pravne učinke (vjerojatno s ciljem da se naknadno podnese tužba radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o darovanju te imovine sklopljenog između tuženika i Udruge 1717), a koje priznanje je izvršeno u podnesku od 27. svibnja 2025. od strane predsjednice povjerenstva za provođenje izbora i konstituiranje nove skupštine tuženika za mandatno razdoblje 2022. – 2026. (koje povjerenstvo je, prema odluci Hrvatske obrtničke komore od 28. svibnja 2024., preuzelo sve ovlasti svih tijela udruženja tuženik /skupštine, upravnog odbora, nadzornog odbora, predsjednika i potpredsjednika/ do konstituiranja nove skupštine), ocijenjeno kao nedopušteno raspolaganje trenutnih, privremenih, zastupnika tuženika, slijedom čega isto nije uzeto u obzir pa nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude temeljem priznanja.

30. Stoga je primjenom mjerodavnog materijalnog prava na nesporno činjenično stanje, uzevši u obzir sve isprave u predmetnom spisu (Statut tuženika, odluka Hrvatske obrtničke komore o uvjetnoj suglasnosti na taj statut, izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu tuženika koja je darovana Udruzi 1717, ugovor o kupoprodaji temeljem kojeg je tuženik stekao predmetnu nekretninu, zapisnik sa skupštine na kojoj je donesena pobijana odluka i ostalo), ocijenjeno da su svi tužbeni zahtjev, kako primarni, tako i oni eventualno kumulirani, u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, neosnovani.

31. Budući da su tužitelji u cijelosti izgubili predmetnu parnicu, nemaju pravo na naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. studenog 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužiteljima po punomoćniku

- tuženiku po zastupniku