REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Garešnici
Garešnica, V. Nazora 22
Poslovni broj: P-647/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru Stalna služba u Garešnici po sutkinji toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po odvjetnici Neri Panjkret iz ZOU Bojana Doneski, Perice Medaković, Nere Panjkret, Antonia Mihoci i Kristine Burcar Štargl, Garešnica, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 13. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice i njena punomoćnika, na ročištu za objavu presude 19. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, a koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51400607-5103490331 zaključenog između prednika tužitelja i tuženika dana 26. ožujka 2007. godine koja glasi;
"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“
2. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB 23057039320, da isplati tužitelju GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.412,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.03.2007. godine, po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje počev od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12 % godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodim tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 01. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, do isplate, u roku od 15 dana.“
II. 1. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 750,00 € sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno dana 19.11.2025. do isplate, u roku od 15 dana.
2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Kod ovog suda tužiteljica je podnijela 12.07.2024. tužbu protiv tuženika radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog uz valutnu klauzulu- valutu CHF, te isplate.
2. U tužbi se navodi, da je pravni prednik tužitelja pokojni TC kao potrošač sa tuženikom dana 26. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103490331 (U daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 234.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Člankom 10. naprijed navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno je, da je prednik tužitelja dužan prije korištenja kredita platiti 1 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora, koji iznos je naplaćen prilikom isplate plasmana, bez da je tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu ili naknadno informirao prednika tužitelja o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini), prednik tužitelja nije bio informiran na što se ta naknada odnosi i o naknadi se nije moglo pregovarati, a što navedenu ugovornu odredbu čini u potpunosti neodređenom te posljedično tome nepoštenom i ništetnom, a koja odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača, sve sukladno čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača. Navedena sporna odredba ugovora o kreditu se nalazila na tipskom ugovoru i unaprijed je bila formulirana od strane tuženika, o njoj prednik tužitelja nije mogao pojedinačno pregovarati, a takva naknada je prednika tužitelja dovela u neravnopravan položaj, jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora. Tužitelj ističe da i ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, budući da je u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P-1401/2012 utvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača i drugim ugovornim odredbama, budući da je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kako je tuženik na temelju navedene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe stekao od prednika tužitelja iznos od 1.412,10 EUR s osnova naknade, to tužitelj potražuje od tuženika iznos od 1.412,10 EUR sa pripadajućim zakonskim kamatama. Naime, tuženik je dana 28.03.2007.godine, a prilikom isplate kredita po naprijed navedenom ugovoru o kreditu, naplatio od prednika tužitelja na ime naknade iznos od 2.340,00 CHF, protuvrijednost u kunama 10.639,51 kn, sada protuvrijednost od 1.412,10 EUR. Tužitelj ističe da je TC preminuo dana **.**.2022., te da je rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Marka Bilandžija broj: O-1764/2022-4 od 07. srpnja 2022. godine tužiteljica GC proglašena zakonskim nasljednikom na pokretninama ostavitelja, uključujući i potraživanje koje je predmet ovog postupka. S obzirom da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je stekao bez osnove, a na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj podnosi ovu tužbu sukladno čl. 323. ZOO-a, sve u svezi s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a, a kako tuženik odbija tužitelju dobrovoljno isplatiti dužni iznos, to tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kako je pobliže opisano u toč. I. izreke.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda o kojemu je pravomoćno odlučeno Rješenjem Gž-521/2025-2 od 24. veljače 2025. Županijskog suda u Zagrebu, kojim je potvrđeno Rješenje ovoga suda P-647/2024-5 od 15.10.2024., a kojim je odbijen prigovor kao neosnovan. Tuženik u odgovoru na tužbu nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, ali je osporavao osnovanost zahtjeva. Osporava tužiteljici status potrošača. Potom ističe, da je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljive. Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2023, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, tuženik ističe kako odredba čl. 83. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U tom smislu, tuženik ističe kako i predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Naime, osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika LC, tužitelju jasno iskomunicirala, da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade za obradu. Navedena informacija bila je dostupna i na letcima tuženika, koji su se uručivali tužitelju prije nego je došlo do sklapanja kredita. Štoviše, tuženik napominje kako je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koje jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama, jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Dakle, ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita je ugovorena u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Osporava navode tužitelja da tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita, kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl. Svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita, kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično, da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 10.639,51 kuna. Tužitelj je imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Tuženik smatra, da predmetna Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 26. ožujka 2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Protivi se i zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata koje bi se obračunavale od 29. ožujka 2007. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Tuženik je predlagao sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga na naknadu parničnih troškova tuženiku.
4. Tužitelj se protivio istaknutim prigovorima po tuženiku u odgovoru na tužbu.
5. Sud je u postupku izvođenja dokaza saslušao svjedokinju LC, tužiteljicu te izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; Rješenje o nasljeđivanju O-1764/22-4 od 07.07.2022. Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, Otplatna tablica, Ugovor o kreditu broj 51400607-5103490331 od 26.03.2007. (listovi 5-27), u dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu koju čine informativni letci tuženika, Izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva od 26. veljače 2007. godine, Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine, obračun naknade (listovi 73-76, 85-105).
6. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje;
-među strankama nije bilo sporno, da su pravni prednik tužiteljice TC i tuženik **.**.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 51400607-5103490331 kao stambeni kredit, a u kojemu ugovoru je tužiteljica bila označena kao sudužnik i založni dužnik. U članku 2. navedenog ugovora stoji, da banka odobrava korisniku kredita kredit u iznosu od 234.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. U čl. 3 spomenutog ugovora ugovorena je namjena kredita, a to je stambeni kredit za izgradnju. Člankom 10. Ugovora o kreditu propisano je, da je Korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK , obračunate s datumom Ugovora, te je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom ispate plasmana. Nije bilo sporno, da je pravnom predniku tužiteljice naplaćena naknada iz čl. 10. Ugovora u iznosu od 2.340,00 CHF, protuvrijednost u kunama 10.639,51 odnosno 1.412,10 € i to dana 28.03.2007.
- Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Garešnici broj O-1764/22-4 od 07.07.2022, korisnika kredita TC, u pogledu potraživanja i obveza po predmetnom ugovoru naslijedila je u cijelosti upravo tužiteljica.
7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za predmetni ugovor o kreditu, primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača, jer je pravni prednik tužitelja u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu te iskazom tužiteljice, da je predmetni ugovor zaključen radi kupnje kuće u [adresa], a vezano za stambeno zbrinjavanje sinova tužiteljice i pokojnog TC.
8. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ( istovjetno čl. 81. st. 1. ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. iste odredbe propisano je, da se smatra, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je st. 3. istog čl. propisano, da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu ugovorom trgovca, time da st. 4. istog čl. propisuje, da je trgovac dužan dokazati, ako tvrdi da se o takvoj odredbi unaprijed sastavljenoj pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Iz iskaza tužiteljice proizlazi, da je dobiven na potpis tipski ugovor unaprijed pripremljen i da se o sadržaju istoga nije moglo pregovarati. Iz iskaza saslušane svjedokinje LC, koja je kao djelatnica banke sudjelovala kod zaključenja predmetnog ugovora proizlazi, da je sporna ugovorna odredba bila sastavni dio ugovora o kreditu, te se nije sjećala jesu li mogli pravni prednik tužiteljice i tužiteljica utjecati na postotak naknade, a strankama se je samo govorilo da se radi o trošku banke, bez da se posebno objašnjavalo u čemu se ti troškovi sastoje. Strankama je nuđen na potpis sadržajno pripremljen ugovor po tuženiku, a iste su mogle prihvatiti u cijelosti ponuđeno ili odbiti zaključiti ugovor. Dakle, tuženik nije dokazao, da bi tužitelju itko od djelatnika banke objasnio sporne ugovorene odredbe niti na što je utrošen iznos koji je na ime obrade kredita naplaćen niti je pravnom predniku tužitelja rečeno na što se taj trošak kredita odnosi odnosno o čemu ovisi njegova visina. Dakle, o utuženoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane kreditora te zbog toga pravni prednik tužitelja kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, već je tuženik sebi osigurao položaj jednostrano utvrđivati visinu te naknade, bez da tužitelj ima stvarne mogućnosti utvrditi je li njezin iznos realan, odnosno kojem realnom trošku tuženika, koji bi nastao u vezi obrade kredita ugovoren iznos naknade odgovara. Na taj način, tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je predmetne odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 10. u dijelu kako je pobliže navedeno u toč. I. 1. Izreke ove odluke nepoštena i slijedom toga ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO). Nadalje, u tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da na laganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže, da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.
9. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, pa kako je sud tek u ovome postupku utvrdio ništetnost ugovorne odredbe kako je pobliže naznačeno u toč. I. 1. Izreke odluke, a za koju ne postoji presuda iz postupaka kolektivne pravne zaštite, tužitelju zastarni rok za potraživanje povrata onoga što je plaćeno po toj ništetnoj ugovornoj odredbi teče od dana utvrđene ništetnosti. Stoga je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
10. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je navedena odredba Ugovora nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja (28.03.2007.). Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je zatraženo tužbenim zahtjevom, od 29.03.2007., a visina kamatne stope određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 9. Zakona o obveznim odnosima.
11. Visina novčanog iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem predmetne utvrđene ništetne odredbe nije bila sporna, a ona iznosi koliko je i utuženo 1.412,10 € (10.639,51 HRK).
12. Budući je tužitelj uspio u cijelosti u predmetnoj parnici ima pravo na naknadu opravdanih parničnih troškova sukladno članku 154. st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (u nastavku OT) i vrijednost predmeta spora koja iznosi 1.421,10 €, tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični trošak kojega čine nagrade njegovu punomoćniku za: sastav tužbe 200,00 €, za zastupanje tužitelja na 2 raspravna ročišta sa 200,00 € po ročištu. Na ime PDV-a na priznate nagrade punomoćniku tužitelja pripada iznos od 150,00 €. Punomoćniku tužitelja ne pripada zatražena nagrada za pristup ročištu radi objave i uručenja presude, jer punomoćnik nije pristupio na to ročište. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 750,00 € te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, a kako je i riješeno u izreci.
13. Tuženik nije uspio u parnici, pa niti nema pravo na naknadu parničnog troška.
U Garešnici 19. studeni 2025. godine
Sudac:
Dajana Gabud Jandoš
P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. ZOU ĐC, HC, Nere Panjkret, ĆC i GCK, [adresa]
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreb
