Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5349/2022-46

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Kajkiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Markač-Grief & partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 6. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 19. studenog 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23), dalje ZPP-a

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 1.515,56 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 20,93 EUR od 05.02.2008.

- 21,55 EUR od 05.03.2008.

- 21,52 EUR od 04.04.2008.

- 20,84 EUR od 21.05.2008.

- 21,00 EUR od 04.07.2008.

- 20,70 EUR od 04.08.2008.

- 21,31 EUR od 06.10.2008.

- 21,87 EUR od 05.12.2008.

- 23,27 EUR od 05.02.2009.

- 22,85 EUR od 03.04.2009.

- 37,06 EUR od 05.06.2009.

- 36,89 EUR od 24.06.2009.

- 36,92 EUR od 03.09.2009.

- 36,62 EUR od 06.11.2009.

- 37,48 EUR od 28.01.2010.

- 37,97 EUR od 05.02.2010.

- 37,90 EUR od 05.03.2010.

- 38,65 EUR od 05.05.2010.

- 39,74 EUR od 07.06.2010.

- 40,91 EUR od 05.07.2010.

- 40,83 EUR od 02.08.2010.

- 42,89 EUR od 01.09.2010.

- 41,73 EUR od 07.10.2010.

- 30,72 EUR od 09.11.2010.

- 32,08 EUR od 01.12.2010.

- 32,85 EUR od 07.01.2011.

- 32,16 EUR od 07.02.2011.

- 32,05 EUR od 07.03.2011.

- 32,00 EUR od 01.05.2011.

- 34,07 EUR od 13.06.2011.

- 19,81 EUR od 13.06.2011.

- 19,94 EUR od 01.07.2011.

- 21,05 EUR od 01.09.2011.

- 19,94 EUR od 06.10.2011.

- 3,70 EUR od 03.11.2011.

- 3,65 EUR od 09.12.2011.

- 3,72 EUR od 10.01.2012.

- 3,78 EUR od 06.02.2012.

- 3,77 EUR od 08.03.2012.

- 3,74 EUR od 06.04.2012.

- 3,76 EUR od 08.05.2012.

- 3,78 EUR od 05.06.2012.

- 3,75 EUR od 09.07.2012.

- 3,76 EUR od 01.08.2012.

- 3,72 EUR od 07.09.2012.

- 3,71 EUR od 05.10.2012.

- 3,76 EUR od 08.11.2012.

- 3,74 EUR od 07.12.2012.

- 3,76 EUR od 08.01.2013.

- 3,71 EUR od 08.02.2013.

- 3,70 EUR od 08.03.2013.

- 3,76 EUR od 09.04.2013.

- 3,69 EUR od 09.05.2013.

- 3,65 EUR od 07.06.2013.

- 3,64 EUR od 08.07.2013.

- 3,66 EUR od 08.08.2013.

- 3,68 EUR od 06.09.2013.

- 3,73 EUR od 07.10.2013.

- 3,72 EUR od 08.11.2013.

- 3,74 EUR od 05.12.2013.

- 3,70 EUR od 09.01.2014.

- 3,22 EUR od 07.02.2014.

- 3,23 EUR od 07.03.2014.

- 3,22 EUR od 07.04.2014.

- 3,21 EUR od 08.05.2014.

- 3,20 EUR od 01.06.2014.

- 3,21 EUR od 01.07.2014.

- 3,23 EUR od 01.08.2014.

- 3,26 EUR od 01.09.2014.

- 3,26 EUR od 01.10.2014.

- 3,27 EUR od 01.11.2014.

- 3,29 EUR od 01.12.2014.

- 3,28 EUR od 01.01.2015.

- 3,29 EUR od 01.02.2015.

- 3,29 EUR od 01.03.2015.

- 3,29 EUR od 21.04.2015.

- 3,29 EUR od 21.05.2015.

- 3,29 EUR od 23.06.2015.

- 3,29 EUR od 21.07.2015.

- 3,29 EUR od 21.08.2015.

- 3,29 EUR od 21.09.2015.

do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6.531,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 6,23 EUR od 05.10.2004.

- 7,26 EUR od 05.11.2004.

- 9,53 EUR od 06.12.2004.

- 5,27 EUR od 05.01.2005.

- 0,31 EUR od 04.02.2005.

- 11,97 EUR od 05.02.2009.

- 4,87 EUR od 03.04.2009.

- 3,14 EUR od 05.06.2009.

- 1,42 EUR od 24.06.2009.

- 1,77 EUR od 03.09.2009.

- 7,64 EUR od 28.01.2010.

- 12,80 EUR od 05.02.2010.

- 12,05 EUR od 05.03.2010.

- 19,98 EUR od 05.05.2010.

- 31,41 EUR od 07.06.2010.

- 43,81 EUR od 05.07.2010.

- 42,93 EUR od 02.08.2010.

- 64,64 EUR od 01.09.2010.

- 52,42 EUR od 07.10.2010.

- 52,92 EUR od 09.11.2010.

- 72,34 EUR od 01.12.2010.

- 83,38 EUR od 07.01.2011.

- 73,49 EUR od 07.02.2011.

- 71,95 EUR od 07.03.2011.

- 71,28 EUR od 01.05.2011.

- 100,89 EUR od 13.06.2011.

- 104,06 EUR od 01.07.2011.

- 131,57 EUR od 01.09.2011.

- 104,09 EUR od 06.10.2011.

- 107,56 EUR od 03.11.2011.

- 100,48 EUR od 09.12.2011.

- 110,70 EUR od 10.01.2012.

- 118,12 EUR od 06.02.2012.

- 116,53 EUR od 08.03.2012.

- 112,90 EUR od 06.04.2012.

- 115,63 EUR od 08.05.2012.

- 118,00 EUR od 05.06.2012.

- 114,03 EUR od 09.07.2012.

- 115,29 EUR od 01.08.2012.

- 109,44 EUR od 07.09.2012.

- 108,77 EUR od 05.10.2012.

- 114,87 EUR od 08.11.2012.

- 112,88 EUR od 07.12.2012.

- 115,70 EUR od 08.01.2013.

- 108,37 EUR od 08.02.2013.

- 107,50 EUR od 08.03.2013.

- 114,87 EUR od 09.04.2013.

- 106,63 EUR od 09.05.2013.

- 100,76 EUR od 07.06.2013.

- 99,42 EUR od 08.07.2013.

- 102,17 EUR od 08.08.2013.

- 104,88 EUR od 06.09.2013.

- 111,68 EUR od 07.10.2013.

- 110,28 EUR od 08.11.2013.

- 112,92 EUR od 05.12.2013.

- 107,80 EUR od 09.01.2014.

- 98,85 EUR od 07.02.2014.

- 99,73 EUR od 07.03.2014.

- 98,13 EUR od 07.04.2014.

- 96,72 EUR od 08.05.2014.

- 96,16 EUR od 01.06.2014.

- 97,18 EUR od 01.07.2014.

- 100,01 EUR od 01.08.2014.

- 103,63 EUR od 01.09.2014.

- 104,23 EUR od 01.10.2014.

- 105,49 EUR od 01.11.2014.

- 107,60 EUR od 01.12.2014.

- 106,37 EUR od 01.01.2015.

- 108,00 EUR od 01.02.2015.

- 108,00 EUR od 01.03.2015.

- 108,00 EUR od 21.04.2015.

- 108,00 EUR od 21.05.2015.

- 108,00 EUR od 23.06.2015.

- 108,00 EUR od 21.07.2015.

- 108,00 EUR od 21.08.2015.

- 108,00 EUR od 21.09.2015.

do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 4.483,68 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, od 20. studenog 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju GZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.963,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plate, sve u roku 15 dana.",

kao neosnovanim.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju

- s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 816,21 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose od njihov dospijeća do isplate,

- s osnove niže kamatne stope u iznosu 1.406,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose od njihov dospijeća do isplate,

- s osnove razlike u depozitu 619,74 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose od njihov dospijeća do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 1. srpnja 2004. zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101966436, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 113.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, na rok od 360 mjeseci. Dana 10. veljače 2016 stranke su sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101966436 kojim se regulira konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Navodi da je Ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Člankom 8. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,99% godišnje. Sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao znati o konkretnim stopama koje će se primjenjivati pri dospijećima mjesečnih anuiteta, niti je kao potrošač na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom jer se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru. Odredba o redovnoj kamatnoj mora biti određena, odnosno odrediva. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - tuženika, predmet tužiteljeve obveze je neodređen i neodrediv, pa je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U Ugovoru je ugovorena i valutna klauzula vezana za švicarski franak. Tako je odredbom čl. 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 605,92 CHF obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan odobrenja. U vrijeme zaključenja Ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iako je konvertirao kredit, nije obeštećen i njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno slijedom čega ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom konačno uređenom u podnesku od 26. rujna 2024. (stranica 583-592 spisa) kojim traži isplatu s osnove preplaćene kamate u visini 1.515,56 EUR, s osnova preplaćene tečajne razlike 6.531,17 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od njegova dospijeća do isplate, te isplatu 5.963,90 EUR razlike zbog više obračunatog iznosa glavnice i iznosa kojeg je tuženik obračunao prilikom izračuna konverzije primjenjujući štetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenama kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom od 10. veljače 2016. do isplate, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare. Navodi da je kredit konvertiran, te su sve uplate po obje osnove uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog kredita u valuti EUR, u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj je stavljen u položaj kao da je od početka ugovornog odnosa koristio kredit u valuti EUR. Prihvaćanjem konverzije, po izboru tužitelja, stranke su riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Pravovremeno je dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju Aneksa je prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Navodi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u valuti CHF. U podnesku od 29. svibnja 2020. (stranica 296-312 spisa) ističe prigovor radi prebijanja kojeg konačno uređuje u podnesku od 9. rujna 2024. (stranica 571-578 spisa) s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni u ukupnom iznosu 816,21 EUR, s osnove razlike u kamatnoj stopi u odnosu na početno ugovorenu u iznosu 1.406,82 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od njegova dospijeća do isplate, te razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 4.669,43 kn više nego kada je uplaćen na partiju depozita, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 1. srpnja 2004. (stranica 6-9 spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu (stranica 12-16, 37-46 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (stranica 17 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (poleđina stranice 17-18 spisa), obavijest o usklađivanju kamatne stope (stranica 19, 96 spisa), obavijest o kreditu (poleđina stranice 19, 408 spisa), pregled prometa po kreditu (stranica 20-25, 360, 390-407 spisa), Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom (stranica 362 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (stranica 363-365 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (stranica 367-377 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije (stranica 388-389 spisa), otplatni plan (stranica 409-412 spisa), proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (stranica 476-512, 569-570 spisa), saslušanjem vještaka (stranica 604-605 spisa) i tužitelja (stranica 605 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile 1. srpnja 2004. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101966436, za iznos 113.000,00 CHF protuvrijednost u kunama na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje, promjenjiva,

- da je rok otplate kredita je određen na 30 godina, s korištenjem kredita najkasnije do 31. srpnja 2004.,

- da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine,

- da su sklopile Aneks br. 1. Ugovora 10. veljače 2016 stranke su sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101966436 kojim su stranke provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 88.612,39 CHF (čl. 4.1. Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu).

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje promjenjivu kamatnu stopu i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj 5101966436 od 10. veljače 2016.

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012., kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike (dalje u tekstu VTSRH) posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/2014-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude VTSRH.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je VTSRH presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je VSRH odlukom posl. br. Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015., U- III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013.

12. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl. br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao stan i došao je kod tuženika radi raspitivanja oko uvjeta kreditiranja, koji inače nije bio njegova banka, dok Zagrebačka banka d.d. u to vrijeme nije davala stambene kredite. Tuženik mu je ponudio Ugovor o kreditu u valuti CHF i nije mu ga ponudio u ni jednoj drugoj valuti. Pri tome ga službenik tuženika nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Pročitao je Ugovor i vidio je da je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa i vezano uz to ga službenik banke nije upoznao s parametrima na temelju kojih dolazi do promjene kamatne stope. Po zanimanju je ton majstor i radi na HRT-u, a u vrijeme ugovaranja kredita nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Stan koji je kupio koristi za stanovanje. Kada se pojavila mogućnost konverzije kredita istu je prihvatio budući je bilo neizvjesno kretanje valute CHF te jer je njegova početna rata sa 2.780,00 kuna narasla na 3.500,00 kuna. Nije bio svjestan rizika valutne klauzule budući da mu isti nije ni objašnjen.

15. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja, a sud je utvrdio da tome nije bilo tako.

16. Naime, sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač, te da se sredstvima kredita koristio za potrošačke svrhe (kupnju stana u kojem živi), a tuženik nije dokazao suprotno. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i na temelju kojih parametara i kada se mijenja kamatna stopa.

17. Kako je Ugovor o kreditu između stranaka sklopljen 1. srpnja 2004., to se na njega u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ne protežu učinci pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita (budući se ista odnosi ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.), slijedom čega je u ovom predmetu valjalo utvrditi jesu li odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi ništave. U odnosu na valutnu klauzulu se protežu učinci presude u kolektivnom sporu budući je istom utvrđeno da je tuženik od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

18. Budući da su stranke ugovora o kreditu ugovorile redovnu kamatnu stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik tužitelja, kao potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, takvim postupanjem je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita jer mu nije objasnio kada i na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa, te ga nije informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke vezano uz tu ugovornu odredbu, niti je pregovarao s tužiteljem o toj ugovornoj odredbi. Nadime ta ugovorna odredba nije sastavljena jasno i razumljivo odnosno u njoj nisu izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda je znao te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

19. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP), slijedom čega su ovi prigovori neosnovani. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su m objašnjeni parametri i metoda promjene kamatne stope, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da mu bankovni službenik nije objasnio na koji način i vezano uz koje parametre će se mijenjati kamatne stopa, kao i rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

20. Tuženik kao banka zna za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91 koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91 jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužiteljica mora vratiti tuženiku. Takvo postupanje tuženika je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

22. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

23. Po utvrđenju ovoga suda, odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a koje su sadržane u čl. 8. Ugovora o kreditu, te u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF, sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu, su nepoštene i kao takve ništave. Odredbom čl. 105. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94., 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), dalje u tekstu ZOO/91 propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je nište odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

24. Prema odredbama čl. 1065. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništavost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je on morao vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, a isto se odnosi i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

25. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1066. st. 2. u vezi s čl. 1065. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

26. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel VSRH u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok. VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. lipnja 2019., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

27. Sklapanjem Dodatka Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, iako mu je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

29. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (G protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

30. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da su ništetne, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici, prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19. c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

31. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

32. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

33. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

34. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa I Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

35. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

36. Na okolnost kolike je iznose, tužitelj preplatio otplatom Ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% godišnje, te kolike je iznose tužitelj preplatio otplatom Ugovora o kreditu, a u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se za vrijeme otplate kredita primjenjivao ugovoreni (početni) tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita sve do dana konverzije, koliko iznosi razlika između iznosa neotplaćene glavnice kredita prema konverziji i iznosa glavnice prema početnom otplatnom planu, sve s obzirom na ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu, te je li tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije, kao i je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama, te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i je li pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), te izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, te izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23% i to za razdoblje od 2. veljače 2014. do 30. rujna 2015., te izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita i to za razdoblje, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku.

37. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan iznosi 2.104,46 CHF, odnosno 10.928,43 kn. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.182,06 CHF odnosno, 11.419,66 kn. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 49.327,59 kn. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. u početnom otplatnom planu iznosi 49.210,30 kn. Razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije (bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. u početnom otplatnom planu), razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju dokumentacije: izračun konverzije kredita broj 5101966436 na dan 30. rujna 2015. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 40.105,19 HRK. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. prema obavijesti o izračunu efekata konverzije iznosi 61.402,66 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 468.629,89 HRK. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 88.905,54 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 428.524,70 HRK. Razlika između iznosa 468.629,89 HRK i iznosa 428.524,70 HRK je 40.105,19 HRK. Prema obavijesti o izračunu efekata konverzije utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30. rujna 2015. i iznosi -5.285,78 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi -40.341,49 HRK. Razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje u početnom otplatnom planu nakon 1. siječnja 2014.). Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju dokumentacije:

Izračun konverzije kredita broj 5101966436 na dan 30. rujna 2015. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 44.689,87 HRK. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. prema obavijesti o izračunu efekata konverzije iznosi 61.402,66 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 468.629,89 HRK. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 87.954,36 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 423.940,02 HRK. Razlika između iznosa 468.629,89 HRK i iznosa 423.940,02 HRK je 44.689,87 HRK. Prema obavijesti o izračunu efekata konverzije utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30. rujna 2015. i iznosi -5.285,78 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi -40.341,49 HRK.

38. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19. c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Prema obavijesti o izračunu efekata konverzije utvrđen je manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30. rujna 2015. i iznosi -5.285,78 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi -40.341,49 HRK.

39. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos (bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan) iznosi - 1.674,40 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi -10.599,69 kn. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan) iznosi 0 CHF/HRK, odnosno ne postoje manje plaćeni iznosi. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos (bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan). Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -6.149,70 kn. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan). Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -6.149,70 kn. Razlika u iznosu depozita s osnove promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita. Ukupna razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -4.669,40 kn. Iznos preostalog depozita od 2.439,90 CHF do dana 18. rujna 2019. nije isplaćen, te izračun razlike promjene tečaja u odnosu na početni tečaj na dan oročenja nije utvrđen.

40. Rekapitulacija potraživanja tužitelja uvećana za manjak iz konverzije (bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan): Ukoliko potraživanje tužitelja uvećamo za manjak iz konverzije dobiven obračunom Banke dobijemo iznos od 98.551,10 kn, izračun je izvršen na način:

- razlika u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznosi 60.256,02 kn,

- manjak utvrđen konverzijom prema obračunu banke iznosi 40.341,49 kn

- ukupno razlike za anuitete, uvećano za manjak utvrđen konverzijom prema obračunu banke, iznose 100.597,51 kn

- razlika u preostaloj glavnici u kn na dan konverzije s osnove promjene kamatne stope iznosi -2.046,41 kn

- ukupno razlike za anuitete, preostalu glavnicu uvećano za manjak utvrđen konverzijom prema obračunu banke iznosi 98.551,10 kn.

41. Rekapitulacija potraživanja tužitelja uvećana za manjak iz konverzije (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan): Ukoliko potraživanje tužitelja uvećamo za manjak iz konverzije dobiven obračunom Banke dobijemo iznos od 105.565,01 kn, izračun je izvršen na način:

- razlika u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznosi 60.629,96 kn

- manjak utvrđen konverzijom prema obračunu banke iznosi 40.341,49 kn

- ukupno razlike za anuitete, uvećano za manjak utvrđen konverzijom prema obračunu banke, iznose 100.971,45 kn

- razlika u preostaloj glavnici u kn na dan konverzije s osnove promjene kamatne stope iznosi 4.593,56 kn

- ukupno razlike za anuitete, preostalu glavnicu uvećano za manjak utvrđen konverzijom prema obračunu banke iznosi 105.565,01 kn.

42. Rekapitulacija potraživanja tuženika (bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan):

- Razlika u iznosu anuiteta s osnove promjena kamatne stope (negativne razlike) iznosi -10.599,69 kn.

- Razlika u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule (negativne razlike) iznosi - 6.149,70 kn.

- Razlika u iznosu depozita zbog promjene tečaja iznosi -4.669,40 kn

- Ukupno potraživanja tužitelja s osnove promjena kamatne stope, valutne klauzule i depozita iznose -21.418,79 kn.

43. Rekapitulacija potraživanja tuženika (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 1. siječnja 2014. na početni otplatni plan):

- Razlika u iznosu anuiteta s osnove promjena kamatne stope (negativne razlike) iznosi 0 kn.

- Razlika u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule (negativne razlike) iznosi - 6.149,70 kn.

- Razlika u iznosu depozita zbog promjene tečaja iznosi -4.669,40 kn

- Ukupno potraživanja tužitelja s osnove promjena kamatne stope, valutne klauzule i depozita iznose -10.819,10 kn.

44. U svom pisanom očitovanju od 17. studenog 2022. (stranica 569-570 spisa) vještak navodi da je Ugovorom o kreditu br. broj 2402006-1031262160/51400607- 5101966436 definiran povrat obveza iz Ugovora, odnosno obračunat je po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Datum uplate; odnosno datum stvarne uplate, koje navodi tužitelj u podnesku, označava datum izvršene uplate čime je doznačen određeni iznos namijenjen za podmirenje anuiteta. Vještak je u izračunu uzeo u obzir sve stvarne uplate tužitelja i priznao datum plaćanja ako je uplaćeni iznos bio dovoljan za pokriće obveze u cijelosti, odnosno datumi plaćanja iskazani u Nalazu i mišljenju odnose se na datum podmirenja dospjelog anuiteta u cijelosti, jer za izračun razlike anuiteta potreban je cijeli iznos anuiteta.

45. U svom usmenom očitovanju na glavnoj raspravi održaoj 15. travnja 2025. (stranica 604-605 spisa) vještak je u cijelosti ostao kod danog pisanog nalaza i očitovanja od 17. studenog 2022. te se u odnosu na podnesak tuženika od 9. rujna 2024. očitovao da, iako zadatkom nije izričito navedeno da se od 1. siječnja 2014. primjenjuje kamatna stopa od 3,23% koja je zakonski utvrđena, napravio je dva izračuna, jedan uz primjenu početne kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja i drugi izračun uz primjenu početne kamatne stope do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2014. uz kamatnu stopu 3,23% te je pravno pitanje koji izračun će se primjenjivati.

46. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

47. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 1.515,56 EUR na ime pretplate temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, 6.531,17 EUR na ime pretplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF), temeljem čl. 1111. ZOO-a.

48. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula) tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2022. na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a, uz uvećanje od pet, odnosno tri postotna boda jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

49. Tužitelj potražuje i 5.963,90 EUR na ime razlike glavnice.

50. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR, te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

51. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

52. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

53. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovanost prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatu stopu.

54. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli treba umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate (-816,21 EUR), kao i za maje anuitete zbog niže kamate stope (-1.406,82 EUR) ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a, jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Tuženik istaknutim prigovorom prijeboja traži i razliku u depozitu u iznosu 619,74 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, koji je iz istih razloga neosnovan jer neovisno o promjeni tečaje ugovorene valute, tužitelj je unaprijed tuženiku, uz ostale instrumente osiguranja, kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita dao svotu u visini 10% iznosa kredita, odnosno 11.300,00 CHF, te nije osnovan zahtjev tuženika da bi on imao pravo na razliku u depozitu u navedenom iznosu iz istih razloga kao i za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kako je obrazloženo u ovoj točki. Zbog tih razloga je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u iznosu 2.842,77 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate istaknutom prigovorom radi prebijanja.

55. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (14.010,63 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

56. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 53% s visinom, slijedom čega je njegov uspjeh u sporu 77%.

57. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 4.6.2020., 15.7.2020., 15.4.2025., 6.10.2025. i 20.11.2025. (Tbr 9. toč. 1., 2. i 3. OT 925 bodova), sastava podneska od 29.4.2020., 10.7.2020., 4.10.2022., 26.9.2024. i 9.9.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 1100 bodova), odnosno 2275 bodova ili 4.550,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.137,50 EUR, što ukupno iznosi 5.687,50 EUR, koji trošak je umanjen za 27% odnosno za 1.535,63 EUR, za koliko tužitelj nije uspio u parnici, tako da priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 4,151,87 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 331,81 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 4.483,68 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

58. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 20. studeni 2025. do isplate.

59. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 19. studenog 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte