Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-3004/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja BNO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vesni Žic, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupana po punomoćniku Odvjetničkog društva Knezović i partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 16. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 306-395/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. svibnja 2005., potvrđenog kod javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, broj: OU- 1041/2005, dana 24. svibnja 2005., sklopljenog između tužiteljice SNO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], B [adresa], i tuženika Addiko Bank d.d.,OIB: 1403633877, Slavonska avenija 6, Zagreb, čiji je raniji naziv bio HYPO ALPE Adriabank d.d., Zagreb, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 6. Ugovora, Promjenljivost kamatne stope, koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 1. 5.2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.”

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju SNO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], B [adresa], po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.119,78 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 144,03 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.175,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.076,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1.listopada 2015. pa do isplate, kao i zahtjev za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom zaključen Ugovor o kreditu broj 306-395/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. svibnja 2005., potvrđen kod javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, broj: OU- 1041/2005, dana 24. svibnja 2005., između tužiteljice SNO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], B [adresa], i tuženika Addiko Bank d.d.,OIB: 1403633877, Slavonska avenija 6, Zagreb Navedenim ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.950,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva i iznosila je 3,99 % godišnje. Ugovor o kreditu da je sklopljen kao tipski ugovor, o odredbama da se uopće nije pregovaralo, te nije razvidan niti objektivan kriterij promjene kamatne stope odlukom banke, podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a što sve čini takve ugovorne odredbe ništetnim sukladno čl. 270 ZOO-a. Izvršena je konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu od 25. siječanj 2016. ali , pravo tužitelja na isplatu da nije prestalo, i dodatak ugovoru da prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora Tuženik kao banka u trgovačkom sporu pravomoćnom presudom posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (potvrđena presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kada je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom i internim aktima banke, a da prije nije pojedinačno pregovarao te utvrdio parametre i metode i time došlo neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, tuženik je u Ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, nije pojedinačno pregovarao i utvrdio točne parametre i metodu izračuna koja utječe na odluku kreditora o promjeni stope prije i u vrijeme zaključenja ugovora, a što da je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Kredit da je podignut kao potrošački kredit. Tuženik da je povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao korisnika kredita jer je koristio nepoštenu ugovornu odredbu. Ovo jer da je tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe te nije prethodno tužitelja kao potrošača informirao u cijelosti o svim parametrima što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predlaže utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, kao i isplatu razlike više plaćene kamate temeljem ništetne ugovorne odredbe (prvo kao stupnjevita tužbe), i predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, glede osnova i visine tužbenog zahtjeva, te smatra da je tužbeni zahtjev kao u tužbi nedopustiv, jer nije postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. ZPP-a. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“). Potpisom ugovora stranke su nedvojbeno izrazile volju u pogledu promjenjive kamatne stope, a ne može se zahtijevati isto kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa. Građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno su ušli u rizik promjene kamatne stope. Tuženik nije imao zakonske obveze definirati parametre promjenjivosti kamatne stope do izmjene ZPK iz 2013. Svi elementi koji su utjecali na cijenu kredita javno su dostupni i nisu proizvoljni već se stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima koji su izvan nadzora tuženika. Tužitelj nije imao pitanja niti ušao u pregovore ukoliko je imao dvojbi i nejasnoća. Sud Europske Unije da je u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ koja predstavlja krovni akt Europske Unije na području zaštite potrošača (presuda CAMINO posl.br. C618/10) zauzeo stav da nacionalni sudovi nisu ovlašteni na intervenciju u sadržaj ugovornog odnosa već da je na nacionalnim zakonodavstvima da otklone obvezujući učinak nepoštenih odredbi za potrošače. Tužitelj da je skladu s praksom suda EU kao potrošač definiran kao dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, te se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja. Osporava tijek zakonske zatezne kamate jer tuženik nije nepošten. Obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je detaljno regulirano provođenje konverzije s njenim neupitnim učinkom na razrješenje parničnih postupaka u tijeku, u konkretnoj situaciji na tužitelju je teret dokaza na okolnost koje „preplaćene“ iznose tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, a koji su tužitelju uračunati prilikom konverzije, nedvojbeno ne može opstati niti biti osnovan. Tužitelj da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK/15), ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Ističe kako je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca koja predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu u kojem se drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, te je na taj način stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. U konverziji su sve preplate po osnovi preplaćenih kamata (kao posljedicu djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR. Kako je restitucija izvršena po sili zakona, postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi predmetne tužbe). Pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila su ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama. Od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Za odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu tužitelj nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra da te odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka s retroaktivnim učinkom kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Obveza tuženika da tužitelju ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, određena je prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor! Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK/15, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK/15, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda. Tuženik ističe kako ZID ZPK/15 vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je Dodatak/Aneks o konverziji izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena u mehanizam konverzije, pri čemu je do sklapanja aneksa došlo na temelju informiranog pristanka korisnika kredita, u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Ništetna ugovorna odredba da se može nadomjestiti voljom ugovornih stranaka, kao i na temelju prisilnog propisa, Aneks da ima retroaktivan učinak. Ističe prigovor radi prijeboja. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, Ugovor o kreditu broj 306-395/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. svibnja 2005., potvrđen kod javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, broj:

OU- 1041/2005, dana 24. svibnja 2005., sklopljen između tužiteljice SNO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Addiko Bank d.d.,OIB: 1403633877, Slavonska avenija 6, Zagreb, čiji je raniji naziv bio Hypo Alpe Adriabank d.d., Zagreb, specifikacija isplate kredita, saslušanje tužitelja kao stranke, Aneks br. 1, otplatna tablica, pregled uplata po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković, kao i dopunu nalaza i mišljenja,

4. Podneskom od 8. listopada 2025. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke dipl.oec. Dijane Tomljanović- Butković, sve pobliže opisano kao u točki II. i V. izreke ove presude, dok je tuženik podneskom od 10. srpanj 2025. uredio prigovor radi prijeboja pobliže opisano kao u točki III. izreke ove presude.

5. Imajući u vidu da je na sastanku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH pod brojem Su-IV-162/21 odlučeno među ostalim da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u chf dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, te da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je dopustio preinaku tužbe.

6. Odredbom čl. 190 st. 2 ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2 da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud dopustio takvu preinaku tužbe i riješio kao u izreci rješenja, sukladno čl. 190. st. 3 ZPP-a.

7. Na temelju spisu priležeće dokumentacije i to ugovora o kreditu broj 306- 395/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. svibnja 2005., potvrđenog kod javnog bilježnika Marije Grozdanić- Dekleva iz Rijeke, broj: OU- 1041/2005, dana 24. svibnja 2005., sklopljenog između tužiteljice SNO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], B [adresa], i tuženika Addiko Bank d.d.,OIB: 1403633877, Slavonska avenija 6, Zagreb, čiji je raniji naziv bio Hypo Alpe Adriabank d.d., Zagreb,a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je;

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o kreditu na iznos od 33.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, rok vraćanja 240 mjeseci,

- da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i iznosila je 3,99%, godišnje i da se može mijenjati u skladu sa važećim odlukama banke,

- da je 25. siječanj 2016 zaključen Aneks br. 1 ugovora o kreditu radi usklađenja sa ZID ZPK kojim se utvrđuje nedospjela glavnica kredita u iznosu od 14.068,75 eura, a koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9 tog Aneksa

- da ugovor jest konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju u euro s danom 30. rujan 2015.

- radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem, na koji matematički izračun, po izvršenim pisanim očitovanjima i dopuni nalaza i mišljenja, niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi te ovaj sud isti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke, odnosno tuženik osporava zadaću vještaku jer da je trebalo usporediti stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi se primijenila kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite

- da u nalazu i mišljenju vještak utvrđuje da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujan 2015.,

- da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 2.263,81 EUR (tab. 3, st. 7 do 9). Manje plaćena kamata iznosi 144,03 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 2.119,78 EUR.

- da je konverzijom utvrđena preplata od 272,73 EUR, odnosno 2.083,34 HRK, ili 276,51 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab.4).

- da zatezna kamata na preplatu kamate do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 1.502,79 EUR (tab. 1, st. 3) , odnosno da zatezna kamata na neto preplatu kamate ( razlika pozitivne i negativne pretplate) do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 1.469,15 EUR.

- da nakon prijeboja preplate u konverziji i razlike glavnice preostaje 8.113,67 HRK, odnosno 1.076,87 EUR razlike glavnice (tab. 3).

- da se pretplata u konverziji računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po chf kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, pa da se može utvrditi da su preplata kamate i tečaja uzete u obzir

- da provedbom konverzije tužiteljeva obveza nije svedena na iznos prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi,

- da je čl. 9 Aneksa br. 1 ugovoreno da se početno utvrđen otplatni plan osnovnog ugovora u CHF zamjenjuje novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli EUR, a koji otplatni plan potpisnici prihvaćaju potpisom Aneksa br. 1

- da je konverzija provedena u skladu s ZIDZPK/15,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o načinu i metodologiji promjene kamatne stope,

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru,

8. Nije sporno da je

- u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i u skladu s pravilima struke, utvrđeno je

- da iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir,

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

10. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 8. listopada 2025. osnovan u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke iz osnovnog ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatu razlike više plaćene kamate zbog ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja Aneksa br. 1. (neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, u visini od 2.119,78 eura kako to traži tužitelj) sve pobliže opisano kao u točki I i II. izreke presude , dok nije osnovan zahtjev za isplatu nakon prijeboja preplate u konverziji razlike glavnice u iznosu od 1.076,87 EUR. Također, nije osnovan niti prigovor radi prijeboja koji ističe tuženik.

11. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

12. Iako je u konkretnom slučaju između stranka sklopljen Aneks kojim je izvršena konverzija tužiteljevog kredita iz CHF u kredit vezan uz valutu EUR, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013), tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na ime ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu (kamata).

13. Ovo iz razloga jer je kogentnom odredbom čl. 327 ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba time da je odredbom čl. 328 ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi dok je prema odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora time da ništetnost neke odredbe ugovora kako je to propisano odredbom čl. 324 st. 1 ZOO-a ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te kako ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora, to tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu pretplate, i utvrđenje ništetnosti među strankama sklopljenog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope unatoč činjenici što je sklopljen Aneks br. 1 ugovora o kreditu.

15. Iako je u konkretnom slučaju sporazumom stranaka izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR nakon stupanja na snagu ZIDZPK-a, isto nije od odlučnog značenja za tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari u dijelu kojem zahtjeva isplatu. Ovo iz razloga jer tužitelj po ocjeni ovoga suda time nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje bilo ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u ovom postupku, niti je izgubio pravo na potpunu restituciju u situaciji kao što je konkretna kada su dijelovi ugovora o kreditu sklopljenog između stranka ništetni, te kada sklopljenim Dodatkom potpuna restitucija nije provedena a pravo na koju restituciju tužitelju pripada temeljem odredi ZOO-a a sve kao posljedicu ništetnosti predmetnog Ugovora.

16. Ovo osobito kada se ima u vidu utvrđenje vještaka u ovom postupku da prilikom zaključenja Aneksa br. 1 ugovora o kreditu, provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetna odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), Međutim, stav je ovog suda da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu zaključenja ugovora o kreditu s ništetnim ugovornim odredbama.

17. Pored toga, niti odredbe sklopljenog Aneksa br. 1 ugovora o kreditu ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope, kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi, a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih.

18. Stoga, unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciju tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Aneksom br. 1 ugovora o kreditu izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Unatoč zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog ugovora iz chf u euro, po stavu ovog suda tužitelj ima pravo te pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, te ima pravo do dana konverzije zahtijevati od tuženika povrat onih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora.

19. Naime, stav je ovog suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu restituciju u situaciji kada je, kao u ovom slučaju, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu , valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukama banke, neovisno od toga što je dobrovoljno pristupio zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu. Ovaj sud je stava da bi tužitelj kao potrošač bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na potrošače koji nisu izvršili konverziju ugovora sukladno ZID ZPK, a u kojem slučaju je utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i potrošači ostvarili pravo na povrat preplaćenih iznosa.

20. Opisani stav po mišljenju ovog suda, potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kada utvrđuje da prilikom provođenja i promjene konverzije u Aneksu br. 1 ugovora o kreditu se pretplata u konverziji računa na sasvim drugi način, i nema veze s pretplatom kamate i tečaja po osnovi kredita u chf u odnosu na početne uvjete, odnosno jer ocjenom nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud utvrđuje da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

21. Odredbom čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje ZPK) propisano je načelo konverzije kredita te je tom odredbom propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok odredba čl. 19.c ZPK-a propisuje način izračuna konverzije kredita.

22. Unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj sukladno odredbama ZPK-a samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciji tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. unatoč tome što je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora kojim je tuženik izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

23. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka, već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu , te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz ništetnih ugovornih odredbi nije bilo te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

24. Ovo iz razloga jer niti odredbe ZID ZPK-a niti odredbe sklopljenog Dodatka Ugovora izrijekom ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF, kao što je Ugovor sklopljen između stranka nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih napose uzimajući okolnost da je ZID ZPK/15 stupio na snagu prije nego što je presuda u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna, već je glavni motiv navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je konverzija u tom pravcu i provedena. Stoga unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj sukladno odredbama ZID ZPK-a samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciji tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Dodatkom Ugovora kojim je tuženik izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR

25. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

26. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

27. Iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da je ugovor o kreditu zaključila kod tuženika budući da joj je ponuđen kao najpovoljniji proizvod, dakle bez jamca, a i vrlo brzo je bila realizacija kredita. Novčana sredstva utrošila je u adaptaciju kuće u [adresa] a što je bila starina njene majke i na kojoj se urušio krov pa je to trebalo sanirati. Nikada da se ta nekretnina nije koristila za iznajmljivanje u turističke svrhe ili za dugoročni najam, već istu koristi isključivo za vlastite osobne potrebe, a istu je naslijedila kao vlasnik iza majke. Nikada nije bila u toj nekretnini u [adresa] prijavljena niti pravna osoba niti obrt. Ugovor o kreditu je pročitala te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nitko nije pojasnio o čemu ovisi promjena te stope koji su parametri za promjenu i kako će se mijenjati. Bila je u banci možda u dva navrata vezano za zaključenje tog ugovora. Prvo je plaćala obrok 900,00 kn a isti je porastao na 1.500,00 kn. Na poziv banke zaključila je aneks te mislim da je neka sitna pretplata utvrđena tim aneksom. Kredit je zatvorila 2016. Plaćala je net bankingom ili uplatnicom rate kredita.

28. Na upit pun. tuženika je li joj poznata s obzirom na struku razlika između promjenjive i fiksne kamatne stope, odg. da je likvidator te da nema doticaja sa ovom problematikom, na daljnji upit je li joj uručen otplatni plan prilikom zaključenja ugovora o kreditu, odg. da jest, i da je ona potpisala sve što joj je banka predočila na potpis.

29. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

30. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

31. Upravo iz iskaza tužitelja kao stranke u ovom postupku, ovaj sud utvrđuje da je ugovor o kreditu kupljen u svrhu adaptacije naslijeđene nekretnine, odnosno da je nekretnina adaptirana sredstvima ugovora o kreditu. Dakle, proizlazi iz iskaza tužitelja da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu renovacije krova nekretnine, a ne bavljenja zanimanjem i poslovnom aktivnosti tužitelja, radi obavljanja poslovne djelatnosti, ili iznajmljivanjem.

32. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nekretninu koristi radi zadovoljenja vlastitih potreba, proizlazi da je ugovor o kreditu prije svega potrošačke naravi, te se po ocjeni ovog suda, tužitelj može smatrati potrošačem u smislu odredbe ZZP/03-a. Stoga se može u ovom postupku pozivati na presude donesene u postupcima po kolektivnoj tužbi.

33. Naime, status i pojam potrošača Sud EU određuje objektivno, što znači da ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže i funkcionalno, a to znači da se stranke trebaju promatrati s obzirom na njihovo svojstvo, odnosno njihovu funkciju, tako što treba ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije.

34. Pored toga, osoba, može imati više uloga tj. ista osoba može djelovati u svojstvu potrošača u okviru određenih poslova i u svojstvu proizvođača ili pružatelja u okviru nekih drugih, pa je stoga Sud EU "svrhu ugovora" uzeo kao kriterij za razgraničenje potrošačkog od trgovačkog ugovora.

35. U postupku je utvrđeno da tužitelj koristi nekretninu prije svega za vlastite potrebe, ne za iznajmljivanje, a potrošački ugovor određuje se kao onaj ugovor koji je sklopljen u svrhu zadovoljenja vlastitih individualnih potreba u smislu privatne potrošnje. Stoga, po ocjeni ovog suda ugovor o kreditu jest potrošački ugovor, jer tuženik nije s uspjehom osporio da njegova svrha nije trgovačkog odnosno profesionalnog karaktera.

36. S obzirom da je nekretnina koja je renovirana sredstvima kredita, prvenstveno korištena za osobne potrebe tužiteljice, zatim da je tužiteljica obveze po kreditu otplaćivala internet bankarstvom, da nekretnina- kuća u [adresa] nikada nije dana u najam, opisane objektivne okolnosti upućuju sud na zaključak da je nekretnina koja je stečena nasljeđivanjem korištena u privatne osobne svrhe tužiteljice kao potrošača, te da se nije radilo o kreditu koji je imao poslovnu svrhu, pa stoga ovaj sud ocjenjuje da se radi o potrošačkom ugovoru

37. U odnosu na visinu zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke dipl. oecc. Dijane Tomljanović-Butković, te je tužitelj uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

38. Na nalaz i mišljenja primjedbe nisu imali niti pun. tužitelja niti pun. tuženika (matematički dio), pa je sud nalaz prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan u skladu s pravilima struke. U odnosu na primjedbe tuženika vezano uz zadaću vještaka, ovaj sud nalazi da je takav prigovor neosnovan, jer je zadaća vještaku dana na način da se utvrdi razlika pretplate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, pa ne dolazi u primjenu usporedba sa kunskim kreditom, kako to neosnovano smatra tuženik.

39. Navedeni ugovor o kreditu zaključen je 23. svibnja 2005., pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

40. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

41. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

42. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

43. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

44. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

45. Polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH od 16. srpnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 ovaj sud utvrđuje da se prije sklapanja ugovora o kreditu o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

46. Kako se o toj odredbi nije pregovaralo prije potpisivanja istog, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o tipskom standardnom ugovoru o kreditu te da se o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke nije pregovaralo, to tuženik nije dokazao da je jasno i razumljivo predočio tužitelju sve parametre prije zaključenja Ugovora o kreditu iz kojih bi bila razvidna formula po kojoj se kamatna stopa mijenja. Kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja kao stranke, tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke. Utvrđeno je i to da je među strankama zaključeni ugovor standardni, tipski ugovor sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane banke, kako to u konačnosti proizlazi iz iskaza tužitelja, a što je u konačnosti vidljivo i iz sadržaja Ugovora.

47. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne predstavlja dokaz činjenice da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo te okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora.

48. Slijedom naprijed iznijetog tuženik nije dokazao da se je po odredbi među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa pregovaralo te nije dokazao da je tuženik kao banka tj. kao trgovac te jača ugovorna strana, prije sklapanja Ugovora i u vrijeme sklapanja Ugovora kao trgovac, informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti teret kojih dokaza je ležao na istom.

49. Načelo konverzije te načelo navedenog Zakona bio je da se položaj potrošača te korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka , već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu , te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz Ugovora o kreditu ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

50. Sklopljenim Dodatkom Ugovora tužitelj je izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Kako iznosi razlike pretplaćene kamate nisu nadoknađeni te nisu vraćeni tužitelju te mu nisu priznati u provedenom konverzijom u situaciji kao što je konkretna kada su ništetne odredbe u Ugovoru o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivosti kamatna stope to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st.1. ZOO-a u obvezi tužitelju naknaditi iste, pa je tužbeni zahtjev tužitelja konačno preciziran te određen nakon provedenog financijskog vještačenja za utvrđenje ništetnim, te isplatu predmetnih iznosa valjalo prihvatiti te odlučiti kao u toč. I. II. izreke presude, sve pozivom na odredbu čl. 323.st.1. ZOO-a.

51. Tužitelj je konačno preciziranim zahtjevom zatražio isplatu pretplate kamatne stope, ali kao neto preplatu kamate, odnosno kao razliku više i manje plaćene kamate, u iznosu od 2.119,78 EUR, dakle konačno postavljeni tužbeni zahtjev postavljen je na način da je tužitelj uzeo u obzir manje plaćenu kamatu u iznosu od 144,03 EUR ( za koji iznos tuženik ističe prigovor radi prijeboja).

52. Odredbom čl. 29. st 1 ZOO-a propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

53. Kako je odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 6. Ugovora, ništetna te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Prema konačno uređenom zahtjevu tužitelja, osnovano potražuje isplatu iznosa od 2.119,78 eura s kamatom od 1. listopada 2015. do dana namirenja.

54. Odredbom čl. 2. st 1 ZPP-a propisano je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, pa je sud prihvatio konačno uređen tužbeni zahtjev tužitelja ( i u odnosu na glavni dug, i u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate)

55. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a. Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio predmetni Ugovor o kreditu, a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2014. to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.

56. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

57. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu ovome sudu 13. lipnja 2019. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

58. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.

59. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž- 666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj.

60. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se , bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostrano obveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari."

61. Ovaj sud ocjenjuje da nije osnovan prigovor prijeboja koji u postupku ističe tuženik. U razdoblju u odnosu na koje tuženik ističe prigovor radi prijeboja, tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

62. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

63. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao kamatu po stopi nižoj od početno ugovorene. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po nižoj kamatnoj stopi od početno ugovorene, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama banke, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču.

64. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

65. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 144,03 eura, valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke presude.

66. Pri tome se ističe da, budući da je tužitelj već umanjio tražbinu po osnovi preplaćene kamate koju potražuje, upravo za iznos tzv negativne kamate, te kako tužitelj može slobodno disponirati svojim zahtjevom sukladno odredbi čl. 3. st 1 ZPP-a koja propisuje da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku postupka, i st 2 da se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se, sud je prihvatio konačno postavljeni zahtjev tužitelja osnovanim.

67. Međutim, sud je prigovor prijeboja odbio kao neosnovan iz istih razloga, jer je tužiteljev potraživanje već smanjio za iznos od 144,03 eura, pa je time tuženikov prigovor prijeboja za iznos tuženikove tražbine postao neosnovan. Stoga je prigovor prijeboja valjalo odbiti kao neosnovan i presuditi kao u točki III. izreke presude.

68. Po ocjeni ovog suda, ugovor o kreditu ne bi prerastao u ugovor sa fiksnom kamatom stopom, pa da tužitelj više ne uživa zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope koja važi za kredite sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Sud je usvojio zahtjev samo u dijelu u kojem je takva mogućnost jednostrane promjene kamatne stope prepuštena tuženiku (na štetu potrošača), jer se o tome nije pregovaralo, nema jasnih i razumljivih kriterija načina promjene stope, a osobito jer to uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Ovaj sud smatra da izračun visine tražbine tužitelja sukladno početno ugovorenoj kamatnoj stopi, ne znači da je kamata ugovorena kao fiksna, i da je sud intervenirao u ugovorni odnos stranaka. Kamatna stopa koja je ponuđena tužiteljici kao potrošaču od strane tuženika kao kreditora prilikom zaključenja ugovora o kreditu, je jasna i određena, prihvaćena od obije govorne strane. Sud u ovom postupku ocjenjuje ništetnim kasnije izmjene kamatne stope, i nije ovlašten intervenirati u ugovorni odnos stranaka na način da određuje kamatnu stopu u nekoj sasvim drugoj visini od one o kojoj stranke nisu međusobno pregovarale, i time zadire u sadržaj odredbi ugovora o kreditu. Stoga je stav suda, da je ispravno vještak utvrdio visinu tražbine u skladu s početno ugovorenom kamatnom stopom, te sud ne prihvaća prigovor tuženika u tom dijelu. Isto tako, u situaciji kada je vjerovnik samostalno ponudio potrošaču smanjenje kamatne stope, ocjena je ovog suda da time nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, pa da bi takva odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna.

69. Konačno, tužitelj potražuje i nakon prijeboja preplate u konverziji i razliku glavnice u iznosu od 1.076,87 EUR (tab. 3), u varijanti 1 dopunskog nalaza i mišljenja, ali koji zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga kako slijedi.

70. Po ocjeni ovog suda, tužitelju ne pripada pravo na isplatu nakon prijeboja preplate u konverziji i razliku glavnice u iznosu od 1.076,87 EUR

71. Sud pri tome polazi od utvrđenja da su stranke zaključenju Aneksa br. 1 pristupile sporazumno i dobrovoljno, s time da je dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK koji predstavlja prisilan propis.

72. Obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK, određena je prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužitelj je prihvatio ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, kao takav izaziva pravne učinke.

73. Iz sadržaja Aneksa br. 1 ovaj sud zaključuje da su odredbe o predmetu obveze transparentne, lako razumljive i uočljive, te ne ostavljaju nikakvu dvojbu o visini glavnice koju tužitelj mora vratiti tuženiku, niti visini anuiteta koju mora plaćati mjesečno u otplati kredita, odnosno o iznosu na ime manje uplaćenog iznosa iz čl. 1 ZIP ZPK-a.

74. Naime, tužitelj nije dokazao da bi odredbe Aneksa br. 1 u tom dijelu bile netransparentne i nerazumljive, ili da ne bi bile uočljive, pa ih ovaj sud ne nalazi ništetnim, protivno tvrdnji tužitelja.

75. U tužbi tužitelj zapravo ne iznosi razloge zbog kojih bi Aneks Ugovora o kreditu bio djelomično ništetan u odredbama dijelova članaka kojima je utvrđen iznos glavnica kredita, iznos anuiteta kroz ugovoreno razdoblje otplate, otplatni plan, te da Aneks br. 1 nije zaključen dobrovoljno i sporazumno, pa je sud te odredbe ispitao jesu li sukladne članku 322. stavka 1. ZOO-a, kojim je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO), ovaj sud ne nalazi da bi Aneks br. 1 u odnosu na navedene odredbe ugovora smislu članka 322. stavka 1. ZOO bio ništetan, ili da bi tužitelj dokazao da Aneks br 1 nije zaključen dobrovoljno.

76. Ispitivanjem Aneksa br.1 u odnosu na naveden odredbe članaka. ovaj sud nije našao da bi isti bio nepošten u odnosu na predmet ugovora i u odnosu na visinu ugovorenih anuiteta u smislu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj:

Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022– koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Aneksa br. 1 - dalje u tekstu: ZZP/14)....... u dijelu kojim su uređene nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, odnosno ništetan u tom dijelu sukladno članku 55. stavku 1. ZZP/14. Prema odredbi članka 52. ZZP/14 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Istu odredbu sadrži i članak 296. stavak 3. ZOO-a.

77. Kako dakle, odredbe Aneksa br 1 nisu utvrđene ništetnim, pa niti u odnosu na odredbu o otplati glavnice, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj neosnovano zahtijeva nakon prijeboja preplate u konverziji i razliku glavnice u iznosu od 1.076,87 eura, te je u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti i presuditi kao u točki V. izreke presude.

78. Samo podredno, stav je ovog suda da bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na preplaćenu razliku zakonske zatezne kamate zbog ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke, i to obračunatu zakonsku zateznu kamatu na preplaćene iznose razlike kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana izvršene konverzije u iznosu od 1.502,79 EUR (tab. 1, st. 3 dopunskog nalaza i mišljenja. Međutim, takav zahtjev tužitelj nije postavio konačno preciziranim zahtjevom, a sud odluku donosi sukladno čl. 2. st 1 ZPP-a.

79. Imajući u vidu da je tužitelj djelomično uspio u sporu sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja, zatim da se radi o sporu nastalom u postupku zaštite potrošača, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), tužitelju je sukladno čl. 154. st 5 ZPP-a priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na tri ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 8. listopad 2025 u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 8. siječanj 2025 i 13. listopada 2025 u iznosu od 50,00 eura svaki (Tbr. 8. t. 3 Tarife), uvećano za pdv 25% ( 325,00 eura), , a u cijelosti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 550,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 2.175,00 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IX. izreke presude.

80. Sud je odmjerio tužitelju parnični trošak u cijelosti, sukladno odredbi čl. 154. st 5 ZPP-a, jer je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev glede visine, a imajući u vidu legitimna očekivanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe. Naime, imajući u vidu ( Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), i to čl. 6 prema kojoj svaka stranka ima pravo na pristup sudu, da je tužitelj radi ostvarenja svojeg prava na novčanu naknadu od tuženika morao ustati tužbom pred sudom, da je tuženik tijekom postupka osporavao kako visinu, tako i osnovanost zahtjeva tužitelja, da je u vezi sa zahtjevom tužitelja održano tri ročišta, i izveden dokaz financijskim vještačenjem, ovaj sud ocjenjuje opravdanim trošak tužitelja kako je odmjeren ovom presudom. Kako bi ostvario svoj zahtjev, tužitelj je morao ustati tužbom, te su po ocjeni ovog suda opravdani troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, jer u protivnom ne bi došlo do donošenja obvezujuće sudske odluke. Kako tužitelj ima pravo i na nadoknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji troškovi su po stavu suda u cijelosti opravdani, po ocjeni ovog suda osnovan je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka u cijelosti, jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, slijedom čega je sud odlučio kao u točki IV. izreke presude.

81. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao previsoko postavljenim i budući podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka, sud je odbio previsoko postavljen zahtjev tužitelja. Stoga je valjalo presuditi kao u točki V. izreke presude.

U Rijeci 19. studeni 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika