Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-3446/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bojani Pavković, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkishe bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&Partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 14. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 19. studeni 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 8. stavku 2. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103241089 od 8. studeni 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-2043/06 dana 11. studeni 2006., a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d.Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.698,78 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 29,90 eur od 01.02.2008. godine

- na iznos od 29,90 eur od 01.03.2008. godine

- na iznos od 29,90 eur od 14.04.2008. godine

- na iznos od 29,90 eur od 08.05.2008. godine

- na iznos od 29,89 eur od 01.06.2008. godine

- na iznos od 29,89 eur od 01.07.2008. godine

- na iznos od 29,88 eur od 01.08.2008. godine

- na iznos od 29,88 eur od 01.09.2008. godine

- na iznos od 29,87 eur od 01.10.2008. godine

- na iznos od 29,87 eur od 01.11.2008. godine

- na iznos od 29,87 eur od 01.12.2008. godine

- na iznos od 29,86 eur od 01.01.2009. godine

- na iznos od 29,85 eur od 01.02.2009 godine

- na iznos od 29,85 eur od 01.03.2009. godine

- na iznos od 29,85 eur od 01.04.2009. godine

- na iznos od 50,50 eur od 01.05.2009. godine

- na iznos od 50,49 eur od 01.06.2009. godine

- na iznos od 50,49 eur od 01.07.2009 godine

- na iznos od 50,47 eur od 01.08.2009. godine

- na iznos od 50,47 eur od 01.09.2009. godine

- na iznos od 50,46 eur od 01.10.2009. godine

- na iznos od 50,46 eur od 01.11.2009. godine

- na iznos od 50,45 eur od 01.12.2009 godine

- na iznos od 50,44 eur od 01.01.2010. godine

- na iznos od 50,43 eur od 01.02.2010. godine

- na iznos od 50,42 eur od 01.03.2010. godine

- na iznos od 50,41 eur od 01.04.2010. godine

- na iznos od 50,41 eur od 01.05.2010. godine

- na iznos od 50,39 eur od 01.06.2010. godine

- na iznos od 50,38 eur od 01.07.2010. godine

- na iznos od 50,37 eur od 01.08.2010. godine

- na iznos od 50,36 eur od 01.09.2010. godine

- na iznos od 50,35 eur od 01.10.2010. godine

- na iznos od 35,83 eur od 01.11.2010. godine

- na iznos od 35,82 eur od 01.12.2010. godine

- na iznos od 35,81 eur od 01.01.2011. godine

- na iznos od 35,80 eur od 01.02.2011. godine

- na iznos od 35,78 eur od 01.03.2011. godine

- na iznos od 35,77 eur od 01.04.2011. godine

- na iznos od 35,77 eur od 01.05.2011. godine

- na iznos od 18,47 eur od 01.06.2011. godine

- na iznos od 18,47 eur od 01.07.2011. godine

- na iznos od 18,46 eur od 01.08.2011. godine

- na iznos od 18,45 eur od 01.09.2011. godine

- na iznos od 18,44 eur od 01.10.2011. godine

sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 7. stavku 10. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103241089 od 08. studeni 2006.. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-2043/06 dana 11. studeni 2006., a koja glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d.Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.355,27 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke na iznose kako slijedi:

- na iznos od 20,93 eur od 01.11.2008. godine

- na iznos od 25,18 eur od 01.01.2009. godine

- na iznos od 26,91 eur od 01.02.2009 godine

- na iznos od 28,66 eur od 01.03.2009. godine

- na iznos od 23,44 eur od 01.04.2009. godine

- na iznos od 24,13 eur od 01.05.2009. godine

- na iznos od 18,17 eur od 01.06.2009. godine

- na iznos od 11,18 eur od 01.07.2009 godine

- na iznos od 14,05 eur od 01.08.2009. godine

- na iznos od 19,11 eur od 01.09.2009. godine

- na iznos od 14,19 eur od 01.10.2009. godine

- na iznos od 13,57 eur od 01.11.2009. godine

- na iznos od 0,18 eur od 19.11.2009. godine

- na iznos od 18,68 eur od 01.12.2009. godine

- na iznos od 0,59 eur od 09.12.2009. godine

- na iznos od 0,13 eur od 18.12.2009. godine

- na iznos od 23,24 eur od 01.01.2010. godine

- na iznos od 1,12 eur od 19.01.2010. godine

- na iznos od 26,95 eur od 01.02.2010. godine

- na iznos od 3,36 eur od 22.02.2010. godine

- na iznos od 28,92 eur od 01.03.2010. godine

- na iznos od 39,42 eur od 01.04.2010. godine

- na iznos od 0,07 eur od 02.04.2010. godine

- na iznos od 36,57 eur od 01.05.2010. godine

- na iznos od 0,72 eur od 07.05.2010. godine

- na iznos od 38,58 eur od 01.06.2010. godine

- na iznos od 1,50 eur od 10.06.2010. godine

- na iznos od 65,53 eur od 01.07.2010. godine

- na iznos od 2,11 eur od 05.07.2010. godine

- na iznos od 61,60 eur od 01.08.2010. godine

- na iznos od 84,49 eur od 01.09.2010. godine

- na iznos od 73,14 eur od 01.10.2010. godine

- na iznos od 61,44 eur od 01.11.2010. godine

- na iznos od 89,82 eur od 01.12.2010. godine

- na iznos od 104,29 eur od 01.01.2011. godine

- na iznos od 93,46 eur od 01.02.2011. godine

- na iznos od 95,29 eur od 01.03.2011. godine

- na iznos od 1,39 eur od 07.03.2011. godine

- na iznos od 83,34 eur od 01.04.2011. godine

- na iznos od 4,15 eur od 07.04.2011. godine

- na iznos od 83,65 eur od 01.05.2011. godine

- na iznos od 5,59 eur od 06.05.2011. godine

- na iznos od 105,19 eur od 01.06.2011. godine

- na iznos od 8,13 eur od 09.06.2011. godine

- na iznos od 115,92 eur od 01.07.2011. godine

- na iznos od 1,93 eur od 08.07.2011. godine

- na iznos od 149,36 eur od 01.08.2011. godine

- na iznos od 144,89 eur od 01.09.2011. godine

- na iznos od 120,12 eur od 01.10.2011. godine

- na iznos od 114,34 eur od 01.11.2011. godine

- na iznos od 112,68 eur od 01.12.2011. godine

- na iznos od 118,81 eur od 01.01.2012. godine

- na iznos od 125,66 eur od 01.02.2012. godine

- na iznos od 125,82 eur od 01.03.2012. godine

- na iznos od 121,54 eur od 01.04.2012. godine

- na iznos od 119,88 eur od 01.05.2012. godine

- na iznos od 3,08 eur od 09.05.2012. godine

- na iznos od 118,73 eur od 01.06.2012. godine

- na iznos od 6,91 eur od 08.06.2012. godine

- na iznos od 123,08 eur od 01.07.2012. godine

- na iznos od 119,95 eur od 01.08.2012. godine

- na iznos od 3,32 eur od 08.08.2012. godine

- na iznos od 117,81 eur od 01.09.2012. godine

- na iznos od 3,05 eur od 03.09.2012. godine

- na iznos od 113,98 eur od 01.10.2012. godine

- na iznos od 2,13 eur od 10.10.2012. godine

- na iznos od 117,34 eur od 01.11.2012. godine

- na iznos od 4,29 eur od 09.11.2012. godine

- na iznos od 115,27 eur od 01.12.2012. godine

- na iznos od 7,64 eur od 06.12.2012. godine

- na iznos od 120,00 eur od 01.01.2013. godine

- na iznos od 3,26 eur od 11.01.2013. godine

- na iznos od 115,32 eur od 01.02.2013. godine

- na iznos od 118,43 eur od 01.03.2013. godine

- na iznos od 0,06 eur od 05.03.2013. godine

- na iznos od 1,87 eur od 08.03.2013. godine

- na iznos od 118,10 eur od 01.04.2013. godine

- na iznos od 0,59 eur od 09.04.2013. godine

- na iznos od 3,12 eur od 10.04.2013. godine

- na iznos od 113,10 eur od 01.05.2013. godine

- na iznos od 5,52 eur od 10.05.2013. godine

- na iznos od 103,59 eur od 01.06.2013. godine

- na iznos od 6,63 eur od 10.06.2013. godine

- na iznos od 106,73 eur od 01.07.2013. godine

- na iznos od 110,97 eur od 01.08.2013. godine

- na iznos od 113,74 eur od 01.09.2013. godine

- na iznos od 0,15 eur od 04.09.2013. godine

- na iznos od 121,35 eur od 01.10.2013. godine

- na iznos od 117,24 eur od 01.11.2013. godine

- na iznos od 116,96 eur od 01.12.2013. godine

- na iznos od 2,13 eur od 04.12.2013. godine

- na iznos od 120,58 eur od 01.01.2014. godine

- na iznos od 101,54 eur od 01.02.2014. godine

- na iznos od 104,01 eur od 01.03.2014. godine

- na iznos od 102,74 eur od 01.04.2014. godine

- na iznos od 100,27 eur od 01.05.2014. godine

- na iznos od 99,16 eur od 01.06.2014. godine

- na iznos od 99,65 eur od 01.07.2014. godine

- na iznos od 102,75 eur od 01.08.2014. godine

- na iznos od 105,92 eur od 01.09.2014. godine

- na iznos od 105,64 eur od 01.10.2014. godine

- na iznos od 107,23 eur od 01.11.2014. godine

- na iznos od 109,52 eur od 01.12.2014. godine

- na iznos od 108,59 eur od 01.01.2015. godine

- na iznos od 109,89 eur od 01.02.2015. godine

- na iznos od 109,89 eur od 01.03.2015. godine

- na iznos od 109,89 eur od 01.04.2015. godine

- na iznos od 109,89 eur od 01.05.2015. godine

- na iznos od 109,89 eur od 01.06.2015. godine

- na iznos od 109,89 eur od 01.07.2015. godine

- na iznos od 109,89 eur od 01.08.2015. godine

- na iznos od 109,89 eur od 01.09.2015. godine

V. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 10. stavku 2. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103241089 od 08. studeni 2006.. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-2043/06 dana 11. studeni 2006., a koja glasi: „Za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrat.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"VI.I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.631,28 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 30. rujna 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe

VI.II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5103241089 od 10. veljače 2016. solemniziran od strane javnog bilježnika Marine Sablić-Dorčić pod posl. br. OV-822/16 dana 10. veljače 2016. u dijelu:

- odredbe čl. 5. st. 2., i to njezinom dijelu koji glasi: „iznose 67.769,11 EUR (šedesetsedamtisućasedamstošezdesetdevet i jedanaest/100 EUR)"

- odredbe čl. 5. st. 3., i to njezinom dijelu koji glasi: „iznose 1.658,79 EUR (tisućušestopedesetosam i sedamdesetdevet/100 EUR)“

- odredbe čl. 7. st. 2., i to njezinom dijelu koji glasi: „iznosu od 68.944,98 EUR(šezdesetosmatisućadevetstočetrdesetčetri i devedesetosma/100 EUR)“

- odredbe čl. 8. st. 1., i to njezinom dijelu koji glasi: „Iznos obroka = 405,29

EUR (četristopet i dvadesetdevet/100 EUR “

- odredbe čl. 9. st. 2. koja glasi: "Korisnik kredita i ostali potpisnici ovog aneksa izjavljuju da im je Banka uručila novi Otplatni plan iz prethodnog stavka u kojem su određeni i uvjeti kredita s dospijećem svakog obroka, te da ga prihvaćaju."

- odredbe čl. 12. st. 2. koja glasi: „Korisnik kredita i ostali potpisnici ovog aneksa potvrđuju da su u cijelosti suglasni sa svim odredbama ovog Aneksa i Osnovnog ugovora u CHF i njihovim sastavnim dijelovima iz prethodnog stavka ovog članka.“

VI.III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.430,46 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 30. rujna 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 271,56 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,, na iznose kako slijedi:

− EUR 0,07 od 02.12.2006.pa do isplate,

− EUR 10,47 od 02.01.2007. pa do isplate,

− EUR 6,97 od 02.02.2007.pa do isplate,

− EUR 5,76 od 02.03.2007.pa do isplate,

− EUR 6,34 od 02.04.2007.pa do isplate,

− EUR 12,92 od 02.05.2007.pa do isplate,

− EUR 14,54 od 02.06.2007.pa do isplate,

− EUR 16,67 od 02.07.2007.pa do isplate,

− EUR 16,65 od 02.08.2007.pa do isplate,

− EUR 13,73 od 02.09.2007.pa do isplate,

− EUR 18,08 od 02.10.2007.pa do isplate,

− EUR 18,19 od 02.11.2007.pa do isplate,

− EUR 15,13 od 02.12.2007.pa do isplate,

− EUR 15,47 od 02.01.2008.pa do isplate,

− EUR 9,55 od 02.02.2008.pa do isplate,

− EUR 4,92 od 02.03.2008.pa do isplate,

− EUR 0,06 od 02.04.2008.pa do isplate,

− EUR 2,16 od 16.04.2008.pa do isplate,

− EUR 14,33 od 02.05.2008.pa do isplate,

− EUR 14,05 od 02.06.2008.pa do isplate,

− EUR 10,80 od 02.07.2008.pa do isplate,

− EUR 17,29 od02.08.2008.pa do isplate,

− EUR 15,83 od 02.09.2008.pa do isplate,

− EUR 9,42 od 02.10.2008.pa do isplate,

− EUR 2,16 od 02.12.2008.pa do isplate,

VIII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.693,71 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

- EUR 1,63 od 02.11.2011. pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.12.2011. pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.01.2012.pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.02.2012.pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.03.2012.pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.04.2012.pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.05.2012.pa do isplate,

- EUR 1,63 od02.06.2012.pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.07.2012. pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.08.2012.pa do isplate,

- EUR 1,64 od 02.09.2012.pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.10.2012.pa do isplate,

- EUR 1,64 od 02.11.2012.pa do isplate,

- EUR 1,64 od 02.12.2012.pa do isplate,

- EUR 1,63 od 02.01.2013.pa do isplate,

- EUR 1,64 od 02.02.2013.pa do isplate,

- EUR 1,64 od 02.03.2013.pa do isplate,

- EUR 1,64 od 02.04.2013.pa do isplate,

- EUR 1,65 od 02.05.2013.pa do isplate,

- EUR 1,64 od 02.06.2013.pa do isplate,

- EUR 1,64 od 02.07.2013.pa do isplate,

- EUR 1,65 od 02.08.2013.pa do isplate,

- EUR 1,65 od 02.09.2013.pa do isplate,

- EUR 1,65 od 02.10.2013.pa do isplate,

- EUR 1,65 od 02.11.2013.pa do isplate,

- EUR 1,65 od 02.12.2013.pa do isplate,

- EUR 1,65 od 02.01.2014.pa do isplate,

- EUR 83,06 od 02.02.2014.pa do isplate,

- EUR 83,00 od 02.03.2014.pa do isplate,

- EUR 82,94 od 02.04.2014.pa do isplate,

- EUR 82,89 od 02.05.2014.pa do isplate,

- EUR 82,83 od 02.06.2014.pa do isplate,

- EUR 82,77 od 02.07.2014.pa do isplate,

- EUR 82,70 od 02.08.2014.pa do isplate,

- EUR 2,64 od 02.09.2014.pa do isplate,

- EUR 82,58 od 02.10.2014.pa do isplate,

- EUR 82,52 od 02.11.2014.pa do isplate,

- EUR 82,45 od 02.12.2014.pa do isplate,

- EUR 82,39 od 02.01.2015.pa do isplate,

- EUR 82,32 od 02.02.2015.pa do isplate,

- EUR 82,25 od 02.03.2015.pa do isplate,

- EUR 82,19 od 02.04.2015.pa do isplate,

- EUR 82,13 od 02.05.2015.pa do isplate,

- EUR 82,06 od 02.06.2015.pa do isplate,

- EUR 81,99 od 02.07.2015.pa do isplate,

- EUR 81,92 od 02.08.2015.pa do isplate,

- EUR 81,85 od 02.09.2015.pa do isplate

IX. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.516,74 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

X. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 19. lipnja 2019. navodi da je tužitelj kao korisnik kredita, zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 51400607-5103241089 od 8. studeni 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-2043/06 dana 11. studeni 2006. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 119.090,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, rok vraćanja 360 mjeseci. Kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva i iznosila je 4,750 % godišnje. Ugovor o kreditu da je sklopljen kao tipski ugovor, o odredbama da se uopće nije pregovaralo, a potrošači nisu informirani o riziku vezanom uz valutnu klauzulu prije potpisa ugovora, pa tužitelj kao prosječni potrošači nisu mogli sagledati ekonomske posljedice koje proizlaze iz takve klauzule. Isto tako nije razvidan niti objektivan kriterij promjene kamatne stope odlukom banke, podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a što sve čini takve ugovorne odredbe ništetnim sukladno čl. 270 ZOO-a, te su odredbe nepoštene i ništetne. Izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. da je izvršena vjerojatno po principu „uzmi ili ostavi“, istu da je prihvatilo oko 93,9 % potrošača , pravo tužitelja na isplatu nije prestalo, i dodatak ugovoru da prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Konverzijom da je tužitelj oštećen za iznos razlike glavnice od 33.381,33 kn jer da je zbog primjene kamatne stope koju je tuženik kroz razdoblje otplate kredita mijenjao nastala uvećana glavnica kredita, koja je dovela i nakon konverzije do plaćanja većeg iznosa kamate (smatra da je ispravno tuženik trebao nedospjelu glavnicu u trenutku konverzije pomnožiti s tečajem chf na dan puštanja kredita u promet). Tužitelj potražuje i iznos od 12.660,01 kn iznosa isplaćenog navodnog „manjka“ s kamatom od 30. rujan 2015. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke iz osnovnog ugovora o kreditu ( točka I. i III. petita tužbe), kao i isplati po istoj osnovi tužitelju iznos od 14.260,00 kn na ime ništetne odluke o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke (točka II. petita tužbe), te iznos od 52.033,47 kn na ime ništetne odluke o valutnoj klauzuli (točka IV. petita tužbe), utvrđenje ništetnom odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, ( točka V petita tužbe), te isplatu po toj osnovi iznosa koji će se utvrditi vještačenjem (točka VI. petita tužbe), utvrđenje ništetnim odredaba Aneksa br 1 u čl. 5. st 2, č. 5. st 3, čl. 7 st. 2 ,čl. 8 st 1., čl. 9 .st 2 i čl. 12. st 2 ( točka VII. petita tužbe), isplatu po osnovi „razlike glavnice“ iznosa od 33.381,33 kn s kamatom od dana konverzije (točka VIII. petita tužbe), te iznosa isplaćenog manjka iznos od 12.660,01 kn (točka IX petita tužbe), sve uz nadoknaditi tužitelju parnični trošak postupka. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Tužitelj da mora dokazati status potrošača. Valutna klauzula da je zakonom dopuštena klauzula. Ističe da je ugovor o kreditu solemniziran a tužitelj bio upoznat sa rizikom rasta tečaja chf u odnosu na kunu ali je takav rizik prihvatio. Potpisom ugovora stranke su nedvojbeno izrazile volju u pogledu promjenjive kamatne stope, a ne može se zahtijevati isto kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa. Građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno su ušli u rizik promjene kamatne stope. Tuženik nije imao zakonske obveze definirati parametre promjenjivosti kamatne stope do izmjene ZPK iz 2013. Svi elementi koji su utjecali na cijenu kredita javno su dostupni i nisu proizvoljni već se stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima koji su izvan nadzora tuženika. Tužitelj nije imao pitanja niti ušao u pregovore ukoliko je imao dvojbi i nejasnoća. Sud Europske Unije da je u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ koja predstavlja krovni akt Europske Unije na području zaštite potrošača (presuda CAMINO posl.br. C618/10) zauzeo stav da nacionalni sudovi nisu ovlašteni na intervenciju u sadržaj ugovornog odnosa već da je na nacionalnim zakonodavstvima da otklone obvezujući učinak nepoštenih odredbi za potrošače. Tužitelj da je skladu s praksom suda EU kao potrošač definiran kao dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, te se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja. U suprotnom ukoliko nije propitivao odredbe ugovora kao potrošač tužitelj da više ne uživa pravnu zaštitu sukl. odredba ZPK i ZZP jer proizlazilo bi da nije želio pregovarati o pojedinim odredbama. Tužitelj nije imao pitanja niti ušao u pregovore ukoliko je imao dvojbi i nejasnoća. Na tužitelju da je teret dokaza da su ugovorne odredbe ništetne kao i da se nije pregovaralo o svakom pojedinom ugovoru o kreditu. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzula jasna, uočljiva i razumljiva te je primio otplatni plan gdje je naznačeno da se anuiteti plaćaju po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Javni bilježnik da je dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla, a i ispitati je nužno da li se tužitelj informirao o posljedicama valutne klauzule. Niti tuženik nije mogao znati osnove promjena valute a tužitelj da je imao utjecaj na sadržaj ugovora i stranke su pregovarale o navedenom jer tuženik uvijek nudi više opcija te se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika odabere jedna od mogućih opcija. Nije se moglo predvidjeti povećanje vrijednosti chf. Osporava tijek zakonske zatezne kamate jer tuženik nije nepošten. Ističe i prigovor radi prijeboja ako sud utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i to svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, kao i kada je kamata bila niža od početno ugovorene, jer postoje razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju. Obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je detaljno regulirano provođenje konverzije s njenim neupitnim učinkom na razrješenje parničnih postupaka u tijeku, u konkretnoj situaciji na tužitelju je teret dokaza na okolnost koje „preplaćene“ iznose tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, kao i uslijed promjene tečaja, a koji su tužitelju uračunati prilikom konverzije, nedvojbeno ne može opstati niti biti osnovan. Tužitelj da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK/15), ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe kako je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca koja predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu u kojem se drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, te je na taj način stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. U konverziji su sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (kao posljedicu djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR. Kako je restitucija izvršena po sili zakona, postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi predmetne tužbe). Pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila su ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama. Od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Za odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu tužitelj nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra da te odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka s retroaktivnim učinkom kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Obveza tuženika da tužitelju ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, određena je prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor! Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK/15, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK/15, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda. Tuženik ističe kako ZID ZPK/15 vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je Dodatak/Aneks o konverziji izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena u mehanizam konverzije, pri čemu je do sklapanja aneksa došlo na temelju informiranog pristanka korisnika kredita, u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 8. srpnja 2025. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke dipl.oec. Dijane Tomljanović- Butković, sve pobliže opisano kao u točkama II i IV, i VI. izreke ove presude.

4. Imajući u vidu da je na sastanku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH pod brojem Su-IV-162/21 odlučeno među ostalim da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u chf dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, te da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je dopustio preinaku tužbe.

5. Odredbom čl. 190 st. 2 ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2 da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud dopustio takvu preinaku tužbe i riješio kao u izreci rješenja, sukladno čl. 190. st. 3 ZPP-a.

6. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to ugovor o kreditu, Aneks br. 1 , otplatna tablica, pregled uplata po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković, kao i dopunu nalaza i mišljenja, usmeno pojašnjenje nalaza i mišljenja, te saslušanje tužitelja kao stranke.

7. Na temelju spisu priležeće dokumentacije i to ugovora o kreditu broj 51400607-5103241089 od 08. studeni 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-2043/06 dana 11. studeni 2006.,a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je;

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o kreditu na iznos od 119.090,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, rok vraćanja 360 mjeseci,

- da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i iznosila je 4,750 % godišnje i da se može mijenjati u skladu sa važećim odlukama banke, a ugovorena je i valutna klauzula,

- da je 10. veljače 2016. zaključen Aneks br. 1 ugovora o kreditu radi usklađenja sa ZID ZPK kojim se utvrđuje nedospjela glavnica kredita u iznosu od 67.769,11 eura, a koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9 tog Aneksa

- da ugovor jest konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju u euro s danom 30. rujan 2015.

- radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem, na koji matematički izračun, po izvršenim pisanim očitovanjima i dopuni nalaza i mišljenja, niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi te ovaj sud isti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke,

- da u nalazu i mišljenju vještak utvrđuje da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujan 2015.,

- da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 7.355,27 eura (tab. 4, st. 9 i 10). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 271,56 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 7.083,71 EUR.

- da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 1.698,78 EUR (tab. 3, st. 7 do 9). Manje plaćena kamata iznosi 11.693,71 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 38,35 EUR.

- da je konverzijom utvrđen manjak od 1.631,28 EUR, odnosno 12.450,06 HRK, ili 1.652,41 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 6).

- da zatezna kamata na više plaćene iznose preplaćene kamate iznosi 1.231,38 eura (tab. 2, st. 3 dopunskog nalaza vještaka), a zatezna kamata na više plaćene iznose tečajne razlike 2.470,26 EUR (tab. 3, st. 3), kao na listu spisa 500-508.

- da se pretplata u konverziji računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po chf kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, pa da se može utvrditi da su preplata kamate i tečaja uzete u obzir.

- da provedbom konverzije tužiteljeva obveza nije svedena na iznos prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi,

- da je čl. 9 Aneksa br. 1 ugovoreno da se početno utvrđen otplatni plan osnovnog ugovora u CHF zamjenjuje novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli EUR, a koji otplatni plan potpisnici prihvaćaju potpisom Aneksa br. 1

- da je konverzija provedena u skladu s ZIDZPK/15,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF time da iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu na rizike te mogućnost znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu nije ukazano te da tužitelj s obzirom na dane mu informacije nije mogao predvidjeti da će doći do znatnog povećavanja tečaja u odnosu na početni,

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru,

8. Nije sporno da je

- u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.),

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i u skladu s pravilima struke, utvrđeno je

- da iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir,

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

10. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 9. lipnja 2025. osnovan u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke iz osnovnog ugovora o kreditu, kao i zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, zahtjev za isplatu razlike više plaćene kamate i tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja Aneksa br. 1, sve pobliže opisano kao u točki I. do IV. izreke presude , dok nije osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Aneksa br 1 u čl. 5. st 2, č. 5. st 3, čl. 7 st. 2 ,čl. 8 st 1., čl. 9 .st 2 i čl. 12. st 2 , isplate „ razlike glavnice“, kao i zahtjev za isplatu manjka sve pobliže opisano kao u točki VI. izreke presude. Također, nije osnovan niti prigovor radi prijeboja koji ističe tuženik.

11. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

12. Iako je u konkretnom slučaju između stranka sklopljen Aneks kojim je izvršena konverzija tužiteljevog kredita iz CHF u kredit vezan uz valutu EUR, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013), tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na ime ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu (kamata i valuta).

13. Ovo iz razloga jer je kogentnom odredbom čl. 327 ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba time da je odredbom čl. 328 ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi dok je prema odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora time da ništetnost neke odredbe ugovora kako je to propisano odredbom čl. 324 st. 1 ZOO-a ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te kako ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora, to tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu pretplate, i utvrđenje ništetnosti među strankama sklopljenog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te u dijelu odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF unatoč činjenici što je sklopljen Aneks br. 1 ugovora o kreditu.

15. Iako je u konkretnom slučaju sporazumom stranaka izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR nakon stupanja na snagu ZIDZPK-a, isto nije od odlučnog značenja za tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari u dijelu kojem zahtjeva isplatu. Ovo iz razloga jer tužitelj po ocjeni ovoga suda time nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje bilo ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u ovom postupku, niti je izgubio pravo na potpunu restituciju u situaciji kao što je konkretna kada su dijelovi ugovora o kreditu sklopljenog između stranka ništetni, te kada sklopljenim Dodatkom potpuna restitucija nije provedena a pravo na koju restituciju tužitelju pripada temeljem odredi ZOO-a a sve kao posljedicu ništetnosti predmetnog Ugovora.

16. Ovo osobito kada se ima u vidu utvrđenje vještaka u ovom postupku da prilikom zaključenja Aneksa br. 1 ugovora o kreditu, provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), Međutim, stav je ovog suda da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na potpunu restituciju , kao posljedicu zaključenja ugovora o kreditu s ništetnim ugovornim odredbama.

17. Pored toga, niti odredbe sklopljenog Aneksa br. 1 ugovora o kreditu ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope te nepošteno i ništetno ugovarala valutna klauzule vezano uz valutu chf , kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi, a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih.

18. Stoga, unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciju tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Aneksom br. 1 ugovora o kreditu izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Unatoč zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog ugovora iz chf u euro, po stavu ovog suda tužitelj ima pravo te pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, te ima pravo do dana konverzije zahtijevati od tuženika povrat onih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora.

19. Naime, stav je ovog suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu restituciju u situaciji kada je, kao u ovom slučaju, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu , valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukama banke, neovisno od toga što je dobrovoljno pristupio zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu Ovaj sud je stava da bi tužitelj kao potrošač bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na potrošače koji nisu izvršili konverziju ugovora sukladno ZID ZPK, a u kojem slučaju je utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i potrošači ostvarili pravo na povrat preplaćenih iznosa.

20. Opisani stav po mišljenju ovog suda, potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kada utvrđuje da prilikom provođenja i promjene konverzije u Aneksu br. 1 ugovora o kreditu se pretplata u konverziji računa na sasvim drugi način, i nema veze s pretplatom kamate i tečaja po osnovi kredita u chf u odnosu na početne uvjete, odnosno jer ocjenom nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud utvrđuje da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

21. Odredbom čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje ZPK) propisano je načelo konverzije kredita te je tom odredbom propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok odredba čl. 19.c ZPK-a propisuje način izračuna konverzije kredita.

22. Unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj sukladno odredbama ZPK-a samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciji tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. unatoč tome što je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora kojim je tuženik izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

23. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka, već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu , te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz ništetnih ugovornih odredbi nije bilo te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

24. Ovo iz razloga jer niti odredbe ZID ZPK-a niti odredbe sklopljenog Dodatka Ugovora izrijekom ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF kao što je Ugovor sklopljen između stranka nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope te nepošteno i ništetno ugovarala valutna klauzule vezano uz valutu CHF kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih napose uzimajući okolnost da je ZID ZPK/15 stupio na snagu prije nego što je presuda u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna, već je glavni motiv navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je konverzija u tom pravcu i provedena. Stoga unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj sukladno odredbama ZID ZPK-a samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciji tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Dodatkom Ugovora kojim je tuženik izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR

25. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

26. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

27. Iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da su mu novčana sredstva bila potrebna za kupnju prve nekretnine , da je bio klijent tuženika te se informirao vezano uz iznos od 70.000,00 eura radi kupnje stana za potrebe svoje i svoje obitelji. Kada je pristupio kod tuženika rečeno mu je da je valuta chf povoljnija i to iz razloga jer se tečaj vrlo malo mijenja i da je to stabilna valuta, dok u odnosu na kam. stopu nije mu pojašnjeno koji su parametri za promjenu iste. Možda nakon godinu dana anuitet je počeo strelovito rasti, on to nije očekivao a 2012. rodilo se prvo dijete i to sa poteškoćom autizam. Pojašnjava da nije želio opterećivati nikoga sa jamstvom, već je kao sredstvo osiguranja prethodno dugo štedio i imao policu života kao sredstvo osiguranja kredita. U tom stanu da su živjeli do 2016., a stan je prodan 2022. Ovaj stan se iznajmljivao u razdoblju od 2016. do 2022., a nikada nije na toj adresi bio prijavljen obrt niti pravna osoba, on da je cijelo vrijeme bio zaposlen kod poslodavca u radnom odnosu, a tek 2021. otvorio je vlastitu firmu. Kredit se plaćao trajnim nalogom, a zatvoren je nakon što je zaključio ugovor o konverziji i otplatio ga tim sredstvima dobivenim od prodaje stana. On je zaključio aneks misleći da će mu biti lakša otplata, a ne sjeća se je li bio poziv banke na zaključenje aneksa ili je to njegova inicijativa. Ne sjeća se da je bio kakav manjak ili pretplata u tom aneksu utvrđena.

28. Na upit pun. tužitelja odg. da je nacrt ugovora o kreditu i aneksa dobio od tuženika i nije mogao pregovarati o sadržaju istih. Javni bilježnik nije pojašnjavao ništa vezano uz sadržaj tih ugovora. Navodi da je aneks zaključio jer mu je bilo važno da ima stabilnu obavezu, a ne da i dalje bude kredit u chf koji varira i raste, jer su obiteljski troškovi zbog djeteta sa autizmom veliki i htio je da se ta obveza stabilizira.

29. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

30. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

31. Upravo iz iskaza tužitelja kao stranke u ovom postupku, ovaj sud utvrđuje da je ugovor o kreditu kupljen u svrhu rješavanja stambenog pitanja, odnosno da je nekretnina kupljena sredstvima ugovora o kreditu. Dakle, proizlazi iz iskaza tužitelja da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu rješavanja stambenog pitanja, a ne bavljenja zanimanjem i poslovnom aktivnosti tužitelja, radi obavljanja poslovne djelatnosti, već da je upravo u navedenoj nekretnini tužitelj stanovao sa svojom obitelji sve do 2016., kada je nekretninu dao u najam u svojstvu najmodavca.

32. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije svega nekretninu koristio radi stambenog zbrinjavanja svoje obitelji, a da je tek nakon 10-ak godina od kupnje stana istu iznajmio, proizlazi da je ugovor o kreditu prije svega potrošačke naravi, te se po ocjeni ovog suda, tužitelj može smatrati potrošačem u smislu odredbe ZZP/03- a. Stoga se može u ovom postupku pozivati na presude donesene u postupcima po kolektivnoj tužbi.

33. Naime, status i pojam potrošača Sud EU određuje objektivno, što znači da ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže i funkcionalno, a to znači da se stranke trebaju promatrati s obzirom na njihovo svojstvo, odnosno njihovu funkciju, tako što treba ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije.

34. Pored toga, osoba, može imati više uloga tj. ista osoba može djelovati u svojstvu potrošača u okviru određenih poslova i u svojstvu proizvođača ili pružatelja u okviru nekih drugih, pa je stoga Sud EU "svrhu ugovora" uzeo kao kriterij za razgraničenje potrošačkog od trgovačkog ugovora.

35. U postupku je utvrđeno da je tužitelj koristio nekretninu prije svega za stanovanje, a potrošački ugovor određuje se kao onaj ugovor koji je sklopljen u svrhu zadovoljenja vlastitih individualnih potreba u smislu privatne potrošnje. Stoga, po ocjeni ovog suda ugovor o kreditu jest potrošački ugovor, jer tuženik nije s uspjehom osporio da njegova svrha, barem u pretežitom dijelu, nije trgovačkog odnosno profesionalnog karaktera.

36. S obzirom da je nekretnina koja je kupljena sredstvima kredita , prvenstveno bila korištena za stanovanje, a pored toga što je nakon više od 10 godina od kupnje stana, isti korišten za najam, moglo bi se raditi o ugovoru o kreditu koji ima dvostruku svrhu; i potrošačku i poslovnu. U presudi E Sud EU je u izreci presudio kako nije potrošački ugovor onaj koji je namijenjen djelomično za privatnu, a djelomično za poslovnu svrhu, osim ako je profesionalna svrha zanemariva u ukupnom kontekstu ponude.

37. Imajući u vidu da je tužitelj obveze po kreditu otplaćivao trajnim nalogom, da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa s bankom bio u radnom odnosu (obrt otvorio tek 2021), da je u nekretnini stanovao s obitelji više od 10 godina, a da je nekretninu prodao i otplatio kredit prodajom navedene nekretnine, opisane objektivne okolnosti upućuju sud na zaključak da je nekretnina kupljena u svrhu stanovanja, dakle za osobne i privatne potrebe tužitelja kao potrošača, te da se nije radilo o kreditu koji je imao poslovnu svrhu (barem u većem i pretežitom dijelu), dakle proizlazi iz činjenica koje iznosi tužitelj da je profesionalna svrha zanemariva.

38. Stoga dakle, kako je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, radi rješavanja stambenog pitanja, proizlazi da nije u vrijeme zaključenja ugovora u sklapanju pravnog posla djelovao u okvirima svoje trgovačke, odnosno profesionalne djelatnosti, pa stoga ovaj sud ocjenjuje da se radi o potrošačkom ugovoru

39. Kako tuženik nije pružio dokaz o tome da je tužitelj nekretninu koristio u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju i poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno kako proizlazi da je iznajmljivanje radi ostvarivanje novčane dobiti tužitelj ostvarivao nakon više od 10 godina od zaključenja ugovora o kreditu, ocjena je ovog suda da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, i da se radi o potrošačkom ugovoru.

40. U odnosu na visinu zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke dipl. oecc. Dijane Tomljanović-Butković, te je tužitelj uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

41. Na nalaz i mišljenja primjedbe nisu imali niti pun. tužitelja niti pun. tuženika (matematički dio), pa je sud nalaz prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan u skladu s pravilima struke. U odnosu na primjedbe tužitelja na matematički dio nalaza (negativna razlika kamatne stope od 1. siječnja 2014. do rujna 2015. kao referentnu trebalo uzeti zakonom određenu kamatnu stopu od 3,23% umjesto početno ugovorene kamate) vještak je dala usmeno pojašnjenje nalaza, s time da tužitelj nije predložio da se izvede dokaz vještačenjem po drugom vještaku u odnosu na istaknute primjedbe.

42. Navedeni ugovor o kreditu zaključen je 8. studeni 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

43. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

44. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

45. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

46. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

47. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

48. Polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH od 16. srpnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 ovaj sud utvrđuje da se prije sklapanja ugovora o kreditu o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

49. Kako se o toj odredbi nije pregovaralo prije potpisivanja istog, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o tipskom standardnom ugovoru o kreditu te da se o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke nije pregovaralo, to tuženik nije dokazao da je jasno i razumljivo predočio tužitelju sve parametre prije zaključenja Ugovora o kreditu iz kojih bi bila razvidna formula po kojoj se kamatna stopa mijenja. Kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja kao stranke, tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke, niti je ista u situacijama kada su ugovori o kreditu bili vezani uz valutu CHF klijentima ukazivala na bilo kakve posebne rizike koje ta valuta nosi niti im je bilo što govorila po odnosu HNB a prema valuti CHF. Utvrđeno je i to da je među strankama zaključeni ugovor standardni, tipski ugovor sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane banke, kako to u konačnosti proizlazi iz iskaza tužitelja, a što je u konačnosti vidljivo i iz sadržaja Ugovora.

50. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne predstavlja dokaz činjenice da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo te okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora.

51. Valja napomenuti da tuženik kao banka u ovom postupku nije dokazao, a teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da su u pogledu sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja valutne klauzule vezano uz valutu CHF okolnosti bile drugačije u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kako u pogledu pregovaranja, tako i u pogledu informiranosti u ovom postupku tužitelja kao potrošača u pogledu valutne klauzule vezano uz valutu CHF.

52. Okolnost je li u vrijeme sklapanja spornog ugovora eventualno postojala mogućnost s tuženom bankom sklapanja i ugovora o kreditu vezano uz valutu EUR sama po sebi ne predstavlja okolnost temeljem koje se može zaključiti i koja dokazuje da su stranke o valutnoj klauzuli vezano u valutu CHF sadržanoj u spornom Ugovoru o kreditu pregovarale.

53. Ovo iz razloga jer je među strankama sporni Ugovor o kreditu, tipski ugovor koji je bio unaprijed sastavljen po tuženoj kao trgovcu te jačoj ugovornoj strani pri čemu ovaj sud u cijelosti prihvaća vjerodostojnim iskaz tužitelja obzirom da tuženik suprotno nije dokazao da tuženik vezano uz valutu CHF prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

54. Slijedom naprijed iznijetog tuženik nije dokazao da se je po odredbi među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je istim ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF pregovaralo te nije dokazao da je tuženik kao banka tj. kao trgovac te jača ugovorna strana, prije sklapanja Ugovora i u vrijeme sklapanja Ugovora kao trgovac, informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti teret kojih dokaza je ležao na istom.

55. Dakle, tuženik u ovom postupku, po ocjeni ovoga suda nije dokazao da su okolnosti glede sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu kako u pogledu pregovaranja tako i u pogledu informiranosti tužitelja kao potrošača bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu.

56. Načelo konverzije te načelo navedenog Zakona bio je da se položaj potrošača te korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka , već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu , te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz Ugovora o kreditu ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

57. Sklopljenim Dodatkom Ugovora tužitelj je izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Kako iznosi razlike pretplaćene valute i kamate nisu nadoknađeni te nisu vraćeni tužitelju te mu nisu priznati u provedenom konverzijom u situaciji kao što je konkretna kada su ništetne odredbe u Ugovoru o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivosti kamatna stope te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st.1. ZOO-a u obvezi tužitelju naknaditi iste, pa je tužbeni zahtjev tužitelja konačno preciziran te određen nakon provedenog financijskog vještačenja za utvrđenje ništetnim, te isplatu predmetnih iznosa valjalo prihvatiti te odlučiti kao u toč. I. II. III. i IV izreke presude, sve pozivom na odredbu čl. 323.st.1. ZOO-a.

58. Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike manjka u iznosu od 1.631,28 EUR, odnosno 12.450,06 HRK, ili 1.652,41 EUR po fiksnom tečaju konverzije , slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki VI. točka I. Izreke presude.

59. Sud pri tome polazi od utvrđenja da su stranke zaključenju Aneksa br. 1 pristupile sporazumno i dobrovoljno, s time da je dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK koji predstavlja prisilan propis.

60. Obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK, određena je prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužitelj je prihvatio ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, kao takav izaziva pravne učinke.

61. Iz sadržaja Aneksa br. 1 ovaj sud zaključuje da su odredbe o predmetu obveze transparentne, lako razumljive i uočljive, te ne ostavljaju nikakvu dvojbu o visini glavnice koju tužitelj mora vratiti tuženiku, niti visini anuiteta koju mora plaćati mjesečno u otplati kredita, odnosno o iznosu na ime manje uplaćenog iznosa iz čl. 1 ZIP ZPK-a.

62. Isto i u odnosu na odredbe Aneksa 1 koji tužitelj traži utvrđenje ništetnim, i to - odredbe čl. 5. st. 2., i to njezinom dijelu koji glasi: „iznose 67.769,11 EUR (šedesetsedamtisućasedamstošezdesetdevet i jedanaest/100 EUR)“, - odredbe čl. 5. st. 3., i to njezinom dijelu koji glasi: „iznose 1.658,79 EUR (tisućušestopedesetosam i sedamdesetdevet/100 EUR)“, - odredbe čl. 7. st. 2., i to njezinom dijelu koji glasi:

„iznosu od 68.944,98 EUR(šezdesetosmatisućadevetstočetrdesetčetri i devedesetosma/100 EUR)“ - odredbe čl. 8. st. 1., i to njezinom dijelu koji glasi: „Iznos obroka = 405,29 EUR (četristopet i dvadesetdevet/100 EUR “ - odredbe čl. 9. st. 2. koja glasi: „Korisnik kredita i ostali potpisnici ovog aneksa izjavljuju da im je Banka uručila novi Otplatni plan iz prethodnog stavka u kojem su određeni i uvjeti kredita s dospijećem svakog obroka, te da ga prihvaćaju.“ - odredbe čl. 12. st. 2. koja glasi: „Korisnik kredita i ostali potpisnici ovog aneksa potvrđuju da su u cijelosti suglasni sa svim odredbama ovog Aneksa i Osnovnog ugovora u CHF i njihovim sastavnim dijelovima iz prethodnog stavka ovog članka.“

63. Naime, tužitelj nije dokazao da bi odredbe Aneksa br. 1 u tom dijelu bile netransparentne i nerazumljive, ili da ne bi bile uočljive, pa ih ovaj sud ne nalazi ništetnim, protivno tvrdnji tužitelja.

64. U tužbi tužitelj zapravo ne iznosi razloge zbog kojih bi Aneks Ugovora o kreditu bio djelomično ništetan u odredbama dijelova članaka 5. i čl. 7, čl. 8 , čl. 9. i čl. 12. kojima je utvrđen iznos glavnica kredita, iznos anuiteta kroz ugovoreno razdoblje otplate, otplatni plan, te da Aneks br. 1 nije zaključen dobrovoljno i sporazumno, pa je sud te odredbe ispitao jesu li sukladne članku 322. stavka 1. ZOO-a, kojim je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO), ovaj sud ne nalazi da bi Aneks br. 1 u odnosu na navedene odredbe ugovora smislu članka 322. stavka 1. ZOO bio ništetan, ili da bi tužitelj dokazao da Aneks br 1 nije zaključen dobrovoljno.

65. Ispitivanjem Aneksa br.1 u odnosu na naveden odredbe članaka. ovaj sud nije našao da bi isti bio nepošten u odnosu na predmet ugovora i u odnosu na visinu ugovorenih anuiteta u smislu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj:

Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022– koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Aneksa br. 1 - dalje u tekstu: ZZP/14) u dijelu kojim su uređene nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, odnosno ništetan u tom dijelu sukladno članku 55. stavku 1. ZZP/14. Prema odredbi članka 52. ZZP/14 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Istu odredbu sadrži i članak 296. stavak 3. ZOO-a.

66. Kako dakle, odredbe Aneksa br. 1 nisu utvrđene ništetnim, pa niti u odnosu na odredbu o otplati glavnice, te utvrđenog manjka na ime manje plaćenog iznosa, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj neosnovano zahtijeva i utvrđenje ništetnim, kao i isplatu iznosa iz točke VI. izreke ove presude.

67. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti i presuditi kao u točki VI. izreke presude.

68 . Pri tome se po ocjeni ovog suda, ne dira u pravo tužitelja kao potrošača da zahtijeva potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz potrošačkog ugovora (ništetna valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke u osnovnom ugovoru o kreditu). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon zaključenja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne, pa stoga imaju pravo na potpuno obeštećenje, odnosno u ovom slučaju, razliku s osnove ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke.

69. Posljedica ništetnosti je upravo eliminacija negativnih učinaka nepoštenih ugovornih odredbi te primjena početno valjano ugovorenih uvjeta otplate kredita te naknada tužitelju svih iznosa koji mu unatoč provedenoj konverziji nisu priznati te naknađeni prema početno valjano ugovorenim uvjetima otplate kredita. Provedenim financijskim vještačenjem nedvojbeno je utvrđeno da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat te naknadu svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao temeljem istih.

70. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 10. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103241089 od 8. studeni 2006., kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

71. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, a o sadržaju te ugovorne odredbe tuženik nije dokazao da se pregovaralo.

72. O sadržaju te ugovorne odredbe tuženik nije dokazao da su stranke pregovarale, niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za prijevremenu otplatu kredita, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokrivao, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud da li je tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz prijevremenu otplatu ugovora o kreditu niti visinu istih.

73. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

74. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

75. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (čl. 84 ZZP/03).

76. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

77. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 87 st. 2 ZZP/03).

78. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

79. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženoj kao banci platiti novčanu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita, kao i prijevremene otplate kredita naplaćuje naknadu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa navedena ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavak ZZP/03, nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavak 1 ZZP/03 ništetna slijedom čega je usvojen zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu, i presudio kao u točki V. izreke presude.

80. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a. Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio predmetni Ugovor o kreditu, a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2014. to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.

81. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

82. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a vezano uz ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu ovome sudu 19. lipnja 2019. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

83. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.

84. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž- 666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj.

85. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se , bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostrano obveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari."

86. Činjenica je da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a kako je to i naznačeno u ugovoru da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po srednjem tečaju banke za CHF te je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, no ta činjenica sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu za kupnju nekretnine sklopljen na duže vremensko razdoblje, a da tužena banka kako je to konačno i utvrđeno u postupku radi zaštite prava i interesa potrošača, prilikom sklapanja ugovora kao što je konkretni povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

87. Ovaj sud ocjenjuje da nije osnovan prigovor prijeboja koji u postupku ističe tuženik. U razdoblju u odnosu na koje tuženik ističe prigovor radi prijeboja, tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

88. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. minusa tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, a niti kamatu po stopi nižoj od početno ugovorene.

89. Unatoč tome što je tužitelj u tom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita, i nižoj kamatnoj stopi, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelja niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju, pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan.

90. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, i nižoj kamatnoj stopi od početno ugovorene, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama banke, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, i nižoj kamatnoj stopi.

91. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

92. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

93. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

94. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 271,56 eura, odnosno 1.693,71 eura, valjalo je odlučiti kao u točki VII. i VIII izreke presude.

95. Po ocjeni ovog suda, ugovor o kreditu ne bi prerastao u ugovor sa fiksnom kamatom stopom, pa da tužitelj više ne uživa zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope koja važi za kredite sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Sud je usvojio zahtjev samo u dijelu u kojem je takva mogućnost jednostrane promjene kamatne stope prepuštena tuženiku (na štetu potrošača), jer se o tome nije pregovaralo, nema jasnih i razumljivih kriterija načina promjene stope, a osobito jer to uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Ovaj sud smatra da izračun visine tražbine tužitelja sukladno početno ugovorenoj kamatnoj stopi, ne znači da je kamata ugovorena kao fiksna, i da je sud intervenirao u ugovorni odnos stranaka. Kamatna stopa koja je ponuđena tužiteljici kao potrošaču od strane tuženika kao kreditora prilikom zaključenja ugovora o kreditu, je jasna i određena, prihvaćena od obije govorne strane. Sud u ovom postupku ocjenjuje ništetnim kasnije izmjene kamatne stope, i nije ovlašten intervenirati u ugovorni odnos stranaka na način da određuje kamatnu stopu u nekoj sasvim drugoj visini od one o kojoj stranke nisu međusobno pregovarale, i time zadire u sadržaj odredbi ugovora o kreditu. Stoga je stav suda, da je ispravno vještak utvrdio visinu tražbine u skladu s početno ugovorenom kamatnom stopom, te sud ne prihvaća prigovor tuženika u tom dijelu. Isto tako, u situaciji kada je vjerovnik samostalno ponudio potrošaču smanjenje kamatne stope, ocjena je ovog suda da time nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, pa da bi takva odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna.

96. Kako se po osnovi povrata stečenog bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u točki II., i IV. izreke ove presude sve pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

97. Imajući u vidu da je tužitelj djelomično uspio u sporu sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja, zatim da se radi o sporu nastalom u postupku zaštite potrošača, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 250), tužitelju je sukladno čl. 154. st 5 ZPP-a priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na tri ročišta u iznosu 500,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 29. svibnja 2025 i 8. srpanj 2025 ., u iznosu od 500,00 eura svaki (Tbr. 8. t. 1 Tarife), uvećano za pdv 25% (750,00 eura), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 195,50 eura, a u cijelosti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 571,24 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 4.516,74 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IX. izreke presude.

98. Sud je odmjerio tužitelju parnični trošak u cijelosti, sukladno odredbi čl. 154. st 5 ZPP-a, jer je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev glede visine, a imajući u vidu legitimna očekivanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe. Naime, imajući u vidu ( Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), i to čl. 6 prema kojoj svaka stranka ima pravo na pristup sudu, da je tužitelj radi ostvarenja svojeg prava na novčanu naknadu od tuženika morao ustati tužbom pred sudom, da je tuženik tijekom postupka osporavao kako visinu, tako i osnovanost zahtjeva tužitelja, da je u vezi sa zahtjevom tužitelja održano tri ročišta, i izveden dokaz financijskim vještačenjem, da u konačnici tuženik nije uspio sa istaknutim prigovorom radi prijeboja, ovaj sud ocjenjuje opravdanim trošak tužitelja kako je odmjeren ovom presudom. Kako bi ostvario svoj zahtjev, tužitelj je morao ustati tužbom, te su po ocjeni ovog suda opravdani troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, jer u protivnom ne bi došlo do donošenja obvezujuće sudske odluke. Kako tužitelj ima pravo i na nadoknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji troškovi su po stavu suda u cijelosti opravdani, po ocjeni ovog suda osnovan je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka u cijelosti, jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, slijedom čega je sud odlučio kao u točki IX. izreke presude.

99. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao previsoko postavljenim i budući podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka, sud je odbio previsoko postavljen zahtjev tužitelja. Stoga je valjalo presuditi kao u točki X. izreke presude.

U Rijeci 19. studeni 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika