Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-398/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari 1. tužitelja TĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. iz OD Horvat&Zebec&Bajsić Bogović j.t.d. Varaždin, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zast. po pun. Ivi Šućuru odvj. iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne javne rasprave održane dana 15. rujna 2025., u prisutnosti z. pun. tužitelja Martine Kraš Cesarec odvj. iz Varaždina, te pun. tuženika Ive Šućura odvj. iz Zagreba, 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 (kao pravni sljednik Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB 78427478595, Poslovnica Varaždin), da tužitelju TĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove promjenjive kamatne stope, isplati ukupan iznos od 418,92 EUR, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.07.2002. do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2016. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017. do 30.6 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. do 30.06.2020 godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024. do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025. godine pa do isplate po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uvećano za tri postotna poena i to na:

iznos

215,78 HRK, 28,64 EUR od 31.05.2008.

iznos

215,74 HRK, 28,63 EUR od 30.06.2008.

iznos

215,69 HRK, 28,63 EUR od 31.07.2008.

iznos

179,52 HRK, 23,83 EUR od 31.08.2008.

iznos

207,51 HRK, 27,54 EUR od 30.09.2008.

iznos

215,08 HRK, 28,55 EUR od 31.10.2008.

iznos

180,71 HRK, 23,98 EUR od 30.11.2008.

iznos

294,07 HRK, 39,03 EUR od 31.12.2008.

iznos

332,76 HRK, 44,16 EUR od 31.01.2009.

iznos

332,72 HRK, 44,16 EUR od 28.02.2009.

iznos

332,67 HRK, 44,15 EUR od 31.03.2009.

iznos

332,58 HRK, 44,14 EUR od 30.04.2009.

iznos

296,80 HRK, 39,39 EUR od 31.05.2009.

iznos

367,97 HRK, 48,84 EUR od 30.06.2009.

iznos

332,41 HRK, 44,12 EUR od 31.07.2009.

iznos

332,28 HRK, 44,10 EUR od 31.08.2009.

iznos

332,23 HRK, 44,09 EUR od 30.09.2009.

iznos

332,14 HRK, 44,08 EUR od 31.10.2009.

iznos

332,06 HRK, 44,07 EUR od 30.11.2009.

iznos

331,97 HRK, 44,06 EUR od 31.12.2009.

iznos

296,63 HRK, 39,37 EUR od 31.01.2010.

iznos

192,81 HRK, 25,59 EUR od 28.02.2010.

iznos

504,75 HRK, 66,99 EUR od 31.03.2010.

iznos

331,62 HRK, 44,01 EUR od 30.04.2010.

iznos

331,53 HRK, 44,00 EUR od 31.05.2010.

iznos

331,40 HRK, 43,98 EUR od 30.06.2010.

iznos

331,31 HRK, 43,97 EUR od 31.07.2010.

iznos

331,26 HRK, 43,97 EUR od 31.08.2010.

iznos

331,13 HRK, 43,95 EUR od 30.09.2010.

iznos

296,19 HRK, 39,31 EUR od 31.10.2010.

iznos

295,00 HRK, 39,15 EUR od 30.11.2010.

iznos

26,45 HRK, 3,51 EUR od 20.12.2010.

iznos

374,88 HRK, 49,76 EUR od 10.01.2011.

iznos

330,69 HRK, 43,89 EUR od 31.01.2011.

iznos

330,56 HRK, 43,87 EUR od 28.02.2011.

iznos

330,47 HRK, 43,86 EUR od 31.03.2011.

iznos 330,38 HRK, 43,85 EUR od 30.04.2011.

iznos

330,21 HRK, 43,83 EUR od 31.05.2011.

iznos

330,08 HRK, 43,81 EUR od 30.06.2011.

iznos

295,62 HRK, 39,24 EUR od 31.07.2011.

iznos

321,10 HRK, 42,62 EUR od 31.08.2011.

iznos

42,91 HRK, 5,70 EUR od 20.09.2011.

iznos

183,48 HRK, 24,35 EUR od 30.09.2011.

iznos

146,25 HRK, 19,41 EUR od 20.10.2011.

iznos

96,69 HRK, 12,83 EUR od 31.10.2011.

iznos

187,75 HRK, 24,92 EUR od 21.11.2011.

iznos

40,67 HRK, 5,40 EUR od 30.11.2011.

iznos

243,60 HRK, 32,33 EUR od 20.12.2011.

iznos

284,17 HRK, 37,72 EUR od 20.01.2012.

iznos

284,00 HRK, 37,69 EUR od 20.02.2012.

iznos

195,45 HRK, 25,94 EUR od 29.02.2012.

iznos

88,42 HRK, 11,74 EUR od 20.03.2012.

iznos

283,73 HRK, 37,66 EUR od 31.03.2012.

iznos

172,46 HRK, 22,90 EUR od 30.04.2012.

na svaki iznos do isplate, sve u r oku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 (kao pravni sljednik SBERBANK d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB 78427478595, Poslovnica Varaždin), da tužitelju TĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove promjene tečaja CHF isplati ukupan iznos od 6.376,93 EUR, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.07.2002. do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2016. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017. do 30.6 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018 godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. do 30.06.2020 godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024. do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025. godine pa do isplate po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uvećano za tri postotna poena i to na:

iznos

9,12 HRK,

1,21 EUR

od 01.10.2007.

iznos

24,77 HRK,

3,29 EUR

od 30.11.2007.

iznos

17,05 HRK,

2,26 EUR

od 31.12.2007.

iznos

43,97 HRK,

5,84 EUR

od 31.01.2008.

iznos

58,79 HRK,

7,80 EUR

od 29.02.2008.

iznos

84,18 HRK,

11,17 EUR

od 31.03.2008.

iznos

46,03 HRK,

6,11 EUR

od 30.04.2008.

iznos

34,41 HRK,

4,57 EUR

od 31.05.2008.

iznos

55,12 HRK,

7,32 EUR

od 30.06.2008.

iznos

24,75 HRK,

3,28 EUR

od 31.07.2008.

iznos

26,26 HRK,

3,49 EUR

od 31.08.2008.

iznos

49,24 HRK,

6,54 EUR

od 30.09.2008.

iznos

184,14 HRK,

24,44 EUR

od 31.10.2008.

iznos

90,94 HRK,

12,07 EUR

od 30.11.2008.

iznos

219,88 HRK,

29,18 EUR

od 31.12.2008.

iznos

250,73 HRK,

33,28 EUR

od 31.01.2009.

iznos

263,18 HRK,

34,93 EUR

od 28.02.2009.

iznos

243,39 HRK,

32,30 EUR

od 31.03.2009.

iznos

246,01 HRK,

32,65 EUR

od 30.04.2009.

iznos

209,77 HRK,

27,84 EUR

od 31.05.2009.

iznos

181,27 HRK,

24,06 EUR

od 30.06.2009.

iznos

186,46 HRK,

24,75 EUR

od 31.07.2009.

iznos

209,92 HRK,

27,86 EUR

od 31.08.2009.

iznos

197,39 HRK,

26,20 EUR

od 30.09.2009.

iznos

181,34 HRK,

24,07 EUR

od 31.10.2009.

iznos

211,72 HRK,

28,10 EUR

od 30.11.2009.

iznos

238,78 HRK,

31,69 EUR

od 31.12.2009.

iznos

259,47 HRK,

34,44 EUR

od 31.01.2010.

iznos

254,48 HRK,

33,78 EUR

od 28.02.2010.

iznos

301,58 HRK,

40,03 EUR

od 31.03.2010.

iznos

289,78 HRK,

38,46 EUR

od 30.04.2010.

iznos

308,99 HRK,

41,01 EUR

od 31.05.2010.

iznos

447,42 HRK,

59,38 EUR

od 30.06.2010.

iznos

411,77 HRK,

54,65 EUR

od 31.07.2010.

iznos

501,27 HRK,

66,53 EUR

od 31.08.2010.

iznos

468,23 HRK,

62,14 EUR

od 30.09.2010.

iznos

415,79 HRK,

55,18 EUR

od 31.10.2010.

iznos

410,54 HRK,

54,49 EUR

od 30.11.2010.

iznos

130,88 HRK,

17,37 EUR

od 20.12.2010.

iznos

371,33 HRK,

49,28 EUR

od 31.12.2010.

iznos

283,60 HRK,

37,64 EUR

od 10.01.2011.

iznos

577,92 HRK,

76,70 EUR

od 31.01.2011.

iznos

609,01 HRK,

80,83 EUR

od 28.02.2011.

iznos

569,49 HRK,

75,58 EUR

od 31.03.2011.

iznos

576,56 HRK,

76,52 EUR

od 30.04.2011.

iznos

732,32 HRK,

97,20 EUR

od 31.05.2011.

iznos

728,83 HRK,

96,73 EUR

od 30.06.2011.

iznos

31,80 HRK,

4,22 EUR

od 20.07.2011.

iznos

767,68 HRK,

101,89 EUR

od 31.07.2011.

iznos

133,07 HRK,

17,66 EUR

od 19.08.2011.

iznos

634,11 HRK,

84,16 EUR

od 31.08.2011.

iznos

194,66 HRK,

25,84 EUR

od 20.09.2011.

iznos

527,93 HRK,

70,07 EUR

od 30.09.2011.

iznos

222,04 HRK,

29,47 EUR

od 20.10.2011.

iznos

483,87 HRK,

64,22 EUR

od 31.10.2011.

iznos

243,32 HRK,

32,29 EUR

od 21.11.2011.

iznos

455,16 HRK,

60,41 EUR

od 30.11.2011.

iznos

266,06 HRK,

35,31 EUR

od 20.12.2011.

iznos

431,03 HRK,

57,21 EUR

od 31.12.2011.

iznos

327,06 HRK,

43,41 EUR

od 20.01.2012.

iznos

154,65 HRK,

20,53 EUR

od 31.01.2012.

iznos

319,21 HRK,

42,37 EUR

od 10.02.2012.

iznos

316,35 HRK,

41,99 EUR

od 20.02.2012.

iznos

572,01 HRK,

75,92 EUR

od 29.02.2012.

iznos

222,50 HRK,

29,53 EUR

od 20.03.2012.

iznos

772,30 HRK,

102,50 EUR

od 31.03.2012.

iznos

787,31 HRK,

104,49 EUR

od 30.04.2012.

iznos

797,57 HRK,

105,86 EUR

od 31.05.2012.

iznos

780,30 HRK,

103,56 EUR

od 30.06.2012.

iznos

784,82 HRK,

104,16 EUR

od 31.07.2012.

iznos

771,88 HRK,

102,45 EUR

od 31.08.2012.

iznos

743,89 HRK,

98,73 EUR

od 30.09.2012.

iznos

773,71 HRK,

102,69 EUR

od 31.10.2012.

iznos

788,03 HRK,

104,59 EUR

od 30.11.2012.

iznos

778,00 HRK,

103,26 EUR

od 31.12.2012.

iznos

721,71 HRK,

95,79 EUR

od 31.01.2013.

iznos

769,54 HRK,

102,14 EUR

od 28.02.2013.

iznos

773,72 HRK,

102,69 EUR

od 31.03.2013.

iznos

754,99 HRK,

100,20 EUR

od 30.04.2013.

iznos

696,71 HRK,

92,47 EUR

od 31.05.2013.

iznos

695,21 HRK,

92,27 EUR

od 30.06.2013.

iznos

709,54 HRK,

94,17 EUR

od 31.07.2013.

iznos

732,48 HRK,

97,22 EUR

od 31.08.2013.

iznos

764,26 HRK,

101,43 EUR

od 30.09.2013.

iznos

748,33 HRK,

99,32 EUR

od 31.10.2013.

iznos

759,47 HRK,

100,80 EUR

od 30.11.2013.

iznos

772,64 HRK,

102,55 EUR

od 31.12.2013.

iznos

611,11 HRK,

81,11 EUR

od 31.01.2014.

iznos

624,57 HRK,

82,89 EUR

od 28.02.2014.

iznos

620,16 HRK,

82,31 EUR

od 31.03.2014.

iznos

605,42 HRK,

80,35 EUR

od 30.04.2014.

iznos

601,76 HRK,

79,87 EUR

od 31.05.2014.

iznos

603,54 HRK,

80,10 EUR

od 30.06.2014.

iznos

620,49 HRK,

82,35 EUR

od 31.07.2014.

iznos

634,75 HRK,

84,25 EUR

od 31.08.2014.

iznos

631,81 HRK,

83,86 EUR

od 30.09.2014.

iznos

644,14 HRK,

85,49 EUR

od 31.10.2014.

iznos

652,72 HRK,

86,63 EUR

od 30.11.2014.

iznos

647,77 HRK,

85,97 EUR

od 31.12.2014.

iznos

592,46 HRK,

78,63 EUR

od 31.01.2015.

iznos

592,46 HRK,

78,63 EUR

od 28.02.2015.

iznos

592,46 HRK,

78,63 EUR

od 31.03.2015.

Iznos

592,46 HRK,

78,63 EUR

od 30.04.2015.

Iznos

592,46 HRK,

78,63 EUR

od 31.05.2015.

iznos

592,45 HRK,

78,63 EUR

od 30.06.2015.

iznos

592,46 HRK,

78,63 EUR

od 31.07.2015.

iznos

592,46 HRK,

78,63 EUR

od 31.08.2015.

iznos

592,46 HRK,

78,63 EUR

od 30.09.2015.

na svaki iznos do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove promjenjive kamatne stope isplati iznos od 1.510,37 EUR.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev II. tužiteljice kao neosnovan.

V. Odbacuje prigovor radi prebijanja koji je tuženik istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka u iznosu od 762,75 eura, te se odbacuje i neodređeni prigovor radi prebijanja iznosa preplate koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji.

VI. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 (kao pravni sljednik Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB 78427478595, Poslovnica Varaždin), da tužitelju TĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.617,05 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. studenog 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do dana konačne isplate po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 450,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja da im tuženik solidarno naknadi parnične troškove, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 23. srpnja 2020. podnijeli tužbu zbog stjecanja tuženika bez osnove temeljem ništetnosti odredaba ugovora koji su stranke sklopile a koje se odnose na valutu ugovoru i na način promjene kamatne stope. Uvodno se pojašnjava da su tužitelji podnijeli tužbu, međutim samo je I. tužitelj podnio tužbeni zahtjev. Budući da tijekom postupka II. tužiteljica nije zvana na ispravak tužbe, a na temelju provedenog postupka sud je utvrdio da ona nije aktivno legitimirana osoba za vođenje ovog postupka, sud je u odnosu na nju odbio tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova.

2. Nesporno je među strankama:

- tužitelji TĐ, kao korisnik kredita, i ĐĐ, kao sudužnik (dalje u tužbi: tužitelji) i Sberbank d.d. Zagreb kao kreditor, ranije Volksbank d.d. Zagreb (dalje u tužbi: tuženik) sklopili su dana 12. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu br. 312160 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama koji ugovor je solemniziran od strane Javnog bilježnika Bojane Štimac iz [adresa] dana 28. kolovoza 2007. godine pod brojem OV- 12846/07 (dalje u tužbi: Ugovor) temeljem kojeg je tužitelju TĐ od strane tuženika isplaćen kredit u iznosu od CHF 65.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,59 % godišnje na rok otplate kredita 30 godina

- predmetni Ugovor zaključen je radi adaptacije kuće tužitelja kako je navedeno u članku 2. Ugovora o kreditu

- obveza tužitelja po Ugovoru je u cijelosti ispunjena slijedom čega je tuženik dana 20. travnja 2016. godine izdao Potvrdu da je kredit u cijelosti otplaćen i da nema više potraživanja po navedenom kreditu

- ugovorne strane Ugovora su temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (“Narodne novine” broj: 102/15) dana 16. veljače 2016. godine sklopile Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 312160 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF koji je solemniziran dana 18. veljače 2016. godine kod javnog bilježnika Rankice Benc iz [adresa] pod brojem OV- 1135/16 (dalje u tužbi: Aneks br. 2), a kojim je između ostalog, izmijenjen Ugovor u pogledu valute kredita i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom kredita

- navedenim Aneksom br. 2 predmetni kredit konvertiran je u valutu euro temeljem zakona.

3. Tužitelj dalje u tužbi i tijekom postupka navodi:

- predmetni Ugovor sadrži nepoštene odredbe prije svega u smislu Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu

- naime, Ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatama i naknadama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,59% godišnje, dakle ugovorena je jednostrana promjena kamatnih stopa kao i načina obračuna i naplate sve u skladu s odlukama banke odnosno tuženika temeljem koje je tuženik kao kreditor nekoliko puta bez da je prethodno o tome pregovarao s tužiteljem kao korisnikom kredita samoinicijativno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu te je o tome kratko obavijestio tužitelja

- nadalje, istim Ugovorom o kreditu ugovorena je otplata u 360 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate time da je određeno da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 332,83 plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća, ujedno je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća, slijedom navedenog iz Ugovora proizlazi da je ugovorena valutna klauzula

- prilikom sklapanja Ugovora, tuženik ni na koji način nije informirao ni obavijestio tužitelje o značenju promjenjive kamatne stope kao ni o značenju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te rizicima ugovaranja istih već je navedeno ponudio tužiteljima kao jedinu mogućnost dobivanja kredita te ujedno kao najpovoljniju opciju, dakle, tužiteljima kao potrošačima ponuđen je ugovor tipskog karaktera bez mogućnosti mijenjanja ugovornih odredbi

- ugovarajući s potrošačima nepoštene, a time i ništetne odredbe Ugovora tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača korisnika kredita i sudužnika na način da je:

 ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to čl. 81., 82., i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

 tuženik u razdoblju od 01.06.2004 do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10.09.2003 do 06.08.2007. i to čl.81., 82., i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

4. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi:

- tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:

a. Obavijest o rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/19 te prigovor radi prijeboja;

b. Potraživanje tužitelja je u zastari;

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;

d. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP);

h. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva

- da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja)

- odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava, s druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora

- s obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora

- tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja

- u odnosu na valutnu klauzulu, već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba

- što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora

- također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana

- činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik budući da se u točki 9.14. navodi da: „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanje kredita“

- u konkretnom slučaju je sporna odredba Ugovora za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena

- čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

5. Tuženik je nakon podnošenja vještačkog nalaza i mišljenja istaknuo prigovor radi prebijanja koji se odnosi na negativnu kamatnu razliku, a koju je tužitelj prilikom postavljanja specificiranog tužbenog zahtjeva uzeo u obzir, tako da taj prigovor radi prebijanja u iznosu od 762,75 EUR sud utvrđuje neosnovanim, budući da ne postoji više potraživanje tuženika u tom iznosu, nakon što ga je tužitelj uzeo u obzir u specificiranom tužbenom zahtjevu. Osim toga, budući da je tuženik istaknuo taj prigovor tek nakon zaključenja prethodnog postupka, sud nije našao potrebnim o istom meritorno odlučivati. Nadalje, tuženik je postavio prigovor radi prebijanja iznosa preplate koju je priznao tužitelju u konverziji i to pravovremeno u prethodnom postupku, međutim taj prigovor nije odredio jer nije naveo novčani iznos svoje tražbine prema tužitelju. Tek nakon nalaza i mišljenja vještaka tuženik ponovno ističe da bi nepriznavanjem iznosa preplate koji je tuženik priznao tužitelju u konverziji, a koji je vještakinja utvrdila, tužitelj dva puta stekao isti iznos odnosno preplatu koja mu je priznata u konverziji, međutim ni sada ne postavlja određeni prigovor radi prebijanja. Stoga je oba prigovora radi prebijanja valjalo odbaciti kao nedopuštene.

6. Temeljem navedenog, sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne i to vezano za konkretnog potrošača TĐ, prema određenjima te nepoštenosti i ništetnosti koje navodi tužitelj, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, ima li tuženik potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja a koje se odnosi na iznos preplate iz konverzije, te treba li sud taj iznos preplate uzeti u obzir prilikom utvrđenja tužiteljeve tražbine i bez postavljanja pravno relevantnog tuženikovog zahtjeva u vezi te preplate, te naposljetku je sporna i sama visina tužiteljeve tražbine.

7. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-244, te u arhivsku mapu u kojoj se nalazi dokumentacija tužitelja priložena uz tužbu), saslušao je tužitelja, te proveo dokaz vještačenjem po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec, na sve okolnosti koje su predložile stranke. Odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala. Sud nije saslušao stalnu sudsku vještakinju, s obzirom su stranke iskazale da nema potrebe da se vještakinja na ročištu neposredno sasluša. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u pretežnom dijelu.

8. Vezano za prigovor zastare koji tuženik ističe valja reći da se ovaj postupak jedino ispravno može kvalificirati kao stjecanje bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a. Pri tome valja reći da je tim člankom propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Time se implicitno potvrđuje da stjecanje bez osnove predstavlja štetu za osiromašenog, odnosno potrošača. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

9. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u odnosu na osmotuženika, ovdje banku s kojom je tužitelj sklopio Ugovor. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 15. lipnja 2018. god., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara u vrijeme podnošenja tužbe (23. srpnja 2020.) nije nastupila.

11. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut ništetnosti svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, a što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.

12. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

13. Što se tiče navoda tuženika da je intencija zakonodavca koja proistječe iz donošenja prijedloga ZID ZPK/15 bila da se smanji broj sudskih predmeta valja reći da prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog.

14. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno, niti pak to prešutno proizlazi iz tog zakona, kao što bi proizlazilo iz tvrdnje tuženika da je Sporazum o konverziji nova pravna osnova koja od samo početka zamjenjuje inicijalni Ugovor.

15. Što se tiče ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

16. Tužitelj je u svom iskazu navodi da je sa pravnim prednikom sada tužitelja Volksbank d.d. sklopio dana 12.7.2007. ugovor o kreditu kojim mu je odobren i plasiran iznos od 65.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora uz početnu kamatnu stopu od 4,59% i na vrijeme otplate od 360 mjesečnih obroka. Uz kredit je dobio otplatni plan u kojem su svi mjesečni obroci izraženi u švicarskim francima u jednakim iznosima. Kredit je uzeo za adaptaciju kuće u [adresa] koja je služila za potrebe stanovanja obitelji. Kad se zajedno sa suprugom odlučio za sklapanje ugovora o kreditu u banci su dobili već pripremljen tipski ugovor sa svim člancima i nisu uopće bili u poziciji da pregovaraju o bilo kojim člancima ugovora. Jednako se odnosi i na aneks ugovora kojim je provedena konverzija dana 16.2.2016. Pristao je sklopiti ugovor sa valutnom klauzulom CHF jer mu je to kao jedina mogućnost bila ponuđena od banke i rečeno mu je da je jedino za taj kredit sposoban. Što se tiče rizika vezanih uz valutnu klauzulu CHF u banci im ništa nije rečeno da bi postojali rizici vezani uz valutnu klauzulu CHF niti to da je to valuta utočišta u krizama podložna velikim oscilacijama i rastu niti da HNB ne štiti tečaj CHF kao što je to slučaj za euro. Što se tiče promjenjive kamatne stope nije im predočena nikakva metodologija niti pak kriterij po kojem će se stopa mijenjati i kako će to u tijeku otplate biti. U toku otplatne kredita i kamatna stopa i valuta su se znatno promijenile i njihov mjesečni obrok je skoro porastao na duplo te se sjeća da je otprilike sa početnih 1.500,00 kuna skočio na 3.000,00 kuna. To je njemu i obitelji stvorilo velike teškoće u otplati a u konačnosti u egzistenciji. Kada je u banci pitao za visok rasta mjesečnih obroka zbog kamate i tečaja rečeno mu je da se tu ništa ne može i da je tako u njegovom ugovoru ugovoreno i da se on primjenjuje. Dobivao je obavijesti od banke da mu je obrok veći no nitko ga nije zvao radi pregovaranja koliko će biti novi iznos anuiteta iako se u banku javio radi pojašnjenja zašto toliko rastu obroci no ništa mu nije rečeno osim da je tako po ugovoru. Pročitao je ugovor, ali ga nije razumio osim gramatički. Potpisao je aneks o konverziji i to iz razloga što mu je obrok bio nešto niži i dobio je preplatu od 11.379,89 kuna te mu je to nešto olakšalo situaciju a da bi izašao iz takvog „paklenog“ ugovora on je nakon konverzije kredit u cijelosti i otplatio i to uz pomoć svojih roditelja. Niti kod JB ništa nije bilo rečeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti već samo da se kredit zbog zaloga mora uredno plaćati. Po zanimanju je kontrolor tehničkog pregleda vozila. Ni on ni supruga nemaju nikakvih posebnih financijskih znanja. Da je znao da će kredit toliko znatno rasti nikada ga ne bi uzeo a najgore je to što ni u jednom momentu nije znao kolika će mi biti obaveza po kreditu i svaki mjesec je bilo drugačije.

17. 2. tužiteljica ĐĐ, iskazala je da ona kao sudužnik nema nikakvih potraživanja ni prema suprugu niti prema banci.

18. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

21. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodologiju promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

22. Analizirajući iskaz tužitelja, sud isti ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, logičan, životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa. Sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj kao prosječni potrošač nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome su formulacije iz ugovora da će se kamata mijenjati, sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora, nerazumljive prosječnom potrošaču, te nije na njemu da on ide istraživati značenje svakog od tih pojmova, već je upravo na bankarskoj instituciji kao instituciji financijskog znanja, da potrošaču objasni pojmove iz ugovora i kako oni utječu na promjenu same kamatne stope. Također, sud utvrđuje da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

23. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.

24. Prema članku 49. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

26. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

27. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

28. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

29. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

30. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja to ne proizlazi, dok tuženik druge dokazne prijedloge na navedene okolnosti niti nije predlagao. Navedeno se posebno odnosi na upozorenje koje tuženik morao dati tužitelju glede slijedećih činjenica: opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo je potpuno izvjestan, te povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedeno je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze, niti je bio sukreator ugovora koji je dvostranoobvezujući pravni posao.

31. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, te je morao plaćati povišene mjesečne rate kredita, a koje su se povisile u značajnom postotku, čak preko 50 % više (u jednom razdoblju, čak i 100 % više ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, čime je cjelokupni rizik povećanja prebačen na korisnika kredita (potrošača, ovdje tužitelja). Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora koji Ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je stoga u skladu sa čl. 323. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove, te se sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Što se tiče provedenog vještačenja, ono je provedeno radi:

- utvrđenja razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom predmetnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim jednostranim odlukama tuženika te razlike kod isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta uzrokovane promjenom tečaja valute CHF-u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja kredita, i to za razdoblje od dana plasmana kredita pa do dana 30.09.2015. godine uzimajući u obzir obračunatu preplatu izvršenu od strane tuženika i pravila Zakona o obveznim odnosima kojima je uređeno uračunavanje ispunjenja obveza.

33. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti vezano za sporne bitne činjenice dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju, te je stoga isti sud i prihvatio. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještakinje iz vještačkog nalaza, i to na način da je uzeo u obzir izračun preplate po osnovni promjenjive kamatne stope i kad je ona bila niža od početno ugovorene (negativna razlika), dok u odnosu na tečaj vještakinja niti nije utvrdila negativnu razliku. Tužitelj nije obračunao preplatu koju mu je tuženik priznao u konverziji te sukladno tome specificirao tužbeni zahtjev. Vještakinja je utvrdila preplatu po tečaju CHF u iznosu od 6.376,68 eura, te je utvrdila neto preplatu kamate u iznosu od 1.929,29 eura, također je utvrdila preplatu tužitelja u konverziji u iznosu od 1.510,37 eura, a koju je tuženik već priznao tužitelju. Stranke nisu imale primjedaba na vještački nalaz što se tiče matematičkog izračuna.

34. Što se tiče toga kako tretirati preplatu koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji, po stavu ovog suda nema dvojbe da je tužitelj iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji primio od tuženika i to u vidu umanjenja daljnjih obveza po kreditu, a što je i potvrdio potpisom Sporazuma o konverziji. Prema tome kod takvog činjeničnog stanja, pri kojem sam tužitelj priznaje da je određeni iznos primio od tuženika, ne može ponovno taj iznos zahtijevati po osnovi stjecanja tuženika bez osnove, budući da mu je tuženik taj iznos vratio. Stoga je za iznos preplate u konverziji valjalo umanjiti tužiteljevo potraživanje i bez ikakvog prigovora radi prebijanja istaknutog od strane tuženika, budući da je to dio koji ulazi u osnovanost ili neosnovanost same visine tužbenog zahtjeva, a ne radi se o nekoj za sada samostalnoj tražbini koju bi tuženik imao prema tužitelju. Budući da je dakle sam sud umanjio potraživanje tužitelja za iznos koji mu je tuženik priznao u konverziji, valjalo je utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja a koje se odnosi na iznos preplate u konverziji. Pri tome tužitelj dakle i nadalje ima pravo na sve zatražene zatezne kamate, jedino mu se glavnično potraživanje smanjilo za iznos preplate koji mu je priznat u konverziji. Naime, sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK/15 iznos preplate preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Stoga tuženik niti nema pravo na zatezne kamate koje nije priznao niti tužitelju. Sukladno pravilu o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Međutim tuženik ovdje nije dužnik prema tužitelju u odnosu na preplatu koju je tužitelj dobio u konverziji, pa nema mjesta primjeni uračunavanja na način da se od preplate priznate u konverziji prvi namiri kamata koju tužitelj potražuje.

35. Zbog svega sud je odlučio kao u izreci presude pod toč. I. do V.

36. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a, prema kojemu ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sud je utvrdio da je tuženik uspio sa 18,18% u odnosu na vrijednost tužbenog zahtjeva, dok je dakle tužitelj uspio sa 81,82%, tako da se tužitelju u konačnici odmjerava 63,64% priznatog troška.

37. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Sud je tužitelju priznao trošak: za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.8/1), sastav podneska od 6.10.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 9.12.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), zastupanje na ročištu 20.4.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), zastupanje na ročištu 2.5.2022. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.9/5), zastupanje na ročištu 22.1.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/2), zastupanje na ročištu 10.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), sastav podneska od 3.6.2025. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 15.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 420,00 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 134,55 eura, što sveukupno sa PDV-om iznosi 2.617,05 eura. Sud nije tužitelju priznao naknadu koja je uvećana za svaku od radnji u iznosu od 10%, te naknadu koja prelazi onu propisanu za pojedine radnje, pa tako za zastupanje na ročištu 2.5.2022. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.9/5), zastupanje na ročištu 22.1.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/2), a također kao nepotreban trošak nije priznao niti trošak sastav podneska od 4.10.2024. u iznosu od 50,00 eura, budući da se njime samo požuruje rad suda, što sve zajedno sa pripadajućim PDV-om iznosi 450,00 eura. O trošku je odlučeno kao pod toč. VI. i VIII.

38. Temeljem svega, sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu 19. studenog 2025.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.