Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4467/2022-29

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČN, ranije iz [adresa], a sada Ulica 18. rujna 6b, Brač, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mesić i Međimurec d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 08. listopada 2025. održane u nazočnosti tužiteljice osobno uz uz Ivu Mesić, odvjetnicu u Zagrebu i ĆN, odvjetničkog vježbenika i zz za odvjetnike u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, dana 19. studenog 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012514825 od 18.svibnja 2017. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, , broj ovjere OV-14268-2007, od javnog bilježnika Ivan Adžija kojima se određuje otplata kredita u švicarskim francima, kao i odredbe u kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj Odluci banke i to sljedeće odredbe:

„Članak 4.

„KAMATA NA KREDIT

4.1. Na kredit u otplati Korisnik Kredita se obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana

4.2. Visina kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01., a primenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. tekuće godine, i na dan 01.07., a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine , s tim da kamatna stopa iz toč.4.1. ne može biti više od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.

Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju liste Banke važeće na dan plaćanja kamata....

OTPLATA KREDITA:

7.3. U slučaju promjene kamatne stope iz toč.4.ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisan obavijestiti Korisnika..“

7.2. Kredit u iznosu od 66.000,00 CHF (šestdesetšesttisuća CHF) i kamata iz toč.4.ovog Ugovora uplaćuje se u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici., koja je sastavni dio ovog Ugovora“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb; Radnička cesta 50, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ČN, ranije iz [adresa], a sada Ulica 18. rujna 6b, Brač, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 4.245,87 EUR na ime preplaćenih kamata s osnove promjenjive kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakoj pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, a koje kamate su određene po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to kako slijedi:

21.17 EUR od 16.8.2007. do isplate

21.17 EUR od 16.9.2007. do isplate

20.74 EUR od 16.10.2007. do isplate

21.26 EUR od 16.11.2007. do isplate

20.85 EUR od 16.12.2007. do isplate

21.52 EUR od 16.1.2008. do isplate

37.71 EUR od 16.2.2008. do isplate

38.82 EUR od 16.3.2008. do isplate

38.57 EUR od 16.4.2008. do isplate

37.29 EUR od 16.5.2008. do isplate

37.70 EUR od 16.6.2008. do isplate

37.38 EUR od 16.7.2008. do isplate

37.20 EUR od 16.8.2008. do isplate

37.29 EUR od 16.9.2008. do isplate

38.60 EUR od 16.10.2008. do isplate

39.55 EUR od 16.11.2008. do isplate

38.26 EUR od 16.12.2008. do isplate

41.63 EUR od 16.1.2009. do isplate

41.65 EUR od 16.2.2009. do isplate

40.69 EUR od 16.3.2009. do isplate

40.81 EUR od 16.4.2009. do isplate

40.94 EUR od 16.5.2009. do isplate

40.35 EUR od 16.6.2009. do isplate

40.60 EUR od 16.7.2009. do isplate

40.16 EUR od 16.8.2009. do isplate

40.64 EUR od 16.9.2009. do isplate

40.06 EUR od 16.10.2009. do isplate

40.53 EUR od 16.11.2009. do isplate

40.38 EUR od 16.12.2009. do isplate

41.96 EUR od 16.1.2010. do isplate

41.73 EUR od 16.2.2010. do isplate

41.72 EUR od 16.3.2010. do isplate

42.44 EUR od 16.4.2010. do isplate

44.15 EUR od 16.5.2010. do isplate

45.27 EUR od 16.6.2010. do isplate

45.03 EUR od 16.7.2010. do isplate

50.41 EUR od 16.8.2010. do isplate

49.82 EUR od 16.9.2010. do isplate

51.92 EUR od 16.10.2010. do isplate

51.92 EUR od 16.11.2010. do isplate

43.21 EUR od 16.12.2010. do isplate

42.57 EUR od 16.1.2011. do isplate

40.16 EUR od 16.2.2011. do isplate

41.49 EUR od 16.3.2011. do isplate

42.55 EUR od 16.4.2011. do isplate

42.47 EUR od 16.5.2011. do isplate

38.79 EUR od 16.6.2011. do isplate

38.67 EUR od 16.7.2011. do isplate

42.24 EUR od 16.8.2011. do isplate

33.21 EUR od 16.9.2011. do isplate

33.30 EUR od 16.10.2011. do isplate

33.30 EUR od 16.11.2011. do isplate

34.17 EUR od 16.12.2011. do isplate

34.29 EUR od 16.1.2012. do isplate

33.93 EUR od 16.2.2012. do isplate

33.93 EUR od 16.3.2012. do isplate

34.29 EUR od 16.4.2012. do isplate

34.29 EUR od 16.5.2012. do isplate

33.87 EUR od 16.6.2012. do isplate

33.31 EUR od 16.7.2012. do isplate

33.82 EUR od 16.8.2012. do isplate

33.92 EUR od 16.9.2012. do isplate

33.92 EUR od 16.10.2012. do isplate

33.92 EUR od 16.11.2012. do isplate

34.07 EUR od 16.12.2012. do isplate

34.29 EUR od 16.1.2013. do isplate

33.23 EUR od 16.2.2013. do isplate

33.23 EUR od 16.3.2013. do isplate

33.24 EUR od 16.4.2013. do isplate

33.10 EUR od 16.5.2013. do isplate

33.45 EUR od 16.6.2013. do isplate

33.96 EUR od 16.7.2013. do isplate

33.68 EUR od 16.8.2013. do isplate

34.32 EUR od 16.9.2013. do isplate

34.74 EUR od 16.10.2013. do isplate

34.74 EUR od 16.11.2013. do isplate

34.74 EUR od 16.12.2013. do isplate

34.74 EUR od 16.1.2014. do isplate

1.370.31 EUR od 20.3.2014. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb; Radnička cesta 50, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ČN, ranije iz [adresa], a sada Ulica 18. rujna 6b, Brač, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos od 17.119,74 EUR s osnove valutne klauzule, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakoj pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, a koje kamate su određene po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to kako slijedi:

0.76 EUR od 16.11.2007. do isplate

3.70 EUR od 16.1.2008. do isplate

16.16 EUR od 16.2.2008. do isplate

21.33 EUR od 16.3.2008. do isplate

21.47 EUR od 16.4.2008. do isplate

23.84 EUR od 16.5.2008. do isplate

23.76 EUR od 16.6.2008. do isplate

25.00 EUR od 16.7.2008. do isplate

24.34 EUR od 16.8.2008. do isplate

24.45 EUR od 16.9.2008. do isplate

7.86 EUR od 16.10.2008. do isplate

14.03 EUR od 16.11.2008. do isplate

5.68 EUR od 16.12.2008. do isplate

27.39 EUR od 16.1.2009. do isplate

27.53 EUR od 16.2.2009. do isplate

21.33 EUR od 16.3.2009. do isplate

22.20 EUR od 16.4.2009. do isplate

23.15 EUR od 16.5.2009. do isplate

19.85 EUR od 16.6.2009. do isplate

20.30 EUR od 16.7.2009. do isplate

19.85 EUR od 16.8.2009. do isplate

21.11 EUR od 16.9.2009. do isplate

18.45 EUR od 16.10.2009. do isplate

20.37 EUR od 16.11.2009. do isplate

20.26 EUR od 16.12.2009. do isplate

31.86 EUR od 16.1.2010. do isplate

30.73 EUR od 16.2.2010. do isplate

30.73 EUR od 16.3.2010. do isplate

31.86 EUR od 16.4.2010. do isplate

35.29 EUR od 16.5.2010. do isplate

37.06 EUR od 16.6.2010. do isplate

36.83 EUR od 16.7.2010. do isplate

44.21 EUR od 16.8.2010. do isplate

44.84 EUR od 16.9.2010. do isplate

47.59 EUR od 16.10.2010. do isplate

47.59 EUR od 16.11.2010. do isplate

39.41 EUR od 16.12.2010. do isplate

39.67 EUR od 16.1.2011. do isplate

36.66 EUR od 16.2.2011. do isplate

37.98 EUR od 16.3.2011. do isplate

39.42 EUR od 16.4.2011. do isplate

39.31 EUR od 16.5.2011. do isplate

35.49 EUR od 16.6.2011. do isplate

34.94 EUR od 16.7.2011. do isplate

39.42 EUR od 16.8.2011. do isplate

30.97 EUR od 16.9.2011. do isplate

31.17 EUR od 16.10.2011. do isplate

31.17 EUR od 16.11.2011. do isplate

32.04 EUR od 16.12.2011. do isplate

32.18 EUR od 16.1.2012. do isplate

31.85 EUR od 16.2.2012. do isplate

31.85 EUR od 16.3.2012. do isplate

32.18 EUR od 16.4.2012. do isplate

32.18 EUR od 16.5.2012. do isplate

31.74 EUR od 16.6.2012. do isplate

31.23 EUR od 16.7.2012. do isplate

31.77 EUR od 16.8.2012. do isplate

31.89 EUR od 16.9.2012. do isplate

31.89 EUR od 16.10.2012. do isplate

31.89 EUR od 16.11.2012. do isplate

32.02 EUR od 16.12.2012. do isplate

32.18 EUR od 16.1.2013. do isplate

31.23 EUR od 16.2.2013. do isplate

31.23 EUR od 16.3.2013. do isplate

31.25 EUR od 16.4.2013. do isplate

31.13 EUR od 16.5.2013. do isplate

31.46 EUR od 16.6.2013. do isplate

31.94 EUR od 16.7.2013. do isplate

31.71 EUR od 16.8.2013. do isplate

32.28 EUR od 16.9.2013. do isplate

32.66 EUR od 16.10.2013. do isplate

32.66 EUR od 16.11.2013. do isplate

32.66 EUR od 16.12.2013. do isplate

32.66 EUR od 16.1.2014. do isplate

103.39 EUR od 16.2.2014. do isplate

103.39 EUR od 16.3.2014. do isplate

12.598,14 EUR od 20.3.2014. do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb; Radnička cesta 50, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ČN, ranije iz [adresa], a sada Ulica 18. rujna 6b, Brač, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 4.206,81 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 19. studenog 2025. godine pa do isplate, koje kamate su po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je preporučenom poštanskom pošiljkom od dana 13.06.2019. godine podnijela ovom sudu tužbu u kojoj navodi da je ona kao korisnik kredita s tuženikom zaključila dana 18.svibnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj: 9012514825 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), te da su pritom stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,20 % godišnje, promjenjivu sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana.

2. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužiteljica ističe da je od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik internim odlukama, mijenjao kamatnu stopu u nekoliko navrata. Takve su odluke tuženika, uz promjenu tečaja CHF-a, nesporno utjecale i na iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan podmirivati po Ugovoru o kreditu. Iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, iz odredaba Ugovora o kreditu čl. 4 razvidno je da je istu jednostrano mijenjao isključivo tuženik, a temeljem vlastite, interne odluke o kamatnim stopama. Tužitelj navodi da je tuženik unošenjem takve odredbe u Ugovor o kreditu za sebe ugovorio mogućnost da po vlastitom nahođenju i vlastitim, netransparentnim kriterijima mijenja tu kamatnu stopu, bez prethodne konzultacije niti objašnjenja tužiteljici kao korisniku kreditu koji su parametri uistinu konačno utjecali na promjenu kamatne stope. Nesporno je da se na tržištu kapitala događaju svakodnevne promjene, ali to bi ujedno podrazumijevalo da do povišenja kamatne stope može doći kada su prilike na tržištu nepovoljne, a isto tako da će do smanjenja kamatne stope doći kada je situacija na tržištu povoljna. Tužitelj navodi da se na međunarodnom tržištu kamate na valutu švicarskog franka određuju u skladu s kretanjima kamata koje banke međusobno određuju jedna drugoj prilikom pozajmljivanja (poznat kao LIBOR na CHF). Promjene kamatnih stopa tuženik nije vršio u skladu s promjenama kretanja LIBOR-a na CHF jer u vrijeme povećanja kamatne stope LIBOR na CHF je bio u padu što je trebalo utjecati na promjenu kamatne stope, ali u smislu da je ista trebala biti smanjivana, čak i niža od one koja je ugovorena, a ne povećavana, kako je to činio tuženik, bez opravdanog, razumljivog ili obrazloženog razloga. Drugim riječima, tuženik kamatnu stopu nije usklađivao s promjenom visine 12-mjesečnog LIBORa za CHF, već je kamatne stope mijenjao neovisno od promjene visine LIBOR-a i ugovorenog datuma promjene te povećavao kamatnu stopu. Tužitelj navodi da je LIBOR u vrijeme kada je tuženik podizao kamatnu stopu svojim Odlukama, čime se povećavao i mjesečni anuitet tužiteljice, bio na nižoj razini od one kada su stranke zaključile ugovor o kreditu. Posljedično tome, jedino logično postupanje tuženika od 2007. godine trebalo je biti smanjenje kamatne stope, a nikako ne njezin rast. Osim što je tuženik ugovorio nepoštenu kamatnu stopu, isti je tijekom otplate primjenjivao anuitetnu otplatu kredita, odnosno otplatu na bazi jednakih anuiteta, čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamate u anuitetu, zbog čega se kod svakoga povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu, i to na štetu potrošača. Tuženik nije niti na to upozorio tužiteljicu kod ugovaranja kredita, a nije joj niti ponudio otplatu u ratama odnosno u različitim iznosima rata od početka prema kraju otplate, koji je način za tužitelja bolji jer se kod takva načina otplate događa da do kraja otplate stalno ostaje isti udio glavnice u rati, zbog čega se glavnica ravnomjerno smanjuje prema kraju otplate. Tužitelj naglašava da je otplata u jednakim anuitetima skuplja u ukupnom iznosu kamata od otplate u nejednakim ratama dok je šteta za potrošača veća ukoliko dulje otplaćuje svoj kredit na takav način. Iz samog je Ugovora o kreditu razvidno da takva mogućnost mijenjanja kamatnih stopa nije dana i tužiteljici, dok samim Ugovorom nisu transparentno i nedvojbeno utvrđeni kriteriji po kojima se kamatne stope imaju mijenjati, odnosno odredbe o kamati nisu bile razumljive, čime je tužiteljica stavljena u neravnopravni položaj, a što je protivno zakonu te osnovnim načelima obveznog prava, dok sama neizvjesnost takve kamate mijenjane odlukama tuženika čini obvezu tužiteljice neodređenom, a predstavlja bitan sastojak ugovora.

3. Tužiteljica naglašava da se radi o Ugovoru o kreditu koji je tipski ugovor, kao i da tipski ugovor predstavlja skup ugovornih klauzula određen unaprijed kao model za sklapanje budućih ugovora. Pod navedenim pojmom "tipskih ugovora" treba razlikovati ugovore po pristupu (adhezijske ugovore), što predstavlja ugovor o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom, pa tako adhezijski ugovori u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje, a u ovom konkretnom slučaju, tužiteljica nije mogla pregovarati s tuženikom o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli i kriterijima po kojima bi se isti mogli mijenjati. Također, tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na uvjete kredita koji su sadržani u ugovoru, a radi se o ugovorima koje tuženik sklapa s različitim fizičkim i pravnim osobama u velikom broju na razini jedne godine.

4. Prema članku 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istoga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te sve navedeno ukazuje da su odredbe kojima je određena promjenjivost kamatne stope nepoštene, a stoga i ništetne.

5. Tužitelj predlaže da se o ništetnosti citiranih odredaba navedenog Ugovora o kreditu raspravi kao o prethodnom pitanju, imajući u vidu činjenicu kako se o ništetnosti takvih ugovornih odredaba već odlučilo presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH posl. broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

6. Tužiteljica navodi da ukoliko tuženik bude sporio da se o navedenim odredbama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo, isti je to sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 dužan i dokazati.

7. Nadalje, u konkretnom se slučaju ima primijeniti i odredba članka 82. stavak 1. alineja 11. ZZP/03 kojom je regulirano da bi se odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga imala smatrati nepoštenom, a što ju posljedično čini i ništetnom. Kao što je tužiteljica već ranije istaknula u ovoj tužbi, prilikom sklapanja ugovora o kreditu između stranaka, stranke nisu vodile nikakve pregovore, već je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje ugovora o kreditu koji je obuhvaćao sporne odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivosti kamatne stope te bez tih odredbi tuženik nije pristajao na sklapanje ugovora, odnosno nije pristajao na prijedloge i sugestije tužitelja. Osim toga, tužiteljici prilikom realizacije kredita nikada nije objašnjeno od strane djelatnika tuženika pod kojim uvjetima i iz kojih razloga bi moglo doći da tuženik donosi jednostranu odluku o povećanju kamatnih stopa, a što je u konačnici utjecalo na iznos mjesečnog anuiteta tužiteljice.

8. Tužiteljica ističe da osim citiranih odredbi relevantnih zakona, ovakvo postupanje tuženika predstavlja i zavaravajući poslovnu praksu tuženika koja predstavlja nepoštenu poslovnu praksa. Zavaravajuća se poslovna praksa u konkretnome očituje u tome da tužiteljici nisu dane informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti rizik kojemu može biti izložen niti su mu dane važne informacije potrebne za donošenje odluke o pravnom poslu. Tužiteljica naglašava da bi trebalo biti nesporno da obavijest o tome na temelju čega i pod kojim se uvjetima može mijenjati kamatna stopa i tečaj švicarskog franka predstavlja bitnu informaciju, odnosno informaciju temeljem koje tužitelj može procijeniti da li želi ući u ugovorni odnos s tuženikom ili ne, te je upravo propuštanje davanja takve obavijesti tužiteljici imalo za posljedicu donošenje odluke od strane tužiteljice da sklopi s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, odnosno tuženik ga je uvjerio da stupi u kreditni odnos vezan uz rizičniju valutu, a koji pravni posao inače, da je bio upoznat sa svime, tužitelj zasigurno ne bi sklopio, što je u konačnici, provedbom ovakvog Ugovora došlo do očitog nesrazmjera u pravima i obvezama između stranaka u postupku što čini ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 ništetnima. Naglašava se da nije savjesno niti pošteno istovremeno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima, a zavisnima o nepredvidivim i neizvjesnim čimbenicima dok je rizik isključivo na tužitelju. Tužiteljica smatra da isto postupanje tuženika u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a nije moralno pa niti savjesno ni pošteno da je tuženik uz rast tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, vlastitim odlukama podizao i kamatnu stopu, iako je LIBOR na CHF bio u konstantnom padu i na razini nižoj od one u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo povećanje rate kredita tužiteljice.

9. Sve ovo potvrđuju i presude koje su donijeli sudovi Republike Hrvatske, a kojima je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa te valutne klauzule zbog nezakonitog i nepoštenog postupanja banaka, po pojedinačnim tužbama u korist klijenata različitih banaka. Odlukom VSRH broj Revt-249/14 kao nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu, a time i ništetna, proglašena je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Razloge za takvu odluku VSRH navodi da su te odredbe ugovora bile potrošačima jasne i uočljive, ali iste nisu bile razumljive. Isto tako, nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215 te odluke VSRH broj Revt-575/16 donesena je nova odluka VTSRH, broj Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak. Razlozi za donošenje takve odluke bili su da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima što je suprotno savjesnosti i poštenju, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, što je sve ranije detaljno elaborirano. Navedene odluke viših sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138. a navedenog Zakona kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, Sud Europske unije u više predmeta (C-186/16, C- 118/17 i dr.) donio presude koje su obvezujuće za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a u kojima je donesena prethodna odluka vezano uz nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima propisane Direktivom 93/13.

10. Svaka je strana u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Slijedom navedenog, obzirom na obvezu tuženika da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (stekao bez osnove) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj te isplate izvršio, a sve u svrhu uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se tužitelj nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

11. Slijedom svega iznijetoga, tužitelj predlaže da po provođenju dokaznog postupka naslovni sud temeljem citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača (lex specialis) te odredbi Zakona o obveznim odnosima, kao i s obzirom na citiranu sudsku praksu donese slijedeću presudu:

„Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetni su , u Ugovoru o kreditu broj 9012514825 od 18.svibnja 2017. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, , broj ovjere OV-142 68-2007, od javnog bilježnika Ivan Adžija i to:

Članak 4.

„KAMATA NA KREDIT

4.1. Na kredit u otplati Korisnik Kredita se obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana

Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju liste Banke važeće na dan plaćanja kamata....

OTPLATA KREDITA:

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb; Radnička cesta 50, OIB: [osobni identifikacijski broj] , da tužitelju ČN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos na ime preplaćenih kamata s osnove promjenjive kamatne stope od ukupno iznos , koji će tužitelj naznačiti nakon provedenog vještačenja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakoj pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetni su , u Ugovoru o kreditu broj 9012514825 od 18.svibnja 2017. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, , broj ovjere OV-14268-2007, od javnog bilježnika Ivan Adžija i to:

Članak 1.

......iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 66.000,00 CHF (šestdesetšesttisuća CHF)................

7.2. Kredit u iznosu od 66.000,00 CHF (šestdesetšesttisuća CHF) i kamata iz toč.4.ovog Ugovora ...................., plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici...................

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb; Radnička cesta 50, OIB: [osobni identifikacijski broj] , da tužitelju ČN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule , koji će tužitelj naznačiti nakon provedenog vještačenja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakoj pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku prouzročeni trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.“

12. U daljnjem tijeku postupka, tužiteljica svojim podneskom od 17.06.2025. godine očituje se na dosadašnji tijek postupka, Nalaz i mišljenje vještaka, kao i na podnesak tuženika od 15.07.2024., pa prvenstveno osporava osnovanost prigovora zastare u odnosu na tužbeni zahtjev, kojim tužitelj potražuje preplatu uslijed promjene kamatne stope u cijelosti neosnovan, a to iz razloga što je tužiteljica podnijela tužbu u zakonskom roku putem pošte preporučenom pošiljkom te se dan predaje pošti preporučeno smatra danom predaje sudu, a tužba je predana prije nastupa zastare, pa tako činjenica da je ovaj sud istu zaprimio i „otvorio“ spis sa danom 17.06.2019., nije od utjecaja na odluku o zastari, već kako je ranije navedeno dan predaje poštanskom uredu preporučenom pošiljkom, s obzirom da u vrijeme podnošenja tužbe, još nije postojala obveza predaje podnesak putem e-komunikacije, niti je e- komunikacija bila uspostavljena, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Nadalje, tužiteljica je zaprimila Nalaz i mišljenje financijskog vještačenja te na isto nema prigovora te se smatra kako je isti napravljen u skladu sa strukom i u skladu za zadatkom vještačenja.

13. Tužitelj osporava pravno i činjenično viđenje predmeta spora kako ih prezentira tuženik. U odnosu na ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, tužitelj navodi da nepoštenost, a time i ništetnost predmetnih odredbi proizlazi iz nedovoljne, odnosno nikakve informiranosti korisnika o preuzetim rizicima takvog ugovaranja i preuzimanja obveza, kao i prebacivanje cijelog rizika vezano za promjenu tečaja na korisnika, što u cijelosti dovodi do neuravnoteženost i takvom nesrazmjeru u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve u korist jače ugovorne strane, koja i „diktira“ same odredbe ugovore, obzirom da tuženik nije u cijelosti objasnio tužiteljice sve rizike, koji su povezani sa ugovaranje valutne klauzule u CHF, niti veliku mogućnost promjene tečaja i nestabilnost tečaja CHF, a s čime je tuženik kao bankarska institucija zasigurno bila upoznata. Tužitelj naglašava da je kredit bio nominiran u švicarskim francima (CHF), ali isplaćen i vraćan u kunama prema dnevnom tečaju CHF/HRK. Tuženik se u to vrijeme nije zaduživao u CHF, odnosno isti je uzimao kredite ili financiranje u CHF od matičnih banaka po znatno nižim kamatama (npr. LIBOR + 0,5%), dok su krajnjim korisnicima prodavali s višim maržama (5–6%).

14. Nadalje, tužiteljica nije bila upoznata sa činjenicom da monetarna politika, koju vodi HNB je usmjerena isključivo na održanje stabilnost kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama, tako da su krajnji korisnici, odnosno potrošači, koji su se zaduživali u CHF, bili u cijelosti nezaštićeni od tržišnog tečaja CHF, a tuženik je nudio takve kredite pod povoljnijim uvjetima od kredita u eurima, što bi svaki prosječan i korisnik izabrao, pa se isto može smatrati i još jednom nepoštenom praksom tuženika.

15. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopa, ističe se da je iz provedenog postupka razvidno kako je tuženik nakon zaključenja Ugovora o kredita, jednostrano, samo na temelju svoje Odluke više puta mijenjao kamatnu stopu, te tako mijenjao bitnu odredbu Ugovora o kreditu, koja je znatno utjecala na obveze tužiteljice, a o navedenoj promjeni odnosno odredbi se nije pregovaralo i nije bila volja ugovornih strana, tako je nesporno takva odredba ništetna, a ta ugovorna odredba, koja je i bitna odredba Ugovora o kreditu, kojom se određuje kamatna stopa je bila neodređena i netransparentna, te kao takva nepoštena i ništetna.

16. Tužiteljica ističe kako je financijski vještak u svom nalazu uzeo u obzir takozvane negativne vrijednosti te ih oduzeo od ukupne preplate tako da tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev i predlaže sudu donijeti slijedeću presudu:

„Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012514825 od 18.svibnja 2017. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, , broj ovjere OV-14268-2007, od javnog bilježnika Ivan Adžija kojima se određuje otplata kredita u švicarskim francima, kao i odredbe u kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj Odluci banke i to sljedeće odredbe

„Članak 4.

„KAMATA NA KREDIT

4.1. Na kredit u otplati Korisnik Kredita se obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana

Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju liste Banke važeće na dan plaćanja kamata....

OTPLATA KREDITA:

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb; Radnička cesta 50, OIB: [osobni identifikacijski broj] , da tužitelju ČN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti ukupan iznos od 4.245,87 EUR na ime preplaćenih kamata s osnove promjenjive kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakoj pojedinog preplaćenog iznosa do isplate i to kako slijedi:

21.17 EUR od 16.8.2007. do isplate

21.17 EUR od 16.9.2007. do isplate

20.74 EUR od 16.10.2007. do isplate

21.26 EUR od 16.11.2007. do isplate

20.85 EUR od 16.12.2007. do isplate

21.52 EUR od 16.1.2008. do isplate

37.71 EUR od 16.2.2008. do isplate

38.82 EUR od 16.3.2008. do isplate

38.57 EUR od 16.4.2008. do isplate

37.29 EUR od 16.5.2008. do isplate

37.70 EUR od 16.6.2008. do isplate

37.38 EUR od 16.7.2008. do isplate

37.20 EUR od 16.8.2008. do isplate

37.29 EUR od 16.9.2008. do isplate

38.60 EUR od 16.10.2008. do isplate

39.55 EUR od 16.11.2008. do isplate

38.26 EUR od 16.12.2008. do isplate

41.63 EUR od 16.1.2009. do isplate

41.65 EUR od 16.2.2009. do isplate

40.69 EUR od 16.3.2009. do isplate

40.81 EUR od 16.4.2009. do isplate

40.94 EUR od 16.5.2009. do isplate

40.35 EUR od 16.6.2009. do isplate

40.60 EUR od 16.7.2009. do isplate

40.16 EUR od 16.8.2009. do isplate

40.64 EUR od 16.9.2009. do isplate

40.06 EUR od 16.10.2009. do isplate

40.53 EUR od 16.11.2009. do isplate

40.38 EUR od 16.12.2009. do isplate

41.96 EUR od 16.1.2010. do isplate

41.73 EUR od 16.2.2010. do isplate

41.72 EUR od 16.3.2010. do isplate

42.44 EUR od 16.4.2010. do isplate

44.15 EUR od 16.5.2010. do isplate

45.27 EUR od 16.6.2010. do isplate

45.03 EUR od 16.7.2010. do isplate

50.41 EUR od 16.8.2010. do isplate

49.82 EUR od 16.9.2010. do isplate

51.92 EUR od 16.10.2010. do isplate

51.92 EUR od 16.11.2010. do isplate

43.21 EUR od 16.12.2010. do isplate

42.57 EUR od 16.1.2011. do isplate

40.16 EUR od 16.2.2011. do isplate

41.49 EUR od 16.3.2011. do isplate

42.55 EUR od 16.4.2011. do isplate

42.47 EUR od 16.5.2011. do isplate

38.79 EUR od 16.6.2011. do isplate

38.67 EUR od 16.7.2011. do isplate

42.24 EUR od 16.8.2011. do isplate

33.21 EUR od 16.9.2011. do isplate

33.30 EUR od 16.10.2011. do isplate

33.30 EUR od 16.11.2011. do isplate

34.17 EUR od 16.12.2011. do isplate

34.29 EUR od 16.1.2012. do isplate

33.93 EUR od 16.2.2012. do isplate

33.93 EUR od 16.3.2012. do isplate

34.29 EUR od 16.4.2012. do isplate

34.29 EUR od 16.5.2012. do isplate

33.87 EUR od 16.6.2012. do isplate

33.31 EUR od 16.7.2012. do isplate

33.82 EUR od 16.8.2012. do isplate

33.92 EUR od 16.9.2012. do isplate

33.92 EUR od 16.10.2012. do isplate

33.92 EUR od 16.11.2012. do isplate

34.07 EUR od 16.12.2012. do isplate

34.29 EUR od 16.1.2013. do isplate

33.23 EUR od 16.2.2013. do isplate

33.23 EUR od 16.3.2013. do isplate

33.24 EUR od 16.4.2013. do isplate

33.10 EUR od 16.5.2013. do isplate

33.45 EUR od 16.6.2013. do isplate

33.96 EUR od 16.7.2013. do isplate

33.68 EUR od 16.8.2013. do isplate

34.32 EUR od 16.9.2013. do isplate

34.74 EUR od 16.10.2013. do isplate

34.74 EUR od 16.11.2013. do isplate

34.74 EUR od 16.12.2013. do isplate

34.74 EUR od 16.1.2014. do isplate

-9.15 EUR od 16.2.2014. do isplate

-9.15 EUR od 16.3.2014. do isplate

1.370.31 EUR od 20.3.2014. do isplate

4.245,88 EUR ukupno (obračun iz kuna).

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb; Radnička cesta 50, OIB: [osobni identifikacijski broj] , da tužitelju ČN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti preplaćeni iznos od 17.119,74 EUR s osnove valutne klauzule, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakoj pojedinog preplaćenog iznosa do isplate i to kako slijedi:

0.76 EUR od 16.11.2007. do isplate

3.70 EUR od 16.1.2008. do isplate

16.16 EUR od 16.2.2008. do isplate

21.33 EUR od 16.3.2008. do isplate

21.47 EUR od 16.4.2008. do isplate

23.84 EUR od 16.5.2008. do isplate

23.76 EUR od 16.6.2008. do isplate

25.00 EUR od 16.7.2008. do isplate

24.34 EUR od 16.8.2008. do isplate

24.45 EUR od 16.9.2008. do isplate

7.86 EUR od 16.10.2008. do isplate

14.03 EUR od 16.11.2008. do isplate

5.68 EUR od 16.12.2008. do isplate

27.39 EUR od 16.1.2009. do isplate

27.53 EUR od 16.2.2009. do isplate

21.33 EUR od 16.3.2009. do isplate

22.20 EUR od 16.4.2009. do isplate

23.15 EUR od 16.5.2009. do isplate

19.85 EUR od 16.6.2009. do isplate

20.30 EUR od 16.7.2009. do isplate

19.85 EUR od 16.8.2009. do isplate

21.11 EUR od 16.9.2009. do isplate

18.45 EUR od 16.10.2009. do isplate

20.37 EUR od 16.11.2009. do isplate

20.26 EUR od 16.12.2009. do isplate

31.86 EUR od 16.1.2010. do isplate

30.73 EUR od 16.2.2010. do isplate

30.73 EUR od 16.3.2010. do isplate

31.86 EUR od 16.4.2010. do isplate

35.29 EUR od 16.5.2010. do isplate

37.06 EUR od 16.6.2010. do isplate

36.83 EUR od 16.7.2010. do isplate

44.21 EUR od 16.8.2010. do isplate

44.84 EUR od 16.9.2010. do isplate

47.59 EUR od 16.10.2010. do isplate

47.59 EUR od 16.11.2010. do isplate

39.41 EUR od 16.12.2010. do isplate

39.67 EUR od 16.1.2011. do isplate

36.66 EUR od 16.2.2011. do isplate

37.98 EUR od 16.3.2011. do isplate

39.42 EUR od 16.4.2011. do isplate

39.31 EUR od 16.5.2011. do isplate

35.49 EUR od 16.6.2011. do isplate

34.94 EUR od 16.7.2011. do isplate

39.42 EUR od 16.8.2011. do isplate

30.97 EUR od 16.9.2011. do isplate

31.17 EUR od 16.10.2011. do isplate

31.17 EUR od 16.11.2011. do isplate

32.04 EUR od 16.12.2011. do isplate

32.18 EUR od 16.1.2012. do isplate

31.85 EUR od 16.2.2012. do isplate

31.85 EUR od 16.3.2012. do isplate

32.18 EUR od 16.4.2012. do isplate

32.18 EUR od 16.5.2012. do isplate

31.74 EUR od 16.6.2012. do isplate

31.23 EUR od 16.7.2012. do isplate

31.77 EUR od 16.8.2012. do isplate

31.89 EUR od 16.9.2012. do isplate

31.89 EUR od 16.10.2012. do isplate

31.89 EUR od 16.11.2012. do isplate

32.02 EUR od 16.12.2012. do isplate

32.18 EUR od 16.1.2013. do isplate

31.23 EUR od 16.2.2013. do isplate

31.23 EUR od 16.3.2013. do isplate

31.25 EUR od 16.4.2013. do isplate

31.13 EUR od 16.5.2013. do isplate

31.46 EUR od 16.6.2013. do isplate

31.94 EUR od 16.7.2013. do isplate

31.71 EUR od 16.8.2013. do isplate

32.28 EUR od 16.9.2013. do isplate

32.66 EUR od 16.10.2013. do isplate

32.66 EUR od 16.11.2013. do isplate

32.66 EUR od 16.12.2013. do isplate

32.66 EUR od 16.1.2014. do isplate

103.39 EUR od 16.2.2014. do isplate

103.39 EUR od 16.3.2014. do isplate

12.598,14 EUR od 20.3.2014. do isplate

17.119,74 EUR ukupno.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

17. U daljnjem tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 17.06.2025., te svih svojih navoda i potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis, a na koje troškove potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

18. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže.

19. Tuženik navodi da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 10.001,00 kn, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita, te osporava tužiteljevo viđenje načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati na način da se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu (kao fiksna kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita), te da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju, kao i što tuženik napominje da tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu, tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjevu tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.

20. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima, kao što tuženik navodi da tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kao što je upravo navedeno, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan, pa osporava da bi se na konkretan slučaj mogle primjenjivati kolektivne presude iz zaštite potrošača, obzirom da iz članka 131. ZZP-a iz 2009. pak jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP, jer Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...", a ugovorni odnos između ovdje stranaka spora je okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima. Tuženik navodi da je ključno razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe (tužitelj: POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača) i banke kao tuženika u toj kolektivnoj parnici, od pravnog odnosa pojedinačne banke i pojedinačne, individualne osobe, fizičke ili pravne, a koja se s bankom (ovdje tuženikom) nalazila u određenom ugovornom odnosu.

21. Tuženik naglašava da se u slučaju spora radi kolektivne zaštite potrošača radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, dok se u ovom konkretnom sporu radi o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu između određene banke i specifičnog, individualnog i konkretnog potrošača/tužitelja, a u kojem pravnom odnosu su upravno nastale specifične, individualne i konkretne okolnosti, pa se u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu.

22. Tuženik smatra da nije u svom poslovanju koristio nepoštenu poslovnu praksu, te se poziva na Direktive Vijeća, kao i Europskog parlamenta, pa tuženik zaključuje da je zadatak ovog suda utvrditi: jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Tuženik smatra da je potrošač bio adekvatno informiran, da je tuženik putem svojih djelatnika vršio pojedinačno pregovaranje s tužiteljem prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, te da je tužitelj prihvatio u cijelosti sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, te naglašava da tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF.

23. Tuženik navodi da se radi o općepoznatoj činjenici da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12, pa da je temeljem iznesenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

24. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje tuženik ističe npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ali da je tužitelj odabrao upravo konkretan ugovor za koji je tužitelj sam procijenio da odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Tuženik napominje da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

25. Tuženik naglašava da je bitna i promjenjivost uvjeta na tržištu, vezano uz mogućnost predviđanja blage do umjerene promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa.

26. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik naglašava da je u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako ga je postavio tužitelj zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Tuženik naglašava da valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša, te sam Zakon o obveznim odnosima valutnu klauzulu izričito dopušta u čl. 22. i promjenjivu kamatnu stopu u čl. 26.

27. Tuženik navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima.

28. Tuženik naglašava da nema mjesta direktnoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude Tuženik stoga posebno naglašava da iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora.

29. Tuženik navodi da je pogrešno tumačenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, obzirom da isti očito zaključuje da je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz iste presude ni na koji način ne proizlazi. Tuženik napominje da sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, ovdje tužitelja, budući da to, kao što je tuženik već više puta istaknuo, ovisi o svakom pojedinom slučaju.

30. Tuženik napominje da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope, te da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Prema propisima proizlazi da je nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.

31. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

32. Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Tužitelj je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014. god. - dakle, od 01.01.2014. god., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014. god. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

33. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.

34. Tuženik se poziva na Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. god. do 14.07.2009. god., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama te je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope, te da u Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Tuženik navodi da u odnosu na same uvjete promjenjivosti kamatne stope, kako ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“.

35. Tuženik opetovano naglašava da je uz sve već navedeno, tuženik od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI, dok prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP, a da je tuženik i tada dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

36. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi, a kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu.

37. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, pa zbog nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Tuženik navodi da ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak.

38. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije, niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope.

39. Uzevši u obzir sve izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS RH Pž-7129/13 te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

40. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP-a jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.

41. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga:

- nastupila je zastara potraživanja tužitelja;

- utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet;

- nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude;

- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije, niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;

- tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka;

- nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja.

42. Tuženik navodi da je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije.

43. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje, ali kada bi sud zauzeo pogrešan stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može početi teći iznova, jednako kao što se zastara koja je u pojedinom predmetu počela teći prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu ne prekida podnošenjem iste tužbe.

44. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

45. Nakon odgovora na tužbu, tuženik svojim podneskom od 25.10.2019. dodatno obrazlaže ranije istaknuti prigovor zastare, pa tako tuženik prigovora zastari utuženih iznosa pozivajući se na opće pravilo o zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Kako tužitelj potražuje iznose za koje ističe da ih je tuženik stekao bez osnove, zastara za svaki plaćeni anuitet nastupa protekom roka od 5 godina nakon isplate svakog pojedinog anuiteta, te tuženik smatra da sud treba odlučiti o prigovoru zastare temeljem postojećih zakona. Tuženik ističe da ne postoji zakonska odredba kojim je propisano da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastarni rok za podnošenje individualne tužbe. Takva odredba ne postoji u pravnom poretku Republike Hrvatske, a niti u pravnom poretku Europske unije.

46. Tuženik navodi da podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača nije prekinut zastarni rok, te opetovano ističe svoje stavove o apstraktnoj zaštiti i konkretnoj zaštiti potrošača, te ističe da čl. 241. ZOO-a izričito propisuje: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“ Podnositelj kolektivne tužbe nije vjerovnik u smislu čl. 24. ZOO- a. Također, kolektivnom tužbom ne traži se utvrđenje postojanja tražbine, njeno osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a.

47. Deklaratornom tužbom kojom se traži utvrđenje da je ugovor ili dio ugovora ništetan ne prekida se zastara, jer se takvom tužbom ne traži utvrđivanje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarenje. Sudska odluka kojom se takav tužbeni zahtjev prihvaća samo potvrđuje nešto što je postojalo i bez takve odluke, tj. da je ugovor ništetan, pa zato podnošenje kolektivne tužbe ili tužbe koju podnosi sam vjerovnik kojom se traži utvrđenje ništetnosti ugovora ne dovodi do prekida zastare.

48. Sve kad bi sud zauzeo stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može početi teći iznova.

Nadalje, pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom, te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Dakle, ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. Tuženik ističe da je tužitelj propustio pravodobno iskoristiti zakonsku mogućnost podnošenja vlastite tužbe nevezano za tužbu za zaštitu kolektivnih interesa, a vodeći računa i o Zakonu o zaštiti potrošača kojim je propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. U nastavku citiramo čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 41/2014), pa tuženi zaključuje da je tužitelj mogao i trebao pravovremeno podnijeti vlastitu tužbu nevezano za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa ukoliko je smatrao da su odredbe ugovora o kreditu ništetne i da ima pravo na određenu isplatu. Budući da je tužitelj, usprkos zakonskoj mogućnosti, bio pasivan po tom pitanju, ne može sada sa svojom zakašnjelom aktivnošću uspjeti s tužbenim zahtjevom.

49. Pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, evidentno je odlučio ne pokretati pojedinačni postupak jer se vodi postupak po kolektivnoj tužbi, no Zakon o zaštiti potrošača decidirano je propisao da postupak po kolektivnoj tužbi ne sprečava potrošača:

- da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu,

- da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja,

- odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima, a potrošač, ovdje tužitelj, do trenutka kada je podnesena ovopredmetna tužba, nije se koristio gore navedenim zakonskim mogućnostima.

50. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu usvojiti istaknuti prigovor zastare, te odbiti tužbeni zahtjev.

51. Kroz daljnji tijek postupka, tuženik i nadalje ustraje kod svih svojih ranijih prigovora, a posebno kod prigovora zastare, pa se poziva i na presude Suda EU u predmetima C-698/18 i C-699/18 od 09. srpnja 2020. godine

52. Tuženik osporava osnovanost pravnog stava sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od dana 30. siječnja 2020. godine, kako slijedi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

53. Tuženik zaključuje da je tužitelj mogao i trebao pravovremeno podnijeti vlastitu tužbu nevezano za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa ukoliko je smatrao da su odredbe ugovora o kreditu ništetne i da ima pravo na određenu isplatu. Budući da je tužitelj, usprkos zakonskoj mogućnosti, bio pasivan po tom pitanju, ne može sada sa svojom zakašnjelom aktivnošću uspjeti s tužbenim zahtjevom, pa slijedom svega navedenog, bez obzira što je VSRH zauzeo stajališta o zastari iz kojih proizlazi da za potraživanje tužitelja nije nastupila zastara, tuženik predlaže prvostupanjskom sudu da izuzme iz primjene pravna stajališta VSRH o zastari jer su navedena stajališta u suprotnosti s pravnim pravilima Europske unije.

54. Slijedom svega navedenog, tuženik ustraje u prigovoru zastare, te predlaže sudu da usvoji prigovor zastare, te odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

55. Kroz daljnji tijek postupka, tuženik ustraje kod svih svojih navoda, pa tako nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, tuženik svojim podneskom od 15.07.2024. godine, navodi da u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje „preplatu“ temeljem ugovora o kreditu nastalu uslijed promjena kamatnih stopa koje su se događale za vrijeme otplate kredita, zastara nastupila dana 13. lipnja 2019. godine, a što jasno proizlazi iz objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 31. siječnja 2022. godine o početku tijeka zastare, dok je predmetna tužba podnesena dana 17. lipnja 2019. godine.

56. Nadalje, tuženik prigovara nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke te iznosi svoje primjedbe pravne prirode na Nalaz i mišljenje, koje detaljno opetovano obrazlaže ovim svojim podneskom, s time da navodi da je vještak u Nalazu i mišljenju sačinio izračun uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike u odnosu na datum korištenja kredita, koje iznose 14,84 EUR, a što je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva, te da prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari nije opravdano zanemariti utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita. Da manje plaćene iznose nije opravdano zanemariti proizlazi i iz stava sudske prakse koji je tuženik dostavio u podnesku od dana 29. prosinca 2021. godine, pa slijedom svega navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka. Tuženik u svom podnesku od 10.07.2025. godine navodi da su njegovi prigovori izneseni na financijski nalaz i mišljenje isključivo pravne prirode i da ne smatra potrebnim dodatno saslušati vještaka, kao i da nema daljnjih dokaznih prijedloga, te ne smatra potrebnim izvođenje bilo kakvog dokaza koji do tada nije proveden.

57. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje kod svojih navoda iz odgovora na tužbu i dotadanjem tijeku postupka s time da potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis i na troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

58. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju, saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, provođenjem financijskog vještačenja po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., pa kako nakon ovako provedenog dokaznog postupka, stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, već su predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

59. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

60. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 18.05.2007. predmetni ugovor o kreditu broj: 9012514825 uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, kao i na iznos od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 240 mjeseci, a koji je sadržavao odredbe obuhvaćene deklaratornim dijelovima tužbenog zahtjeva vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i one vezano uz samostalnu promjenu redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika (sukladno odluci Banke o kreditiranju građana), da je kredit otplaćen.

61. Sporno je među strankama da li su ništene odredbe na koje u svom deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva upire tužitelj, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, da li tužitelj treba umanjiti svoje potraživanje više plaćenog za manje plaćene iznose u pojedinim plaćanjima, da li je tužitelj imao status potrošača u istom ugovoru, da li se na ovaj konkretan spor mogu direktno primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, da li je solemnizacija ugovora po javnom bilježniku od značaja za uspješnost isticanja ništetnosti u ovom sporu, da li su tužitelj i tuženik bili savjesni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, da li je tužitelj bio valjano informiran o spornim odredbama, da li je pokretanje parnice vezano uz kolektivni spor dovelo do prekida tijeka zastare za pojedinačno potraživanje tužitelja, da li su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora, da li tužitelju pripada zatezna kamata na pojedino utužene mjesečne iznose od plaćanja istih tuženiku, ili tek kasnije, od utuženja u ovoj pojedinačnoj parnici.

62. Tužiteljica je učinila nespornim da je digla dva kredita i to onaj obuhvaćen ovom tužbom i tužbenim zahtjevom, a drugi, također vezan uz CHF i kod tuženika, a koji je tužiteljica konvertirala i nije predmet ovog spora.

63. Treba napomenuti da je kroz bogatu sudsku praksu utvrđeno da u pojedinačnim parnicama koje se odnose na utvrđenja iz spora kolektivne zaštite potrošača, nije potrebno isticati deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tražeći utvrđenje ništetnosti i u pojedinačnoj parnici, već je dovoljno pozvati se na utvrđenja iz kolektivnog spora i direktnu primjenu istih u ovoj parnici, a kao na prethodno pravno pitanje u ovoj pojedinačnoj parnici, ali da je u ovoj parnici tužiteljica istakla i deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti, a sud pazi na ništetnost i po službenoj dužnosti.

64. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

65. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

66. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

67. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

68. Također i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

69. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

70. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, suprotno neosnovanim tvrdnjama tuženika iznošenim u tijeku ovog parničnog postupka, a kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, kao i što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).

71. Sud je u ovom postupku proveo dokaz i saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke, na ročištu kod ovog suda dana 08.10.2025. godine, pa je sud utvrdio da je tužiteljica rođena 1968. i po zanimanju ekonomist, te da je prije dizanja predmetnog kredita bila klijent banke tuženika, te je tamo digla i kredit koji joj je trebao za adaptaciju kuće u [adresa] u kojoj su živjeli donedavno.

72. Kredit je bio vezan uz valutu CHF, jer je to bio najpovoljniji kredit s najmanjom kamatnom stopom, a isti kredit joj je preporučio osobni bankar, a s istom je bankom tužiteljica bila povezana i s mjestom zaposlenja, što je bio tadašnji PBZ American Card. Koliko tužiteljica pamti, bila je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, te je promjena kamatne stope ovisila o odlukama tuženika koji je istu mogao mijenjati sukladno odluci banke. Tužiteljica navodi da joj je rečeno da se radi o CHF kao čvrstoj valuti i da neće biti većih promjena, ali su nastupile veće promjene u mjesečnim anuitetima zbog promjene tečaja valute CHF u kunama spram onoga na dan sklapanja kredita i isplate kredita, kao i promjene redovne kamate spram one koja je vrijedila na dana sklapanja kredita. Tužiteljica navodi da joj nitko nije rekao da bi CHF bio posebno rizičan kao valuta, već su me bankari uvjeravali u suprotno te mi nitko nije rekao kada će se, kako i pod kojim uvjetima i na koji način mijenjati redovna kamatna stopa. Tužiteljica navodi da ona nije imala nikakvog utjecaja na visinu kamatne stope, niti je mogla znati o načinu njezine promjene. Kuća u [adresa] služila im je samo za stanovanje naše obitelji, i nije služila u nikakve poslovne svrhe. Kredit je zatvoren. Na upit punomoćnika tuženika odgovara da je digla i drugi kredit u CHF, ali da je to bilo isključivo i na nagovor djelatnika tuženika, obzirom da bi kredit u kunama imao daleko veći mjesečni anuitet, a da joj je bankarka rekla da je opet CHF veći od EUR. Navodi da je ona utužila prvi kredit u CHF, dok je drugi kredit konvertirala i on nije predmet ovog spora.

73. Sud je u prihvatio iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke u cijelosti kao istinit, jer je životan, dan uvjerljivo i dosljedno, te u skladu s ostalim provedenim dokazima, a posebice provedenim financijskim vještačenjem.

74. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, kao i svoj status potrošača (a to navodi i sam tuženik u tekstu ugovora gdje navodi da će kamatu mijenjati sukladno odredbama Odluke o kamatnim stopama za građane (čitaj: potrošače), te izostanak adekvatne informacije koju joj je trebao dati tuženik kao fizičkoj osobi, tj. potrošaču koja nije poseban bankarski stručnjak i nije upoznat s djelovanjem i učinkom ovdje spornih dijelova ugovora koje je u tipski ugovor ugradio upravo sam tuženik i upravo na štetu tužiteljice kao potrošača.

75. Sud je kako iz direktne primjene utvrđenja iz presude „Potrošač“, tako i iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a vezano uz opće akte tuženika, jer nigdje tužiteljici nije pojašnjeno kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa, kao što je sud utvrdio i da su ništetne odredbe o vezanju obveze tužitelja spram tuženika u odnosu na povrat kredita uz tečaj valute CHF, za koju Hrvatska narodna banka nije pružala istu zaštitu tečaja u odnosu na kunu, kao za EUR, a za što tužitelj nije znao, niti ga je tuženik s istim rizicima koji su posebni upravo na CHF i uvećani nego za EUR, nije upoznao niti upozorio, već iz iskaza tužiteljice saslušane osobno kao stranke, proizlazi da ju je upravo njezina osobna bankarka instruirala na način da preporuča kredite vezane uz CHF kao stabilnu valutu.

76. Treba navesti da tuženik navodi da je upravo tužiteljica pristala na sklapanje ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, kao i valutom CHF, a ne daje nikakav dokaz u prilog tvrdnji da bi u to vrijeme kada je predmetni ugovor sklapan, postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, niti o tome kako je upozorio tužitelja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF, kao i promjenjive kamatne stope i to istovremeno. Nadalje, prema stanju spisa, i izostanku bilo kakve dokumentacije kojom bi tuženik dokazao da bi vršeni bili pojedinačni pregovori kako to sada smatra sudska praksa, te da bi tužitelj kao korisnik kredita imao barem pokušaj utjecaja na unaprijed uglavljene odredbe ugovora u tipskom ugovoru koji je tužitelju dan na solemnizaciju, a sve prema postojećoj sudskoj praksi temeljem koje se cijeni da su postojali pojedinačni pregovori, sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnih pregovora niti mogućnosti utjecaja tužitelja na sporne dijelove ugovornih odredbi (npr. način određivanja kamatne stope, upoznatost s posebnom i povećanom rizičnošću valute CHF). Sud je utvrdio da tuženik nije tužiteljici dao spoznaju o riziku onoga što potpisuje i obveza koje preuzima, te da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano traži da se utvrde ništetnim, a odnose se na taksativno određene dijelove odredbi iz čl. 4. kao i iz čl. 7. predmetnog Ugovora, kako je to sud utvrdio kao prethodno pravno pitanje za odluku u zahtjevu tužitelja, te i iz čl. 4. predmetnog Ugovora, a sve na način kako je to navela tužiteljica u svom konačno specificiranom tužbenom zahtjevu.

77. Slijedom tako provedenog dokaznog postupka i u njemu provedenih i ocijenjenih dokaza, kao i direktnom primjenom utvrđenja o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ili njegovim drugim aktom, kao i o ništetnosti primjene valutne klauzule u CHF, a iz svih obrazloženih razloga, što su utvrđenja iz presude kolektivne zaštite potrošača. Ništetnost je zbog izostanka neposrednog pregovaranja, nedostatka objašnjenja i upozorenja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF kao valute u čijoj kunskoj protuvrijednosti se utvrđuje visina obveze tužitelja za sve njegove obveze (povrata glavnice, plaćanja redovne kamate, zatezne kamate, i dr. ) prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, tj. na dan plaćanja. Izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima, kao i činjenica da su dijelovi tih odredbi obuhvaćeni utvrđenjem ništetnosti i iz presude donesene u kolektivnom sporu.

78. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u tijeku ove parnice, da bi predmetne ugovorne odredbe na koje upire tužitelj u ovoj pravnoj stvari i koje su obuhvaćene historijatom ove tužbe, a vezano uz način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i ugovaranjem valutne klauzule u CHF obuhvaćene, da bi te odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu bile različite u bitnome od sadržaja, značenje i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača.

79. Sud je utvrdio da to što se u konkretnoj parnici radi o potraživanju isplate zbog ništetnosti dijelova pojedinih ugovornih odredbi, kako je to već ranije više puta obrazloženo, a s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, kako to proizlazi iz smisla samog tužbenog zahtjeva te zastarnih rokova koje obrazlaže tužitelj u tijeku postupka, te primjeni općeg zastarnog roka od pet godina. Nadalje, to što je tužitelj izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da ističe ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi, upravo za svoj konkretan ugovor, vezano uz navode tužitelja iz historijata ove tužbe. Sud je utvrdio da se ovdje ne radi o naknadi štete, kao niti o potraživanju s naslova povremenih potraživanja, već o potraživanju stečenog bez osnove, a po kondemnatornim dijelovima konačno specificiranog tužbenog zahtjeva.

80. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava sva utvrđenja iz kolektivne presude vezano uz isto pravno pitanje, kao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), a i sam tužitelj je petitom tužbenog zahtjeva istakao taj deklaratorni zahtjev, sud je isti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. izreke ove presude.

81. Prema utvrđenju ovog suda savjesnost tužitelja prilikom sklapanja i ispunjenja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu nije sporna, a nesavjesnost postupanja tuženika koji je u tipskim ugovorima uglavio predmetne nepoštene i ništene odredbe jasno proizlazi iz utvrđenja ranije citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“. Nesporno je iz utvrđenja samih presuda u već citiranom kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, da to što se tužitelj kao potrošač odlučio upravo za konkretan ugovor ne znači pojedinačno pregovaranje, jer ta tvrdnja tuženika nije točna, kao što nije točno da su stranke željele, već je to želio samo tuženik, dovesti tužitelja kao drugu ugovornu stranu u neravnopravan i lošiji položaj, u kojem nije u poziciji odlučivati i znati o tome kako će se mijenjati kamate, kao i što nije znao povećani rizik ugovaranja valute CHF. Nije sporno da je promjenjiva kamatna stopa u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a dopuštena ugovorna odredbe, kao i da je zakonom dopuštena valutna klauzula prema odredbi čl. 22. ZOO-a, ali prema utvrđenju ovog suda, ne način kako je to utvrđeno da je upravo u konkretnom slučaju tuženik učinio (samostalna promjena kamatne stope prema odlukama i aktima tuženika, te ugovaranje valute u CHF, bez da bi tužitelj kao potrošač bio upoznat s povećanim rizikom upravo te valute), te je ništetnost konkretnih dijelova ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, utvrđena primjenom direktnog učinka pravomoćne presude iz kolektivnog spora, kao i utvrđenjem neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici da sadržaj i značenje konkretnih dijelova ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora, odgovara utvrđenjima i značenju ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz kolektivnog spora, na koje utvrđenja se tužitelj potpuno osnovano poziva, kako to utvrđuje ovaj parnični sud, kao što je i ovaj sud utvrdio i ništetnost ostalih utuženih dijelova ugovornih odredbi obuhvaćenih tužbenim zahtjevom tužitelja u ovoj parnici, a koji izrijekom nisu obuhvaćeni samom presudom donesenom u kolektivnom sporu, a ništetni su prema utvrđenju ovog suda iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga. Sud je tuženikove prigovore vezano uz izostanak ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi, o izostanku direktne primjene utvrđenja iz presude u kolektivnoj zaštiti potrošača, a sud je stava i da sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora nije bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti u ovoj pravnoj svari, pa je u tom smislu istaknute prigovore tuženika sud utvrdio neosnovanima u cijelosti.

82. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovornih odredbi o samostalnoj promjeni redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika kao i ugovaranjem valutne obveze vezane uz CHF, na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovornih odredbi iz čl. 4. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužiteljice vezano uz isticanje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kao što je sud presudio pod toč. II. i III. izreke ove presude, a što je potraživanje tužiteljice spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužiteljici kao pod toč. II. i III. izreke ove presude. Nadalje, sud je utvrdio da se ne radi o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, te da je tužiteljica imala pravni interes ustati ovom tužbom tražeći sudsku zaštitu.

83. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranja spornih dijelova ugovornih odredbi su neosnovani, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

84. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, a to iz razloga što je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena preporučenom poštanskom pošiljkom dana 13.06.2019. godine, što je još uvijek unutar roka u kojem nije nastupila zastara za potraživanja s naslova neosnovano plaćenih iznosa zbog samostalne promjene redovne kamatne stope, obzirom da se dan 13.06.2019. godine u smislu zakonskih odredbi za računanje rokova smatra danom podnošenja tužbe, a ne dan kada je tužba zaista stigla sudu.

85. Iz toga nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, ali pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi, te da tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

86. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte kao način determiniranja razloga, uvjeta i načina promjene redovne kamatne stope, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome kada će se, kako i zašto doći do promjene kamatne stope, pa je slijedom iznesenog i došlo do utvrđenja suda o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije postojalo nikakvo određenje koje bi tužitelju dalo odgovor na to što utječe na promjenu kamatne stope, već samo obveza da na takve samostalne promjene od strane tuženika temeljem odluka tuženika, tužitelj isto plati, bez obzira što nije znao kako će se i kada, te zbog čega to dešavati i u kojim točno sve uvjetima, kao i da tužitelj na isto pristaje sklapanjem tog konkretnog ugovora.

87. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz kojeg je sud utvrdio da je vještak

88. Sud je za potrebe utvrđenja visine potraživanja tužitelja i dospjelosti pojedinih mjesečnih iznosa proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz koje je, kao i iz spisu priležeće dokumentacije utvrdio da vještak navodi kako je njegov zadatak izrada nalaza i mišljenja na okolnosti više plaćenih iznosa s naslova promjene tečaja CHF u kune spram tečaja koji je bio na snazi u vrijeme isplate kredita kao i više plaćenog zbog promjene kamatne stope u utuženom razdoblju spram one koja je bila naznačena u samom ugovoru o kreditu, kao i na okolnost manje plaćenog po ova oba osnova prikazom mjesečnih iznosa više i manje plaćenog, ukupnih iznosa više i manje plaćeno te visine potraživanja tužitelja utvrđene umanjene više plaćenog za manje plaćenog iskazano mjesečno i u ukupnom iznosu.

89. Sud je utvrdio da financijski vještak nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije daje nalaz iz kojeg je sud utvrdio da u odnosu na Ugovor o kreditu da je tužitelj dana 18.05.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012514825 s kreditorom Privredna banka Zagreb d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

ČN

Kreditor

Privredna banka Zagreb d.d.

Ugovor/ kreditna parija

9012514825

Datum ugovora

18.5.2007

Iznos kredita

66.000,00 CHF

Tečaj CHF na dan isplate kredita

4,455792

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 4,20% otplatni plan)

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 406,94 CHF

Iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.813,24 kn

Ugovoreni tečaj za otplatu

Srednji tečaj PBZ na dan plaćanja.

Ugovor o kreditu je sklopljen dana 18.05.2007. godine, te je isplaćen dana 08.06.2007. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,20% godišnje. Otplata se odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 240 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema Planu otplate bilo je 15.07.2007.g., u iznosu od 406,94 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 1.813,24 kn, te sljedećih anuiteta svakog petnaestog dana u mjesecu. Temeljem dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 15.12.2014. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 9018953340 kojim je u cijelosti otplatio utuženi kredit. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o kreditu).

90. U odnosu na izračun visine potraživanja sud je utvrdio da financijski vještak u svom nalazu navodi da na temelju spisu dostupne dokumentacije, da je vještak uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Plan otplate te Knjigovodstvenu karticu, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

-4,20% godišnje do 15.07.2007.,

-5,20% godišnje do 15.01.2008.,

-5,95% godišnje do 15.07.2010.,

-6,10% godišnje do 15.11.2010.,

-5,75% godišnje do 15.01.2011.,

-5,65% godišnje do 15.05.2011.,

-5,40% godišnje do 15.07.2011.,

-5,50% godišnje do 15.08.2011.,

-5,25% godišnje do 15.01.2014.,

-3,23% godišnje do konačne otplate kredita, te da se posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja mijenjao od inicijalnih 406,94 CHF do 475,14 CHF, a da se svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima razliku u visini anuiteta koji je korisnik stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. Stoga je vještak sačinio usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama prilikom otplate kredita, s anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje.

91. Sud je utvrdio da financijski vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili na dan isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

92. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Usporedbom stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita se daje u Tabeli 1 na listovima spisa 189-191. Izračun razlika po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita se daje u Tabeli 1, zatim u nastavku se u Tabeli 2 na listovima spisa 192-194 (temeljem izračuna prikazanog u Tabeli 1) daje izračun iznosa preplata po predmetnom kreditu zbog rasta kamatne stope i tečaja te usporedni pregled manje plaćenog zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita te izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije EUR u HRK (1 EUR = 7,534500 HRK). U razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 160.979,20 kn od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 31.990,55 kn te zbog promjene tečaja iznos od 128.988,65 kn.

93. Temeljem prethodno prikazanih ukupnih razlika u plaćanju u nastavku se daje pregled pojedinačno preplaćenog zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu u odnosu na kamatnu stopu koja se navodi u Ugovoru o kreditu te u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen te izračuni u EUR primjenom tečaja.

94. U razdoblju otplate kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno je više plaćeno 21.398,75 EUR (161.228,87 kn) od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 4.264,17 EUR (32.128,39 kn) te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 17.134,58 EUR (129.100,48 kn).

95. U razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja koji je bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno je manje plaćen iznos od 33,14 EUR (249,67 kn) od kojeg iznosa je zbog promjene kamatne stope manje plaćen iznos od 18,30 EUR (137,84 kn) te zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je manje plaćen iznos od 14,84 EUR (111,83 kn). Odnosno, primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 21.365,61 EUR (160.979,20 kn) od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 4.245,87 EUR (31.990,55 kn) te zbog promjene tečaja iznos od 17.119,74 EUR (128.988,65 kn).

96. Sud je utvrdio da sudski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije daje mišljenje na postavljene zadatke kako slijedi:

97. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

a) Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 21.398,75 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.264,17 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 17.134,58 EUR.

b) Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 33,14 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 18,30 EUR, te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 14,84 EUR.

98. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 21.365,61 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 4.245,87 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 17.119,74 EUR.

99. Ovom nalazu i mišljenju tuženik stavlja prigovore pravne naravi za koje ne traži da se financijski vještak dodatno očituje, a tužitelj ne stavlja bilo koje prigovore, već isti nalaz i mišljenje financijskog vještaka, već tužitelj s istim nalazom i mišljenjem usklađuje svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 17.06.2025. godine, na način da je svoje potraživanje više plaćenog umanjio prema financijskom nalazu za tzv. manje plaćeno, kako s naslova redovne kamate, tako i zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na početnu stopu redovne kamate, kao i početan tečaj valute CHF na dan isplate kredita.

100. Sud je ovaj financijski nalaz i mišljenje Centra za financijska vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan, u cijelosti dan po pravilima znanosti i struke, te kojim je financijski vještak odgovorio na sve mu zadane zadatke po sudu, a na prijedlog stranaka.

101. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj je dokazao da je izvršio plaćanje i preplatu tuženiku u navedenim iznosima kako ih je specificirao konačno svojim podneskom od 17.06.2025.. godine.

102. Sud je takvu konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku od 17.06.2025. godine prihvatio u cijelosti, a sve prema odredbama čl. 190. st. st. 2. i čl. 191. st. 2. i st. 3. ZPP-a, a sve nakon provedenog financijskog vještačenja u ovoj parnici, usklađujući svoje potraživanje po visini provedenom financijskom vještačenju, te usklađujući svoje ranije kunsko potraživanjem konverzijom u valutu EUR kao službenu valutu u skladu sa zakonskim odredbama. Ovakvo preinačenje i uređenje tužbenog zahtjeva je, prema utvrđenju ovog suda, svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a u skladu s odredbom čl. 190. st. 2 i st. 3., te prema odredbi čl. 191. st. 2. i st. 3. ZPP-a, te je sud isto dopustio.

103. Nadalje, valja obrazložiti i prigovor koji tuženik ističe vezano uz uračunavanje i tzv. negativne razlike, tj. manje plaćenog, o čemu sud nema potrebe obrazlagati, jer je tužitelj sam za minorne iznose razlike utvrđenje financijskim vještačenjem, sam umanjio svoj konačno specificiran tužbeni zahtjev, tj. svoje potraživanje s naslova više plaćenog po obje osnove, čime je otklonjen ovaj prigovor tuženika iznesen u tijeku postupka.

104. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. 105. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine (unutar roka od pet godina prije prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe 04.04.2012. godine). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

106. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

107. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. II. i III. izreke ove presude, jer je u ovoj pojedinačnoj parnici stupnjevita tužba podnesena 13.06.2019. godine preporučenom poštanskom pošiljkom kako je to sud već obrazložio, što je bilo unutar novog zastarnog roka koji je iznova počeo teći za potraživanja zbog ništetnosti odredbe o samostalnoj i jednostranoj promjeni kamatne stope počev od 13.06.2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF počev od 14.06.2018. godine, što je opći zastarni rok od pet godina. Nadalje, obzirom da je podnošenjem ove pojedinačne tužbe dana 13.06.2019. godine je i novi zastarni rok koji je počeo teći od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, prekinuti i počeo iznova teći u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a.

108. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

109. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, a to su sva ovdje tužitelju dosuđena potraživanja tužitelja, a što su prema utvrđenju ovog suda sva potraživanja dosuđena tužitelju pod toč. II. i III. izreke ove presude, pa je sud utvrdio da je za sva ta potraživanja tužitelja, kako glavna tako i sporedna, prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan. Temeljem ovih činjeničnih i pravnih utvrđenja, sud je utvrdio da je dio potraživanja tužitelja s naslova više plaćenog zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i rasta tečaja valute CHF u odnosu na onaj u vrijeme realizacije kredita, kao i primjene ništetne odredbe o samostalnoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, bez da bi tužiteljica znala kako će se, kada i po kojim kriterijima ista kamata mijenjati, dospio nakon 04.04.2007. godine kao i da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe dana 04.04.2007. godine nije bio u zastari. 110. Slijedom iznesenog, pod toč. II. izreke tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 4.245,87 EUR, koji nije u zastari, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama kako je to zatraženo po tužitelju u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva i prema financijskom nalazu i mišljenju, što je već ranije obrazloženo, sve s naslova stjecanja po tuženiku bez pravnog osnova tog iznosa zbog ništetnosti odredbe o samostalnoj promjeni kamatne stope po tuženiku, te je sud pod toč. III. izreke ove presude dosudio tužiteljici u cijelosti zatražen iznos od 17.119,74 EUR s naslova stjecanja bez osnove po tuženiku tog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te nastale razlike zbog rasta tečaja. Oba ova iznosa tužiteljica je navela i zatražila nakon što je više plaćeno umanjila za manje plaćano, a kao prema financijskom nalazu i mišljenju, s kojim je tužiteljica postavila u cijelosti svoja ukupna potraživanja, mjesečne iznose i njihovu dospjelost.

111. Na osnovi ovih utvrđenja, sud je utvrdo da je tužiteljici za njezina potraživanja koja su sva dospjela nakon 04.04.2007. godine, za koja je nastupio prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite potrošača, ponovo počeo teći zastarni rok donošenjem pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite (13.06.2014. – za kamate, a 14.06.2018. godine – za valutnu klauzulu u CHF) te da je valjalo dosuditi utvrđene iznose preplaćenih anuiteta, kao je presuđeno pod toč. II i III. izreke ove presude kojim se usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti za valutu CHF i za kamate, a sve kako je isti konačno specificiran. Slijedom iznesenog, sud je dosudio tužiteljici tako zatražene iznose zajedno sa zateznim kamatama kako su iste zatražene podneskom 17.06.2025. godine na pojedine iznose, a sve kao pod toč. II. i III. izreke ove presude, sve zatraženo po tužitelju prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o.

112. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača.

113. Dakle, za sva dosuđena potraživanja tužitelju kao pod toč. II. i III. izreke ove presude, sud je utvrdio da su unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji je za ovu vrstu potraživanja tužiteljice ponovo počeo teći od dana 13.06.2014. godine (samostalna promjena kamatne stope), kao i 14.06.2018. godine (ugovaranje valutne klauzule u CHF) kao i obzirom da je ovim pojedinačnim utuženjem, u smislu odredbe čl. 241. ponovo prekinut zastarni rok počeo teći iznova.

114. Tako je sud utvrdi da je cijeli konačno specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO- a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti. 115. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05).

116. U odnosu na tuženikov prigovor vezano uz manje plaćeno i uračunavanje manje plaćenog umanjenjem onog što je više plaćeno, sud je već svoj stav i utvrđenje obrazložio, te utvrdio da je tužiteljica sama više plaćeno umanjila za manje plaćeno.

117. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope (čl. 26. ZOO-a) te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, to je sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da način određivanja promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan.

118. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te ništetnost dijela ugovornih odredbi gdje je u tipskim ugovorima sastavljenima po tuženiku ugrađena odredba o samostalnoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, bez ikakvih jasno naznačenim kriterijima i načinu te promjene, te uvjetima u kojima će se iste promjene dešavati, a kako navodi u tužbi i konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, te direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, kao i da je ništetan način ugovaranja promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i jednostranu promjenu kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez da bi tužitelj bio upoznat kako će se, kada i zbog čega i pod kojim uvjetima, mijenjati kamatna stopa, a kao prethodno pravno pitanje za odluku u meritumu ovog spora. Sud je utvrdio i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.

119. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužiteljica u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužiteljice stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. i III. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti.

120. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II., III. i IV. izreke ove presude.

121. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, dok sudska pristojba na tužbu nije plaćena (ne postoji dokaz o istom), a nastupila je zastara njezina potraživanja, a tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač.

122. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 14.06.2021., ročište 15.11.2023., podnesak 17.06.2025., ročište 08.10.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 250 bodova; ročište 04.11.2021., žalba na rješenje - svaka od ovih parničnih radnji po 125 bodova; podnesak 02.01.2024. – 50 bodova, što čini ukupno 1550 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini iznos od 3.100,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos od 775,00 EUR, te čini zbir od 3.875,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 331,81 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 4.206,81 EUR i dosuđen tužiteljici u cijelosti, kao pod toč. IV. izreke ove presude.

123. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 19. studenog 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

124. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. studenog 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte