REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1888/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivani Čuk Prpić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri, u Zagrebu, Palmotićeva 60, protiv tuženika Privredna banka d.d.. OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 23. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d.. OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, platiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, iznos od 6.322,35 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznose od: - 22,29 EUR od 16. siječnja 2009.,

- 22,59 EUR od 16. veljače 2009.,

-  9,58 EUR od 16. ožujka 2009.,

- 11,39 EUR od 16. travnja 2009.,

- 12,92 EUR od 16. svibnja 2009.,

-  5,02 EUR od 16. lipnja 2009.,

-  8,43 EUR od 16. srpnja 2009.,

-  2,51 EUR od 16. kolovoza 2009.,

-  8,92 EUR od 16. rujna 2009.,

-  1,93 EUR od 16. listopada 2009.,

-  7,44 EUR od 16. studenog 2009.,

-  5,48 EUR od 16. prosinca 2009.,

- 17,90 EUR od 16. siječnja 2010.,

- 25,25 EUR od 16. veljače 2010.,

- 23,47 EUR od 16. ožujka 2010.,

- 32,76 EUR od 16. travnja 2010.,

- 46,67 EUR od 16. svibnja 2010.,

- 48,04 EUR od 16. lipnja 2010.,

- 67,04 EUR od 16. srpnja 2010.,

- 66,90 EUR od 16. kolovoza 2010.,

- 100,3 EUR od 16. rujna 2010.,

- 80,20 EUR od 16. listopada 2010.,

- 85,11 EUR od 16. studenog 2010.,

- 106,41 EUR od 16. prosinca 2010.,

- 108,31 EUR od 16. siječnja 2011.,

- 5.395,49 EUR od 26. siječnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose naznačene u točki I. izreke presude preko stope dosuđene u točki I. izreke presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.948,83 EUR, sa zateznim kamatama od 19. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 379,47 EUR.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tvrdi da su korisnik kredita i tuženik 13. prosinca 2005., kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu broj 9010890854 (dalje: Ugovor o kreditu), da je tuženik na temelju tog Ugovora o kreditu stavio korisniku kredita na raspolaganje iznos od 77.987,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navodi da je tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine s korisnikom kredita, EŽ, **.**.2023. kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Stoga smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju (s obzirom na sklopljeni ugovor o cesiji) iznose koje je korisnik kredita preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 6.322,35 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom osporio osnovu i visinu potraživanja, istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije i zastare. Navodi da tužitelj nije bio korisnik kredita i da tužbu ne podnosi kao potrošač, već pravna osoba i to na temelju ugovora o ustupu tražbine, zbog čega ne može biti legitimiran za podnošenje tužbe, da je predmetna tražbine strogo osobne naravi koja se protivi prenošenju na tužitelja, da je predmet ustupa nepostojeća i neodređena tražbina zbog čega je prijenos nedopušten. Ukazuje na to da je ugovor prestao isplatom kredita pa kako je ugovorni odnos okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti te je pozivanje na utvrđenje iz kolektivnog spora neosnovano. Navodi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, a u svakoj pojedinoj parnici je potrebno provesti dokazivanje na okolnosti jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačni slučaj. Istaknuo je da je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu s korisnicima kredita, pa tako i korisnikom kredita EŽ, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima upoznao korisnika kredita s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, da su mu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita, da je Hrvatska narodna banka upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze. Korisnik kredita mogao je birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je svjesno odabrao predmetni ugovor o kreditu jer je ocijenio da mu najviše odgovara. Navodi i to da niti banka nije mogla predvidjeti prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih okolnosti. Navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka.

Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (str. 6. do 11. spisa), ugovor o kreditu (str. 12. do 18. spisa), izvadak iz sudskog registra (str. 19. i 20. spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 21. spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (str. 62. do 70. spisa), dopis Hrvatske narodne banke (str. 71. i 72. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (str. 90. spisa), obavijest (str. 89. spisa), nalaz i mišljenje vještaka (str. 110. do 131. spisa), a saslušao je i svjedoka EŽ.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita EŽ i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 9010890854 13. prosinca 2005. i da je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 77.987,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

7. Sporna je aktivna legitimacija, može li se potraživanje korisnika kredita prenijeti na tužitelja, odnosno radi li se tražbini koja je strogo osobne naravi, status potrošača, je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj ništetna, visina tužbenog zahtjeva, kao i je li za potraživanje nastupila zastara.

8. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbina od 12. lipnja 2023. razvidno je da je korisnik kredita, kao ustupitelj prenio tužitelju, kao primatelju novčanu tražbinu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 13. prosinca 2005., tim ugovorom o prijenosu tražbine korisnik kredita je na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada. Slijedom navedenog, a budući da je na tužitelja prenesena i tražbina koja je predmet ovog postupka tužitelj je aktivno legitimiran.

9. Odredbom čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO, koji se primjenjuje jer je ugovor o kreditu sklopljen 2005.) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost vjerovnika, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga.

10. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 13. prosinca 2005. zbog čega valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/03 dalje: ZZP). Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP-a u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita EŽ nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a. Čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je da namjena kredita kupnja stana, a iz ni jednog dokaza u spisu ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi stan bio korišten u kakve poslovne svrhe. Tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP -a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP-a (dok istovremeno ne osporava sklapanje ugovora o kreditu s korisnikom kredita).

12. Pri tom se ističe da tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina korisnika kredita strogo osobne naravi, bez obzira što je ustupitelj tražbine potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj pravna osoba (dakle nije potrošač) jer se radi o novčanoj tražbini, a novčane tražbine nisu tražbine strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

13. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 440. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno shvaćanje u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. jer je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. Također, uvidom u obavijest od 6. lipnja 2023. proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja , a što tuženik niti ne osporava tijekom postupka.

16. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 2. izreke utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl . 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Privredna banke Zagreb d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati . Navedena odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

21. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda poslovni broj P- 1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik EŽ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

23. Slijedom navedenog, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna shvaćanja u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili EŽ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 13. prosinca 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima.

24. Međutim, osnovano tuženik navodi da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja EŽ, odnosno da je tuženik EŽ dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

25. No, u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač EŽ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

26. To stoga što je tuženik u prilog tvrdnji dostavio Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika iz listopada 2004. (str. 63. do 70. spisa, dalje: Opći uvjet). Uvidom u navedene Opće uvjete proizlazi da se njima uređuju osnove obveznih poslovnih odnosa između banke i građana (čl. 1. st. 1. Općih uvjeta). Navedenim Općim uvjetima uređuje se depozitno poslovanje (razrađeno kroz čl. 2. Općih uvjeta) te kreditno poslovanje (razrađeno u čl. 3.). Uvidom u odredbe čl. 3. st. 1. Općih uvjeta vidljivo je da je u njima naznačeno da su informacije o uvjetima i potrebnoj dokumentaciji za odobrenje kredita dostupne tražiteljima kredita u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke (čl. 3. st. 1. t. 1. Općih uvjeta). Nakon odobrenja kreditnog zahtjeva, banke i klijent zaključuju ugovor o kreditu. Krediti se ugovaraju uz valutnu klauzulu ili u kunama, ovisno o vrsti kredita, a sukladno odluci banke o odobravanja kredita građanima (čl. 3. st. 1. t. 7. Općih uvjeta). Ovakva odredba Općih uvjeta je uopćena, odnosi se na sve kredite, u njoj nije razrađeno što znači pojam valutne klauzule, posebice nisu ni na koji način objašnjeni i razrađeni rizici dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF (kao u konkretnom slučaju), niti objašnjenja kredita tečaja valute CHF kroz vrijeme, a sve kako bi klijent, odnosno korisnik kredita dobio potpune, jasne i razumljive informacije o samoj valutnoj klauzuli u CHF.

27. Nadalje, tuženik je dostavio i dopis Hrvatske narodne banke naslovljen „Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti vezani uz valutni klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak“ datiran je s 25. kolovoza 2006. Iz tog dopisa proizlazi samo to da Hrvatska narodna banka na zamolbu novinara i upitima pojedinih građana daje određeno kraće pojašnjenje (na jednoj stranici) o valutnoj klauzuli. To ne znači da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, a pogotovo ne znači da je tuženik prije sklapanja ugovora dao korisniku kredita sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. Također, dopis je izrađen nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nije ni mogao utjecati na predmetni ugovor koji je sklopljen ranije, a taj dopis Hrvatske narodne banke ni ne isključuje obvezu tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu da korisniku kredita sve potrebne informacije.

28. Nadalje, iako je na tuženiku teret dokazivanja da se o ugovornim odredbama pojedinačnog pregovaralo, tuženik nije radi dokazivanja svojih tvrdnji predložio saslušanje djelatnika banke, koji je sklapao ugovor o kreditu s korisnikom kredita.

29. Tužitelj je na tu spornu okolnost predložio saslušanje korisnika kredita, stoga je sud saslušao svjedoka EŽ, korisnika kredita, iz iskaza kojeg proizlazi da je sklopio ugovor o kreditu za kupnju stana, dakle za rješavanje vlastitog stambenog pitanja, da ga djelatnik banke čiji je i inače klijent, nije upozorio na eventualne rizike valutne klauzule u CHF, da u odnosu na sadržaj ugovora, odnosno pojedinih odredbi nije bilo nikakvih pregovora vezano za eventualne izmjene, da je ugovor potpisao kako mu je prezentiran i pripremljen. Tuženik nije imao primjedbe na iskaz tog svjedoka.

30. Dakle, iz iskaza svjedoka EŽ, proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju stana za osobne potrebe da ga djelatnici u banci nisu upozorili na bilo kakve rizike vezane uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

31. Sud je prihvatio iskaz svjedoka EŽ jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

32. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s EŽ nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR ), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude poslovni broj P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između EŽ i tuženika također nepoštene i ništetne.

32. U odnosu na tuženikove navode kako je valutna klauzula dopuštena sukladno odredbi čl. 395. ZOO-a valja istaknuti da to ne isključuje mogućnost da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna sukladno odredbama ZZP-a, o čemu je ovdje i slučaj jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a.

33. U odnosu na spornu visinu potraživanja tužitelj je predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, stoga je sud odredio izvođenje tog dokaza radi utvrđivanja preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule, kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta . Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Centra za financijska vještačenja d.o.o. proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 6.322,35 EUR.

34. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i to da je pojedine anuitete korisnik kredita platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, i to u iznosu od ukupno 845,85 EUR.

35. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenja, a na tuženikove primjedbe se sudski vještak očitovao u podnesku do 18. rujna 2025. i naveo da je izradio nalaz i mišljenje po zadatku suda, da u cijelosti ostaje kod pisano izrađenog nalaza i mišljenja i da su sve primjedbe tuženika zapravo pravne prirode u koje vještak ne ulazi . Zbog navedenog, sud nije pozivao vještaka na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, sve primjenom odredbe iz čl. 492.c st. 3. ZPP-a.

36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

37. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 105. st. 1. ZOO- a.

38. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

39. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

40. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 105. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 6.322,35 EUR.

41. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule (845,85 EUR) to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 104. st. 1 ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a.

42. Pritom se ističe da tuženik nije određeno za navedeni iznos podnio protutužbu i/ili istakao prigovor radi prebijanja, a zbog čega o navedenom sud nije ni mogao odlučivati.

43. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadi sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 6.322,35 EUR pa je odlučeno kao u točki I. izreke.

44. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja istaknuti da je neosnovan. Naime, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

45. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

46. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 388. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

47. U odnosu na zatezne kamate odredbom čl. 214. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 utvrđeno je u točki 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana plaćanja te naknade.

48. Međutim, neosnovano tužitelj potražuje zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, dalje: ZOO) koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima, jer se u konkretnom slučaju ne radi o novčanoj tražbini iz trgovačkog ugovora, već o stjecanju bez osnove pa se primjenjuje niža kamatna stopa propisana odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose pa je valjalo odlučiti kao u t. II. izreke presude.

49. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pripada mu pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

50. Tužitelj ima pravo na trošak parničnog postupka (vrijednost predmeta spora 6.322,35 EUR) i to:

- sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 EUR,

- zastupanja na ročištima 11. ožujka 2025. i 23. listopada 2025. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, svako u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 400,00 EUR,

- zastupanja na ročištu 28. studenog 2024. prema Tbr. 9. t. 2. Tarife o u iznosu od 100,00 EUR,

-sastava podneska od 10. prosinca 2024. i od 9. svibnja 2025. prema Tbr. 8.t 1. Tarife, svako u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 400,00 EUR

-sudske pristojbe na tužbu prema Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23, dalje: Uredba) u plaćenom iznosu od 114,15 EUR, i na presudu prema Tar. br. 2. st. 1. Uredbe u iznosu od 109,68 EUR,

-PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 275,00 EUR,

-predujma za vještačenje u iznosu od 350,00 EUR, ukupno 1.948,83 EUR (točka III. izreke).

51. Tužitelj nema pravo na trošak sastava podneska od 26. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 50,00 EUR jer njime samo dostavlja dokumentaciju koju je mogao predati na ročištu održanom 28. studenog 2024.

52. Tužitelju nije priznat više zatraženi trošak zastupanja na pripremnom ročištu 28. studenog 2024. od 125,00 EUR jer je zatražen prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, a na tom ročištu se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa mu je priznat trošak prema Tbr. 9. t. 2. Tarife.

53. Tužitelju ne pripada pravo na više zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu od 4,47 EUR jer je zatražen u previsokom iznosu. Dakle tužitelju nije priznat trošak u ukupnom iznosu od 379,47 EUR (točka IV. izreke).

54. Budući da tuženik nije uspio u sporu nema pravo ni naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a), stoga je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Zagrebu, 19. studenog 2025.

SUDAC

Ivana Čuk Prpić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude može se izjaviti žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest (15) dana od dostave presude, a izjavljuje se putem ovog suda u dva (2) primjerka.

DNA:

- e- Oglasna ploča

- kal. 30 dana