Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1346/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Lešnjak, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5318/2024-15 od 10. srpnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5318/2024-15 od 10. srpnja 2025.:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 614,43 EUR (šesto četrnaest eura i četrdeset tri centa) sa zateznim kamatama

- preinačuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 685,11 EUR (šesto osamdeset pet eura i jedanaest centi) sa zateznim kamatama na način da se taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 EUR (tristo dvanaest eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 214832 koji su dana 25. veljače 2008.g. sklopili tužitelj IŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HRVATSKE POŠTANSKA BANKE d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 – Volksbank d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita (točka 6.1. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 134,18 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 03. ožujka 2008. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da naknado tužitelju KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.299,54 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno:

- da su pravni prednik tuženika Volksbank d.d. i tužitelj 25. veljače 2008. sklopile

Ugovor o kreditu broj 214832

- da je člankom 6.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno iznosi 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita

- da je tužitelju na ime te naknade naplaćen iznos od 134,18 eura.

6.1. U dokaznom postupku saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja te je prvostupanjski sud na temelju njegovog iskaza utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor i da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o odredbi članka 6.1. Ugovora o kreditu, već se radi o odredbi koju je tuženik kao banka jednostrano unio u sadržaj Ugovora o kreditu kojeg je sam sastavio. Tuženik nije tužitelju jasno obrazložio svrhu sporne naknade i koji će troškovi njome biti podmireni pa je sporna odredba, prema stavu prvostupanjskog suda, na temelju članka 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je slijedom toga ništetna. Našavši da nije osnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine prvostupanjski sud je pobijanom presudom usvojio tužbeni zahtjev te je tuženiku naložio da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.299,54 eura.

6.2. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je sporna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, da tužitelj nije ničim dokazao da se o toj odredbi nije pregovaralo i da se radi o ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Osporava da bi sporna ugovorna odredba predstavljala jednostranu odluku tuženika i da je ta odredba dovela do neravnoteže u odnosima stranaka.

6.3. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 25. veljače 2008. pa se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07.; dalje: ZZP/07).

6.4. Člankom 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Konačno, člankom 102. stavak 1. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6.5. Što se tiče žalbenih tvrdnji da tužitelj nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, teret dokaza te činjenice je na tuženiku kako je to propisano člankom 96. stavak 4. ZZP/07, a prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao.

6.6. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužitelja. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.7. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 6.1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.1. Odredbe članaka 1021. do 1024. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.2. U skladu s člankom 74. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.3. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.4. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

7.5. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. točka 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. točka 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.6. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 13. rujna 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

7.7. Tuženik se žali i protiv odluke o trošku postupka navodeći da je donijeta na temelju suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačio u visini od 1.746,20 eura, a prvostupanjski sud je prilikom izračuna tužiteljevog parničnog troška taj iznos uzeo kao vrijednost predmeta spora ne donijevši nikakvu odluku o tuženikovom prigovoru vrijednosti predmeta spora iznijetom u odgovoru na tužbu. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revr- 475/08-2 od 27. listopada 2008. izrazio pravno shvaćanje prema kojem se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora već se u tom slučaju vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Takva situacija je i u ovom predmetu pa to pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te stoga vrijednost predmeta spora treba utvrditi samo prema vrijednosti novčanog dijela tužbenog zahtjeva tako da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 134,18 eura.

7.8. Sukladno toj vrijednosti predmeta spora tužiteljev parnični trošak se sastoji od troškova sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), troška zastupanja na dva ročišta u iznosu od 50,00 eura svako sukladno Tbr. 9.1. Tarife, troška sastava podneska od 7. travnja 2025. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife te troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura sukladno Tbr. 9.3. Tarife, što iznosi 225,00 eura odnosno 281,25 eura s PDV-om. Tom iznosu treba pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura pa ukupni trošak tužitelja iznosi 614,43 eura koliko mu je i dosuđeno primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer iz stanja spisa proizlazi da ta pristojba nije plaćena što znači da taj trošak nije niti nastao.

7.9. Zbog navedenih razloga je potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 614,43 eura, a preinačen je preostali dio prvostupanjske presude pod tom točkom kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 685,11 eura na način da je taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen.

8. Na opisani način je tuženik uspio s žalbom samo u odnosu na dio parničnog troška, a nije uspio u odnosu na glavnu stvar pa mu stoga po ocjeni ovog suda odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a ne pripada naknada zatraženog parničnog troška drugostupanjskog postupka zbog čega je njegov zahtjev za naknadu tog troška u iznosu od 312,50 eura odbijen.

Koprivnica, 19. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić