Poslovni broj:P-719/2023-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužitelja MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku iz Županje, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. listopada 2025., a u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika VN, odvjetničku vježbenicu kod odvjetnika Marijana Belčića iz Osijeka i punomoćnika tuženika GN, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, nakon donošenja i objave dana 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208017728/06, kreditna partija 7103431266, od 6. prosinca 2006., potvrđenog dana 7. prosinca 2006., kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka, pod brojem OU- 894/06, između tužitelja ŠN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju ŠN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu od 4.274,58 eura (slovima: četiritisućedvjestosedamdesetčetirieuraipedesetosamcenti) temeljem preplate zbog uvećanja tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos od:

- 0,33 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2008.,

- 4,59 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2008.,

- 8,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2009.,

- 10,32 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2009.,

- 14,85 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2009.,

- 8,27 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2009.,

- 8,16 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2009.,

- 6,99 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2009.,

- 7,66 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2009.,

- 6,04 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2009.,

- 7,40 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2009.,

- 5,24 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2009.,

- 6,88 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2009.,

- 6,26 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2010.,

- 10,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2010.,

- 12,76 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2010.,

- 12,24 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2010.,

- 14,05 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2010.,

- 18,04 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2010.,

- 20,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2010.,

- 25,20 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2010.,

- 23,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2010.,

- 32,80 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2010.,

- 28,88 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2010.,

- 30,27 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2010.,

- 35,14 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2011.,

- 40,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2011.,

- 33,60 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2011.,

- 37,17 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2011.,

- 34,16 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2011.,

- 41,67 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011.,

- 48,47 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2011.,

- 57,88 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2011.,

- 70,40 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2011.,

- 52,37 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2011.,

- 46,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2011.,

- 47,26 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2011.,

- 48,26 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2012.,

- 52,80 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2012.,

- 54,33 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2012.,

- 54,11 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2012.,

- 52,59 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2012.,

- 53,52 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2012.,

- 54,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2012.,

- 53,35 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2012.,

- 53,52 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2012.,

- 49,98 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2012.,

- 52,13 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2012.,

- 53,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2012.,

- 52,38 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2013.,

- 52,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2013.,

- 50,29 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2013.,

- 50,40 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2013.,

- 53,88 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2013.,

- 48,60 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2013.,

- 48,57 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2013.,

- 48,23 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2013.,

- 48,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2013.,

- 49,67 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2013.,

- 51,29 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2013.,

- 51,51 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2013.,

- 53,85 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2014.,

- 51,47 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2014.,

- 52,55 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2014.,

- 53,87 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2014.,

- 52,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2014.,

- 51,07 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2014.,

- 51,42 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2014.,

- 52,60 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2014.,

- 53,54 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2014.,

- 53,77 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2014.,

- 54,79 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2014.,

- 56,24 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2014.,

- 1.520,63 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2015.,

zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008., po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008., do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023., do isplate, u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena.

III/ Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 11,95 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,68 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 1,53 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 1,01 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 0,36 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 2,12 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 2,30 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 1,02 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 0,88 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 0,07 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 1,22 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 0,76 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.925,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208017728/06, kreditna partija 7103431266, od 6. prosinca 2006., potvrđen dana 7. prosinca 2006., kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka, pod brojem OU-894/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF, na rok otplate od 120 mjeseci, a tužitelj je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti. Redovna kamatna stopa se sa početnih 4,50% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istom. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, čime je također uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije mogao niti približno ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu. Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je podnio tužbu protiv osam banaka, među njima i tuženika, kojom predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje kako su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača na način da su poticale potrošače za sklapanjem ugovora o kreditu ugovaranjem valute vezane za švicarski franak te ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, bez pregovaranja i bez jasno određenih parametara. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 2004. do 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani sa tuženikom u razdoblju između 2004. do 2008. godine., a tužitelj je ugovor sklopio dana 6. prosinca 2006., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Tužena je potrošače pa tako i tužitelja poticala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tužena nije na transparentan način objasnila tužitelju i informirala ga da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Ugovor je sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., izričito navodi da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priloženom Ugovoru, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova. Tužitelj je na temelju dokumentacije koju posjeduje okvirno utvrdio visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, također ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu. Obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji su sklapani u razdoblju između 2004. do 2008., to je tuženik sukladno članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema članku 1111. stavak 1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno stavku 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema članku 1115. ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava sve navode iz tužbe, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu, u zastari, budući se na tužiteljev zahtjev za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača, u svezi s člankom 230. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na navedeno cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa je stoga cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Čak i kada bi se imao primijeniti drugi zastarni rok od 5 godina sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11. lipnja 2018., su u zastari. Tuženik se poziva i na presude suda Europske unije, a primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo- predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.“, u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Protivi se financijskom vještačenju, a ukoliko sud prihvati izvoditi navedeni dokaz, predlaže da se isto provede na okolnost i sa zadatkom (za razliku u tečaju CHF) izračuna novčanog iznosa izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 11,95 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 11,95 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 0,68 EUR od 02.06.2007. pa do isplate, iznos od 1,53 EUR od 02.07.2007. pa do isplate, iznos od 1,01 EUR od 02.08.2007. pa do isplate, iznos od 0,36 EUR od 02.09.2007. pa do isplate, iznos od 2,12 EUR od 02.10.2007. pa do isplate, iznos od 2,30 EUR od 02.11.2007. pa do isplate, iznos od 1,02 EUR od 02.12.2007. pa do isplate, iznos od 0,88 EUR od 02.01.2008. pa do isplate, iznos od 0,07 EUR od 02.06.2008. pa do isplate, iznos od 1,22 EUR od 02.08.2008. pa do isplate, iznos od 0,76 EUR od 02.09.2008. pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023., po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Tužitelj po punomoćniku osporava sve navode iz odgovora na tužbu. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu može se utvrditi da je namjena istoga – stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Stambeni krediti - krediti za adaptaciju. Dakle nesporno je da tužiteljica ima status potrošača. Glede „valutne klauzule“ nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je tužitelj pristao na ugovaranje valutne klauzule, no tužena prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu, kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirala o svim rizicima odnosno potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupila suprotno odredbama članka 5., u vezi sa člankom 62. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), kao i članak 4 (Bankarske informacije) Kodeksa dobre bankovne prakse. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženu koja je banka i gospodarstvenik- trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, stoga nije moguće njezino neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač. Tužena je znala, odnosno mogla je predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Materija rizika i kamatnih stopa je predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisanoj člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08. – nastavno ZOO/05), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju s obzirom da je sporni odnos parničnih stranaka nastao nakon njegova stupanja na snagu. Međutim, prosječnom potrošaču (što je u konkretnom slučaju tužitelj), nije moglo biti jasno zašto je tužena ( kao i drugih sedam banaka u inozemnom vlasništvu ) imala upravo kredite vezane uz CHF, kada je notorna poznata činjenica da je Hrvatska visoko eurizirana zemlja, kada jedino s eurom kuna ima potpuno drugačiji odnos. Zato što HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, logično je da su i krediti vezani za euro najmanje rizični. I zbog toga je tužena na tu jednostavnu činjenicu morala upozoriti tužitelja kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao što su to npr. činile austrijske banke u Austriji po nalogu njihove centralne banke. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom člankom 3. ZOO/05. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo je upoznati tužitelja, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tužene i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tužena kao bankarska organizacija svakako mogla predvidjeti, budući da je znala da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka, a što se u postupku može utvrditi na temelju iskaza tužitelja. Imajući u vidu navedeno valutna je klauzula u konkretnom slučaju primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO/05, načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO/05, suprotno načelu zlouporabe prava iz članka 6. ZOO/05 i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz članka 7. ZOO/05, stoga je odredba o ugovorenoj valuti protivna prisilnim propisima odnosno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača. Načelo slobode uređivanja obveznih odnosa nikako ne može biti na štetu cilju i sadržaju zakona kojim se uređuju osnove obveznih odnosa, a niti na uštrb ostalih načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti činidaba, načela ponašanja u ispunjavanju obveze u ostvarivanju prava. Tuženik – Banka nije upozorila i informirala tužitelja – potrošača o svim bitnim informacijama vezanim za valutnu klauzulu, niti je valutna klauzula ugovorena u dobroj vjeri, te je stoga takva odredba izazvala neravnotežu o pravima i obvezama na štetu potrošača, nacionalni sud prema odluci Suda EU može presuditi da je u takvome slučaju zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetan kompletan ugovor o kreditu. Protivi se prigovoru zastare. Podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izričito navodi da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Također tužitelj ističe da je prigovor radi prijeboja koji je istaknuo tuženik neosnovan te u zastari.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208017728/06, kreditna partija 7103431266, od 6. prosinca 2006., potvrđenog dana 7. prosinca 2006., kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka, pod brojem OU-894/06; sudsku praksu; knjigovodstvenu karticu; pregled uplata po kreditu; početni otplatni plan; Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting iz Osijeka i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 22. svibnja 2025., i saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 22. svibnja 2025., slijedi da je dana 6. prosinca 2006., tužitelj kao Korisnik kredita, sa tuženikom kao Kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 3208017728106, Kreditna partija broj: 7103431266, na iznos u visini od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan korištenja kredita. Ugovor o kreditu je ovjeren po Javnom bilježniku dana 7. prosinca 2006., pod brojem OU-894/06. Rok otplate kredita je 10 godina, a prema članku 7. Ugovora o kreditu, kao i prema Prvom otplatnom planu, visina mjesečne obveze iznosi 237,37 CHF. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 4,50% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva. Prema nalogu suda, dostavljam izračun samo pozitivne tečajne razlike u visini od 4.274,58 EUR-a, sa naznačenim datumima uplate svakog pojedinog iznosa. Napominjem da je kredit prijevremeno otplaćen, a u trenutku otplate kredita, prema Prvom otplatnom planu, je stanje nedospjele glavnice iznosilo 5.658,66 CHF x 4,620056 kn=26.143,33 kn obveze. Tom prilikom je nastala tečajna razlika u iznosu od 1.520,63 EUR-a. Ukupan iznos pozitivne tečajne razlike je 4.274,58 EUR-a.

6. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je podneskom od 11. srpnja 2025., uredio tužbeni zahtjev na način da na ime pozitivne tečajne razlike potražuje isplatu iznosa od ukupno 4.274,58 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Ujedno navodi da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH je na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“. Prošireno vijeće Vrhovnog suda RH u sastavu 13-ero sudaca donijelo je 18. prosinca 2023. presudu Rev-549/2023 kojom je odbilo reviziju Zagrebačke banke i time je potvrdilo da sud ne može sam svojevoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u švicarskim francima, a izreka glasi: “U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.”. Osim toga, tužitelj smatra da je kasno isticati prigovor radi prebijanja, jer isto nije dopušteno bankama da tek sada ističu prigovore radi prebijanja, jer su iznosi koje banke potražuju u zastari.

7. Tuženik po punomoćniku nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, ali se izričito protivio preinaci tužbe od strane tužitelja iz podneska od 11. srpnja 2025., kojim je odredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te preinačio svoj prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od 4.274,58 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli umjesto prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 4.056,58 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama slijedom čega je tužitelj izvršio preinaku tužbenog zahtjeva u visini od 218,00 eura, s osnove navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i CHF. Ukoliko sud dozvoli preinaku tuženik ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev.

8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a primjedbe tuženika su pravne prirode.

9. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio negdje 6. prosinca 2006., na iznos od oko 23.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi, na rok otplate od 10 godina. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplatio 2014. Kredit je redovno otplaćivao putem ustege na plaći. Prije podizanja kredita interesirao se za kredite i u drugim bankama ali svi su imali slične ponude, no svi su mu u bankama govorili kako je to trenutno najpovoljniji kredit tada, u CHF-u, budući je kamata bila najpovoljnija u kreditima u CHF-u. U to vrijeme nije bio vlasnik ili suvlasnik tvrtke ili obrta. Djelatnik banke mu nije objasnio što je promjenjiva kamatna stopa, niti način promjene, niti da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu, a tečaj CHF-a je u to vrijeme bio stabilna valuta, te ga nitko nije upozoravao da bi tečaj CHF-a mogao znatno rasti, niti je on znao što znači valutna klauzula, u to se ne razumije, znao je samo da mora plaćati rate kredita. Ugovor je pročitao što zna i razumije, odnosno kolika će biti rata i rok otplate i iznos kredita i to je razumio, no ostale ugovorne odredbe nije razumio ali nije tražio da mu djelatnik banke pojasni određene ugovorne odredbe, a djelatnik banke mu je samo rekao da je to najpovoljniji kredit za njega u odnosu na njegova primanja. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, odnosno samo je dobio ugovor o kreditu koji je potpisao, u to vrijeme je bio zadovoljan s tim ugovorom o kreditu, budući mu je odgovarala rata i iznos kredita, kao i rok otplate, a ostale odredbe nije posebno razumio. Rata mu se s početnih od oko 1.000,00 kuna do kraja otplate povećala do preko 1.500,00 kuna, zbog čega je ranije i otplatio kredit. Kada su rate počele rasti išao je u banku pitati zašto se rata toliko povećava, no oni su mu rekli da to zavisi o tržištu i da je to tako i da banka ne može utjecati na visinu rate. Javni bilježnik mu nije čitao Ugovor o kreditu, već ga je samo dobio na potpis.

10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i okolnosan, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

11. Prigovor tuženika da tužitelj nije Potrošač, sud smatra neosnovanim, budući je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi i u to vrijeme nije bio vlasnik, niti suvlasnik tvrtke niti obrta, a ukoliko je tuženik prilikom zaključenja istog smatrao da se tužitelj planira baviti nekakvom djelatnošću vezano za predmetni stan kojeg je kupio putem odobrenog kredita, u tom slučaju nije trebao odobriti kredit kao fizičkoj osobi već inzistirati da tužitelj otvori obrt, tvrtku ili slično i da u tom statusu zaključi ugovor. Naime, člankom 5. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a po članku 3. stavak 1. točka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sukladno članku 190. i članku 191. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), te sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH sa 2. sjednice Građanskog odjela održane 27. svibnja 2024., zastara za preinačeni dio nije nastupila. Sukladno izvodu iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021., poslovni broj SU-IV-162/21, usvojen je zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF-u, dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Kako tužitelj u tužbi nije mogao postaviti točno određen tužbeni zahtjev, kojim potražuje preplaćene mjesečne iznose anuiteta uz pripadajuće kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, za cijelo vrijeme otplate kredita, a prije dostave dokumentacije i provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, to je sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na ročištu od 15. listopada 2025., a koji tužbeni zahtjev je tužitelj uredio podneskom od 11. srpnja 2025., sukladno nalazu i mišljenju vještaka, budući je tužbeni zahtjev postavljen okvirno, temeljem dokumentacije koju posjeduje, no ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određeni tužbeni zahtjev za navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu, na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu.

13. Slijedom navedenog, prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i I-tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

14. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

15. Člankom 502. c. ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

18. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

19. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

20. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208017728/06, kreditna partija 7103431266, dana 6. prosinca 2006. , potvrđen dana 7. prosinca 2006., kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka, pod brojem OU- 894/06, u iznosu od 23.000,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,50% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio 237,37 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tečaj je iznosio 4,620056 kuna za 1 CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se povećavali na štetu tužitelja, a kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen.

21. Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

22. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 4.274,58 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja pozitivnu tečajnu razliku po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaju za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do prijevremene otplate kredita, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

23. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

24. Tuženik je po punomoćniku u postupku istaknuo prigovor radi prebijanja. Navedeni prigovor tuženika, sud smatra neosnovanim u cijelosti. Naime, u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove u smislu odredbi članka 1111. stavak 1., u svezi stavka 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečega što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi djelomične ništetnosti odredbe ugovora, niti postoji konkretna tražbina tuženika s osnove naknade štete, budući je člankom 323. stavak 2. ZOO-a, propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. Kako je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe na strani tuženika, a ne na strani tužitelja, pa stoga tužitelj ne može niti odgovarati za štetu, a tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu ne može osnovano potraživati štetu. Naime, tužitelj je otplaćivao kredit u određenim iznosima na način kako ga je tuženik pozivao, što znači da određenog dana tuženiku nije platio manji novčani iznos rate, već onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao. Slijedom navedenog, utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju s osnove preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 11,95 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, odnosno za razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, stoga odluka kao pod III/ izreke presude.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 24. ožujka 2025., i 15. listopada 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 3. siječnja 2025., 6. veljače 2025., i 11. srpnja 2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 325,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.925,00 eura, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, dana 19. studenog 2025.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika