Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-861/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NV iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćnicima odvjetnici Tajani Vizentić Brnabić i drugi iz Odvjetničkog društva Vizetnin, Brnabić & Rus j.t.d. iz Rijeke, Pomerio 27, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. zastupan po punomoćnicima odvjetniku Josipu Mađariću i drugi iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 13.096,61 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 8. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice NV i punomoćnice tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., dana 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 628-50- 4688920 od 05.02.2008. godine sklopljenog između tužiteljice NV i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: ”...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za

CHF, važećem na dan dospijeća....”

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice NV koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 628-50- 4688920 od 05.02.2008. godine sklopljenog između tužiteljice NV i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 103.337,00 CHF (stotritisućetristotridesetsedam švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.”

2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužiteljici NV iznos od 8.438,46 € preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku: na iznos od 6,66 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 27,11 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 5,62 € od 1.12.2008 do isplate,

na iznos od 32,93 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 37,13 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 39,03 € od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 33,80 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 34,80 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 26,80 € od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 20,92 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 22,48 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 25,58 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 25,31 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 22,18 € od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 28,06 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 32,79 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 39,50 € od 1.2.2010 do isplate,

na iznos od 37,96 € od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 47,07 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 45,34 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 48,71 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 77,87 € od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 71,87 € od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 82,79 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 76,98 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 67,62 € od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 87,36 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 112,47 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 94,69 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 100,92 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 92,99 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 94,42 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 128,08 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 128,44 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 155,93 € od 1.8.2011 do isplate,

na iznos od 141,81 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 126,35 € od 1.10.2011 do isplate,

na iznos od 124,69 € od 1.11.2011 do isplate,

na iznos od 123,50 € od 1.12.2011 do isplate,

na iznos od 130,87 € od 1.1.2012 do isplate,

na iznos od 137,30 € od 1.2.2012 do isplate,

na iznos od 138,16 € od 1.3.2012 do isplate,

na iznos od 133,71 € od 1.4.2012 do isplate,

na iznos od 136,72 € od 1.5.2012 do isplate,

na iznos od 138,77 € od 1.6.2012 do isplate,

na iznos od 135,31 € od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 136,22 € od 1.8.2012 do isplate,

na iznos od 133,63 € od 1.9.2012 do isplate,

na iznos od 128,03 € od 1.10.2012 do isplate,

na iznos od 134,00 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 136,87 € od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 134,86 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 123,60 € od 1.2.2013 do isplate,

na iznos od 133,16 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 134,00 € od 1.4.2013 do isplate,

na iznos od 130,25 € od 1.5.2013 do isplate,

na iznos od 118,59 € od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 118,29 € od 1.7.2013 do isplate,

na iznos od 121,16 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 125,75 € od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 132,11 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 128,83 € od 1.11.2013 do isplate,

na iznos od 131,15 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 133,79 € od 1.1.2014 do isplate,

na iznos od 119,21 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 122,26 € od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 121,26 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 117,89 € od 1.5.2014 do isplate,

na iznos od 116,81 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 117,29 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 121,12 € od 1.8.2014 do isplate,

na iznos od 124,35 € od 1.9.2014 do isplate,

na iznos od 123,68 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 126,46 € od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 128,36 € od 1.12.2014 do isplate,

na iznos od 127,24 € od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.2.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.3.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 128,76 € od 1.10.2015 do isplate,

počam od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužiteljici NV iznos od 4.502,60 € na ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. godine pa do isplate po stopi od 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

5. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da isplati tužiteljici NV iznos od 155,55 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.09.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

6. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da naknadi tužiteljici NV troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB važeće na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana."

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 628-50- 4688920 od 05.02.2008. godine, sklopljenog između tužiteljice NV i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., odnoseću na naknadu kredita koja glasi: „ 0,25% (nula zarez dvadesetpet posto) na iznos kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

IV. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 23. svibnja 2023. zaprimljena je tužba tužiteljice NV u kojoj se ističe da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. dana 05.02.2008. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 628-50-4688920, u svojstvu korisnika kredita, kao stambeni kredit, uz valutnu klauzulu, u iznosu od 103.337,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, u članku 2. ugovorena je kamatna stopa od 5,95% godišnje, a njime je utvrđeno da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Člankom 3. predmetnog Ugovora pod odredbom Naknada je utvrđeno da se korisnik kredita obvezuje platiti temeljem ugovora naknadu od 0,25 %, jednokratno na iznos odobrenog kredita prilikom prvog korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica NV ističe da njoj nije uručena nikakva daljnja dokumentacija - Opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope. U dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica NV predlaže uvid u presliku Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. uz početni otplatni plan. Tužiteljica NV tvrdi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača. Naime, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Cjelokupno ponašanje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Prema tvrdnjama tužiteljice NV nedopuštena je i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF. Naglašava se da odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 628- 50-4688920, su nepoštene ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice NV i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. propustio tužiteljicu NV u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica NV kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica NV, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dakle, tužiteljica NV u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Sukladno navedenom, dana 14.06.2018. godine, Visoki trgovački sud RH donio je presudu broj Pž-6632/2017 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač, kao ovlašteni tužitelj, vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Nadalje, tužiteljica NV smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tuženik -netransparentno- podizao i kamatnu stopu). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužiteljica NV je bila obvezana vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je na štetu tužiteljice NV stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Konkretno, u izračunu dostavljenom uz tužbu, u koloni “NIŠTETNOST VK-razlika anuiteta umanjena za preplaćenu kamatu” iskazana je razlika plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita, koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima, a koja iznosi 8.438,43 Eur – 63.579,43 kn. Potom tužiteljica NV isitče da je ona sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. sklopila Dodatak broj Konv-01/2016, sukladno izmjenama i dopunama ZPK-u, sa učincima od 30.09.2015. godine, a dana 17.06.2016. godine i Sporazum o uređenju međusobnih odnosa po kreditu br. 628-50-4688920. Istim je njoj izmijenjena obveza preuzeta osnovnim Ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF, već EUR. Na taj je način tužiteljici NV omogućen bijeg iz obveze u CHF-u, odnosno problematike vrtoglavog porasta tečaja i povećane neizvjesnosti zbog njegova nekontroliranog rasta. U dokaz navedenih tvrdnji predlaže se pribaviti Dodatak broj:

KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. kao i Sporazum o uređenju međusobnih odnosa po kreditu br. 628-50-4688920. Novoutvrđena obveza tužiteljice NV, odnosno stanje glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine iznosila je 54.131,66 EUR, a imala je i pretplatu (razlika nastala kod izjednačavanja kreditnih obveza po CHF kreditu i simuliranom EUR kreditu). Ono što je relevantno u ovoj pravnoj stvari, kao što je u dosadašnjem historijatu tužbe više puta obrazlagano, jest po porsudbi tužiteljice NV da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jednostranom odlukom banke, te odredbe o valuti ugovora CHF ništetne, a utvrđenje njihove ništetnosti ne zastarijeva niti ništetne ugovorne odredbe mogu potpisom Aneksa konvalidirati. Čl. 326. ZOO-a tako propisuje da ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno otpadne. Čl. 328. ZOO-a navodi da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Ove se odredbe odnose i na djelomičnu ništetnost koja je za konkretni slučaj propisana odredbama ZZP-a kao prisilnim propisom u vezi čl. 322. ZOO-a. Dakle, konverzija predmetnog kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi budući se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Ugovorne strane ne mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora, niti obnovom niti nagodbom. Stoga nedvojbeno i dalje postoji pravni interes tužiteljice NV na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora i prava koja iz te ništetnosti proizlaze. Takav je stav zauzeo i vrhovni sud RH u revizijskoj odluci Rev 2868/2018. Obzirom na činjenicu da ugovorne odredbe gore citiranog Ugovora ostaju i jesu ništetne, i nakon konverzije, tužiteljica ima pravo potraživati razlike koje su joj do dana izvršene konverzije nastale uslijed primjene nezakonitih odredbi. Točnije, razliku nastalu nezakonitom promjenom kamatne stope i sada već pravomoćno utvrđene nezakonite primjene valute u CHF, a ovo sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do dana konverzije. Gore navedena pretplata nastala je kao posljedica usporedbe simuliranog EUR kredita od početka ugovorne obveze i uplata po postojećem CHF kreditu, iz koje usporedbe proizlazi da je obveza tužiteljice NV po CHF kreditu bila za taj iznos veća u odnosu na EUR kredit do dana konverzije 30.09.2015. godine. Ovo je iznos za koji je tužiteljičina obveza po Euro kreditu od dana primjene konverzije umanjivana za pola anuiteta dok se ista nije u potpunosti iskoristila, te ista nema veze sa predmetnim utuženjem. Međutim, iz dostavljenog obračuna razlika nastalih kao posljedica primjene ništetninh odredaba ugovora jasno je vidljivo da tužiteljica NV nije bila obeštećena konverzijom. Tim više što je provedenom konverzijom u usporedbu sa simuliranim EUR kreditom stavljen postojeći CHF kredit, kao da je on u cijelosti valjan. Načinom izračuna konverzije tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je prikazao iznose nedospjele glavnice kredita, kako u CHF, tako i u EUR, na dan 30.09.2015. godine po tečaju na taj dan za obje valute. Iz ovoga bi proizašlo da je nedospjela glavnica kredita u CHF na taj dan znatno veća od preračunate nedospjele glavnice kredita konvertiranog u EUR pa se, sasvim pogrešno, učinak konverzije za tužiteljicu NV smatrao povoljnim. Naprotiv, prema tvrdnjama tužiteljice NV takva je glavnica neosnovano “napuhana”, budući je primijenjen tečaj na dan 30.09.2015. godine, a ne početni tečaj, kojeg je potrebno primijeniti kod obračuna glavnice, a temeljem utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF. Pravilnom usporedbom glavnice u EUR i one u CHF na dan konverzije nastaje razlika od 4.502,60 Eur – 33.924,87 kn, u korist, a ne na štetu tužiteljice NV. Konačno, tužiteljica NV potražuje iznose dobivene izračunom nastalih razlika uslijed primjene nezakonitih odredaba o načinu promjene kamatne stope i valute, a koje nisu obuhvaćene konverzijom, kao i razliku u glavnici nastalu pogrešnim obračunom preostale obveze. Potom tužiteljica NV ističe da u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom dakle odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Također, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije tužiteljici NV prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica NV morla naknaditi niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljicom NV nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica NV imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici NV nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužiteljica NV tvrdi da joj je temeljem takve, nepoštene odredbe naplaćena administrativna naknada na dan 08.02.2008. godine u iznosu od 155,55 Eur – 1.172,01 kn. Slijedom svega navedenog, predlaže se naslovnom sudu da temeljem provedenih predloženih dokaza donese slijedeću presudu: "1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1., te odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 628- 50-4688920 od 05.02.2008. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 103.337,00 CHF (stotritisućetristotridesetsedam švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.” ”...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća....” 2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 8.438,43 Eur – 63.579,43 kn preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini specificirani novčani iznos od dospijeća pa do isplate počam od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana. 3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.502,60 Eur – 33.924,87 kn na ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana. 4. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-4688920 od 05.02.2008. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseću na naknadu kredita koja glasi: „ 0,25% (nula zarez dvadesetpet posto) na iznos kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.” 5. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 155,55 Eur – 1.172,01 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.09.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana. 6. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB važeće na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana." U slučaju da sud ovako postavljen tužbeni zahtjev ne nađe osnovanim, držeći da je cijeli ugovor ništetan, a budući da na ništetnost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti, tužiteljica NV predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kao eventualnog tužbenog zahtjeva koji glasi: "1. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 628-50-4688920 od 05.02.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita u cijelosti ništetan te ne proizvodi pravne učinke između stranaka. 2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB važeće na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. U svom odgovoru na tužbu od 29. veljače 2024. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je učinio nespornim da su on i tužiteljica NV dana 05.02.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-4688920 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. stavio tužiteljici NV na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 103.337,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Također stranke su dana 19.02.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 628-50-4688920, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prema tvrdnjama tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. neutemeljeno tužiteljica NV ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljicu NV upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Naglašava se da Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica NV neosnovano ističe da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. tvrdi da je ona o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu NV pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica NV po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica NV samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Nadalje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice NV, ugovaranjem valutne klauzule, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. naglašava da se on protivi pozivanju tužiteljice NV na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužiteljica NV nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužiteljica NV se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica NV ne može smatrati da je osnov njezineve tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Naime, tužiteljica NV nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. U odnosu na navode tužiteljice NV da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna ističe se da u čl.3. Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA 0,25 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a tužiteljici NV ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice NV u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica NV neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Prije zaključenja ugovora, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici NV, a obzirom tužiteljica NV nije prigovorila spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. potom ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužiteljica NV podnijela tužbu 23.05.2023.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ističe da osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U odnosu na provedenu konverziju naglašava se da člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužiteljica NV je pristala da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Potom se naglašava da tužiteljica NV i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. su dana 19.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužiteljica NV je priznala dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužiteljice NV kojim je izvršena konverzija u odnosu na kamatnu stopu i valutu pa tužiteljica NV ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka. Pored uvida u presudu i rješenje VSRH posl.br. Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. predlaže se i uvid u: a) presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl br. Gž-244/19, b) presudu Županijskog suda u Puli-Pola, posl. br. Gž-925/17, c) presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-1487/22 i c) uvid u priopćenje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 14.06.23.g. U cijelosti se osporavaju navodi tužiteljice NV da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima određuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev tužiteljice NV očito neosnovan. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice NV kao neosnovan te naložiti tužiteljici NV naknaditi tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj:

628-50-4688920 od 5. veljače 2008. (list sudskog spisa od broja 11 do 14), Dodatak broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. (list sudskog spisa od broja 67 do 70) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Nadalje izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije SV dipl.oec. od 11. travnja 2025. (list sudskog spisa od broja 88 d0 106 te 113). Također na ročištu dana 8. listopada 2025. saslušana je u svojstvu stranke tužiteljica NV (list sudskog spisa broj 135 i 136).

4. Saslušana na ročištu dana 6. listopada 2025. tužiteljica NV je učinila nespornim da je zaključen Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. Kredit joj je trebao radi rješenja njezinog stambenog pitanja te je kupila garsonijeru od 27 m[2] u [adresa], gdje i danas stanuje. Navedeni stan nikad nije korišten za neke poslovne svrhe, već isključivo za njezino stanovanje. Kada je došla u banku, rekla je službenici koji novčani iznos u eurima njoj treba za kupnju stana. Sama službenica banke joj je ponudila kredit u CHF, predočila joj je otplatne planove kako u valuti CHF, tako i u eurima, tj. rekla joj je kolika će joj biti rata. Prema kazivanju tužiteljice NV rata je bila puno manja ukoliko bi se odlučila za valuti CHF,a ne za valutu EUR pa je ona to i prihvatila. Naglašava da u to vrijeme tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije niti imao u ponudi kunske kredite. Ima završenu srednju ekonomsku školu i znala je tada da strana valuta tj. njihov tečaj svaki dan se mijenja. Međutim, ona nije očekivala da bi tečaj CHF u odnosu na kunu mogao naglo i nekontrolirano porasti. Tužiteljica NV tvrdi da je bila kod javnog bilježnika radi solmizacije tog ugovora, ali službenica banke kao ni sam javni bilježnik joj nisu ništa objašnjavali u svezi valutne klauzule, a niti joj je itko rekao da je moguće da tečaj CHF u odnosu na kunu naglo i nekontrolirano poraste. Budući da je kasnije došlo do znatnog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu, ona je samo dobila od banke dopis da im se javi ukoliko je voljna napraviti aneks tog ugovora. Prema tvrdnjama tužiteljice NV ona se je odazvala tom pozivu banke te može učiniti nespornim da je popisala i dodatak tom ugovoru dana 19. veljače 2016. Na taj način su joj se buduće rate nešto smanjile. Međutim napominjem da kako sam Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. tako i Dodatak broj:

KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. je tipski ugovor koji je napisala sama banka koje je ona mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Isto se odnosi i u svezi tzv. ulazne naknade koju je ona morala platiti jer u protivnom ne bi niti uspjela ishodovati kredit. Na kraju svoga iskaza tužiteljica NV je ustvrdila da ovaj kredit je ona u cijelosti otplatila i to na način da je u drugoj banci podigla kredit kako bi zatvorila ovaj kredit koji je predmet ove parnice. Ona je prije potpisivanja pročitala kako sam ugovor tako i dodatak tom ugovoru i isto je razumjela u granicama svojih mogućnosti.

5. Uvidom u nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo SV dipl.oec. od 11. travnja 2025. razvidno je da njegov zadak je bio sukladno prijedlogu tužiteljice NV izračunati novčane razlike nastale kao tečajne razlike između svakog više plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Ujedno, trebalo je izračunati razliku u glavnici koja je u Eurima definirana od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju HNBa i stanju glavnice u CHFu prema realiziranoj otplati na dan 30.09.2015. godine, a prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Također, ima se utvrditi i visinu tzv. ulazne naknade naplaćene tužiteljici NV pri isplati kredita. Nadalje sukladno prijedlogu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. trebalo je utvrditi novčani iznos koji je priznat tužiteljici NV prilikom konverzije i točan datum te također treba utvrditi takozvane negativne tečajne razlike i to po datumima kada je tečaj bio niži od onog početnog. Također potrebno je međusobno prebiti tražbine stranaka iz ove parnice. Potom angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. konstatira da spisu prileži slijedeća financijska i ostala relevantna dokumentacija: a) Ugovor o kreditu broj 628-50-4688920 od 05.02.2008., b) Inicijalni otplatni plan, c) Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 20.11.2018., d) Izračun konverzije na dan 30.09.2015. i e) Preliminarni izračun. Angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. ističe da je koristio arhivsku tečajnu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., dostupnu na web stranici www.rba.hr. U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR. Potom se konstatira da je tužiteljica NV dana 05.02.2008. godine sklopila ugovor o kreditu broj 628-50-4688920 sa Raiffeisenbank Austria d.d. sa sljedećim bitnim odredbama kredita: 1) Korisnik kredita: NV, 2) Kreditor: Raiffeisenbank Austria d.d., 3) Ugovor/ kreditna parija: 628-50-4688920, 4) Datum ugovora: 5.2.2008., 5) Iznos kredita: 103.337,00 CHF odnosno 468.803,70 HRK, 6) Jednokratna otplata sa zadnjom ratom kredita, 7) Iznos kredita koji se vraća u ratama: 103.337,00 CHF, 8) Isplata kredita (odobrenje): 8.2.2008., 9) Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu: 4,536649, 10) Rok otplate (mjeseci): 300, 11) Rok otplate: godine 25, 12) Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora: 5,950%, 13) Efektivna kamatna stopa, 14) Anuitet prilikom ugovaranja u valuti: 662,65 CHF, 15) Anuitet na dan puštanja kredita: 3.006,21 HRK, 16) Tečaj po ugovoru: srednji tečaj banke na dan dospijeća, 17) Zatvaranje kredita: Konverzija u kredit sa valutnom klauzulom EUR na dan 30.09.2015. i 18) Stanje nedospjelog duga na dan otplate/konverzije: 83.588,61 CHF. Nadalje angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. utvrđuje da kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužiteljici NV prilikom plasmana kredita iznosila je 5,950% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica NV je ugovorila iznos od 103.337,00 CHF, što na dan isplate 08.02.2008. (utvrđeno prema podatku na dokumentu „inicijalni otplatni plan“ ) iznosi 468.803,70 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,536649 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 300 mjesečnih anuiteta u visini od 662,65 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan dospijeća. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 3.006,21 kn. Sa danom 30.09.2015 provedena je konverzija kredita sa valutnom klauzulom CHF u kredit sa valutnom klauzulom EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Konverzija je provedena sukladno potpisanom Dodatku ugovoru o kreditu. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je u periodu otplate kredita do konverzije tri puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala prema prikazu u Tablici 2. Posljednja izmjena je učinjena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čijim odredbama je regulirale kamatnu stopu na stambene kredite sa valutnom klauzulom CHF. Temeljem prethodno navedene dokumentacije angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Naime, rekonstruiran je početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.03.2008. do 30.09.2015. godine. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija: a) Ugovor o kreditu broj 628-50-4688920 od 05.02.2008. i b) Inicijalni otplatni plan U Tablica 3 prikazan je Početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.03.2008 do 30.09.2015. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije tj. Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 20.11.2018. U Tablica 4 je prikazan Otplatni plan u CHF prema obračunu banke. Nakon toga angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. ističe da njegova prva zadaća jest izračunati novčane razlike nastale kao tečajne razlike između svakog više plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Također treba utvrditi takozvane negativne tečajne razlike i to po datumima kada je tečaj bio niži od onog početnog. Također potrebno je međusobno prebiti tražbine stranaka iz ove parnice. Ističe se da u razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio isključivo viši od tečaja prilikom plasmana kredita, a u nastavku su, sukladno zadaći kojom se traže preplate, navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice NV predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,536649 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno. U razdoblju otplate kredita do konverzije, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, prema utvrđenju angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije SV dipl.oec. tužiteljica NV je tako preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 8.438,46 € , a razlike se prikazuju u Tablici 5. U nastavku su navedeni i iznosi za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,536649 HRK za 1 CHF). U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica NV je tako manje platila na ime tečajnih razlika iznos od 36,76 €, a razlike se prikazuju u Tablici 6. Potom u tablici 7 prikaz je prijeboja pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, odnosno potraživanje tužiteljice NV na ime tečajnih razlika koje uvažava i negativne razlike. Potraživanje tužiteljice NV na ime tečajnih razlika, uvažavajući i negativne tečajne razlike iznosi 8.401,70 €. zatim angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. konstatira da njegova posljednja zadaća je da analizira provedenu konverziju i: a) izračuna razliku u glavnici koja je u Eurima definirana od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju HNBa i stanju glavnice u CHFu prema realiziranoj otplati na dan 30.09.2015. godine, a prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Također, vještak ima utvrditi i visinu tzv. ulazne naknade naplaćene tužiteljici NV pri isplati kredita i b) treba utvrditi novčani iznos koji je priznat tužiteljici NV prilikom konverzije i točan datum te učiniti prijeboj tražbina. Angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. ističe da je analizirao provedenu konverziju temeljem slijedeće dokumentacije: a) Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 20.11.2018. i b) Izračun konverzije na dan 30.09.2015. Prema utvrđenju angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije SV dipl.oec. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je proveo konverziju kredita tužiteljice NV iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: a) početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 468.803,70 kn, odnosno 64.529,16 €, b) ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita i c) banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica NV izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Dodatku Ugovora o kreditu jest 54.131,66 €, odnosno 413.137,05 kn po primijenjenom tečaju 7,632078 za 1 EUR. Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužiteljice NV, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 83.588,61 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita 379.212,18 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 413.137,05 kn - 379.212,18 kn, što iznosi 33.924,87 kn / 4.502,60 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, a što je prikazano u Tablici 8. Ističe se da gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 170.375,98 kn (sa 583.513,03 kn na 413.137,05 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 33.924,87 kn / 4.502,60 € , kao što je navedeno u Tablici 8. Potom se konstatira da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je u obzir uzeo sve uplate tužiteljice NV po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/HRK na dan pojedinih uplata tužitelja. Prema izračuu angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije SV dipl.oec. tužiteljica NV je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata (navedena u dodatku ugovora) iznosi 21.681,57 kn / 2.840,85 € (2.877,64 €) na dan 30.09.2015 (utvrđeno prema dokumentu izračuna konverzije / sporazuma). Iskazana preplata veća je u EUR prikazu, jer se prvobitno pretvorila u HRK prema tečaju pretvorbe na dan 30.09.2015. sukladno aneksu (7,632078 HRK za 1 EUR), a potom je pretvoren u EUR prikaz sukladno fiksnom tečaju konverzije od 2023. ( 7,5345 HRK za 1 EUR). Angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. ovdje želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. proveo konverziju kredita tužiteljice NV iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu NV sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No svakako valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega su predmet prethodne točke zadaće vještačenja. Slijedom traženoga angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. je dao izračun rekapitulacije na način da se sve tražbine uzmu u obzir a što je prikazano u Tablica 10A. Nakon obračuna preplate po tečaju u odnosu na početni tečaj, obračuna zateznih kamata na svaki pojedini iznos te preplate za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (razlike glavnice i preplate), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 12.865,97 € (12.865,97 € glavnice - preplate po valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 0,00 € ostatka dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015). U Tablica 10B je rekapitulacija stanja na dan 30.09.2015 (više i manje plaćeno). Nakon obračuna preplate po tečaju u odnosu na početni tečaj, obračuna zateznih kamata na svaki pojedini iznos te preplate za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (razlike glavnice i preplate), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 12.797,15 € (12.797,15 € glavnice - preplate po valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 0,00 € ostatka dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015). Ističe se izračun zateznih kamata nije prikazan iz razloga ekonomičnosti (veliki broj stranica), a za izračun su korištene kamatne stope kako slijedi 01.01.2004.

– 31.12.2007. 15,00%; 01.01.2008. - 30.6.2011. 14,00%; 01.07.2011. – 31.07.2015. 12,00%; 01.08.2015. – 30.09.2015. 8,14%. Zaključno u svom mišljenju angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. ističe: 1) Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više platila 8.438,46 €, 2) Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica NV je, na ime tečajnih razlika, manje platila 36,76 €, 3) Nakon prijeboja točke 1 i 2, potraživanje tužiteljice na ime tečajnih razlika iznosi 8.401,70 €, 4) Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 4.502,60 € . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, 5) Tužiteljica NV je svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 2.877,64 € na dan 30.09.2015., 6. REKAPITULACIJA (varijanta A - više plaćeno) - Nakon uzetih iznosa iz točke 1 u obračun, te efekata konverzije (razlike glavnice i priznate preplate) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.865,97 € i to: - 12.865,97 € preplate po kamati , valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te - 0,00 € ostatka dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015, 7) REKAPITULACIJA (varijanta B - više i manje plaćeno)

- Nakon uzetih iznosa iz točke 3 u obračun, te efekata konverzije (razlike glavnice i priznate preplate ) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.797,15 € i to: - 12.797,15 € preplate po kamati , valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te - 0,00 € ostatka dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015, 8) Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice NV, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu NV sa jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1 (ili 3) i 5. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika. Također se naglašava da sukladno članku 3. Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. tzv. ulazna naknada iznosi 0,25% od iznosa kredita i naplaćuje se prilikom korištenja kredita. Tako je na dan 08.02.2008., tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. naplatio, odnosno umanjio isplatu kredita za iznos od 258,34 CHF a što predstavlja 0,25% ukupnog iznosa kredita, a prema primijenjenom tečaju od 4,536649 HRK za 1 CHF iznosi 1.172,01 kn / 155,55 €. Nitko od stranka nije imao primjedbi na matematičke izračune angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije SV dipl.oec., a istog je prihvatio i ovaj sud u cijelosti budući je stekao dojam da je isti stručan i nepristran.

6. Na pripremnom ročištu dana 21. siječnja 2025. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je predložio da angažirani stalni sudski vještak za računovodstvo i financije SV dipl.oec. u svom nalazu i mišljenju prikaže i negativnu tečajnu razliku te se po primitku nalaza i mišljenja obvezuje prigovor radi pribijanja specificirati u točnom iznosu. Predloženo je saslušanje djelatnice tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. tj. UV od čega je međutim tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. radi ekonomičnosti postupka naknadno odustao.

7. U svom podnesku od 25. srpnja 2025. tužiteljica NV je sukladno nalazu i mišljenju angažiranog stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije SV dipl.oec. končano specificirala svoj tužbeni zahtjev. Također u svom podnesku od 4. rujna 2025. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je između ostaloga naglasio da specificira već istaknut prigovor radi prebijanja za iznos od 2.877,64 EUR priznat tužiteljici NV dodatkom o konverziji i tzv. negativne tečajne razlike od 36,76 EUR, te i dalje osporava osnovanost i visinu potraživanja tužiteljice NV jer su ugovorne strane ugovorile isključivo srednji tečaj CHF za cijelo vrijeme otplate kredita, kao i iz razloga što je iz vještačenja jasno vidljivo da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. konverzijom pravilno izračunao glavnicu i kamatu kredita.

8. Na ročištu dana 8. listopada 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio prisutne da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP- a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 8. listopada 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnica tužiteljice NV je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice NV u cijelosti dok je punomoćnica tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. predložila odbijanje istog kao neosnovanog.

9. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice NV je djelomično osnovan.

10. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica NV i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. zaključili Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. te kasnije i Dodatak broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. Sporna su između stranaka pravna pitanja tj. da li su ništetne odrede Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. u svezi promjenjive kamatne stope, valutne klauzule te tzv. "ulazne naknade". Također prema tvrdnjama tužiteljice NV iako nije sporno da je zaključen Dodatak broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. ona takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećena pa se preplate tj. svega onoga što je po njenom mišljenju tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. stekao bez pravne osnove potražuje u ovoj parnici. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. osporava da je on bilo što stekao bez pravne osnove odnosno opreza radi ukoliko sud smatra drugačije istaknut je procesni prigovor radi prijeboja.

11. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

12. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja GV. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica NV nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. budući joj je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužiteljicu NV iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

14. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

15. U odnosu na informiranost tužiteljice NV i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica NV bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sama tužiteljica NV čiji iskaz je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit.

16. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice NV. Naime iz iskaza tužiteljice NV razvidno je da kredit je podignut za rješenje njezinog stambenog pitanja.

17. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

18. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

19. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

20. Između stranaka nije sporno da je zaključen Dodatak broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužiteljica NV ističe da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije imao zakonskog uporišta simulirano zatvarati neotplaćenu glavnicu s preplaćenim iznosima koje tužiteljica NV kao potrošač potražuje natrag, jer je za zatvaranje relevantne glavnice bilo dovoljno da potrošač plati anuitete po početnom otplatnom planu. Sve ono što je tužiteljica NV kao potrošač platila povrh početno ugovorenog anuiteta, po njezinoj j prosudbi mora joj biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. nije omogućila tužiteljici NV da bude dovedena u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo.

21. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Dodatka broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. prijašnji Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. prestao je postojati pa tužiteljica NV kao korisnica kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Dodatakom broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. Tim Dodatakom broj: KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice NV koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice NV je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Dodatka broj: KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužiteljica NV i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I izreke ove presude meritorno odlučio da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. (gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti). Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku.

22. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

23. Točna je tvrdnja tužiteljice NV da za nju bi bilo povoljnije da nije prihvatila ponudu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. . da sklopi Dodatak broj:

KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 19. veljače 2016. Međutim tužiteljica NV nije bio dužna sklopiti taj dodatak ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bila je u potpunosti informirana kakve će to pravne i ekonomske posljedice za nju polučiti.

24. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio N, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

25. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

26. Po prosudbi ovoga suda nije ništetan čl. 1. Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj:

628-50-4688920 od 5. veljače 2008. u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.337,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Naime čl. 1. Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. samo je ugovorena visina kredita i utvrđena obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan korištenja, radi čega takvom odredbom ugovora nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Naime, pri ocjeni da li je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, ključno je da li je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, te kod ove konkretne sporne odredbe ne može doći do te neravnoteže obzirom da se istom tuženik obvezuje isplatiti iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 103.337,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Iz navedenog razloga taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice NV valjalo odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

27. Po prosudbi ovoga suda tužiteljica NV uopće nije bila kao potrošač informirana o parametrima koji utječu na visinu naknade kako za obradu kreditnog zahtjeva. Naime u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice NV kao potrošača. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da je dobivao nikakve bonuse, već očito mu je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 7. Ugovora o kreditu između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i NV kao korisnice kredita broj: 628-50-4688920 od 5. veljače 2008. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljica NV bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužiteljica NV kao potrošač morala biti informirana. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., a o tome sa tužiteljicom NV nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice NV kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojo presudu poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice NV te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

28. Ovaj sud prihvaća pravno mišljenje dr. sc. EV dipl.iur: u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.

29. U odnosu na pozivanje tužiteljice NV na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.

30. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

31. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO-a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).

32. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.

33. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.

34. Naime, kako je to prije pojašnjeno odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su- IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći.

35. U ovoj parnici je između stranka nesporno da temeljem ništetne odredbe o tkz. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je tužiteljici NV dana 8. veljače 200. naplaćen iznos od 155.55 €. Svoju tužbu u ovoj parnici je tužiteljica NV podnijela tek dana 23. svibnja 2023. tako da je nastupila zastara njezinog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja tužbe tužiteljice NV u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedeni razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

36. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice S i U, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

U Rijeci 19. studenog 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice NV i

- pun. tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.