REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-137/2020-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja FV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Katarini Džimbeg, odvjetnici iz Zagreba, Gundulićeva 53, protiv tuženika HANSA-FLEX Croatia d.o.o., Sesvete, Rimski put 28, OIB: 60365429880, zastupan po punomoćnici Heleni Mihaljević, odvjetnici u Zagrebu, Kamaufova ulica 8, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Katarine Džimbeg, odvjetnice, direktora tuženika ŠV te punomoćnice tuženika Helene Mihaljević, odvjetnice, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 19. studenoga 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena 3. prosinca 2019. godine, kojom je tuženik HANSA-FLEX Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 342, OIB: 60365429880, tužitelju FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], otkazao Ugovor o radu sklopljen 1. kolovoza 2007. godine s pripadajućim dodacima (Aneks od 10. siječnja 2008. godine, Aneks od 1. kolovoza 2008. godine, Aneks od 28. srpnja 2010. godine, Aneks od 19. travnja 2013. godine, Aneks od 30. ožujka 2015. godine, Aneks od 13. travnja 2017. godine te Aneks od 8. travnja 2019. godine) nije dopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

II/ Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto Voditelj radionice, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima tužitelja, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 500,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. studenoga 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. studenoga 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj FV (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 17. siječnja 2020. navodi da je bio zaposlen kod tuženika HANSA-FLEX Croatia d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) na radnom mjestu Voditelj radionice. Tužitelj je 6. prosinca 2019. zaprimio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojom je tuženik izvanredno otkazao tužitelju ugovor o radu od 1. kolovoza 2007. s pripadajućim dodatcima, odnosno aneksima, i to zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Tužitelj je protiv iste odluke pravovremeno uložio zahtjev za zaštitu prava, na koji je tuženik odgovorio dopisom od 2. siječnja 2020. te je isti odbio. S obzirom da je tužitelj odgovor tuženika zaprimio 7. siječnja 2020., tužitelj u roku iz čl. 133 Zakona o radu ustaje sa tužbom sudu. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu povrijedio proceduru otkazivanja, te da ujedno ne postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Tužitelj ističe da nije počinio nikakvu povredu obveze iz radnog odnosa, a osobito ne tešku povredu radi koje nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć. Iz odluke o otkazu proizlazi da je tužitelj navodno prodavao robu "na crno", odnosno bez evidentiranja prodaje putem blagajne i izdavanja odgovarajućeg računa te da je tim postupanjem pribavio za sebe osobnu materijalnu ili drugu korist na štetu poslodavca. Isto tako se ističe da je takvim postupanjem tužitelj postupio protivno mjerodavnim propisima dovodeći u opasnost poslodavca od pokretanja parničnih, prekršajnih i sličnih postupaka te da je svojim postupanjem nanio štetu poslovnom ugledu tuženika. Tužitelj ističe da su navodi iz odluke o otkazu paušalni i nerazumljivi te da ne odgovaraju stvarnom stanju. Tužitelj je svoje obveze iz radnog odnosa izvršavao uredno, savjesno i pravodobno te tuženik na njegov rad nikada nije imao primjedaba. Dapače, tužitelj je kroz godine rada redovito bio pohvaljivan i unaprijeđen. Tužitelj osporava da bi prodavao ijedan komad robe tuženika "na crno", niti je postupio protivno interesima tuženika, niti je pribavio za sebe bilo kakvu korist na štetu tuženika. Tuženik ničim nije potkrijepio svoje navode da je tužitelj navodno postupio protivno mjerodavnim propisima, niti je navedeno protiv kojih to propisa je navodno tužitelj postupio. Tužitelj ističe da je apsolutno netočno da bi ikada prodavao robu tuženika "na crno". Dalje navodi da je rasknjižavanje robe putem SL1 metoda koju su svi djelatnici tuženika povremeno koristili u svrhu ispravljanja skladišnih grešaka, odnosno usklađivanja sa stvarnim stanjem, a sukladno dobro ustaljenoj praksi koja se kod tuženika godinama primjenjivala. S navedenom metodom rasknjižavanja tužitelja je upoznala voditeljica poslovnice koja je i sama istu primjenjivala, kao i ostali djelatnici tuženika. Nije sporno da je tužitelj u određenim slučajevima robu rasknjižavao putem SL1, ali ne da bi nešto prikrio, već upravo suprotno, da bi, sukladno uputama nadređenih i u skladu s ustaljenim radnim procesima, korigirao uobičajene greške na skladištu, a kako bi stanje skladišta bilo ispravno prikazano. Nije točno da je takvim postupanjem tužitelj poništio tzv. X-code, jer se kod takvog rasknjižavanja uvijek vodilo računa o tome da kod ostane ispravan, te da u cijelosti odgovara prodanom proizvodu. Apsolutno je netočno da bi tužitelj na bilo koji način sebi pribavio ikakvu korist na štetu tuženika, budući da je postupao isključivo za korist tuženika. Tužitelj tvrdi da nikada nije prodao niti jedan komad tuženikove robe bez računa te da je u svakom slučaju postupao u skladu s dostupnim uputama i razvijenom praksom te uz odobrenje svojih nadređenih. Tužitelj dalje ističe da je odluka o otkazu donesena po isteku prekluzivnog roka iz čl. 116 st. 2 Zakona o radu, te da tužitelju tuženik nije dao mogućnost da iznese svoju obranu u smislu odredbe čl. 119 st. 2 Zakona o radu. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donijeti presudu kao u izrijeci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Odluka o izvanrednom otkazu donesena je iz razloga što je tuženik 29. studenoga 2019. utvrdio da je tužitelj počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, obzirom da je prodavao robu tuženika "na crno", odnosno bez evidentiranja prodaje putem blagajne tuženika bez izdavanja odgovarajućeg računa kupcu. Tužitelj je svoje postupanje prikrivao na način da je rasknjižavao velike količine robe, npr. crijeva, na način da je gotov proizvod koji je prodao bez računa i bez evidencije rasknjižavao pod SL1, odnosno kao da je isti prodan kao sastavnica za hidrauličko crijevo, na koji način je manipulirao skladištem tj. stanjem na skladištu kod tuženika. Takvo postupanje tužitelja vidljivo je primjerice iz prodaje na temelju računa broj 1500260030 kupcu RE- BO TIBAN d.o.o. od 7. lipnja 2019. U predmetnom računu, kao i iz ponude i otpremnice, jasno su označeni artikli koji su prodani kupcu, međutim, iz poslovnih knjiga tuženika razvidno je da su pod tom prodajom rasknjižena i dva artikla koja nisu navedena u računu niti u otpremnici, i to artikl pod nazivom šuplji vijak i hidrauličko crijevo. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj dodatno rasknjiženu robu prodavao "na crno", obzirom da ista nije zabilježena u skladištu, niti je evidentirana na računu kupca, a u poslovnim knjigama je evidentirano da je prodana dotičnom kupcu. Svojim postupanjem tužitelj je zanemario i poništio usluge X-koda, što je jedinstveni proces kojeg posjeduje tuženik i predstavlja njegovu komparativnu prednost na tržištu. Uz pomoć navedenog koda tuženikov kupac može bilo gdje u svijetu kupiti isti proizvod, odnosno isto crijevo, pri čemu nije potrebno objašnjavati od čega se crijevo sastoji, već je kupcu dovoljno navesti X-kod. Stoga je tužitelj svojim postupanjem narušio ispravno korištenje X-koda te je naveo sve poslovnice u Hrvatskoj i u svijetu da pod X-kodom isporučuju artikle koji nisu sastavni dio proizvoda. Svojim postupanjem narušen je poslovni ugled tuženika. Netočni su navodi tužitelja da bi rasknjižavanje robe putem SL1 bila ustaljena praksa kod tuženika. Naime, kod tuženika postoje pravila za provedbu inventure prema kojima je radnik za svaku razliku iznad 50,00 kn obvezan obavijestiti voditelja poslovnice, a za svaku razliku iznad 500,00 kn direktora. Direktor tuženika inzistirao je na urednom provođenju inventura, o čemu je izvijestio i tužitelja. U poslovnici u kojoj je tužitelj radio tužitelju je iznimno bio nadređen direktor, umjesto voditelja poslovnice, s obzirom da je voditeljica poslovnice bila gđa. GV, a navedena poslovnica bila je iznimka u pogledu toga da je voditelju radionice izravno nadređen direktor tuženika, a ne voditelj poslovnice. S obzirom da tužitelj o inventurnim razlikama nije obavijestio direktora, a razlike su bile veće od 500,00 kn, može se zaključiti da je tužitelj svjesno i namjerno poduzimao radnje na štetu tuženika. Nisu točni navodi tužitelja da ga je s metodom rasknjiženja putem SL1 upoznala voditeljica poslovnice GV. Naime, kao što je to navedeno ista nije bila nadređena tužitelju, a ujedno je i sama bila upoznata s pravilima inventure. Tužitelj je iznimno bio direktno podređen direktoru ŠV, o čemu svjedoče zapisnici sa sastanaka. Nisu osnovani navodi tužitelja da bi odluka o otkazu bila donesena izvan prekluzivnog roka, budući da je tuženik u listopadu 2019. otkrio nepravilno postupanje u poslovnici u Slavonskom Brodu, nakon čega je proveo analizu postupanja u ostalim poslovnicama te je 29. studenoga 2019. direktor tuženika izvješten od strane voditeljice poslovnice o nepravilnostima koje su uočene po računima koje je izdao tužitelj. Dodatnu provjeru izvršio je i direktor tuženika te je utvrdio nepravilnost na 30- ak računa. Direktor tuženika je 2. prosinca 2019. obavio razgovor s radnikom ĐV koji je potvrdio da je roba rasknjižavana na sporni način, a isto je potvrdio i tužitelj na razgovoru s direktorom 3. prosinca 2019., kada je naveo da je to njegov način rješavanja inventure. Pri tome tužitelj nije mogao objasniti gdje nestaju proizvodi koji su rasknjiženi sa skladišta, a nisu evidentirani na računima kupaca. Stoga su netočni navodi tužitelja da tuženik nije tužitelju omogućio iznošenje obrane. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je izveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u odluku o izvanrednom otkazu (str. 9-11 spisa), u ugovor o radu zajedno s aneksima (str. 12-18 spisa), u zahtjev za zaštitu prava (str. 19-21 spisa), u odgovor na zahtjev za zaštitu prava (str. 24 spisa), u otpremnice, račune i ponude (str. 52-61, 168-265 spisa), u zapisnike sa sastanaka voditelja poslovnica (str. 63-93, 157-159 spisa), u analizu produktivnosti (str. 94-97 spisa), u inventuru iz 2017. (str. 98-99 spisa), u interni memo (str. 100-104 spisa), u Dogovore iz razgovora radnika i voditelja (str. 105-123 spisa), u ispis e-mail poruka (str. 124-131, 140-144 spisa), u opis poslova radnog mjesta (str. 145 spisa), u neslužbenu evidenciju svih grešaka (str. 149 spisa), u stanje licenci za SAP sustav (str. 150 spisa), u odluku o izvanrednom otkazu radniku JV (str. 160-162 spisa), u dopis vještaka Vještak Tkalec d.o.o. (str. 289-291 spisa), saslušani su svjedoci PV (str. 309-311 spisa), LV (str. 321-324 spisa), UV (str. 324-326 spisa), KV (str. 348-350 spisa), VV (str. 350-352 spisa), FVR (str. 357-359 spisa) te tužitelj FV (str. 365-367 spisa) i direktor tuženika ŠV (str. 367- 369 spisa) kao parnične stranke.

4. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan iz sljedećih razloga.

5. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. prosinca 2019., a sve kako je to navedeno u izrijeci.

6. Među strankama nije sporno, a ujedno proizlazi iz ugovora o radu koji prileže spisu da je tužitelj u trenutku otkazivanja ugovora o radu obavljao poslove radnog mjesta Voditelj radionice.

7. Iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi da je tužitelju 3. prosinca 2019. izvanredno otkazan ugovor o radu uz obrazloženje da je tuženik utvrdio dana 29. studenoga 2019. da je tužitelj počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa jer je prodavao robu tuženika "na crno" odnosno bez evidentiranja prodaje putem blagajne tuženika i bez izdavanja odgovarajućeg računa kupcu. Takvim postupanjem tužitelj je pribavio za sebe osobnu materijalnu ili drugu korist na štetu tuženika, a u svezi s poslovanjem tuženika odnosno radom kod tuženika obzirom da prilikom naplate robe kupcima nije izdavao račun za kupnju iste. Svojim postupanjem tužitelj je postupio i protivno mjerodavnim propisima, dovodeći pri tome tuženika u opasnost od pokretanja protiv njega odgovarajućih parničnih, prekršajnih i sličnih postupaka kao i nanošenja štete zbog povrede poslovnog ugleda tuženika i plaćanja novčanih kazni zbog kršenja pozitivnih zakonskih propisa. Stoga je tuženik bio prisiljen donijeti odluku o izvanrednom otkazu, a isti zadržava pravo tražiti naknadu štete od tužitelja, a sve zbog opisanog ponašanja koje može rezultirati eventualnim odštetnim zahtjevom kao i negativnim publicitetom tuženika. U odluci o otkazu se još navodi da tužitelj nema pravo na otkazni rok i otpremninu, budući da se odluka donosi zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa.

8. Tužitelj u svom zahtjevu za zaštitu prava u bitnome navodi kao u tužbi. Među strankama nije sporno da se tužitelj sa odlukom o otkazu upoznao 3. prosinca 2019., dok iz povratnice koja prileži spisu proizlazi da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava uložio dana 18. prosinca 2019., koji zahtjev je tuženik uredno zaprimio 19. prosinca 2019. Tuženik je odlukom od 2. siječnja 2020. odgovorio na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, koji odgovor je tužitelj zaprimio 7. siječnja 2020. S obzirom na navedeno sud je utvrdio da je tužba tužitelja koja je podnesena 17. siječnja 2020. pravodobna i dopuštena, sve sukladno odredbi čl. 133 st. 1 i 2 Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19; dalje u tekstu: ZR).

9. Nadalje, među strankama nije sporno da kod tuženika nije ustanovljeno radničko vijeće te da stoga nije postojala obveza savjetovanja prije donošenja odluke o otkazu, što znači da odluka o otkazu nije ništetna iz razloga predviđenog odredbom čl. 150 st. 12 ZR-a.

10. Tuženik je u spis dostavio ispise računa i otpremnica na kojima su navedeni pojedini artikli, iz kojih računa i otpremnica je vidljivo da je iste kreirao djelatnik pod šifrom 4241, međutim pregledom tih računa i otpremnica nije moguće utvrditi koje je točno artikle naručio pojedini kupac, odnosno koji artikli su fizički uručeni kupcu, odnosno eventualno otuđeni bez izdavanja adekvatnog računa, primjerice sud je izvršio uvid u narudžbu broj 2500279273 od 5. lipnja 2019. prema kojoj narudžbi su navedena dva proizvoda u ukupnoj količini od 6 komada. U odnosu na navedenu narudžbu tuženik je u spis dostavio prikaz iz računalnog sustava prema kojem je vidljivo da su u odnosu na tu narudžbu rasknjižena navedena četiri komada artikla, međutim vidljivo je i navođenje još nekih artikala koji ne pripadaju toj narudžbi, i to četiri komada čahure, četiri komada artikla pod nazivom "NazuvZaPreš", zatim 15 komada artikla šupljeg vijka te 10 metara termoplastičnog crijeva i 70 metara hidrauličnog crijeva. U odnosu na tu narudžbu vidljiva je oznaka šifre djelatnika u računalnom sustavu pod brojem 4241, pri čemu se navodi da je osoba pod tom šifrom kreirala nalog. Navedena narudžba kreirana je za kupca RE-BO TIBAN d.o.o. U odnosu na tog kupca izdana je otpremnica zajedno sa računom, na kojoj su navedena četiri artikla od ukupno 8 komada, a koji artikli su navedeni i na otpremnici te računu od 7. lipnja 2019. te prileže na str. 52-55 spisa.

11. S obzirom da je tuženik u spis dostavio veći broj otpremnica i računa te ponuda koji su kreirani pod šifrom 4241, kojom se služio tužitelj, tuženik je predložio da se u ovom predmetu izvede dokaz financijskim vještačenjem na okolnost tužiteljevog urednog odnosno neurednog knjiženja računa i stavaka na tim računima, odnosno na okolnost koje se odnose na eventualno prodavanje robe tuženika "na crno" od strane tužitelja odnosno na okolnost je li vršeno evidentiranje robe putem blagajne tuženika, jesu li izdavani odgovarajući računi kupcu, a sve temeljem dokumentacije u spisu, odnosno da se po potrebi pribavi dokumentacija od tuženika. Tužitelj se dokaznom prijedlogu tuženika usprotivio uz obrazloženje kako je predloženi dokazni prijedlog neadekvatan jer nije jasno što bi vještak trebao vještačiti, jer se ne mogu tim dokazom utvrditi činjenice o kojima ovisi ispravna odluka u ovom predmetu. Sud je svojim rješenjem od 14. rujna 2020. prihvatio dokazni prijedlog tuženika te je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po vještaku Vještak Tkalec d.o.o. sa zadatkom kako ga je predložio tuženik. Sudski vještak je svojim dopisom od 4. siječnja 2021. vratio spis sudu bez izrade nalaza i mišljenja, s obzirom da vještak nema znanja o tome koji dijelovi se uobičajeno prodaju uz pojedino hidrauličko crijevo budući da je tuženik dostavio u spis i navodno ispravni račun u kojem su također naznačene dvije stavke prilikom prodaje hidrauličkog crijeva. Kada se pregleda i ispravni račun sa str. 254-255 spisa (račun broj 1500275208) vidljivo je da je u pregledu stavki fakturiranja toga računa naznačeno ukupno 9 stavki (str. 259 spisa), od kojih je uz one dvije navedene na računu, rasknjiženo još 7 stavaka, od kojih nije moguće sve povezati sa prodanim hidrauličkim crijevom. Usporedbom "ispravnih" i "neispravnih" računa je utvrđeno da se u istima ne nalazi ista roba, odnosno prodane su različite hidrauličke cijevi, pa vještak financijske struke nije u mogućnosti utvrditi je li osim plaćene robe razdužena roba koja nije plaćena, je li netko tu robu prodao, a pogotovo nije moguće utvrditi da bi tu robu prodao tužitelj. Naime, tužitelj tijekom spisa navodi da se na dijelu dostavljenih računa ne nalazi njegov potpis te da su i drugi djelatnici tuženika imali pristup njegovoj šifri, a što proizlazi također iz "ispravnih" računa koje je tuženik dostavio, a koje su izdali drugi radnici tuženika pod tužiteljevom šifrom. Prema tome, sudski vještak financijske struke nije u mogućnosti utvrditi da je upravo tužitelj rasknjižio robu, kao i to da bi on tu robu prodao "na crno" bez računa.

12. U odnosu na navode vještaka tuženik je predložio da vještačenje obavi drugi vještak financijske struke, odnosno da se provede dokaz informatičkim vještačenjem, a koji dokazni prijedlog je tuženik iznio nakon zaključenja prethodnog postupka, radi čega se tužitelj istom usprotivio. U odnosu na dokazne prijedloge tuženika valja navesti da sud nije odredio daljnju provedbu dokaza financijskim vještačenjem, niti bilo kakvim drugim vještačenjem, budući da sud prihvaća argumentaciju tužitelja da je takav dokaz neprikladan u odnosu na činjenično stanje na kojem se temelji odluka o otkazu, te se predloženim dokazima ne mogu utvrditi činjenice o kojima ovisi odluka u ovom slučaju. Naime, tužitelju se prema odluci o otkazu stavlja na teret prodaja robe "na crno", prodaja robe bez računa te stjecanje neprikladne materijalne koristi na štetu tuženika. Budući da iz dostavljenih računa i otpremnica nije moguće utvrditi koja roba pripada proizvodima koji su navedeni na računu, s obzirom da je u više slučajeva rasknjižavan veći broj artikala u odnosu na onaj broj koji je naveden na računu, te s obzirom na navode tužitelja da su se i drugi radnici služili tužiteljevom šifrom, utvrđivanjem činjenice da eventualno računi nisu sastavljeni sukladno pravilima računovodstvene, odnosno tehničke struke kojoj tuženik pripada, ne znače automatski da su utvrđene povrede obveza iz radnog odnosa koje se tužitelju na temelju odluke o otkazu stavljaju na teret. Stoga analiza računa od strane financijskog, odnosno informatičkog ili tehničkog vještaka, nije relevantna za rješenje ovog spora, radi čega sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se izvede novo financijsko vještačenje.

13. Tuženik je u spis dostavio zapisnike sa sastanaka regionalnih voditelja i voditelja poslovnica, iz kojih proizlazi da je na istima bio nazočan direktor tuženika, a o kojim sastancima je direktor izvijestio tužitelja mailom, čemu u prilog govore i e-mail poruke od 7. travnja 2017., 7. svibnja 2017., 10. srpnja 2017. te 19. srpnja 2017.

14. Nadalje, tuženik je u spis dostavio dokumente pod nazivom "Dogovori iz razgovora između radnika i voditelja", koji dokumenti su sačinjavani vezano uz vrednovanje rada pojedinih radnika, a u odnosu na koje je vidljivo da je tužitelj naveden kao voditelj radnika CV, ĐV, FVR, KV, ĆV i VV, dok je u odnosu na tužitelja kao voditelj, odnosno nadređena osoba naveden direktor ŠV. Iz navedenih dokumenata sadržajno nije moguće utvrditi postojanje neke činjenice koja bi bila odlučna za odluku o osnovanosti odluke o otkazu koja je predmetom ovog spora.

15. Nadalje, spisu prileže pravila inventure za 2017. iz kojih proizlazi da radnik može proknjižiti razlike po inventuri do maksimalno 50,00 kn, za razlike od 50,00 do 500,00 kn treba upoznati voditelja poslovnice i zajedno utvrditi razlog, a za razlike iznad 500,00 kn, prije knjiženja razlika kontaktirati M. M. (direktora tuženika).

16. Također nije odlučan za rješenje ovog spora dokument pod nazivom Analiza produktivnosti za 2017., s obzirom da isto nije u vezi s činjenicama koje se tužitelju stavljaju na teret na temelju odluke o otkazu.

17. Spisu prileži interni memo od 8. ožujka 2017. prema kojem je utvrđena nova prodajna organizacija za prodajno mjesto u kojem je radio tužitelj, a iz koje proizlazi da je tužitelj odgovoran za treću grupu kupaca koji su kupci manjeg potencijala i kojima se uvjeti baziraju prema cjeniku. Iz navedenog dokumenta također proizlazi da je tužitelj odgovoran za radionicu i za zaposlenike u radionici. Radionica je zadužena za skladište, nabavu robe, pakiranje, izradu crijeva, izradu ponuda prema kupcima i za pomoć u izradi ponuda i slanja robe za kupce koje obrađuju GV i CV. Nadalje, iz istog proizlazi da je tužitelj dužan vršiti provjeru cijene za manje kupce te poslati listu artikala za koje se predlažu druge cijene. Isto tako je zadužen za obuku radnika u radionici za SAP, a nakon što tužitelj provjeri potrebe, čini se dogovor za način obuke. Tužitelju je dano u zadatak i sređivanje skladišta, postavljanje minimalnih zaliha i savjesno obavljanje inventure. Nadalje, za direktora ŠV dodan je zadatak da provjeri ovlasti u SAP-u za tužitelja i broj pristupa SAP-u za druge radnike, nadalje da prije samog knjiženja inventure postave pravila te zadatci vezani uz povrat robe u Njemačku. Spisu također prileži interni memo od 28. lipnja 2017. prema kojem je tužitelj zadužen za organizaciju rada i ljudi u radionici, uspostavu i provođenje procesa rada, ponude za veće kupce i pokrivanje svih pozicija kada je gužva.

18. Spisu prileži opis poslova radnog mjesta tužitelja iz kojeg proizlazi da je tužitelj, između ostalog zadužen i za naručivanje i isporučivanje pristigle robe, za proizvodnju crijeva, za obrađivanje cijevi, za jasno označavanje (ispis cijene) robe za prodaju te za naplatu/primanje novca za gotovinsku prodaju. Tužitelj je isto tako bio zadužen za obuku novih djelatnika te još za čitav niz zadataka kao što je praćenje zaliha i organizacija zaliha te prijedlog izmjena narudžbi, interno i vanjsko naručivanje robe, praćenje otvorenih radnih naloga, preuzimanje isporučene robe i drugo. Iz navedenog opisa poslova radnog mjesta tužitelja proizlazi da je tužitelj zadužen za organizaciju i provedbu inventure te za izradu popisa za usklađivanje inventurnih manjkova-viškova. Budući da se činjenično stanje iz odluke o otkazu ne odnosi na provedbu inventure niti je navedeno da su se nepravilnosti dogodile za vrijeme provedbe inventure, dostavljeni opis poslova radnog mjesta sadržajno nije relevantan za utvrđenje osnovanosti otkazivanja ugovora o radu tužitelju.

19. Tuženik je u spis dostavio stanje licenci za rad u SAP-u u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužitelju, iz kojeg proizlazi da je za poslovnicu u Zagrebu, Resnik, izdano šest licenci i to djelatnicima GV, FV, PV, CV, ĐV i KV.

20. U odnosu na povrede obveza iz radnog odnosa koje se tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu stavljaju na teret, sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka.

21. Iz iskaza svjedoka PV u bitnome proizlazi da je radio zajedno s tužiteljem 7 godina. Svjedok je radio u uredu, a tužitelj kao voditelj radionice, a vezano uz povrede koje se tužitelju stavljaju na teret saznao je tek nakon što je tužitelju otkazan ugovor o radu. Ranije nije imao nikakvih saznanja o razlozima otkazivanja. Tužitelj je bio voditelj skladišta i radionice, imao je troje – četvero zaposlenika ispod sebe, bio je odgovoran i za skladište i rad radione. Tuženik prodaje proizvode koji se sastoje od nekoliko dijelova, koji se sastavljaju u radionici te se prodaju kupcu kao jedan artikl, a svaki taj proizvod ima svoju cijenu. Prilikom prodaje potrebno je zbrojiti cijenu svakog pojedinog dijela te se dobije konačna cijena. Kada kupac dođe po proizvod, na artiklu je vidljivo od koliko sastavnica se proizvod sastoji. Razlog otkaza tužitelju bio je taj što je u sastavnicama bilo više dijelova koji nisu povezivi sa samim proizvodom. Ima saznanja da je to činio tužitelj samo preko glasina, nema neposrednih saznanja. Nema saznanja da bi tužitelj išta prodavao "na crno". Ne zna i ne može iskazati da bi tužitelj pribavio za sebe materijalnu ili drugu korist. Koliko zna tužitelj je prilikom naplate robe kupcima izdavao račun. Svjedoku je poznato da je iz skladišta nestajala roba. Navodi da je direktno nadređena osoba tužitelju bio direktor ŠV. Nakon što je tužitelj dobio otkaz, uvidio je da je pod tužiteljevom šifrom i potpisom navedeno da su stvari izašle iz skladišta, a kupac ih nije ponio sa sobom, a platio ih je, s time da tih stvari nije bilo u skladištu, jer prilikom inventure nije bilo viška. Odgovara da je ušao u kompjuterski sustav te da dio robe kupac nije ponio sa sobom, a iste su evidentirane u kompjuteru i rasknjižene. Poznato mu je da je netko od kupaca tuženika direktno tražio tužitelja, navodi da je ukupno oko osmero djelatnika cirkuliralo radionom, s time da se pet djelatnika moglo služiti blagajnom. Postoje pisana pravila za rasknjižavanje robe sa kojima je tužitelj bio upoznat. Voditelj poslovnice bila je GV, međutim nije bila neposredno nadređena tužitelju. Tužitelj nije bio prisutan na kvartalnim sastancima, a svjedok ne zna tko je potpisivao inventurne liste. Kod tuženika maržu kontroliraju prodajni predstavnik i direktor.

22. Svjedok LV u svom iskazu navodi da je zaposlen kod tuženika u poslovnici u Dugopolju, dok je tužitelj radio u Resniku. Voditeljica poslovnice u kojoj je radio tužitelj bila je GV, koja je bila pred mirovinom, tužitelj je 2019. postao voditelj radionice, a njemu je neposredno nadređen bio direktor ŠV. Voditelj radionice zadužen je za sve poslove radionice, za radnike, za održavanje robe, za inventure i određene male kupce. Robu naplaćuju radnici koji neposredno rade s robom. Svjedok nema neposrednih saznanja da bi tužitelj prodavao robu "na crno", odnosno da istu ne bi evidentirao putem blagajne i da se ne bi izdao račun. Kada je čuo za slučaj tužitelja, otišao je u knjigovodstveni program i utvrdio je da postoje nepravilnosti. Uočio je da su prodani dijelovi od kojih se ne može sastaviti crijevo, odnosno nemaju veze sa sastavnicom za konkretno crijevo. To se prodavalo i računi su se izdavali. Svjedok navodi da je to radio tužitelj jer je rađeno pod njegovom šifrom. Navodi da je moguće da neki drugi radnik pristupi računalu i proda dijelove pod šifrom tužitelja, ali svaki radnik zadužen je za svoju šifru. Posao šefa radionice je da kontrolira poslove radnika. Opisanih slučajeva bilo je jako puno pa je za tuženika u jednoj godini nastala šteta od oko 200-300.000,00 kn pod šifrom tužitelja. Svjedok navodi da je šteta nastala jer je tuženik morao kupovati robu koju inače ne bi morao kupovati, a šteta je nastala kupcima jer su kupili nešto što nisu trebali kupiti. Ne zna je li tužitelj pribavio materijalnu korist za sebe te izričito izjavljuje da je tužitelj kupcima izdavao račune za sve što su kupovali. Račun se izdaje za kompletnu robu koja je napisana na otpremnici, specificiran je po dijelovima. Na fakturama je napisano više robe nego što je izdano kupcu. Razlika je bila u napisanoj robi, ono što je kupac tražio to je i dobio, ali na računu je napisano više nego što je kupac tražio i dobio, s time da je sve platio. Svjedok navodi da rasknjižavanje robe putem SL1 nije bila uobičajena praksa te da se roba rasknjižavala isključivo putem inventure. Poslove oko prodaje crijeva radilo je pet do šest radnika. Od deset djelatnika u Resniku sigurno ih je šest imalo šifru za kompjuter. Svjedok navodi da su djelatnici NV, VV i DV radili na prodaji crijeva, međutim ne zna pod kojom šifrom kao i za djelatnika AV. Potvrđuje da su ti djelatnici radili zajedno s tužiteljem u poslovnici u Resniku. Ne zna jesu li svi imali vlastite šifre za rad u kompjuteru. Svjedok dalje navodi da za svaki račun ne može sa 100%-tnom sigurnošću utvrditi tko ga je napravio, ali je posao voditelja radionice da to prati. Može dalje navesti da je u SAP sustavu vidljivo što se radi u dokumentu čim se on snimi, ali dok se samo piše, ne vidi se što se radi u sustavu. Šef radione kontrolira radne naloge i račune koji se kreiraju. Tužitelj u sustavu nije bio zadužen niti za jednog kupca, zna da je tužitelj bio odgovoran za sve poslove što se tiču radionice, za radnike i sve što se događa u radioni. Navodi da tužitelj nije bio prisutan kvartalnim sastancima sa direktorom.

23. Svjedok UV u svom iskazu navodi da je bio zaposlen kod tuženika od 2008. do kraja 2018., kao djelatnik u radionici, zatim voditelj poslovnice, odnosno voditelj regije. U vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju svjedok više ne radi kod tuženika. Zna da je tužitelj bio voditelj radionice u Resiku. Svjedok navodi da su mogli rasknjižavati razlike materijala putem SL1 sastavnica, a radi se o dijelovima koji služe za sastavljanje crijeva. Navodi da su svi djelatnici koji su bili upoznati sa radom u sustavu mogli to odraditi, a ne zna jesu li svi djelatnici u Resniku imali svaki svoju šifru za rad. Tada je bilo uobičajeno da više osoba koristi jednu šifru. Može se vidjeti tko izrađuje dokument u sustavu, samo putem šifre, ne može se utvrditi tko fizički stoji iza šifre. Navodi da je voditeljica poslovnice u Resniku bila GV, a ujedno navodi da je voditelj poslovnice odgovoran za kompletno funkcioniranje poslovnice, za naplatu potraživanja i brigu oko kupaca. Onog trena kada se upišu artikli u SL1 tada se rasknjižavaju sve sastavnice sa stanja. Vršilo se rasknjižavanje sastavnica prilikom izdavanja računa za gotov proizvod. Navodi da je bila praksa da se povremeno rasknjiži više sastavnica nego što je potrebno sa pristankom voditelja poslovnice, i to zbog čistih nelogičnosti koje su se događale kroz godinu, zbog sličnih artikala različitog naziva koji su se mogli greškom uzeti iz kutije, pa da odgovara stanje na policama sa stanjem u računalu, znali su iskazivati to na računu, ali se radilo o nevidljivom dijelu računa. Time nije nastala nikada šteta za tuženika. Artikli su morali biti na skladištu jer se u računalu nije moglo izdati račun za artikl koji ne postoji u sustavu. Kupac fizički nije dobio sve što je navedeno na računu, a isto je platio, s time da nitko nije bio oštećen jer se cijena formulirala da ostane u istim okvirima. To su bili interni dogovori voditelja poslovnice i direktora koji je svjedoku bio nadređen. U vrijeme kada je svjedok bio voditelj on je direktno dogovarao sa direktorom ŠV da se izdaju takvi računi i to su radile sve poslovnice. Radilo se o uobičajenoj praksi poslovanja kod tuženika, svjedok nije bio nikakav izuzetak. Tijekom 2018. tuženik je imao devet poslovnica, a svjedok je radio u dvije, u Zagrebu na Jankomiru i u Rijeci.

24. Svjedok KV u svom iskazu navodi da je zaposlen kod tuženika u radioni na radnom mjestu sklapanja agregata, tužitelj mu je bio neposredno nadređeni djelatnik kao šef radione. U sklopu radione vrši se i prodaja dijelova, odnosno hidrauličnih cijevi. Kada je tužitelj dobio otkaz, svjedok je tek tada došao do saznanja da tužitelj ne bi izdavao odgovarajuće račune kupcu, odnosno da ne bi evidentirao robu putem blagajne. Osobno nije primijetio da bi tužitelj učinio te povrede, nikada nije vidio da tužitelj ne bi izdao račun kupcu te da ne bi evidentirao robu u blagajni. Svjedok je radio s tužiteljem pet godina, bilo je pet zaposlenika u radionici. GV bila je nadležna za cijelu poslovnicu, većina radnika je imala šifru za SAP sustav, a ako bi došao novi radnik ne bi imao šifru u početku nego kasnije. Svjedok navodi da je imao svoju šifru, nije znao šifru tužitelja niti je koristio šifru tužitelja. Kada se svjedoku predočavaju dokumenti sa str. 260-264 spisa, on potvrđuje da je riječ o njegovom potpisu, što znači da je tu robu predao, ali ne mora značiti da je izradio račune. Potvrđuje da se radi o njegovom rukopisu na dokumentu na str. 263 spisa, a radi se o otpremnici od 11. listopada 2019. Isto tako svjedok navodi da ne zna pod čijom su šifrom dokumenti izrađeni, ali zna da se ne radi o njegovoj šifri. Potvrđuje da je za tu isporuku napravio radni nalog te da je predao robu kupcu. Kod tuženika je bilo uobičajeno da jedan radnik daje nalog, jedan predaje robu, drugi izdaje račun. Navodi da mu niti tužitelj ni GV nisu naložili da određene artikle preda kupcu bez papira. Navodi da on osobno nije rasknjižavao artikle putem SL1 sastavnica, čuo je da se to događalo. Svaka roba koja se izdala kupcu se stavljala na račun, ukoliko su se određeni artikli davali kupcu u kutiji, može se neki od artikala ubaciti u kutiju, a da se to ne evidentira na računu. Specifikacije sastavnica koje su pratile račun su se sastojale od dijelova primjerice crijeva. Moguće je da bude više dijelova u sastavnicama nego što je potrošeno, što nije ispravan postupak, a svjedok ne zna je li je takvo postupanje bilo uobičajeno u poslovnici u Resniku. Za izradu računa svjedoka je obučavao tužitelj, a najviše kolegica FVR. Dijelovi koji su utrošeni, za njih je bilo dopušteno da se stavljaju u SL1 sastavnicu. Bilo je u domeni šefova i GV to je li dopušteno da se manjkovi na skladištu rasknjižavaju putem SL1 sastavnice. Svjedok misli da je tužitelju bila nadređena GV, tek onda ŠV. Ukoliko kolega nije prisutan, nije dopušteno koristiti se njegovom šifrom, a ako je kolega bio prisutan, tada se moglo, u slučaju velike gužve u poslovnici. Inače se šifre nisu znale.

25. Svjedok VV u svom iskazu navodi da je radio kod tuženika u periodu od 2017. do 2020., obavljao je radioničke poslove. Poznat mu je tužitelj i zna da je bio šef radione. Radnici, pa tako i svjedok, nisu imali svaki svoju šifru vezano uz SAP sustav, svjedok je radio pod šifrom tužitelja, a kada je tužitelj dobio otkaz, tuženik je svima dao šifre. Osim tužitelja šifru su imali i drugi stariji kolege koji su duže radili kod tuženika, sve zajedno pet do šest radnika nije imalo vlastitu šifru, a četiri do pet radnika koji su duže radili kod tuženika su imali svoju šifru. Svjedok navodi da je izdavao račune isključivo pod šifrom tužitelja, tužitelj je imao praktički unificiranu šifru koju su koristili svi radnici koji nisu imali šifre, pa čak i stariji radnici koji su imali šifre. Svjedoku nitko nije rekao da koristi šifru tužitelja, to je bilo normalno, čim bi ujutro došli na posao svi su radili pod šifrom tužitelja, koje se svjedok sjeća i ona glasi 4241. Svjedok nikada nije radio pod šifrom GV, njezinu šifru koristila je jedino kolegica FVR. Svjedok nije nikada vidio da tužitelj prilikom naplate robe kupcima ne bi izdavao račun niti da je prodao artikl, bez da je isti evidentirao u blagajni. Voditeljica GV je znala velikim kupcima pokloniti manji artikl, što se onda rasknjižavalo u SAP sustavu. Znale su se događati greške, puno grešaka, primjerice da bi se kupcima napravilo crijevo potrošeno je više artikala nego što je stavljeno u račun. To je bilo uobičajeno u poslovnici, u tom slučaju imali su listu za rasknjižavanje u koju su upisivali greške i artikle, a da ne čekaju inventuru rasknjižavali su to putem SAP sustava. To su činili svi radnici u poslovnici Resnik, dobili su instrukcije od voditeljice GV, tužitelja i starijih radnika da se tako radi. Svjedoka su obučavali stariji radnici. Navodi da su imali kontrolu provedbe inventure. Navodi da nikad nisu dobili upozorenje da se ne smije rasknjižavati na opisani način. Artikli koji su se rasknjižavali su fizički bili u radionici, ali su bili oštećeni ili neadekvatni za daljnju prodaju. To su ubacivali u račune koji se nisu odnosili na kupce da bi odgovaralo stanje u sustavu. Svjedok navodi da je napravio puno takvih grešaka, nije dobio odluku o otkazu, odnosno upozorenje, a navodi da je poslodavac znao za to. Znao je to tužitelj i GV. Navodi da je i KV koristio šifru tužitelja. Navodi da su sve sastavnice, odnosno dijelovi računa u SAP-u bile vidljive svim zaposlenicima u realnom vremenu.

26. Svjedokinja FVR u svom iskazu navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu administratora, tužitelj joj je bio nadređeni djelatnik jer je bio šef radione. Nema saznanja da tužitelj prilikom naplate robe kupcima nije izdavao račun, niti ima saznanja da bi tužitelj prodavao robu "na crno", odnosno da ju ne bi evidentirao prilikom prodaje na blagajni. Voditeljica poslovnice bila je GV, svjedokinja navodi da je radila pod njenom šifrom, svaki račun se potpisivao. Nema saznanja o bilo kakvim povredama obveza iz radnog odnosa tužitelja. Svjedokinja navodi da je ona isključivo imala pravo koristiti računalo GV pod njenom šifrom. Ističe da su bile samo dvije šifre za ulaz u program, za jednu je bio zadužen tužitelj, a za drugu GV. Nikada nije namjerno radila pod šifrom tužitelja, znalo se dogoditi da slučajno nastavi raditi pod šifrom tužitelja nakon pauze. Tužiteljevu šifru su koristili drugi radnici tuženika prije nego bi dobili svoju vlastitu šifru, oko pet do šest radnika tuženika moglo je raditi pod šifrom tužitelja. GV je osobno svjedokinji rekla neka radi pod njenom šifrom. Navodi da nikada nije korigirala sastavnice po računima radi razlika na skladištu, ako joj to nije bilo naređeno, to joj je bilo naređeno u rijetkim slučajevima od strane tužitelja ili GV. Nalog za takvo rasknjižavanje mogla je jedino dobiti od GV, a ne sjeća se da bi takav nalog dobila od tužitelja. Njezin rad kontrolirala je GV. Navodi da su radili inventuru, pisao se manjak ili višak, unosile su se greške, do određenog iznosa imali su pravo radnici proknjižiti, a iznad toga GV. Svjedokinja je račune izdavala temeljem otpremnice preuzete robe, a otpremnicu su joj davali svi radnici koji su mogli izdati robu. Račun se radi prema otpremnici. Na računu piše sve što je prodano kupcu, a to su sastavnice koje su morale odgovarati glavnom proizvodu koji je prodan. Šifre su služile za ulazak u program, a svjedokinja smatra da je za dokumente odgovoran potpisnik dokumenata.

27. Tužitelj u svom iskazu navodi da nikada nije prodavao robu "na crno", da je uvijek radio po propisu te da nikada nije stekao nepripadnu imovinsku korist. Kod tuženika radi od 2006., nikad nije bio opominjan niti upozoravan, uvijek je dobivao pohvale za rad. Od samog početka su na isti način knjižili robu u SAP sustavu, sukladno naputcima starijih kolega, voditeljice GV, koja je pisala račune, i sve su radili uvijek na isti način. U odnosu na poslovnicu u Resniku navodi da je tamo bio velik opseg robe na ulazu i izlazu, bilo je oko 7000 artikala na stanju, bila su tri starija radnika i oko šest novih radnika koje su obučavali, međutim oni se nisu mogli naučiti poslu u kratkom vremenu. Prema mišljenju tužitelja potreban je period i više od dvije godine da bi osoba bila potpuno samostalna. Tuženik se bavi prodajom hidrauličkih crijeva, proizvod se sastoji od više komponenti, u poslovnici se i sastavljao proizvod, često su se događale greške u pogledu navođenja pojedinih artikala u sustavu, jer je bilo potrebno da djelatnik ima tehnička znanja o tome koje sve komponente ulaze u jedno crijevo, da te komponente pronađe u skladištu te da u radioni sastavi gotov proizvod. Radnik je dužan zapisivati komponente koje je koristio i unositi u sustav. Za sve to moguće su greške jer su djelatnici dolazili bez tehničkih znanja, bez znanja rada na računalu, tako da se znalo dogoditi da su djelatnici rasknjižili jedan proizvod, a u stvari su koristili drugi proizvod. Znalo se dogoditi da pogrešno sastave crijevo i slome neki dio, nakon čega je bilo potrebno ponovno uzeti dio i sastaviti ispravno crijevo, pri čemu se upotrijebljeni dio više nije mogao koristiti. To se sve prikazivalo kroz sastavnice, međutim prema kupcu se izdavao račun na kojem je bio naveden samo jedan proizvod

– hidrauličko crijevo te vrste. Sastavnice su se mogle i naknadno ispravljati, to je bilo važno jer je proizvod konkretno određen prema vrstama sastavnica i dobivao je svoj karakteristični kod koji vrijedi u čitavom svijetu – to je tzv. X kod. Bilo je važno da proizvod ima točno upisane sastavnice u sustavu da bi se mogao zamijeniti bilo gdje u svijetu. Nije mogao svaki djelatnik rasknjižavati proizvode sa stanja, to je mogao tužitelj, GV, CV, mogli su i drugi djelatnici to učiniti, ali su morali obavijestiti nadređene i objasniti što se dogodilo i zašto se radi zamjena u sustavu. Svi djelatnici nisu imali šifre za rad na računalu, njih četvero je imalo šifru i to tužitelj, KV, CV i GV. Svi drugi djelatnici radili su pod šifrom tužitelja, s time da je kolegica FVR koristila šifru GV. Tužiteljevu šifru su koristili SV, ĐV, NV, DV i VV. Tužitelj je još 2017. tražio da i drugi djelatnici imaju šifru, međutim tada je rečeno da je to skupo i ostale su četiri šifre. Tužitelj navodi da je neslužbeno imao saznanja o tome da su neki kolege preko vikenda nekim kupcima nešto odradili sa materijalom iz firme, tu informaciju ima za ĐV, ali osobno nema saznanja da bi neka roba bila otuđivana sa skladišta. Preknjižavanjem robe u sustavu kupac ni na koji način nije bio oštećen, također nije bio ugrožen niti tuženik, njegove cijene nisu unaprijed utvrđene i podložne su promjenama, odnosno tuženik radi sa plutajućim maržama. Kada je direktor pozvao tužitelja na razgovor okrenuo je monitor te mu predočio pet naloga za razduženje koji nisu logični, pa je vidljivo da je nešto mijenjano, tužitelj je odmah za tri znao u čemu je stvar i tko ih je radio, a za dva je rekao da može saznati tko je to radio, međutim da on nije. Direktor mu je rekao da je ukrao robu i odnio kući, a da je to vidljivo prema šifri koja je glasila 4241. Nakon toga direktor je tužitelju predočio dva dokumenta, izvanredni otkaz i sporazumni raskid, rečeno je da potpiše oba dokumenta pa da će tuženik odlučiti koji će koristiti. Tužitelj je inzistirao da se u poslovnicu ide provjeriti tko je konkretno radio koji nalog, direktor je to odbio, a tužitelj je odbio potpisati odluke. U poslovnici glavna je bila GV, tužitelj je bio voditelj radione, imao je odgovornost kontrolirati kvalitetu proizvoda i obučavati nove kolege. Zbog preopterećenosti poslom i velikim brojem kupaca imali su bilježnicu u koju su bilježili greške, a koje se nisu odmah mogle utvrditi, odnosno nije se mogao utvrditi razlog zašto su nastale, a sve kako bi ih kasnije popravili i poravnali stanje. GV je sama koristila tu bilježnicu, odnosno taj papir. Poslove oko rasknjižavanja robe tužitelju je pokazala GV koja je bila najiskusnija. Direktor je znao za tu praksu, očito ju je podržavao jer ju nije zabranio. Na otpremnici je razduživana roba koja nije uručena kupcu s ciljem da se popravi stanje robe u sustavu. Za tu robu sigurno je izdan račun, u 99% slučajeva za tu robu su vidjeli u prijašnjim transakcijama da je krivo otišla, pa su to ispravljali u slijedećoj transakciji. Tužitelj navodi da je za više rasknjiženu robu izdavan račun, međutim ukoliko je roba bila uništena prilikom izrade cijevi, tada se ta roba prikaže u sastavnici, ali kupac ju neće platiti, a oni će ju baciti. Sastavnice nisu bile vidljive na računu sa iskazanim cijenama, već samo gotov proizvod. Izdan je račun za više rasknjiženu robu kupcu koji je preuzeo robu. Kada su ubacivali u račun više rasknjiženu robu radi ispravljanja ranijih grešaka, umanjivali bi maržu, kako kupac ne bi bio oštećen. Direktor je za to znao i nikada to nije zabranio. Pregledom lagera tužitelj je znao koju će robu više rasknjižiti pojedinom kupcu, svi su bili u obvezi odmah prijavljivati greške i istražiti razlog radi kojeg su greške nastale. Na taj način rješavali su viškove na stanju, to je radila i GV sa kupcima srednjeg ranga koji su uzimali dosta sastavnica. Sastavnice su se ubacivale u njihove račune, a na kraju mjeseca izdao se kupcu jedan račun. Ukoliko bi se dogodilo da se fizički izdaje kupcu roba koje su u sustavu nema na stanju, tada bi u račun ubacivali robu za koju znaju da je manjak, kako bi riješili i višak robe. Kupac fizički dobiva ono što je tražio i plaća ono što je tražio. Što god nisu mogli sami riješiti pitali bi direktora, a tada su to rješavali kroz reklamacije ili djelomične inventure. Lager nije štimao u opsegu od oko 30%. Smatra da nije oštetio firmu ovim rasknjižavanjem, smatra da je pomogao firmi. U 99% slučajeva rasknjiženu robu su naplatili ranijem kupcu, što je bilo pogrešno. Navodi da se događalo to da neki djelatnici ukradu robu iz firme i onda to nekom kupcu unose u stavke bez odobrenja i obavijesti, za to su djelatnici dobili otkaz, to se događalo, možda se još uvijek događa, ali tužitelj to nikada nije radio.

28. Direktor tuženika ŠV u svom iskazu navodi da nikada nije bila praksa kod tuženika da se skladište usklađuje na način kako je to tužitelj opisivao, to je bilo izričito zabranjeno i na svakoj edukaciji naglašeno. Usklađivanje robe bilo je dopušteno jedino putem inventure, gdje je svaki djelatnik mogao rješavati nesukladnost do 50,00 kn, voditelj poslovnice od 50,00 do 500,00 kn, a za svu robu iznad 500,00 kn trebao je biti obaviješten i direktor. Tuženik primarno prodaje crijeva koja imaju tri sastavnice, režu se i na njih se stavljaju krajevi, a gotov proizvod se prodaje kupcu kojem je na računu navedeno samo jedno crijevo. Na šifri crijeva je vidljivo koje je to crijevo, koja dužina i koji priključci, međutim, događalo se da se na takvom računu ujedno razdužuje i proizvod kao što je npr. 30 litara hidrauličnog ulja, koje nema veze s crijevom i koje se razdužuje prema skladišnoj vrijednosti bez marže, što kupac ne vidi niti plaća. Takvim postupanjem oštećuje se firma jer se na to ulje nije naplatila marža, a tuženik je poslovao sa visokim maržama. Direktor je krajem listopada 2019. saznao za slučaj gdje se na taj način razduživala roba u Slavonskom Brodu, djelatnik je dobio otkaz, nakon čega je direktor 4. studenoga 2019. poslao mail svima u kojem navodi da je izričito zabranjena prodaja robe bez računa. Nakon toga su upozorili voditelje da obrate pažnju na način na koji se razdužuje roba. Direktora je 29. studenoga 2019. nazvala GV te mu je rekla da je na tužiteljevom računu uočila činjenicu da je uz crijevo od 2 metra promjera 25 mm razduženo i 95 metara crijeva drugog promjera. Tih 95 metara kupcu nije prikazano, samo je razduženo, a za tuženika je nastala šteta, budući da tuženik na crijeva ima izuzetno visoke marže, i to je na tržištu moglo biti prodano po sedam puta većoj vrijednosti. Crijevo je razduženo po nabavnoj cijeni, koja nije dovela do uvećanja računa kupcu. Godine 2016. je direktor uveo kontrolu inventure i zna da su svi djelatnici imali šifre za ulazak u računalo, jedino novi djelatnici odmah ne bi dobili šifru. Pravilo je bilo takvo da su se djelatnici dužni odjaviti, odnosno prijaviti sa svojom šifrom, ali ne zna jesu li to fizički radili. Nakon što ga je GV izvijestila, direktor je radio analizu dokumenata te je našao 25 dokumenta u kojima je naveden tužitelj, gdje je razduživana roba koja nije navedena na računu. Istina je da je takve dokumente našao i kod ĐV kojeg je pozvao na razgovor, na kojem je on direktoru rekao da mu je tužitelj rekao neka tu robu razduži i da je to standardna procedura. Također je direktora izvijestio da kod tužitelja postoji lista proizvoda na koju su slobodni svi pisati što trebaju, a da će on to razdužiti. Nakon toga je direktor pozvao tužitelja na razgovor, predočio mu je dokumente koje je našao, tužitelj je rekao da je ĐV rekao to jer nije mogao riješiti razlike, nakon čega je direktor rekao da su to ogromne razlike i da je to zabranjeno. Kada je tužitelju predočio 25 dokumenta koje je pronašao, tužitelj je počeo govoriti da neke nije radio, a neke je, nakon čega je direktor rekao da ne može utvrđivati što je tužitelj radio, a što ne, jer je tužitelj svima šef i trebao je sve kontrolirati da ispravno rade, a ne navoditi da se radi na taj način. Direktor navodi da nije tražio tužitelja da potpiše oba dokumenta, već mu je ponudio i sporazum i otkaz, a tužitelj je nakon razgovora s odvjetnikom naveo da neće ništa potpisati. Tužitelj je u toj godini direktora dva do tri puta izvijestio o greškama koje su prelazile 500,00 kn, tada su pokušavali utvrditi zašto su se greške događale, a radilo se o robi koja će se provesti kroz inventuru. Za račune koje je tuženik dostavio u spis tužitelj direktora nije obavijestio. Nikada nije bilo dopušteno rasknjižavanje putem SL1, to je bilo zabranjeno. Svaki kupac prilikom kupnje crijeva dobiva X kod pomoću kojeg može bilo gdje u svijetu dobiti isti proizvod. Problem bi se mogao javiti ako bi iz tog koda bilo vidljivo još puno drugih sastavnica koje ne ulaze u crijevo, to bi značajno narušilo ugled tuženika i ukazalo na nepravilnosti. Direktor navodi da je tužitelju dao otkaz zbog manipuliranja skladištem i razduživanja robe, tužitelja je pitao na razgovoru gdje mu je tužitelj potvrdio da je ĐV rekao da tako radi. Trebala bi biti ista osoba koja sastavlja crijevo, razdužuje robu u sustavu i predaje robu, odnosno potpisuje otpremnicu. Za par dokumenata od tih 25 tužitelj je rekao da je on to radio i da je to bio njegov način rješavanja skladišta. Otpremnica i sastavnice su se mogle mijenjati i naknadno. Redovito se radila inventura jednom godišnje po artiklu, a usklađenja po inventuri radila su se prema stvarno zatečenom stanju u skladištu. Direktor dalje navodi da je razgovarao sa svima u poslovnici, sa ĐV, CV i KV i svi su rekli da je to način rada u poslovnici. Jedino je KV ispravno radio, iako ga je tužitelj obučavao. Svi su potvrdili da je tužitelj imao posebnu listu za razduživanje i da su svi na taj način radili, da su upisivali artikle na listu, da je tužitelj to kasnije razduživao. U toj poslovnici jedino je tužitelj dobio otkaz. Razgovore sa djelatnicima direktor je obavio telefonom, odnosno ĐV je pozvao na razgovor. Tužitelj je bio nadređen svim radnicima u radionici. Direktor nije kontrolirao marže, postavili su cjenike za kupce i svaki kupac je imao svoju cijenu, a postojala je mogućnost davanja popusta. Direktor navodi da svi radnici poslovnice Resnik tada nisu imali šifru, novi radnici nisu imali šifru, ali oni nisu radili dokumente jer znači da nisu prošli obuku.

29. Sud je ocijenio iskaze svjedoka i stranaka u bitnom istinitim, s obzirom da tužitelj u svom iskazu niti ne poriče činjenicu da je rasknjižavao robu na način da je kao sastavnice računa naveo i artikle koji u tom trenutku nisu uručeni kupcu, međutim tužitelj navodi da je isto činio radi poravnanja stanja na skladištu. Tužiteljeve navode potvrdio je svjedok UV u svom iskazu, koji je ranije radio kod tuženika, kao i svjedok VV, kojem je tužitelj bio nadređeni djelatnik. Svjedok KV u svom iskazu navodi da on nije rasknjižavao artikle putem sustava SL1, ali je čuo da se to događalo u spornom razdoblju. Međutim, svi svjedoci suglasno navode da nemaju saznanja o tome da bi tužitelj prodavao robu "na crno" te da bi za sebe pribavio materijalnu ili drugu korist na štetu poslodavca. To je u svom iskazu naveo svjedok PV, svjedok LV, svjedok UV, svjedok KV, svjedok VV kao i svjedokinja FVR. Svi navedeni svjedoci također su suglasno izjavili da nemaju saznanja o tome da bi tužitelj određenu robu prodavao bez izdavanja računa.

30. Tuženik je prema odluci o otkazu tužitelju otkazao ugovor o radu zbog toga što je tužitelj navodno prodavao robu poslodavca "na crno", odnosno bez evidentiranja prodaje putem blagajne i bez izdavanja odgovarajućeg računa, čime je pribavio za sebe osobnu materijalnu ili drugu korist na štetu poslodavca, jer prilikom naplate robe kupcima nije izdavao račun za kupnju iste. Takvim postupanjem tužitelj je postupio i protivno mjerodavnim propisima, dovodeći tuženika u opasnost od pokretanja postupaka i nanošenja štete zbog povrede poslovnog ugleda tuženika. Navedene okolnosti predstavljaju činjenično stanje na temelju kojeg je otkazan ugovor o radu tužitelju, i upravo su te činjenice relevantne za donošenje odluke u ovom sporu. Tuženik nema mogućnost u tijeku sudskog postupka mijenjati činjenično stanje i odluku o otkazu temeljiti na drugim okolnostima, koje nisu navedene u obrazloženju odluke o otkazu. Tuženik kao poslodavac ima mogućnost relevantno činjenično stanje pojasniti, dopuniti i dokazati, a sve kako bi utvrdili da odluka o otkazu nije nezakonita. Međutim prema mišljenju ovog suda tuženik nema mogućnost mijenjati činjenično stanje i dopunjavati ga na taj način da se mijenja njegov identitet te da se ugovor o radu otkazuje zbog sasvim drugih razloga koji nisu navedeni u obrazloženju odluke o otkazu. Stoga, povrede koje se odnose na nepravilno rasknjižavanje robe u SAP sustavu, neevidentiranje robe koja je rasknjižena u otpremnici, odnosno nesukladnost u dokumentaciji koja je nastala jer je roba pogrešno rasknjižena, ne može se podvesti pod prodaju robe "na crno", odnosno prodaju bez evidentiranja putem blagajne i bez izdavanja odgovarajućeg računa kupcu. Iz svih izvedenih dokaza nije utvrđeno da bi tužitelj doista prodavao robu "na crno", niti je utvrđeno o kojoj je to robi riječ, a još je manje utvrđeno da bi takvim postupanjem tužitelj za sebe pribavio materijalnu ili drugu korist na štetu tuženika. Naime, tuženik nije tužitelju otkazao ugovor o radu radi pogrešnog rasknjižavanja robe u sustavu putem SL1, odnosno radi činjenice da sastavnice pojedinog proizvoda ne odgovaraju u potpunosti proizvodu koji je prodan i predan kupcu, već je ugovor o radu otkazan radi navodne prodaje robe kupcu mimo računa, odnosno "na crno". Tuženik u spis nije dostavio niti jedan dokaz o tome da je doista tužitelj ijednom kupcu uručio bilo koji artikl za koji nije izdan račun. Naime, računi su izdani za robu koja je uručena prema otpremnici, međutim ispisom iz SAP sustava je ujedno vidljivo da su uz taj račun pod šifrom tužitelja rasknjiženi pojedini artikli koji nemaju izravne veze sa proizvodom koji je prodan prema računu i uručen kupcu.

31. S tim u svezi očitovao se i vještak financijske struke koji je u svom dopisu utvrdio da samim pregledom dokumentacije nije moguće zaključiti to da je tužitelj prodao robu "na crno", odnosno nije moguće utvrditi koje točno sastavnice pripadaju kojem proizvodu, a ujedno je sudski vještak pregledom "ispravne dokumentacije" koju je tuženik dostavio kao primjer utvrdio postojanje istog obrasca, odnosno situaciju da je i na tom "ispravnom računu" broj 1500275208 rasknjiženo više stavki od onih koje su navedene u računu. Ukoliko je taj račun tuženik dostavio kao primjer "ispravnog računa", nije jasno na koji način je moguće utvrditi nepravilnost kod ostalih računa, budući da se u svima ponavlja ista situacija, a to je da se rasknjižava više artikala od onih koji su navedeni na računu. Činjenica postojanja takvih "neispravnih računa" nije automatski dokaz da je tužitelj prodavao robu "na crno" odnosno da je za sebe pribavio materijalnu ili drugu korist, tim više što je tužitelj u svom iskazu jasno naveo da se takav postupak provodio radi usklađivanja stanja na zalihama.

32. Iz iskaza direktora tuženika proizlazi da je taj način usklađivanja stanja na zalihama bio zabranjen i nije predstavljao redoviti put ispravljanja stanja na zalihama, već se to isključivo vršilo putem inventure, međutim, valja navesti da nepravilno usklađivanje stanja na zalihama putem SL1 sastavnica nije razlog radi kojeg je tužitelju otkazan ugovor o radu. Valja ponovno navesti da je tužitelju ugovor o radu otkazan zbog navodne prodaje robe "na crno" i pribave materijalne, odnosno druge koristi na štetu tuženika, a koji razlozi nisu utvrđeni, odnosno tuženik nije s uspjehom dokazao da se ostvarilo činjenično stanje koje predstavlja temelj za otkazivanje ugovora o radu tužitelju. Iako nepravilno rasknjižavanje robe putem SL1 sastavnica može predstavljati povredu obveze iz radnog odnosa, u ovom slučaju to nije povreda radi koje je tužitelju otkazan ugovor o radu.

33. Bitno je još navesti da iz tužiteljevog iskaza proizlazi da on nije bio jedini djelatnik koji je koristio šifru 4241, odnosno da novi djelatnici nisu imali vlastitu šifru već su radili pod tužiteljevom šifrom. Navode tužitelja potvrdili su svjedoci LV koji je u svom iskazu naveo da je u poslovnici u Resniku bilo deset djelatnika, od kojih je sigurno šest imalo šifru za računalo, zatim svjedok UV koji u svom iskazu navodi da je bilo uobičajeno da više osoba koristi jednu šifru za rad u SAP-u (računalni program), zatim svjedok KV koji u svom iskazu navodi da je oko 90% radnika imalo šifru za računalo, a ako bi došao novi radnik, na početku nije imao šifru, što je naveo i direktor tuženika u svom iskazu, te svjedok VV koji u svom iskazu navodi da je isključivo koristio šifru tužitelja za izdavanje računa. Također, svjedokinja FVR u svom iskazu navodi da su dobili dvije šifre za računalni program, da je ona radila pod šifrom GV, a da je za drugu šifru bio zadužen tužitelj i da su istu koristili drugi radnici tuženika prije nego su dobili vlastitu šifru, odnosno da je oko pet do šest radnika tuženika moglo raditi pod šifrom tužitelja. Navodi tužitelja u pogledu korištenja njegove šifre od strane drugih radnika potvrđeni su i iskazom svjedoka KV u dijelu kada svjedok navodi da se na otpremnici koja prileži na str. 263 spisa nalazi njegov potpis, što znači da je on predao robu, međutim na računu koji prati tu otpremnicu navedena je šifra 4241, odnosno šifra koju je koristio tužitelj. Već iz toga je razvidno da nisu točni navodi direktora tuženika gdje ističe da bi ista osoba trebala sastavljati crijevo, razduživati sastavnice u sustavu i predati robu, odnosno potpisati otpremnicu. Naime, iz računa i otpremnice koji prileže na str. 260- 263 spisa je razvidno da je račun sačinila neka osoba pod šifrom 4241, a da je otpremnicu potpisao djelatnik KV, koji prema navodima iz iskaza nije koristio tu šifru. Radi toga što je utvrđeno da su šifru tužitelja mogli koristiti i drugi djelatnici (prema iskazu samog direktora tuženika novi djelatnici nisu odmah dobivali šifre), nije moguće utvrditi to da je sve račune koje je tuženik dostavio u spis izradio upravo tužitelj. Međutim, kao što je to ranije navedeno, isto nije niti relevantno za ovaj spor, jer tužitelju nije otkazan ugovor o radu radi pogrešno izdanih računa, odnosno pogrešnog rasknjižavanja robe na skladištu, već radi prodaje robe "na crno" i pribave materijalne i druge koristi na štetu tuženika. Opetovano se ističe da se utvrđeno činjenično stanje nikako ne može podvesti pod povrede koje se tužitelju olukom o otkazu stavljaju na teret.

34. Slijedom svega iznesenog, sud je utvrdio da odluka o otkazu nije dopuštena budući da tuženik nije s uspjehom dokazao da se ostvarilo činjenično stanje na kojem se odluka o otkazu temelji. S obzirom da nije utvrđeno da bi tužitelj prodavao robu "na crno", odnosno pribavio za sebe materijalnu ili drugu korist na štetu tuženika, odnosno uopće nije utvrđeno da bi tužitelj prodao neki artikl kupcu bez izdanog računa, valjalo je odluku o otkazu utvrditi nedopuštenom te prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja. Budući da je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje je odluka o otkazu nedopuštena, valjalo je prihvatiti i zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad, sve sukladno odredbi čl. 124 st. 1 ZR-a.

35. Slijedom navedenog donesena je presuda kao pod točkom I/ izrijeke.

36. Odluka o parničnom trošku donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, 107/25, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku.

37. Trošak tužitelja odnosi se na trošak jednokratne nagrade iz Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) u svezi sa Tbr. 52/4 Tarife u iznosu od 400,00 eura, kojem iznosu se ima pridodati iznos od 100,00 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46), što ukupno iznosi 500,00 eura koji trošak je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

38. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška nije osnovan, budući da tužitelju pripada pravo na trošak prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odnosno dana 17. siječnja 2020., prema kojoj tužitelju pripada pravo na jednokratnu nagradu u visini od 200 bodova, odnosno 400,00 eura, uvećano za PDV, dok za ostale radnje nije predviđeno pravo na nagradu prema toj Tarifi.

39. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

U Zagrebu 19. studenoga 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku od 15 dana računajući od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.