REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-7445/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužiteljice RZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Delač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen, Republika Austrija, Paldau 40, A- 8341 Paldau, upisana u sudski registar Zemaljskog suda u Grazu pod brojem 67767h, OIB: 25376204437, koje zastupa punomoćnik Nikola Remenar, odvjetnik u OD Remenar & Remenar j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dražena Delača i punomoćnika tuženika BZ, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-2432/19, određena rješenjem poslovni broj Ovr-2432/19 od dana 15. srpnja 2019.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen naknaditi tužiteljici RZ troškove postupka u iznosu od 3.125,00 EUR (tritisućestodvadesetpet eura), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 21. rujna 2021. te tijekom postupka navodi da je zaključkom ovog suda posl. broj Ovr-2432/19 od 24. kolovoza 2021. upućena na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje u tekstu: OZ). Navodi da je sud donio rješenje kojim se određuje ovrha prodajom nekretnine u vlasništvu tužiteljice upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] te ističe da tuženik kao ovrhovoditelj nema niti pravni niti stvarni interes tražiti ovrhu na predmetnoj nekretnini iz razloga jer je tuženik istim ovršnim ispravama osigurao svoju tražbinu upisom založnog prava na nekretnini upisnoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]–I, kč. br. [katastarska čestica] Pašnjak Kusci površine 796m2, koja nekretnina je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila građevinsko zemljište. Tužiteljica je sa AZ podigla kredit radi izgradnje stambenog objekta na predmetnom zemljištu, a povrat kredita se je trebao osigurati iz prodaje stanova izgrađenih na predmetnom zemljištu. Upravo radi osiguranja povrata kredita je i upisano pravo zaloga na predmetnoj nekretnini – zemljištu u Novalji. Dakle, na navedenoj nekretnini sada se nalazi stambena zgrada sa 11 stanova i pripadajućim parkirališnim mjestima, zgrada je etažirana i upisana u zemljišne knjige, te ima uporabnu dozvolu i tuženik kao ovrhovoditelj provodi ovršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Zadru, Stalna služba u Pagu Ovr- 519/19. Nadalje, ugovor o jednokratnom kreditu br. 533.596, te pripadajuću ovršnu ispravu u ime ovršenice je potpisao temeljem specijalne punomoći AZ. Predmetnom specijalnom punomoći ovršenica je ovlastila AZ da može sklopiti ugovor o kreditu, te da je ovlašten kao sredstvo osiguranja ponuditi samo hipoteku na zemljište u Novalju. Međutim, javni bilježnik protivno svim zakonskim odredbama dopušta AZ da u ime VZ da izjavu u njeno ime kojom ista dopušta da se radi naplate tražbine može provesti neposredno ovrha na svoj ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini. Stoga je ovrha u tom dijelu u cijelosti nezakonita jer ovršenica nije dopustila ovrhu na cjelokupnoj imovini, već je dala odobrenje za sklapanje hipotekarnog kredita u kojem je jedino osiguranje nekretnina u Novalji. (Specijalna punomoć od 10.08.2007. godine ovjerena od Javnog bilježnika Ivana Parlova pod br. OV-23885/07). Nadalje, tuženik iz nekog razloga u ovršnom postupku Ovr-2432/19 Općinskog građanskog suda u Zagrebu prešućuje da je pokrenuo ovršni postupak radi naplate tražbine na ukupno 11 stanova i 11 parkirnih mjesta na nekretnini u Novalji. Odredbom čl. 74. OZ-a određeno je da se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine određuje i provodi u opsegu koji je potreban za namirenje tražbine. Tuženik kao ovrhovoditelj nije ničim dokazao da je pokušao i da nije uspio naplatiti svoju tražbinu iz predmeta zaloga, ili da zalog na 11 stanova i 11 parkirnih mjesta nije dovoljan za pokriće njegove tražbine. Stoga tuženik, kao ovrhovoditelj nema pravni niti stvarni interes, u ovom trenutku tražiti ovrhu na nekretnini tužiteljice. Odredbom čl. 5. OZ određeno je da će sud ograničiti ovrhu odnosno osiguranje samo na sredstva koja su dovoljna za ostvarenje tražbine predlagatelja. Nadalje odredbom čl. 6. OZ određeno je da će se pri provedbi ovrhe paziti na dostojanstvo ovršenika, te da ovrha bude što manje nepovoljno za njega. Provedbom ovrhe na nekretnini tužiteljice u kojoj ista živi sa svojom obitelji, unatoč činjenici da ovrhovoditelj vodi postupak ovrhe radi naplate svoje tražbine na 11 stanova i parkirnih mjesta ne može sa smatrati oportunim ili usmjerenim na zaštitu dostojanstva ovršenika, već na nepošteno postupanje i korištenje svojih ovlaštenja isključivo u svrhu zastrašivanja i ucjene tužiteljice, što pravni sustav ne bi trebao dopustiti. Tužiteljica ovo s pravom smatra prisilom od strane ovrhovoditelja i ugrožavanjem njezine egzistencije i njezinog prava na dom. Slijedom navedenoga nije bilo razloga za određivanjem ovrhe na nekretnini tužiteljice jer ista ničim nije ugrozila ostvarenje tražbine predlagatelja kao svog vjerovnika, tražbina je u cijelosti naplativa iz od već od prije založenim nekretninama (11 stanova i 11 parkirnih mjesta). Predlaže utvrditi nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem o ovrsi ovog suda posl. broj Ovr-2432/19 od 15. srpnja 2019. godine te traži troškove postupka.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor suviše nisko naznačene vrijednosti predmeta spora, prigovor nepravovremenosti podnošenja tužbe, ističe da su netočni navodi tužiteljice da bi tuženik kao ovrhovoditelj prije pokretanja ovršnog postupka bio dužan dokazati da je pokušao i da nije uspio naplatiti svoju tražbinu iz druge nekretnine u vlasništvu tužiteljice kao ovršenika na kojoj je također zasnovao založno pravo u svoju korist, odnosno nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-I, ističe da činjenica da je svoje potraživanje osigurao zasnivanjem založnog prava na nekretnini u vlasništvu tužiteljice različito od predmeta ovršnog postupka, vrijednost te nekretnine kao i pokušaj naplate tražbine iz vrijednosti zaloga nije razlog za izuzimanje iz ovrhe jer je ovršni postupak u pravilu neizvjestan i u kojem nije moguće utvrditi bi li i koje nekretnine bile dostatne za namirenje potraživanja u cijelosti ili djelomično, a u protivnom sud bi mogao oštetiti ovrhovoditelja ako bi obustavio i brisao zabilježbu ovrhe na pojedinim nekretninama, a kasnije se ispostavi da se ovrhovoditelj iz preostalih nekretnina ne bi uspio namiriti. Osim toga, ukazuje kako ovršni sud tijekom cijelog postupka vodi računa o zaštiti dostojanstva pa i interesa ovršenika, tako da u slučaju da u konačnici dođe do javnih dražbi nekretnina koje su predmet ovršnog postupka, sud će iste prodavati individualno i ako prodajom jedne ili dvije nekretnine dođe do namirenja ovrhovoditelja sud će obustaviti postupak u odnosu na preostale i utvrditi da je ovrha dovršena namirenjem ovrhovoditelja iz prodanih nekretnina. Tužiteljica niti paušalno ne navodi kolika bi bila vrijednost nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-I, nego isključivo navodi da se radi o zgradi s 11 stanova i 11 parkirnih mjesta niti jednu od svojih tvrdnji vezanih za ograničenje ovrhe odnosno za nedopuštenost ovršnog postupka. Nadalje, ističe kako su potpuno neosnovani navodi tužiteljice da tuženik nije bio ovlašten upisati založno pravo niti pokrenuti ovršni postupak na nekretnini koja je predmet ovršnog postupka nego isključivo na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-I. Iz Očitovanja I kao i Očitovanja II razvidno je da je tužiteljica ovlastila tuženika da na temelju predmetnih javnobilježničkih akata može tražiti neposrednu ovrhu na svoj njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, novčanim potraživanjima i materijalnim pravima, a radi naplate svih postojećih i budućih potraživanja uključujući kamate, troškove i druge naknade temeljem Ugovora o kreditu I i temeljem Ugovora o kreditu II. Ovršni sud je dužan i ovlašten provoditi ovrhu protiv ovršenika sve dok ovršna isprava temeljem koje se ovrha provodi u sudskom postupku ne bude ukinuta, preinačena, poništena ili pak ako iz drugog razloga bude utvrđeno da je bez učinka. Konačno, ističe kako je neosnovano pozivanje tužitelja na pravo na dom. S tim u vezi, tuženik ukazuje kako postoji opsežna sudska praksa kao i niz identičnih odluka viših sudova, presuda Europskog suda za ljudska prava, prema kojima se ovršenici ne mogu s uspjehom pozivati na pravo na dom kada su dali izričitu suglasnost da se ovrha može provesti na njihovoj nekretnini, a što je u konkretnom slučaju nedvojbeno riječ. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je pročitao zaključak ovog suda posl. broj Ovr-2432/19 od 24. kolovoza 2021. (list 6-8 spisa), Očitovanje I (list 9-12 spisa), Ugovor o jednokratnom kreditu s prilozima (list 13-43 spisa), privatni nalaz i mišljenje Revizije Remar d.o.o. (list 88-93 spisa) i Procjembeni elaborat Brooding d.o.o. (list 94-128 spisa), priklopljen je ovosudni spis Ovr-2432/19 te je saslušana tužiteljica.

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenim postupka ovrhe prodajom nekretnine u Zagrebu, na adresi [adresa], namirenjem tuženika iz vrijednosti ostvarene prodajom te posljedično ispražnjenjem i predajom iste nekretnine kupcu nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi, a koja se vodi kod ovog suda pod brojem Ovr-2432/19.

7. Između stranaka nije sporno:

- da je tuženik (ovrhovoditelj) temeljem ovršne isprave – javnobilježničkog akta Očitovanja javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3 posl. broj OU- 974/07 od 9. listopada 2007. i broj OU-879/08 od 22. rujna 2008. pokrenuo ovrhu na nekretnini u Zagrebu, na adresi [adresa]. u vlasništvu tužiteljice (ovršenice), a radi naplate glavnice u ukupnom iznosu od 963.845,09 EUR s pripadajućim kamatama, te da se postupak vodi kod ovršnog suda pod brojem Ovr-2432/19;

- da je u odnosu na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a tužiteljica zaključkom od 5. lipnja 2020. upućena u parnicu, a u odnosu na ostale razloge o kojima odlučuje sud u ovršnom postupku rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. broj Gž Ovr-587/20 od 25. ožujka 2021. pravomoćno odbijena;

- da je po uputi iz rješenja navedenog drugostupanjskog suda ovršni sud zaključkom od 24. kolovoza 2021. uputio tužiteljicu u parnicu iz čl. 50. st. 1. t. 10. OZ- a radi provođenja testa razmjernosti u vezi postojanja prava na zaštitu obiteljskog doma tužiteljice te da je povodom istog tužiteljica pokrenula ovaj postupak;

- da je rješenjem ovršnog suda od 13. listopada 2022., odgođena ovrha do okončanja ovog postupka;

- da je tuženik (ovrhovoditelj) temeljem istih ovršnih isprava osigurao svoju tražbinu upisom založnog prava (hipoteke) na nekretnini upisnoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]–I, kč. br. [katastarska čestica], na kojoj je izgrađena stambena zgrada i etažirana na 11 stanova i 11 parkirališnih mjesta i ima uporabnu dozvolu (4 stana su u vlasništvu tužiteljice), te da je tuženik kao hipotekarni vjerovnik radi ostvarivanja navedenog potraživanja pokrenuo ovršni postupak na svim etažnim jedinicama, a koji se ovršni postupak vodi kod Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu pod posl. brojem

Ovr-519/19 i koji nije dovršen;

8. Sporno je među strankama pravovremenost tužbe u ovom postupku te predstavlja li provedba ovrhe određene rješenjem ovršnog suda posl. broj Ovr-2432/19 od 15. srpnja 2019. neovlašteno zadiranje u pravo tužiteljice na dom odnosno je li zahtjev tuženika za prodajom nekretnine tužiteljice i namirenjem iz vrijednosti ostvarene prodajom te posljedično ispražnjenjem i predajom iste nekretnine kupcu nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nužno u demokratskom društvu (kod ocjene testa razmjernosti).

9. Prije svega potrebno je napomenuti da sukladno čl. 55. st. 3. OZ-a tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, odnosno drugim riječima, raspravljanje u ovoj parnici isključivo je ograničeno samo na razloge zbog kojih je upućen. Dakle, raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ograničeno je isključivo na razloge iz čl. 50. st. 1. t. 10. OZ-a, odnosno zbog istaknutog prigovora prava na dom. Osim toga, o ostalim žalbenim razlozima (valjanost specijalne punomoći, primjena domaćeg ili austrijskog materijalnog prava na valjanost ugovora, visina kamata, podobnost ovršnih isprava za ovrhu) odlučeno je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. broj Gž Ovr-587/20 od 25. ožujka 2021. pa stoga isti ne može biti predmetom razmatranja u ovom postupku, već jedino u kontekstu ocjene testa razmjernosti.

9.1. Nadalje, u odnosu na prigovor nepravovremenosti tužbe, sud je izvršio uvid u dostavnicu zaključka ovog suda o upućivanju u parnicu od 24. kolovoza 2021. te je utvrđeno da je tužiteljica po punomoćnici isti zaprimila 6. rujna 2021. (dostavnica uz list 125 spisa), a podnijela je tužbu u ovom predmetu 21. rujna 2021., dakle unutar roka od 15 dana, slijedom čega je isti prigovor neosnovan.

10. Odredba čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - nadalje: Konvencija) propisuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, a prema toj odredbi svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se pojedinac mogao pozvati na čl. 8. Konvencije, on mora dokazati da se njegov prigovor prava na dom odnosi na barem jednu od četiri odlučne činjenice-okolnosti navedene u tom članku, (privatnim životom, obiteljskim životom, domom i dopisivanjem).

10.1. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) dom je nepovrediv, a pravo na dom ustavom zaštićeno pravo. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. st. 1. Ustava). Svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

10.2. Prema navedenom, prije davanja odgovora na postavljeno pravno pitanje potrebno je pojasniti da odredba čl. 8. Konvencije sadrži negativnu i pozitivnu obvezu države. Osnovna svrha članka 8. Konvencije je zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javne vlasti u privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje je negativna obveza koju ta odredba nameće državama. Ona traži od države da se suzdrži od proizvoljnog miješanja u pravo pojedinca. Pozitivna obveza, s druge strane, znači da države članice moraju osigurati poštovanje prava iz članka 8. Konvencije, čak i između privatnih stranaka (Bărbulescu protiv Rumunjske [VV], § 108. - 111.1). Te obveze mogu uključivati usvajanje mjera čiji je cilj osigurati poštovanje privatnog života čak i u području odnosa između pojedinaca (R protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 75.2). Preduvjet ispunjenja navedenih obveza je dobro poznavanje značenja pojmova iz čl. 8. Konvencije, te opsega prava koja jamči taj članak definiranog kroz praksu Europskog suda. U odnosu na pravo na dom članak 8. ne može se tumačiti kao da priznaje pravo na pružanje doma (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 99.) ili kao da dodjeljuje pravo na stanovanje na određenom mjestu (Garib protiv Nizozemske, §141.3). Pitanje prava na dom mjerodavno je kako u predmetima iseljenja u kojima je iseljenje neovlaštenih posjednika tražila država, jedinica lokalne vlasti ili trgovačko društvo u vlasništvu države budući da se oni u konvencijskom smislu smatraju državom (Škrtić protiv Hrvatske; McCann protiv Ujedinjene Kraljevine) tako i u privatno pravnim odnosima (Lemo protiv Hrvatske). Pitanje razmjernosti miješanja u pravo na dom ne postavlja automatski u svakom predmetu iseljenja (Petolas protiv Hrvatske, §72., Paulić protiv Hrvatske, §43.), već samo kada se stranka pozove na to svoje pravo.

10.3. ''Dom'' je u konvencijskom smislu autonoman pojam koji ne mora odgovarati pojmu ''doma'' u domaćem pravu. Hoće li se neka nekretnina smatrati ''domom'' činjenično je pitanje koje ne ovisi o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 46., Tijardović protiv Hrvatske, § 29.). Stoga je "dom" činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske, § 33). ''Dom'' prema shvaćanju ESLJP, koje prihvaća i ovaj sud, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57.). ''Dom'' nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53.). Pravo na ''dom'' ne obuhvaća pravo na određeni dom pa niti pravo na vlasništvo nad nekretninom koja predstavlja dom. Ne mora se raditi o stanu ili kući, pa ''dom'' prema shvaćanju navedenog suda može, biti i kamp kućica ili drugi prostor, ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine, [VV] § 171. -174.). Zaštitu temeljem čl. 8. uživaju i poslovne prostorije (Zahi protiv Hrvatske, § 54.).

10.4. Miješanje, koje je u načelu zabranjeno, je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Tako je navedeno miješanje i nalog za iseljenje koji još nije izvršen (B protiv Hrvatske, § 22.). Međutim, ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu Konvencije. Iznimke su propisane čl. 8. st. 2. Konvencije. Da bi miješanje u pravo na dom bilo dopušteno moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Prva je zakonitost. Miješanje u pravo na dom mora biti utemeljeno na određenom nacionalnom propisu. Izraz ''zakonitost'' ne podrazumijeva samo nužnost usklađenosti s domaćim pravom, već se on također odnosi na kvalitetu tog prava koje mora biti u skladu s vladavinom prava. Naime, nacionalni propis mora biti jasan, predvidiv i dovoljno dostupan (A i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, § 87.) Nacionalno pravo mora biti dovoljno predvidljivo kako bi se pojedincima na odgovarajući način naznačilo u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima vlasti imaju pravo pribjeći mjerama koje utječu na njihova prava iz Konvencije (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], § 117.5). Već samo utvrđenje da miješanje u pravo na dom nije ''u skladu sa zakonom'' dovodi do povrede članka 8. Konvencije. Stoga ako miješanje nema uporište u propisu koji je jasan, predvidiv i dostupan nije potrebno dalje niti ispitivati je li predmetno miješanje težilo ''legitimnom cilju'' i je li bilo ''nužno u demokratskom društvu jer već sam nedostatak valjane pravne osnove dovodi do povrede prava na dom.

10.5. Druga pretpostavka je postojanje legitimnog cilja. U tom pogledu miješanje u pravo na dom mora težiti ostvarenju legitimnog cilja tj. cilja kojim je moguće opravdati miješanje u pravo na dom. Ti su ciljevi navedeni u st. 2 čl. 8. Konvencije: interesi državne sigurnosti, javni red i mir, gospodarska dobrobit zemlje, sprječavanje nereda i zločina, zaštita zdravlja ili morala ili zaštite prava i slobode drugih. Europski sud je utvrdio da postoji legitimni cilj države za miješanje u pravo na dom kad donosi mjere koje se odnose na useljavanje koje se mogu opravdati očuvanjem gospodarske dobrobiti zemlje u smislu stavka 2. članka 8., a ne sprječavanjem nereda, ako je cilj vlade, zbog gustoće naseljenosti, bio regulirati tržište rada (Berrehab protiv Nizozemske, § 26.). Legitimni cilj postoji i kada gospodarska dobrobit i zaštita prava i sloboda drugih predstavljaju projekate vlada, kao što je širenje zračne luke (Hatton i drugi protiv Ujedinjenje Kraljevine [VV], § 121.); radi očuvanja šume/okoliša i zaštite ''prava i sloboda drugih'' (Kaminskas protiv Litve, § 51.).

10.6. Treća pretpostavka je prosudba je li takva mjera nužna u demokratskom društvu. Miješanje u pravo na dom mora biti ''nužno u demokratskom društvu''. Kako bi se utvrdilo je li miješanje u pravo na dom ''nužno u demokratskom društvu'', potrebno je provesti test razmjernosti. Pod ''testom razmjernosti'' podrazumijeva se da će domaći sud pred kojim se stranka pozove na svoje pravo na dom morati utvrditi:

a) može li se isti legitiman cilj (npr. zaštita prava vlasništva) postići primjenom blaže mjere, b) postoji li ''neodgodiva društvena potreba'' za mjerom kojom se miješa u pravo i c) je li miješanje razmjerno toj potrebi. Europski sud naglasio je u brojnim odlukama da bi ''svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, temeljem domaćeg prava, pravo stanovati u stanu'' (Bjedov protiv Hrvatske, § 66.). Pri utvrđivanju jesu li mjere kojima dolazi do miješanja u pravo na dom bile ''nužne u demokratskom društvu'', domaći sud treba razmotriti jesu li, u svjetlu predmeta kao cjeline, razlozi navedeni kao obrazloženje za miješanje u pravo na dom bili relevantni i dostatni te je li miješanje bilo razmjerno legitimnim ciljevima kojima se težilo (Orlić protiv Hrvatske, § 69., Z protiv Finske, § 94.). U presudi Orlić protiv Hrvatske Europski sud je utvrdio da u situaciji kada nacionalne vlasti u svojim odlukama kojima je naloženo i potvrđeno iseljenje podnositelja zahtjeva nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznijele nikakve tvrdnje koje bi pokazale da je iseljenje podnositelja zahtjeva bilo nužno, legitiman interes države za kontrolom svoje imovine dolazi iza prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog doma.

10.7. Domaći sud prilikom ocjene postojanja prevladavajuće društvene potrebe koja opravdava miješanje u pravo na dom ima slobodu procjene koja je u stambenim pitanjima široka (Elezović protiv Hrvatske, § 53., V protiv Ujedinjene Kraljevine, § 82.). Naime, u predmetima prava na dom sporna pitanja mogu ovisiti o brojnim lokalnim čimbenicima i odnositi se na odluke o politici planiranja grada i okruga (Hudorovič i drugi protiv Slovenije, § 141., 144., 158.6).

10.8. Posebno je važno da je pojedincima osigurana dostatna postupovna zaštita odnosno da je postupak donošenja oduke o miješanju u pravo na dom pošten i da je takav da je pojedincu osigurao poštovanje njegovih interesa koje jamči čl. 8. Konvencije (Yordanova i drugi protiv Bugarske, § 118.). U predmetu Škrtić protiv Hrvatske domaći su se sudovi ograničili na zaključak da stanovanje podnositeljice zahtjeva nije imalo pravnog temelja, no, nisu dodatno analizirali razmjernost mjere koja bi se trebala primijeniti protiv podnositeljice zahtjeva, odnosno, njezino prisilno iseljenje iz stana u kojem živi od 1991. Ne ispitavši prethodno navedene tvrdnje, domaći sudovi, prema shvaćanju ESLJP-a, nisu podnositeljici zahtjeva osigurali prikladnu postupovnu zaštitu. Stoga postupak donošenja odluka koji je doveo do miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje interesa, koji su podnositeljici zahtjeva zajamčeni člankom 8. (Škrtić protiv Hrvatske, § 35.-36., (tako i u predmetu B protiv Hrvatske; Paulić protiv Hrvatske; Orlić protiv Hrvatske; i Bjedov protiv Hrvatske).

10.9. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj U-III-7534/2014 i U-III- 3039/2015., kao i VSRH u odluci broj Rev-1300/2022-2 od 17. siječnja 2023., pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Hrvatske upozorio "da se u konkretnoj situaciji radi o konkurenciji dva pojedinačna prava (pravo vlasništva predlagatelja i eventualno pravo na dom tuženice kao suvlasnice predmetne nekretnine) pa je prvostupanjski sud, povodom prigovora prava na dom, dužan brižljivo razmotriti sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od tih prava dati prednost.", time je zapravo iznio pravno shvaćanje da je potrebno provesti test razmjernosti.

11. Polazeći od navedenih shvaćanja, u kontekstu ocjene prigovora prava na dom tužiteljice, ista je saslušana na ročištu od 1. listopada 2025. koja je u bitnom iskazivala da od 2005. živi u stanu u [adresa] na adresi [adresa], zajedno sa svojom djecom te da u vlasništvu ima još 4 nekretnine u Novalji (apartmani nad kojima tuženik također vodi ovrhu), poslovni prostor u Zagrebu na kojem se također vodi ovrha, polovicu stana u [adresa] u kojem živi njezina majka, kao i polovica idealnog dijela kuće na Krku. Vrijednost svih nekretnina koje su pod ovrhom kako u njezinom vlasništvu, tako i u vlasništvu drugih ovršenika, a radi naplate potraživanja ovrhovoditelja iz spornog ugovornog odnosa, po njezinoj procijeni iznosi oko 3 miliona eura te ne zna da li je to dovoljno za naplatu potraživanja ovrhovoditelja, niti koliki je u biti iznos potraživanja koje ovrhovoditelj pokušava naplatiti iz svih tih nekretnina. U odnosu na spornu nekretninu navod da su njezina djeca odrasli u toj nekretnini, išli su u školu u blizini i u biti odrasli su od kad se provodi ovrha na istoj. Grub iznos potraživanja, a prema ovršnim prijedlozima ovrhovoditelja, iz spornog ugovornog odnosa kreće se između 400.000,00 do 1.100.000,00 EUR. Procijenjena vrijednost u ovršnom postupku za 11 apartmana u Novalji iznosi 1.550.000,00 EUR. U odnosu na sporni ugovorni odnos navodi da njoj novčana sredstva nikada nisu isplaćena niti ih je ona iskoristila za stjecanje nekretnina - apartmana u Novalji jer ona je i prije tog ugovornog odnosa bila vlasnica zemljišta sa pravomoćnom građevinskom dozvolom, a AZ joj se obratio sa poslovnim prijedlogom da izgradi zgradu sa 11 apartmana, sukladno toj građevinskoj dozvoli, a financiranje je osigurao putem prednika tuženika. U tom poslovnom odnosu s njim ona je 2/3 svog građevinskog zemljišta stavila na raspolaganje drugim vlasnicima, a za uzvrat je dobila u vlasništvo 4 apartmana. Ne zna kolika je bila vrijednost tog građevinskog zemljišta sa građevinskom dozvolom. Specijalnu punomoć (list 18 spisa) potpisala je, međutim kredit temeljem te punomoći njoj nije nikada isplaćen, a pretpostavlja da je tuženik tražio da ona izda tu specijalnu punomoć s obzirom da je bila vlasnica nekretnine na kojoj se gradila zgrada sa 11 apartmana, a nakon toga niti je vidjela ugovor o kreditu, niti je znala da je on sklopljen, tim više jer se ugovor solemnizirao u Zagrebu gdje ona živi, stoga nije bila ni potrebna ta specijalna punomoć. Ugovor o kreditu je bio naveden na njezino ime i tako je bio sastavljen bez da je prethodno vidjela tekst tog ugovora.

11.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice, ocjenjuje ga uvjerljivom i iskrenim, a osim toga suglasan je s materijalnom dokumentacijom u spisu (sklapanje po specijalnoj punomoći, namjena sredstava za izgradnju zgrade s apartmanima na nekretnini u njezinom vlasništvu). Također prijavljena adresa tužiteljice je na istoj adresi na kojoj se nalazi nekretnina koja je predmetom ovrhe.

12. Polazeći od iskaza tužiteljice da se ista nalazi u predmetnoj nekretnini sa svojom djecom više od 20 godina, što je više nego dovoljno za uspostavljanje trajne i faktične veze s istom nekretninom, sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o domu tužiteljice. Analizom rješenja ovršnog suda posl. broj Ovr-2432/19 od 15. srpnja 2019. utvrđeno je da je sukladno čl. 128. OZ-a izdan nalog za iseljenje iz nekretnine tuženice po prodaji nekretnine na dražbi kupcu, što već samo po sebi predstavlja zadiranje u pravo na dom tužiteljice (B protiv Hrvatske, § 22, Vaskrsić protiv Slovenije).

12.1. Tuženik potraživanje ostvaruje postupovnim mjerodavnim odredbama OZ-a i usmjereno je ka postizanju legitimnog cilja. Tuženik kao vjerovnik ima pravo na zakonom ustanovljenom postupku (OZ-om) tražiti naplatu/ovrhu vlastitog potraživanja iz imovine tužiteljice jer njegovo potraživanje proizlazi iz ovršnih isprava, koje su osnova za pokretanje i vođenje ovrhe na predmetnoj nekretnini.

12.2. Međutim, sud ocjenjuje da miješanje tuženika nije nužno u demokratskom društvu. Nesporno je među strankama da se ovrha radi naplate potraživanja iz spornog ugovornog odnosa vodi i na drugim nekretninama i to čak 11 apartmana i parkirnih mjesta u Novalji. Također, nesporno je da tužiteljica ima i drugih nekretnina koje mogu biti predmetnom ovrhe, vlasnica je poslovnog prostora u Zagrebu, suvlasničkog dijela stana u [adresa] i kuće na Krku. Prema tome, tuženik ima mogućnost u znatnom dijelu ako ne i u cijelosti ostvariti vlastito potraživanje na drugoj imovini različitoj od imovine koja predstavlja dom tužiteljice. Dapače, isto se može uzeti praktički i kao izvjesno jer i prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu, a radi osiguranja pozajmljenog iznosa tuženik je pristao da se upiše hipoteka na tada neizgrađenom građevinskom zemljištu iz čega se izvodi daljnji zaključak da je to zemljište u tom trenutku bilo dostatno za osiguranje, a kamoli kada je isto zemljište izgrađeno, i etažirano 11 apartmana i parkirnih mjesta te ishođena uporabna dozvola. Ovo se može zaključiti i iz privatnog nalaza i mišljenja Revizije Remar d.o.o. (list 88-93 spisa) i Procjembenog elaborata Brooding d.o.o. (list 94-128 spisa), koje sud ne cijeni kao nalaz i mišljenje vještaka u smislu čl. 250. ZPP-a, već jedino kao isprave u skladu sa svim ostalim ispravama i izvedenim dokazima (tako i VSRH Rev 652/22 od 6. srpnja 2022.). U konačnici, opće je poznato da od 2007. (kada je nastao sporni ugovorni odnos) do danas, cijene nekretnina u Republici Hrvatskoj su znatno porasle. Isto tako, teško je za povjerovati da bi tuženik (banka) ulazio u takav poslovni pothvat bez osiguranja mogućnosti (proračunatog rizika) naplate odnosno povrata pozajmljenog iznosa. Isto tako, iako je ovršni sud donio rješenje o odgodi ovrhe do okončanja ovog postupka, radi se o mjeri koja je privremenog karaktera i to samo do okončanja ovog postupka te ne predstavlja trajno rješenje odnosa među strankama. Također, tuženik je temeljem ovršnih isprava mogao upisati prisilno založno pravo na nekretnini tužiteljice i na taj način osigurati predmetno potraživanje (pa i prvenstveni red naplate), a da pri tom ne ugrožava pravo na dom tužiteljice. Prema tome, u konkretnom slučaju ne postoji neodgodiva društvena potreba za mjerom kakvu traži tuženik u ovršnom postupku, niti je ona razmjerna, odnosno drugim riječima postoji blaža mjera za tužiteljicu, a da se pri tom ne narušava njezino pravo na nepovredivost doma. Ovdje valja naglasiti da je kod provođenja testa razmjernosti sud imao u vidu da se radi o dvije privatno pravne osobe te da je i u tom slučaju u obvezi provesti navedeni test (tako i VSRH Rev-1182/24 od 16. siječnja 2025.), a isto tako i ESLJP i u takvim situacijama daje za pravo posjednicima da se mogu osnovano pozivati na pravo na svoj dom (npr. Lemo protiv Hrvatske). Prema tome, sve dok postoje druge nekretnine koje mogu biti predmetom ovrhe, nije nužno u demokratskom društvu da se ugrožava dom tužiteljice.

13. Nadalje, neosnovano je pozivanje tuženika da je tužiteljica u ovršnim ispravama - Očitovanjima dobrovoljno pristala da se na predmetnoj nekretnini provede ovrha pa se stoga ne može osnovano pozivati na svoje pravno na dom. ESLJP je u više svojih odluka (Vrzić protiv Hrvatske, Frlan protiv Hrvatske i dr.) zauzeo shvaćanje da se osobe ne mogu osnovano pozivati na pravo na dom samo u situaciji kada su dobrovoljno zasnivali založno pravo (hipoteku) na nekretnini koja je njihov dom jer su na taj način prihvatili rizik gubitka istog, a kakvo shvaćanje je reafirmirao i USRH u odluci U-III-4701/20 od 24. veljače 2021.

13.1. Sud primjećuje kako se navedeno shvaćanje ne može primijeniti na konkretni slučaj jer tužiteljica nije dobrovoljno upisala hipoteku na nekretnini koja predstavlja njezin dom niti se radi o ovrsi pokrenutoj radi ostvarivanja hipoteke kao što je to slučaj s drugim nekretninama tužiteljice na kojima se vodi ovršni postupak kod Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu pod posl. brojem Ovr-519/19. Iz ovog se nameće jasan zaključak kako tužiteljica nije prihvatila rizik gubitka vlastitog doma.

14. Prema tome, s obzirom da se ovrha provodi na domu tužiteljice te da nije prihvatila rizik gubitka istog, da je tuženik banka koja je osigurala potraživanje na zgradi s 11 apartmana i parkirnih mjesta, da je tužiteljica vlasnica drugih nekretnina koje nisu njezin doma (poslovnih prostor, stan u [adresa] i kuća na Krku), a koje mogu biti predmetom ovrhe i da je izvjesno da će se iz istih tuženik naplatiti, postoji blaža mjera za tužiteljicu, a da se pri tom ne narušava njezino pravo na nepovredivost doma, stoga valjalo je sukladno čl. 34. Ustava Republike Hrvatske i čl. 8. Konvencije odlučiti kao u točki I izreke.

15. Nadalje, tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos od 10.000,00 kn / 1.327,22 EUR, čemu se tuženik pravovremeno usprotivio. ZPP ne sadrži posebne odredbe o vrijednosti predmeta spora u slučaju kada je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva proglašenje ovrhe nedopuštenom. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu kojim tužitelji zahtijevaju utvrđenje - deklaraciju nedopuštenosti ovrhe i to na nekretnini, ukazujući u tužbi na nepostojanja pravne utemeljenosti tog postupka sud je rješenjem od 1. rujna 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 20.000,00 EUR sukladno čl. 40. ZPP- a.

16. Tužiteljica je uspjela u cijelosti u postupku stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), a sukladno vrijednosti predmeta spora (20.000,00 EUR) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

17. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 8. t. 1. OT) 500,00 EUR, zastupanja na ročištima 19. rujna 2022., 26. ožujka 2024., 1. rujna 2025. i 1. listopada 2025., svako po (Tbr. 9. t. 1. OT) 500,00 EUR, što ukupno iznosi 2.500,00 EUR, a uvećano za PDV (Tbr. 42. OT) iznosi 3.125,00 EUR.

18. Tužiteljici su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 19. studenoga 2025. pa do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.

19. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 19. studenoga 2025.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po pun;

- tuženiku po pun;