Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-507/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja NČ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwaiatkowski odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Danku Škare odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10744/2024 od 14. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10744/2024 od 14. veljače 2025. u točkama I. i II. izreke u cijelosti, u točki III. izreke u dijelu u kojem je obvezan tuženik da isplati tužitelju iznos glavnice od 4.782,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama koja teče na iznose: 2,55 eur od 22.04.2008., 12,70 eur od 5.11.2008., 2,03 eur od 22.01.2009., 15,59 eur od 3.02.2009., 17,68 eur od 14.03.2009., 18,62 eur od 14.03.2009., 16,02 eur od 1.05.2009., 16,52 eur od1.05.2009., 12,55 eur od 22.08.2009., 9,63 eur od 2.10.2009., 10,40 eur od 9.12.2009., 11,94 eur od 9.12.2009., 11,81 eur od 9.12.2009., 10,25 eur od 9.12.2009., 13,18 eur od 9.12.2009., 15,52 eur od 15.01.2010., 18,85 eur od 28.03.2010., 18,09 eur od 15.05.2010., 22,61 eur od 9.07.2010., 21,75 eur od 14.11.2010., 23,43 eur od 14.11.2010., 37,90 eur od 1.03.2011., 34,92 eur od 20.03.2011., 44,03 eur od 17.04.2011., 40,88 eur od 17.04.2011., 35,82 eur od 17.04.2011., 46,50 eur od 17.04.2011., 60,08 eur od 17.04.2011., 50,46 eur o 17.04.2011., 53,84 eur od 17.04.2011., 49,55 eur od 17.04.2011., 50,32 eur od 12.05.2011., 68,52 eur od 1.07.2011., 70,30 eur od 23.07.2011., 85,51 eur od 1.10.2011., 77,70 eur od 1.10.2011., 69,14 eur od 30.11.2011., 68,22 eur od 30.03.2012., 67,57 eur od 30.03.2012., 71,65 eur od 30.03.2012., 75,20 eur od 30.03.2012., 75,68 eur od 30.03.2012., 3.246,86 eur od 30.03.2012., u točki IV. izreke u cijelosti, u točki V. izreke dijelu u kojem je obvezan tuženik da isplati tužitelju iznos glavnice od 1.420,65 eur sa zakonskim zateznim kamatama koja teče na iznose: 9,01 eur od 24.01.2008., 8,97 eur od 4.03.2008., 9,13 eur od 22.04.2008., 9,22 eur od 22.04.2008., 9,37 eur od 22.04.2008., 9,14 eur od 3.05.2008., 13,86 eur od 1.06.2008., 14,03 eur od 1.07.2008., 13,78 eur od 1.08.2008., 13,79 eur od 14.09.2008., 13,94 eur od 5.11.2008., 15,07 eur od 4.11.2008., 14,31 eur od 22.01.2009., 15,28 eur od 3.02.2009., 15,43 eur od 14.03.2009., 15,49 eur od 14.03.2009., 24,28 eur od 1.05.2009., 24,33 eur od 1.05.2009., 23,88 eur od 22.08.2009., 23,55 eur od 2.10.2009., 23,64 eur od 9.12.2009., 23,82 eur od 9.12.2009., 23,80 eur od 9.12.2009., 23,96 eur od 9.12.2009., 24,22 eur od 15.01.2010., 24,60 eur od 28.03.2010., 24,51 eur od 15.05.2010., 25,02 eur od 9.07.2010., 24,92 eur od 14.11.2010., 25,11 od 14.11.2010., 26,75 eur od 1.03.2011., 26,41 eur od 20.03.2011., 27,44 eur od 17.04.2011., 27,08 od 17.04.2011., 26,51 eur od 17.04.2011., 27,72 eur od 17.04.2011., 29,25 eur od 17.04.2011., 28,17 eur od 17.04. eur od 17.04.2011., 28,55 eur od 17.04.2011., 28,06 eur od 17.04.2011., 30,21 eur od 1.07.2011., 30,41 eur od 23.07.2011., 32,13 eur od 1.10.2011., 31,24 eur od 1.10.2011., 30,28 eur od 30.11.2011., 26,08 eur od 30.03.2012., 26,02 od 30.03.2012., 26,42 eur od 30.03.2012., 26,76 eur od 30.03.2012., 26,81 eur od 30.03.2012., 267,12 eur od 30.03.2012., te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke u u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.861,97 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točkama III. i V. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamatama na dosuđene pojedinačne iznose, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 437,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja NČ za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 3488/19 od 29. kolovoza 2022., točkom I. izreke, utvrđen je ništetnim dio čl. 1. Ugovora o kreditu broj 112-50-3939260, koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 28.247,94 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.", točkom II. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. Ugovora koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...", točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.782,35 eur, točkom IV. izreke utvrđen je ništetnim dio čl.2. Ugovora o kreditu koji glasi: "...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", točkom V. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.420,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.544,89 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Ovosudnim rješenjem poslovni broj Gž-1721/2022 od 28. lipnja 2023. ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak u stadij glavne rasprave.

Rješenjem o ispravu navedene presude od 31. listopada 2023., ista je ispravljena u izreci u odnosu na naziv suda koji je pobijanu odluku donio i poslovnog broja iste.

3.Prvostupanjskom presudom poslovni broj P-10744/2024 od 14. veljače 2025., točkom I. izreke, utvrđen je ništetnim dio čl. 1. Ugovora o kreditu broj 112-50-3939260, koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 28.247,94 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.", točkom II. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. Ugovora koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...", točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.782,37 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke utvrđen je ništetnim dio čl.2. Ugovora o kreditu koji glasi: "...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", točkom V. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.420,65 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.299,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

5.Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika kao neosnovane, te zatražio naknadu troškova odgovora na žalbu.

6.Žalba tuženika je osnovana samo u manjem dijelu.

7.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu

čl. 365. st.2. ZPP-a.

7.2.Neutemeljeno prema ocjeni ovog suda, tuženik upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda ne sadrži razloge zašto je čl.1. Ugovora o kreditu utvrđen ništetnim. U vezi s prednjim, ponajprije valja istaknuti da spomenuta ugovorna odredba utvrđena je ništetnom ne u cijelosti kako to pogrešno tumači tuženik, već samo u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana za valutu CHF. Pored toga, sud prvog stupnja je u obrazloženju svoje odluke po uvjerenju ovog suda iznio dostatne razloge temeljem kojih drži da je kako dio čl.1. , tako i čl. 7. Ugovora (kojima je ugovorena valutna klauzula) ništetan.

Posljedično tome, ovaj sud smatra da prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije počinio gore navedenu bitnu povredu parničnog postupka.

7.3.Isto tako, nije u pravu tuženik kada sadržajno upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.6. ZPP-a, ističući da sud pobijanom presudom nije cijenio njegove navode iz odgovora na tužbu i podneska od 7. ožujka 2022., slijedom čega da mu nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Protivno tumačenju tuženika, a cijeneći sadržaj prednje spomenute odredbe, stav je ovog suda da time što prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja nije uvažio stajališta tuženika iznesena u odgovoru na tužbu i predmetnom podnesku nije počinio bitnu povredu na koju tuženik upire.

7.3.Nadalje, pogrešnim smatra ovaj sud tvrdnje tuženika i u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede iz čl. 338. st.4. ZPP-a, iz razloga jer da sud prvog stupnja u obrazloženju presude nije iznio svoj stav o prigovoru nedostatku aktivne legitimacije tužitelja i promašenoj pasivnoj legitimaciji tuženika, istaknutim po tuženiku, budući da se prema prosudbi ovog suda, o tim prigovorima tuženika sud očitovao u točkama 21. do 25. obrazloženja.

8.Isto tako nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava pri donošenju odluka sadržanih u točkama I. i III. izreke, kao ni u odlukama sadržanim u točkama II. i IV. izreke u odnosu na dosuđene glavnice. Djelomično je u pravu tuženik kada u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata sadržanih u točkama II. i IV. izreke, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

9. Naime, iz rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 26. veljače 2007. sklopili predmetni Ugovor o kreditu, u svrhu kupnje motornog vozila, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 28.247,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl.1. Ugovora), da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke (čl.2. Ugovora), da je ugovoreno da će se kredit otplatiti na način da će se dio glavnice od 20.877,55 CHF otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora), da je čl. 8. pored ostalog ugovoreno da korisnik kredita i davatelj osiguranja daju suglasnost kreditoru za ustupanje svih prava koja kreditor ima prema korisniku kredita temeljem ovog Ugovora o kreditu, uključujući i ustupanje prava osiguratelju do visine isplaćene štete bilo prije bilo u tijeku eventualnog sudskog spora,

-da je tuženik pismenom Izjavom od 23. ožujka 2012. otkazao tužitelju predmetni Ugovor zbog neispunjenja obveza, zbog čega da je dospjela na naplatu cjelokupna tražbina tuženika u iznosu od 13.758,87 eur,

-da je iz preslike Naloga za doznaku po šteti broj KRE 800 2012/1 razvidno da je kao korisnik likvidacije naveden ovdje tuženik, kao štetnik ovdje tužitelj, te da je po tom nalogu tuženiku kao korisniku likvidacije doznačen prednje navedeni iznos 29. prosinca 2012.,

-da je po tužbi Croatia osiguranje d.d. kao tužitelja vođen postupak pod poslovnim brojem Povrv-874/2013, protiv ovdje tužitelja kao tuženika, a radi naplate regresnog potraživanja tužitelja u visini od 13.758,87 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; da je u konačnici presudom od 27. lipnja 2014. održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-1359/2013 od 20. kolovoza 2013., te je naloženo ovdje tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.640,35 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te mu da naknadi parnični trošak.,

-da se kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjala od početne 5,20 % koja je vrijedila do 31. srpnja 2007., pa 6,20 % koja je vrijedila do 30. travnja 2008., pa 6,75% koja je vrijedila do 28. veljače 2009., pa 7,75% koja je vrijedila do 30. rujna 2011., pa 7,25 % koja vrijedila od 1. listopada 2011. do otplate kredita,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da razlika preplate zbog promjenjive kamatne stope od početka otplate do otplate kredita u iznosi 1.341,03 eur, a razlika zbog tečaja za valutu za isto razdoblje da iznosi 4.782,35 eur,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je predmetni kredit iskoristio za kupnju osobnog vozila za svoje potrebe, u to vrijeme da je bio zaposlen u firmi Baredine d.o.o., te nije obavljao poduzetničku djelatnost, u banku da ga je uputila djelatnica auto kuće, da mu je valuta CHF prikazana kao najpovoljnija i najstabilnija, da nije dobio nikakva upozorenja o riziku te valute. Nakon sklapanja Ugovora, da je redovno plaćao mjesečne rate, no da su one vremenom rasle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu, zbog čega da je predmetni kredit prestao otplaćivati, vratio vozilo. Dodao je da je Croatia osiguranje doista podmirila ostatak duga, no da su ga kasnije teretili za isti.

10.1.Donoseći pobijanu odluku, prvostupanjski sud sukladno prednjim utvrđenjima, uvažava pravna stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P-1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž-7129/13), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt- 249/14), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17), Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., kako u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici predmetnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je time tuženik postupio protivno tada važećeg čl. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), kao i o odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a).

10.2.Nadalje, sud prvog stupnja vezano za prethodno citirane presude, pozivom na čl. 502.c. ZPP-a, te čl. 118. u svezi čl. 106. st.1. ("Narodne novine", broj 41/2014 i 110/2015, u daljnjem tekstu: ZZP-a/14) smatra da je vezan utvrđenjima iz ranije spomenutih presuda donijetih u postupcima kolektivne zaštite potrošača, odnosno da te odredbe propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a. st.1. ZPP-a.

Nastavno tome, prvostupanjski sud utvrđuje osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, a koji se ogleda u tome da je tuženik iskoristio činjenicu da nije bilo propisa koji mu je nalagao da kao banka, tužitelju kao potrošaču, nametne ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravan položaj, te su stoga uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što da je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, posljedično čemu usvaja zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništetnim sporne ugovorne odredbe.

Sukladno navedenom, ocjena je suda prvog stupnja da je tužitelj u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i da tužitelj ima pravo na povrat preplate anuiteta kao razlike između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

10.3.1.Isto tako, prvostupanjski sud smatra neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

U svezi toga sud utvrđuje da je tuženik 23. ožujka 2012. dostavio izjavu o otkazu kredita zbog neispunjavanja obveza preuzetih ugovorom o kreditu, da iz iste proizlazi da je na dan 23. ožujka 2012. cjelokupna tražbina tuženika prema tužitelju iznosila 13.758,87 eur, koji je iznos 29. ožujka 2012. Croatia osiguranje d.d. uplatila tuženiku; da je ranije spomenutom presudom poslovni broj Povrv-874/2013 naloženo tužitelju isplatiti Croatia osiguranju d.d. tražbinu u iznosu od 7.640,35 eur sa pripadajućim kamatama, da je taj postupak vođen radi naplate regresnog potraživanja u ukupnom iznosu od 13.758,87 eur koju je tražbinu Croatia osiguranje d.d. uplatila kreditoru RBA banci (ovdje tuženiku), te da je u okviru tog postupka financijskim vještačenjem utvrđena visina duga nakon otkaza ugovora o kreditu u visini od 13.758,87 eur, te da je predmetni dug umanjen prodajom vozila marke Seat Altea.

Nastavno tome, sud prvog stupnja zaključuje da nema zapreke smatrati tužitelja aktivno legitimiranim za nastale tražbine do dana otkaza, koji potražuje upravo ovom tužbom, jer je zbog povećanih rata kredita radi ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužitelj povećani iznos platio Croatia osiguranju d.d., a Croatia osiguranje d.d. isti taj povećani iznos doznačila tuženiku nakon otkaza.

10.3.2.Osim toga, uvjerenje je suda prvog stupnja da neovisno o tome što je iznos koji je preostao odnosno povećanje po osnovi promjene kamatne stope i valute na koje tuženik nije imao pravo (utvrđene po vještaku financijske struke), tuženiku naknadila Croatia osiguranje d.d. kao njegov osiguravatelj, da tužitelj osnovano ima pravo upravo od tuženika potraživati taj iznos odnosno navedeno povećanje, te posljedično tome irelevantnim drži regresni odnos između Croatia osiguranja d.d. i tužitelja, kao ni iznos koji je u konačnici tužitelj istome platio. Kako je po ocjeni suda, tuženik sporni iznos stekao bez pravne osnove odnosno temeljem ništetnih ugovornih odredaba, to je upravo tuženik taj koji je u obvezi vratiti tužitelju ono što mu pripada.

10.4.Sukladno svim prethodno iznesenim razlozima, te se rukovodeći nalazom vještaka, kojeg prihvaća u cijelosti, sud utvrđuje da tužitelju na ime preplate po osnovi promijenjene kamatne stope pripada pravo na isplatu iznosa od 1.341,03 eur, a na ime preplate zbog tečajne razlike iznos od 4.782,35 eur, a o pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate, odlučuje primjenom čl. 1114. u svezi čl. 29. ZOO-a.

Ne prihvaća nadalje prvostupanjski tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivom na čl. 241. ZOO-a, uz uvažavanje i čl. 81. st.2. i 3. ZZP/03, te čl. 96. ZZP/07, kao i stajalište izraženo u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018., shodno čemu odlučuje kao u točkama III. i V. izreke. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st.1. ZPP-a.

11.1.Shodno prednje navedenom, nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem ustraje na tvrdnji da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, a vezano za podmirenje ugovornih obveza tužitelja od strane Croatia osiguranje d.d. tuženiku, smatrajući da iz stanja u spisu proizlazi da je Croatia osiguranje d.d. temeljem Ugovora o osiguranju potraživanja broj 53-232110-008740, ispunila svoju ugovornu obvezu, a ne da je time podmirila tražbinu tužitelja po spornom Ugovoru o kreditu.

11.2.Suprotno tome, pogrešno prema prosudbi ovog suda, tumači tuženik značaj spomenutog Ugovora o osiguranju. Ovo iz razloga jer se u konkretnim okolnostima, ne može ugovorni odnos između tuženika i Croatia osiguranje d.d., koji je nastao temeljem predmetnog Ugovora, gledati zasebno, u odnosu na ugovorni odnos koji je između ovdje parničnih stranaka nastao sklapanjem spornog Ugovora o kreditu. To stoga, što je prema ocjeni ovog suda, posljedica neispunjenja svih obveza koje je tužitelj preuzeo Ugovorom o kreditu, bio zahtjev tuženika upućen Croatia osiguranje d.d. za izvršenje obveze koje je to osiguravajuće društvo preuzelo na sebe sklapanjem Ugovora o osiguranju, a sastojalo se upravo u tome da Croatia osiguranje isplati svom osiguraniku – tuženiku, iznos koji mu je dugovao tužitelj.

Drugim riječima, prosudba je i ovog suda, da je upravo navedeno osiguravajuće društvo umjesto tužitelja, tuženiku isplatilo iznos koji je bio predmet Ugovora o kreditu.

12.1.Kao što je već ranije spomenuto, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada nije prihvatio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, kao ni promašene pasivne legitimacije, istaknute po tuženiku, odnosno da bi glede tih prigovora sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

12.2.U svezi prednjeg, valja istaknuti, da unatoč činjenici da nije sporno da je Croatia osiguranje d.d., vodila postupak protiv ovdje tužitelja, radi regresne tražbine, po kojoj je pravomoćnoj presudi tužitelj u procesnoj ulozi tuženika, podmirio utuženu tražbinu Croatia osiguranju d.d. kao tužitelju, a koju tražbinu je to osiguravajuće društvo prethodno isplatilo ovdje tuženiku kao svom osiguraniku, pravilno je po stavu ovog suda, sud prvog stupnja zaključio da tužitelj u ovoj parnici koju vodi protiv kreditora-tuženika, ipak ima pravo na isplatu, unatoč tome, što sporne iznose nije plaćao direktno tuženiku, kao svom kreditoru.

To iz razloga jer je tuženik dao nalog svom osiguratelju da mu temeljem njihova Ugovora o osiguranju isplati iznos tražbine koju je crpio iz Ugovora, čije su pojedine odredbe (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula) ništetne, što je nepobitno bilo od utjecaja na visinu ukupne tražbine. Isto tako, kada je Croatia osiguranje d.d. kao osiguravajuće društvo, uputilo ovdje tužitelju regresni zahtjev, taj zahtjev se opet posredno temeljio na Ugovoru o kreditu čije su pojedine odredbe ništetne. Upravo zbog tih razloga, ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda i u dijelu u kojem utvrđuje da tužitelj ima pravo potraživati razliku koja je nastala zbog ništetnosti ranije spomenutih ugovornih odredaba i da te iznose ima pravo potraživati upravo od tuženika, iako je osiguravajuće društvo u konačnici bilo to koje je tuženiku podmirilo tražbinu tužitelja.

U kontekstu prethodno iznesenog, nije u pravu tuženik ni kada smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice.

13.Pogrešnim također drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugovorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a.

Vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

14.No, osnovano tuženik upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđene glavnice u točkama III. i V. izreke.

Naime, iz stanja u spisu, točnije provedenog financijskog vještačenja, proizlazi da je tužitelj uplate kredita vršio na datuma pobliže navedene u točkama III. i V. izreke, te je na taj tužitelj postavio i svoje zahtjeve, potražujući povrat preplaćenih iznosa sa kamatama počam od dana plaćanja, a koje je zahtjeve i usvojio prvostupanjski sud. Kako prema uvjerenju ovog suda, a protivno tumačenju prvostupanjskog suda, dužnik u zakašnjenje za ispunjenje novčane obveze pada prvog idućeg dana nakon dospijeća obveze koju treba ispuniti, to se nameće zaključak da je u konkretnoj pravnoj situaciji, sud pogrešno tužitelju na pojedinačne iznosa glavnice navedene u točkama III. i V. izreke, pogrešno dosudio počam od dana plaćanja tih iznosa, umjesto od idućeg dana.

Nastavno tome, valjalo je preinačiti odluke suda u tom dijelu, te preinačiti iste na način da se odbije zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata za dan plaćanja, a u ostalom dijelu točke III. i V. izreke presude potvrditi.

15.1.Međutim, u pravu je tuženik kada pobija odluku o trošku u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena nagrada za sastav podneska od 24. listopada 2019., te puna nagrada za sastav podneska od 22. veljače 2024.

Naime, tužitelj u podnesku od 24. listopada 2019. ponavlja navode iznesene u historijatu tužbe, te se očitovao na pojedine navode tuženika iz odgovora na tužbu. No, neovisno o tome, prema uvjerenju ovog suda gledajući u cjelini sadržaj tog podneska, prosudba je ovog suda da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a, a o čemu je sud prvog stupnja odlučujući o troškovima postupka, bio dužan voditi računa.

Što se tiče podneska od 22. veljače 2024., pravilno ističe tuženik da se radi o podnesku kojim je tužitelj samo precizirao konačni tužbeni zahtjev, posljedično čemu je ovaj sud uvjerenja da istome za sastav tog podneska ne pripada puna nagrada od 100 b, već 25 bodova sukladno Tbr. 8. t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012 i dr.), odnosno 50,00 eur, što uvećano za PDV iznosi 62,50 eur.

15.2.Nastavno prednjem, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki VI. izreke, na način da se odbije zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od ukupno 437,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok se u preostalom dijelu za iznos od 1.861,97 eur s pripadajućim zateznim kamatama ova odluka ukazuje pravilnom.

15.3.No nije u pravu tuženik kada smatra da mu pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka unatoč činjenici da je povodom žalbe istog ukinuta uvodno citirana presuda od 29. kolovoza 2022., budući da je u konačnici tuženik ipak izgubio ovu parnicu, odnosno da je tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevima u pretežitom dijelu.

16.Konačno u odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena djelomično prvostupanjska presuda u točkama III. i V. izreke, no kako je preinaka izvršena samo glede tijeka zakonskih zateznih kamata, ovaj sud sud drži da se u konkretnom slučaju radi samo o neznatnom uspjehu tuženika s izjavljenom žalbom, uslijed čega tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

17.Zbog svega prethodno iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke u cijelosti, u točki III. izreke u dijelu u kojem je obvezan tuženik da isplati tužitelju iznos glavnice od 4.782,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama koja teče koja teče na svaki pojedini dosuđeni iznos od idućeg prvog dana nakon dana dospijeća, u točki IV. izreke u cijelosti, u točki V. izreke dijelu u kojem je obvezan tuženik da isplati tužitelju iznos glavnice od 1.420,65 eur sa zakonskim zateznim kamatama koja teče na svaki pojedini dosuđeni iznos od idućeg prvog dana nakon dana dospijeća, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.861,97 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačena je prvostupanjska presuda u točkama III. i V. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VI. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a.

18.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude. Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio u ovom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke.

U Rijeci, 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković