Poslovni broj Gž -525/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĐ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3960/2023 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3960/2023 od 10. siječnja 2025.

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetan čl.1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3840783 u dijelu koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 22.383,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“, točkom II. izreke utvrđen je ništetnim čl. 7. predmetnog Ugovora u dijelu koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…“, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.500,96 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.456,81 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.Nije u pravu tuženik ni kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 338. st.4. ZPP-a jer da pobijana presuda nema sve što sukladno toj odredbi treba sadržavati, budući da sud u obrazloženju svoje presude nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, da nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a da se nije izjasnio ni o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, ni o njihovim prijedlozima i prigovorima.

Naime, protivno stajalištu tuženika, uvjerenje je ovog suda, da je obrazloženje prvostupanjske presude u potpunosti su skladu s spomenutim čl. 338. st.4. ZPP-a, odnosno da je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke naveo se odlučne činjenice koje su stranke iznijele, dokaze koje su predložile, da je iznio razloge temeljem kojih je prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja (kako na utvrđenje ništetnosti, tako i na isplatu), naveo materijalno pravne odredbe, obrazložio razloge zbog kojih nije prihvatio tuženikove prigovore, pa se posljedično tome ne može govoriti o postojanju bitne povrede na koju tuženik pogrešno ukazuje.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 14. prosinca 2006. sklopili uvodno spomenuti Ugovor; da su čl.1. i 7. istog ugovorene valutne klauzule,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je predmetni kredit podignuo radi kupnje vozila koje je koristio isključivo za osobne potrebe, da su ga kod tuženika uputili iz auto kuće u kojoj je kupovao vozilo, da mu je od strane djelatnika ponuđen kredit u CHF kao najpovoljnija opcija, da su mu djelatnici tuženika rekli da nema što brinuti, jer da je to najstabilnija valuta,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika po osnovi preplate zbog tečajne razlike iznosi 2.500,96 eur.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je imajući u vidu utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013 (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Vrhovnog suda RH poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), te Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 221/18), kojima je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih, te time da su banke postupile protivno čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

8.2.Sud prvog stupnja primjenom čl. 502c. u svezi s čl. 502.a. ZPP-a, kao i primjenom čl. 118. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP/14), zauzima stav da je u ovoj konkretnoj parnici vezan za utvrđenja iz ranije navedenih presuda, donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te u svezi s time i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

Temeljem prethodno navedenih razloga, prvostupanjski sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Nastavno tome, utvrđuje ništetnim one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

Ujedno sud smatra da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

8.3.O visini tužbenog zahtjeva tužitelja, sud prvog stupnja odlučuje temeljem provedenog financijskog vještačenja, kojim je utvrđeno da razlika u preplaćenim iznosima iznosi 2.500,96 eur, pa obzirom na sva ranija utvrđenja, sud udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti i u odnosu na zahtjev za isplatu.

Vezano za nalaz vještaka, stav je suda da plaćanjem manjih iznosa anuiteta u razdoblju u kojem je tečaj bio niži od ugovorenog, nije se imalo što oduzimati tužitelju od njegove tražbine, da tuženik u konkretnom slučaju nema svojstvo potrošača i da se na njega ne primjenjuje zaštita koja je pružena potrošačima u kolektivnom sporu. Što se tiče plaćanja manjih iznosa anuiteta u razdoblju u kojem je tečaj bio niži od onog ugovorenog na dan isplate ugovora, prosudba je prvostupanjskog suda da potrošač time ništa ne stječe, slijedom čega da ni sud nije imao što oduzimati od tužiteljeve tražbine.

U svezi prednjeg, sud se poziva na odluku proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj je navedeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita."

8.4.Osim toga, sud prvog stupnja ne prihvaća tuženikov prigovor zastare, primjenom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, i dr., dalje: ZOO-a), pozivajući se u svezi sa time na stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. (dalje: Rev 2245/17). O pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate sud odlučuje primjenom čl. 323 i 29. ZOO-a, dok o troškovima postupka primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.Obzirom na prethodno izloženo, nisu pravno utemeljene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu nejednakost, jer da je zanemario sve dokazne prijedloge tuženika, a da za to nije dao razloge.

Protivno ocjeni tuženika, iz stanja u spisu razvidno je pored ostalog da je tuženik u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje tužitelja, svjedoka UĐ (javnog bilježnika), da je u tijeku postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, dok da sud nije prihvatio dokazni prijedlog glede saslušanja predloženog javnog bilježnika, što ovaj sud drži ispravnim, budući da je i prema ocjeni ovog suda taj dokaz pravno irelevantan u konkretnoj pravnoj situaciji.

10.1.Nije u pravu tuženik kada smatra da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude zanemario njegove tvrdnje da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i uočljiva, da nije nastala neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor.

10.2.U odnosu na ove žalbene tvrdnje, ukazuje se tuženiku na to da iz raspoložive dokumentacije-Ugovora o kreditu i Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novog i rabljenih automobila u periodu od 1.10.2006. do 31.12.2006., proizlazi i prema prosudbi ovog suda da tužitelju nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi isti kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

10.3.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

10.4.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno već ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. ZOO-a.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužiteljice.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora.

Shodno svemu prethodno iznesenom, neupitnim drži ovaj sud da je opisano postupanje tuženika u konkretnim okolnostima uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.1.U kontekstu ranijih utvrđenja, ne može se prihvatiti kao pravno osnovano stajalište tuženika ni glede primjene čl. 118. ZZP-a/14, odnosno pozivanje na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, a time i ukazivanje na shvaćanje izraženo u odluci Pž 6632/17. To iz razloga jer na pravilnost postupanja prvostupanjskog suda u dijelu u kojem se glede razloga ništetnosti spornih ugovornih odredaba pozvao na utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, svakako ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev 3142/18, na koju se pozvao i sud prvog stupnja, a prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom nije potrebno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne, s obzirom da temeljem čl. 502.c. ZPP-a, te čl. 118. ZZP-a/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP-a/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ujedno prema tom shvaćanju, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštetnih pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti nepoštenost takvih odredbi u odnosu na istovrsni ugovor, a tek ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

11.2.Kako iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi u konkretnoj pravnoj situaciji, tuženik dokazao da tužitelju nije u odnosu na sporni kredit potrošač, to ni prema uvjerenju ovog suda nije postojao valjani razlog da se i u ovoj parnici sud prvog stupnja ne pozove na utvrđenja iz kolektivnog spora primjenom čl. 118. ZZP- a/14.

12.1.Pogrešnim nadalje smatra ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare glede zahtjeva tužitelja za isplatu, držeći pogrešnim stav suda prvog stupnja da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare.

Protivno tome, pravilno je u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud utvrdio da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

12.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

12.3.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja predana kod suda 22. svibnja 2023., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke Vts RH-a, pravilan zaključak da sukladno čl. 241. i 245. ZOO-a, istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

13.Pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika i u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugovorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a.

Pri tome se skreće pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

14.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

15.Konačno u kontekstu svega do sada izloženog, neutemeljenim smatra ovaj sud i žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija odluku o parnično trošku.

16.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

17.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković