Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-143/2018-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, OIB: 54566384631, Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Tomislavu Stoparu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maji Lakić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon glavne rasprave zaključene 23.listopada 2025., u nazočnosti stranaka i punomoćnika stranaka, 19.studeni 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj:306-519/2006 od 30.08.2006. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika glede troškova obrade kredita sadržana u članku 5. stavku 2.tog Ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj:306-519/2006 od 30.08.2006. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika glede plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita sadržana u članku 8. stavku 2. tog Ugovora.

III. Tuženik je dužan isplatiti tužiteljici iznos od 3.017,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 1.010,12 EUR počev od 01.09.2006. g. do 31. prosinca 2007. g. po kamatnim stopama koje su određene temeljem članka 1. točke 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim za razdoblje od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. g. po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, prema stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa sve do isplate,

- na iznos od 2.007,52 EUR počev od 20.10.2017. g. prema stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa sve do isplate, a sve navedeno u roku od 15 dana.

IV. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.476,98 €, roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je dana 30.8.2006. sklopila ugovor o kreditu broj 306-519/2006 (nadalje: Ugovor) sa tuženikom Addiko Bank d.d., a u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik da je imao naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i da mu je sjedište bilo na adresi [adresa].

2. U čl.5.st.2.Ugovora da je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita od 1,25% iznosa kredita i tužiteljica da je temeljem navedene odredbe primila iznos kredita od 130.980,00 CHF umanjen za 1,25%, odnosno za 1.637,25 CHF što da je na dan sklapanja ugovora o kreditu 7.610,76 kn, prema srednjem tečaju za CHF kod tuženika. Dalje navodi da je u čl.8.st.2. Ugovora navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka, odnosno tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, a tužiteljica da je izvršila prijevremenu otplatu kredita i prema nalogu banke da je platila naknadu u iznosu od 2.016,02 EUR, što da je plaćeno u kunama u iznosu od 15.125,63 kn.

3. Tužiteljica smatra da su citirane odredbe Ugovora protivne prisilnim propisima u smislu čl.322.st.1. ZOO/05 te da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke. U odnosu na odredbu čl.5.st.2. Ugovora o toj odredbi ugovorne strane da nisu posebno raspravljale, već da je ona unesena u ugovor kao formalni dio u skladu s Odlukom tuženika o naknadama za usluge banke i da se radi o jednostranoj odluci tuženika koja da u ovom slučaju narušava načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i čl. 3. ZOO/05; ista odredba da ne sadrži cijenu usluge izraženu u novcu iz koje bi bilo vidljivo u čemu se sastoji usluga obrade kredita, a da je očigledno da obradu kredita obavljaju službenici banke u svoje radno vrijeme za koji rad primaju redovnu plaću, da su materijalni troškovi obrade kredita zanemarivi, pa da proizlazi zaključak da tuženik nema posebnih troškova obrade kredita koje bi tužiteljica trebala nadoknaditi, stoga da je ta odredba nepoštena i u smislu čl.81.st.1 i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03). U odnosu na odredbu čl.8.st.2. Ugovora ta odredba da je suprotna odredbi čl.1024.st.4. ZOO/05 glede pravnih posljedica raskida ugovora i vraćanja kredita; odredba čl.8.st.2. Ugovora da sadržava pravo tuženika da tužiteljici zaračuna naknadu koja samim ugovorom nije definirana, a o navedenoj odredbi ugovorne strane da nisu pojedinačno pregovarale pa da je stoga i nepoštena u smislu ranije citirane odredbe čl.81.st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača. U slučaju prijevremene otplate tuženik da može tražiti naknadu štete samo ako je takvu štetu pretrpio, ali da ne može kao štetu uračunati kamate za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebala vratiti i u konkretnom slučaju tužiteljičinim prijevremenim vraćanjem kredita da na strani tuženika nije nastala nikakva šteta, stoga tužiteljica predlaže donošenje presude kojom bi se citirane odredbe Ugovora utvrdile ništetnim, uz obvezu tuženika isplatiti tužiteljici uplaćene iznose po osnovi naplate obrade kredita i prijevremene otplate, uz zatezne kamate i troškove postupka, a tužiteljica je podneskom od 22.10.2025. uskladila svoj tužbeni zahtjev s obzirom na uvođenje eura kao sredstvo plaćanja u RH i izmjena odredbi o zateznim kamatama.

4. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 7.610,76 kn koji da je tuženik navodno naplatio na temelju troškova obrade kredita 1.rujna 2006., poziva se na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima kojom da je jasno propisano kako tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, stoga da tužiteljica nije ovlaštena tražiti i povrat iznosa koji da je istoj navodno naplaćen na ime troškova obrade kredita, za koji da je u trenutku podnošenja tužbe 19.siječnja 2019. nastupila zastara. Tuženik čini nespornim činjenicu sklapanja predmetnog ugovora, kao i da je 1.veljače 2006. sklopljen aneks ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl.5.st.2. Ugovora i čl.8.st.1.Ugovora, a da je sporno među parničnim strankama je li tuženik neosnovano navodno naplatio jednokratne troškove obrade kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

5. U odnosu na ništetnost odredbe čl.5.st.2. Ugovora tuženik smatra da nikako nije narušeno načelo jednake vrijednosti davanja niti je tužiteljica priložila ijedan dokaz kojim bi dokazala svoje navode, a i da je citiranom odredbom ugovora narušeno načelo jednake vrijednosti davanja tužiteljica da zbog navedenog ne može zatražiti utvrđenje ništetnosti odredbe čl.5.st.2. Ugovora, već da je samo mogla tražiti poništaj ugovora o kreditu i u razdoblju od godine dana od sklapanja ugovora; ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita da nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i navedena odredba da nije nepoštena sukladno odredbi čl.81.st.1 i. 2. ZZP/03; tuženik da ima troškove obrade kredite koji da su navedeni u točno određenom iznosu, odredba da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i ta odredba da nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i. 2. ZZP/03, odnosno ništetna, a tužiteljica da nije pružila niti jedan dokaz da su navedeni troškovi obrade kredita naplaćeni, kada su naplaćeni i u kojem iznosu. U odnosu na ništetnost odredbe čl. 8. st.2. Ugovora i ta odredba da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da kao takva ne podliježi testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 na čiju primjenu neosnovano upućuje tužiteljica uz tužbi, tuženik se dalje poziva na odredbu čl.1024.ZOO koja da ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu, a iznos naknade za prijevremenu otplatu da je jasno određen od strane tuženika i tužiteljica da je mogla biti upoznata u trenutku sklapanja ugovora; iznos koji da je tuženik navodno naplatio tuženiku da bi odgovaralo iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate. Tuženik da suprotno navodima tužiteljice prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl.1024.st.3., a koja se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje tuženik da plaća inozemnim bankama za sredstva koja je zaprimio od tužiteljice prilikom prijevremene otplate, kao i od administrativnih troškova. Tuženik se poziva i na načelu dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa koja da imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje odnosa, stoga da su odredbe ZOO-a u pravilu dispozitivne jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će primijeniti u slučaju kad stranke nisu drukčije ugovorile, a ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa da se prvenstveno primjenjuje volja samih stranaka; tužiteljica da nije dokazala da je iznos od 15.125,63 kn upravo tuženik knjižio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, a s tim u svezi tuženik je predložio da tužiteljica dostavi čitljivu Obavijest o prijevremenom zatvaranju od 10.10.2007.; na kraju navodi da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, a s obzirom da nije utvrđena ništetnost konkretnih odredbi Ugovora, tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala, stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 306-519/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između Hypo Alpe Adria Bank d.d. [adresa]-banka s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita s druge strane, uz sudužnike K i DK i založne dužnike D i JK dana 30.kolovoza 2006., izvadak iz sudskog registra koji se odnosi na ovdje tuženika, obavijest tuženika o prijevremenom zatvaranju upućen tužiteljica od 13.7.2017., potvrdu o uplati s lista 19 spisa, arhivu tečajnih lista s lista 20 spisa, aneks citiranog ugovora zaključen 1.veljače 2016., izvadak iz Odluke o naknadama za usluge tuženika, mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u" 2006/C 65/2021, aneks broj 2 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (od 55.-81.stranice), izvješća o stanju kamata, procedura tuženika o radu u lom@S-u od 26.4.2006., brisovno očitovanje od 2.11.2007., obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.10.2006. – 29.9.2015. i od 1.10.2015.- 6.11.2017., zahtjev tužiteljice za vraćanje uplaćene izlazne naknade, uz odgovor tuženika od 31.10.2017. i nalaz i mišljenje Tomislava Prpića, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 8.2.2025., a proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje ĆK uz uvid u pisano očitovanje zaprimljeno kod ovog suda 14.9.2023., kao i saslušanje tužiteljice.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 306-519/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb-banka (da je ovdje tuženik pravni slijednik Hypo Alpe-Adria Bank d.d. sud je utvrdio uvidom u izvadak iz sudskog registra dostavljen uz tužbu) i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita od 30.8.2006. utvrđeno je kako je tim ugovorom korisniku kredita odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 130.980,00 eura kako to tužiteljica navodi u tužbi. Točni su dalje navodi tužiteljice da je čl.5.st.2. Ugovora ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, pa je jasno da tužiteljica nije posebno uplaćivala tu naknadu već da joj je odbijen dio isplate kredita u iznosu od 1,25% kako to tužiteljica navodi u tužbi, pa su stoga neshvatljivi navodi tuženika da tužiteljica nije pružila niti jedan dokaz kojim je dokazala da su navedeni troškovi obrade kredita naplaćeni, kada su naplaćeni, u kojem iznosu. Točni su dalje navodi tužiteljice da je čl.8.st.2. ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadi za usluge banke, a da je tužiteljica tuženiku isplatila iznos od 15.123,63 kn na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita sud je utvrdio uvidom u potvrdu o uplati s lista 19 spisa i tužiteljica je dalje dokazala da je taj iznos naknade za prijevremeni povrat označen upravo od strane tuženika utvrđeno je uvidom u Obavijest tuženika od 13.10.2017.s lista 18 spisa gdje upravo stoji da se ta obavijest odnosi na zahtjev tužiteljice za prijevremeni povrat kredita predmetnog ugovora o kreditu broj 306-519/2006 s pripadajućim aneksima kredita, pa su neosnovani i neshvatljivi navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala da je uplaćen taj iznos za prijevremenu otplatu kredita, a dalje je neshvatljiv prijedlog tuženika da tužiteljica dostavi čitljivu obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita od 10.10.2017. koja obavijest od 13.10.29017. s lista 18 sisa je sudu čitljiva, a uostalom radi se o obavijesti izdanom od strane tuženika, pa tuženik zasigurno ima ili mora imati na raspolaganju tu obavijest, tako da su ti navodi i prijedlozi tuženika očito usmjereni isključivo na odugovlačenje ovog parničnog postupka s obzirom da je tužiteljica dokazala da je izvršila uplatu upravo prema obavijesti tuženika. Nadalje, tužiteljica je uputila bila tuženiku zahtjev od 26.10.2017. za vraćanje uplaćene izlazne naknade u iznosu od 15.123,63 kn, pozivajući se na sudsku praksu, a na koji zahtjev je od strane tuženika odgovoreno da se presuda iz 2014. odnosi na individualni slučaj te da se stoga ne može preslikati na ostale kreditne ugovorne odnose niti generalizirati, da ta presuda ne predstavlja automatsko pravo korisnika kredita koji je prijevremeno isplatio kredit za povrat plaćene naknade i stoga ugovorne obveze i odredbe iz postojećih ugovora o kreditu da ostaju na snazi, stoga je dakle ovdje tužiteljica bila primorana podnijeti ovu tužbu.

8. Neosnovan je istaknut prigovor zastare potraživanja u odnosu na troškove obrade kredita s obzirom da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30.siječnja 2020. zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

9. Odredbom čl.81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i dalje je čl.87.st.1. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju prednik tuženika je očito jednostranom odlukom odredio visinu naknade troškova obrade kredita i tužiteljici nije na jasan i razumljiv način objasnio na što se odnosi trošak obrade kredita, niti pak ekonomsku svrhu plaćanja istog. Do navedene ocjene suda o takvom postupanju tuženika i činjenice da se nije pojedinačno pregovaralo sud je došao temeljem provedenih dokaza i to pisanog očitovanja ĆK od 14.9.2023. u kojem navodi da se ne može prisjetiti ovdje tužiteljice i da bi teško mogla nešto više reći na konkretan predmet, a dalje je u ovom postupku kao svjedok iskazala da se ne može sjetiti detalja, odnosno razgovora prilikom susreta sa tužiteljicom u poslovnici banke u Rijeci, a samo načelno iskazavši kako je u to vrijeme tekao razgovor općenito sa klijentima vezano za odobravanje kredita, da se ne može sjetiti konkretnog razgovora sa tužiteljicom, a upravo je tuženik imao dokazati da su stranke pregovarale o čl.5.st.2.Ugovora; tuženik do zaključenja glavne rasprave nije u tom smjeru predložio drugih dokaza i sud je ocijenio istinitim iskaz tužiteljice da o troškovima nije uopće bilo govora i to misleći na troškove obrade kredita i troškove prijevremene otplate kredita, uopće da nije bilo govora o tim troškovima, pa je stoga ocjena suda da je takvim postupanjem prednika tuženika tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj prema predniku tuženika jer se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljici na jasan način prezentiralo na što se odnose ti troškovi obrade kredita. Uzimajući u obzir navedeno valjalo je utvrditi ništetnom odredbu čl.5.st.2. Ugovora u dijelu glede troškova obrade kredita i temeljem odredbe čl.323.st.1., čl.1111. i 1115. ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje ZOO) odlučiti kao u stavku I. i III. izreke.

10. U ovom predmetu provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje, a zadatak vještaka bio je utvrditi nastalu štetu tuženiku zbog prijevremene otplate, odnosno troškova izravno povezanih sa prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl. Mišljenje je vještaka Tomislava Prpića da eventualnu štetu, odnosno trošak kao i visinu administrativnih troškova koje je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita koju je tužiteljica izvršila nije moguće izračunati na konkretnoj kreditnoj partiji, a sve sukladno detaljnom obrazloženju u nalazu. Povodom žalbe tuženika protiv ovosudnog rješenja od 26.veljače 2025. kojim je odmjerena naknada vještaku za izradu nalaza i mišljenja u ukupnom iznosu od 200,00 € rješenjem ŽS u Vukovaru Gž-287/2025 od 10.lipnja 2025. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, a stav je drugostupanjskog suda naveden u obrazloženju te odluke da je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka vidljivo i utvrđeno po drugostupanjskom sudu da je suprotno žalbenim navodima vještak dao nalaz i mišljenje kako je naloženo rješenjem prvostupanjskog suda, dalje navodeći da je vještak mišljenja da eventualnu štetu odnosno trošak, kao i visinu administrativnih troškova koje je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita nije moguće izračunati na konkretnoj kreditnoj partiji jer da upravo tuženik nije vještaku dao konkretne parametre kojima je odredio i od tužiteljice naplatio predmet spora, a niti do zaključenja glavne rasprave tuženik nije dostavio nikakvu dokumentaciju pa stoga niti prijedlog zatražiti od vještaka dopunu nalaza na temelju te dodatne dostavljene dokumentacije, odnosno kako vještak navodi konkretne parametre. Na okolnosti štete i troškova tuženika kao posljedica prijevremene otplate kredita ranije navedena svjedokinja iskazala je kako banci pripada naknada za prijevremenu isplatu kredita jer da klijent plaća nedospjelu glavnicu u kojem slučaju da je banka uskraćena za daljnje ugovorne kamate i to da je taj gubitak kod banke; to da bi bili ti gubici banke i po stavu i mišljenju svjedokinje kao djelatnice tuženika da su samo to gubici banke kod prijevremene otplate kredita. U odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl.1024.ZOO-a tuženik bi imao pravo na naknadu stvarne pretrpjele štete troškova koji su mu nastali prijevremenom otplatom kredita time da se ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. U odnosu na načelo dispozitivnosti i slobode uređenja obveznih odnosa na koje se poziva tuženik i koja načela da imaju prednost pred odredbama ZOO-a valja reći da je sukladno ranije citiranim odredbi čl.81.st.1. i 87.st.1. ZZP/03 ta ugovorna odredba ništetna i kao takva ne može se ugovarati, a isključivo paušalno pozivanje tuženika na Odluku o naknadi za nastale troškove prema stavu VSRH Rev- 112/2018 od 9.ožujka 2022. ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, o čemu je i sam svjedok-djelatnik banke iskazao u ovom predmetu, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), a dalje u toj odluci VSRH stoji "da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita." Slijedom navedenog, valjalo je u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu postupiti kao u stavku II i III. izreke ove presude, sve u skladu sa ranije citiranom odredbama zakona ZOO-a.

11. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 70/19., 80/22, 114/22; dalje ZPP), a troškovi dosuđeni tužiteljici odnose se na sastav tužbe i podneska od 3.4.2022., te zastupanja na ročištima 15.5.2019., 12.12.2019., 6.4.2022., 20.9.2023. i 6.11.2023. po iznosima od po 200,00 €, uz trošak sudske pristojbe na tužbu 76,98 €, dok nije dosuđen trošak sastava podneska od 15.5.2019. s obzirom da taj podnesak nije dostavljen u spis, nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom da ti troškovni nisu, niti neće nastati tužiteljici, a tužiteljici dalje nije priznat daljnjih troškova odvjetnika kao punomoćnika koji se odnose na odsustvo iz kancelarije-izbivanje iz pisarnice, putni troškovi i upotreba automobila budući da na području ove stalne službe djeluje 10 odvjetnika pa je tužiteljica imala mogućnost angažirati jednog od punomoćnika za zastupanje u ovoj pravnoj stvari.

U Malom Lošinju 19.studeni 2025.

S u d a c

Tomislav Stopar

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN-a:

1. Punomoćniku tužitelja– odvjetnica Maja Lakić

2. Punomoćniku tuženika – odvjetnik Branko Bulat