Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-2047/2023

Zagreb

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Mladena Genca, predsjednika vijeća te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, članova vijeća, uz sudjelovanje Mirjane Laljek u svojstvu više sudske savjetnice - specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene EĐ, zbog prekršaja iz članka 29. točke 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila (»Narodne novine«, br. 15/13., 108/13., 115/16., 127/17. i 121/19.), odlučujući o žalbi okrivljene EĐ, koju brani Zdenka Koharić, odvjetnica u Zagrebu, podnesenoj protiv rješenja o prekršaju Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Vijeća za prekršaje od 7. veljače 2023., KLASA: 413-01/22-26/748, URBROJ: 513-02-3002/10-23-17, u sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se osnovanom žalba okrivljene EĐ te se ukida pobijano rješenje o prekršaju i predmet vraća prvostupanjskom tijelu državne uprave koje vodi prekršajni postupak na ponovni postupak i odlučivanje.

Obrazloženje

1. Rješenjem o prekršaju proglašena je krivom okrivljena EĐ, zbog prekršaja iz članka 29. točke 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila te na temelju tog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 400,00 eura / 3.013,80 kuna.

2. Okrivljenica je obvezana na naknadu troška prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura / 226,04 kuna.

3. Protiv navedenog rješenja o prekršaju okrivljenica je putem braniteljice podnijela žalbu zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, navodeći u bitnome da u provedenom postupku nije utvrđeno da je vozilom upravljala fizička osoba koja ima prebivalište u [adresa] u smislu primjene članka 8. stavka 3. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila niti da se motorno vozilo u RH koristi više od 185 dana u godini. Dakle, nije utvrđena niti jedna od Zakonom kumulativno propisanih pretpostavki za nastanak obveze plaćanja posebnog poreza na motorna vozila (prebivalište EĐ i korištenje predmetnog vozila na cestama u RH). Obrazloženje ne sadrži niti jedan dokaz iz kojega bi slijedilo utvrđenje da provedeni postupak nesporno ukazuje na činjenicu da EĐ na području Republike Hrvatske stvarno boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini. Upravo suprotno, niti je dokazano da je u 2021. godini boravila u [adresa] više od 185 dana niti u 2022. godini. Nadležno tijelo čak niti ne utvrđuje broj dana boravka u 2021. godini, a nesporno je da u 2022. godini do dana počinjenja prekršaja niti je moglo proći više od 185 dana. Okrivljena je do datuma ulaska u RH dana 21.8.2021. u poreznom smislu imala prebivalište u [adresa] gdje je i boravila više od 35 godina, što dalje znači da od 21.8.2021. kao dana ulaska u RH do dana 31.12.2021. moglo je proći samo 132 dana i u 2022. godini od 1.1.2022. do 17.2. prošlo je 48 dana, što dalje znači da niti ukupno u 2 godine nije prošlo više od 185 dana, a kamoli kako je „nesporno“ utvrđeno da je stvarno boravila više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini. Uvidom u NBIS se ne može se utvrditi da je boravila u [adresa] 1.4.2021. i 2.4.2021. Okrivljena je 1.4.2021. krenula iz SR Njemačke na put za Livno, BiH, radi bolesti oca, i u RH se nije zadržavala nego je bila samo na proputovanju i 2.4.2021. bila je u Livnu u bolnici u kojoj je otac nažalost i preminuo **.**.2021., o čemu je priložila i dokaz (osmrtnicu) uz žalbu. Točno je da je doputovala u Zagreb 22.4.2021., međutim zbog zaraze COVID-om u obitelji bila je u karanteni od 3.5. do 6.5. kada se vratila u SR Njemačku, dakle zbog nastupa više sile radi se o produženom boravku od 3 dana u RH. Pogrešno je utvrđeno uvidom u NBIS sustav da je dana 12.6.2021. i 13.6.2021. boravila u [adresa] zato što je 12.6. krenula na put ih SR Njemačke u Tomislavgrad i u RH je bila samo na proputovanju, i u RH (Veliku Goricu) iz Tomislavgrada je doputovala 14.6.2021. Nadležno prekršajno tijelo bilo je dužno točno utvrditi broj dana boravka okrivljene u RH u 2021. Međutim, čak i prema utvrđenju koja su pogrešno navedena, proizlazilo bi da je ukupan broj dana boravka okrivljene u RH u 2021. 152 dana. Na okolnost centra životnih interesa u spis predmeta su dostavljeni dokazi: 1. Boravišna dozvola od 1.1.2005., 2. produžena potvrda o registraciji boravka Grada Maintal, Der Magistrat, Fachdienst Stadtladen und Standesamt od 26.5.2021 na adresi 63477 Maintal OT Dornigheim Henschelstr od 1.11.2009., 3. Potvrda podataka o EĐ kao komercijalnom vlasniku društva MB – Kosmetik GmbH, 4. liječnička potvrda izdana 18.8.2021. i 5. obavijest Općinskog centra za rad, Centra za zapošljavanje Maintal od 24.8.2021. Okrivljena je imala do 21.8.2021. prebivalište u [adresa] i nije boravila u [adresa] u 2021. više od 185 dana, što proizlazi iz dokaza u spisu predmeta. Prijava na mirovinsko i zdravstveno osiguranje izvršena je 1.9.2021.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje o prekršaju po službenoj dužnosti u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) utvrdio je da činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno, uslijed čega je upitna i pravilna primjena materijalnog prava, a što osnovano ističe žaliteljica.

6. Člankom 29. točkom 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila propisano je sankcioniranje, između ostalih, fizičke osobe, ako se zatekne u posjedu motornog vozila na koje nije na propisan način obračunat ili plaćen posebni porez ili pri korištenju takvim motornim vozilom na cesti u Republici Hrvatskoj (članak 8. stavak 2. točka 2.), dok je u citiranoj materijalnoj odredbi članka 8. stavka 2. točke 2. citiranog Zakona propisano: „Kod nezakonite uporabe motornog vozila na području Republike Hrvatske obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza, osim u drugim slučajevima propisanim ovim Zakonom nastaje: kad se utvrdi da je fizička osoba s prebivalištem u [adresa] posjedovala motorno vozilo na koje u Republici Hrvatskoj nije na propisan način obračunat ili plaćen posebni porez ili koristi takvo motorno vozilo na cesti u Republici Hrvatskoj.“

7. U prvostupanjskom postupku okrivljenica je poricala krivnju za prekršaj koji joj se stavlja na teret iznoseći razloge kojima je dovela u sumnju da je u inkriminirano vrijeme bila u smislu odredbe članka 8. stavka 3. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila, fizička osoba koja ima prebivalište u [adresa] iz čega bi proizlazio njen status obveznika posebnog poreza na motorna vozila. Naime, člankom 8. stavkom 3. citiranog Zakona propisano je: „U smislu ovoga Zakona smatra se da fizička osoba ima prebivalište u [adresa] ako na području Republike Hrvatske stvarno boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini zbog osobnih i poslovnih veza ili u slučaju kada poslovne veze ne postoje, ako postoje osobne veze koje ukazuju na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva na području Republike Hrvatske“, a iz navoda istaknutih na glavnoj raspravi, žaliteljica je dovela u pitanje stvarni boravak više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini na području Republike Hrvatske.

8. Iz stanja prvostupanjskog spisa razvidno je da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak na raspravi održanoj 11. siječnja 2023. ispitalo okrivljenicu, te pročitalo materijalnu dokumentaciju spisa (str. 2 i 3 tog zapisnika). Iako prvostupanjska tijela slobodno ocjenjuju dokaze navedeno načelo ne isključuje dužnost brižne i savjesne ocjene dokaza svakog ponaosob i u međusobnoj vezi te navođenje argumentiranog i logičnog zaključka iz kojeg bi bilo razvidno zbog čega su pojedine činjenice uzete kao dokazane ili nedokazane u konkretnom slučaju.

9. Budući žaliteljica u navodima žalbe ponovno ističe okolnosti te ukazuje na dokumentaciju koja se nalazi u spisu, a kojom dokazuje svoje prebivalište u [adresa] do 21.8.2021., koju prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak nije analiziralo niti cijenilo u svrhu utvrđivanja svih odlučnih činjenica, može se zaključiti kako je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te je u tom kontekstu bilo potrebno provesti detaljniji i iscrpniji dokazni postupak. Dakle, sadržaj obrane okrivljenika i izvedenih materijalnih dokaza trebalo je preispitati provođenjem drugih potrebnih i dostupnih dokaza, pa time i personalnih dokaza u odnosu na utvrđenje gdje su doista njeni životni interesi, te ispitivanjem ovlaštenih carinskih službenika Područne jedinice – Službe za mobilne jedinice Zagreb, o onome što su u postupku nadzora utvrdili, a sve kako bi prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak u konkretnom predmetu imalo dostatne dokaze koji u svojoj ukupnosti i povezanosti imaju potrebnu dokaznu snagu da bi se okrivljenicu proglasilo krivom zbog prekršaja koji joj se stavlja na teret. Kako iz sadržaja spisa i obrazloženja pobijanog rješenje o prekršaju proizlazi da se prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak ograničilo na obranu okrivljenice i vršenje uvida u dokumentaciju koja je pobrojana na str. 3. pobijanog rješenja o prekršaju, te postupak okončalo nakon glavne rasprave održane 11. siječnja 2023., na kojoj nije provelo sve potrebne dokaze, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a slijedom toga prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak u obrazloženju pobijanog rješenja nije dalo niti valjane razlog o odlučnim činjenicama vezanim uz krivnju okrivljenice. Ovaj Sud smatra da je propuštanje ispitivanja svjedoka optužbe, odnosno neprovođenje potpunog dokaznog postupka uvidom u dokumentaciju koju je okrivljenica dostavila u spis kojim bi se razjasnile sve okolnosti na koje je okrivljenica ukazivala tijekom postupka rezultiralo time da činjenično stanje u postupku glede inkriminiranog prekršaja nije u potpunosti razjašnjeno.

10. Prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak postupilo je suprotno članku 88. stavku 1. Prekršajnog zakona, kojim je propisano da je dužnost suda na temelju izvedenih dokaza potpuno i točno utvrditi činjenice od važnosti za donošenje zakonite odluke. To uključuje jednaku pažnju pri utvrđivanju činjenica koje terete okrivljenicu, ali i onih koje joj idu u korist, te obrazloženje zaključaka o postojanju ili nepostojanju činjenica na temelju slobodne ocjene dokaza. Uzimajući u obzir navedeno, činjenično stanje tijekom prvostupanjskog postupka, u smislu članka 197. stavka 3. Prekršajnog zakona, za sada je nepotpuno utvrđeno obzirom da prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak nije raspolagalo dovoljnim i kvalitetnim dokazima s potrebnom dokaznom snagom koji bi opravdali proglašenja okrivljenice krivom za predmetni prekršaj.

11. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe članka 206. stavka 1. Prekršajnog zakona, trebalo je prihvatiti žalbu okrivljenica kao osnovanu i prvostupanjsko rješenje o prekršaju ukinuti, te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu državne uprave koje vodi prekršajni postupak u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica koje se odnose na djelo iz izreke, imajući u vidu razloge ovog rješenja, kao i navode žalbe, a nakon toga donijeti novu zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

12. Zbog izloženih razloga trebalo je riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. studenoga 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Mladen Genc, v.r.

Rješenje se dostavlja Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Zagreb, Vijeću za prekršaje u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenicu, braniteljicu i ovlaštenog tužitelja.