REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-848/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice JTH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić i partneri j.t.d., Zagreb, Ulica Ljudevita Gaja 53/II, protiv tuženika Zagrebačka banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 26. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Damira Sajka, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika JT, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 19 . studenoga 2025.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe izvršena na glavnoj raspravi 26. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o namjenskom kreditu br. 46/05, kreditna partija 7102831183 od 13. kolovoza 2005., solemniziran 24. kolovoza 2005. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji pod brojem OU-457/2005, sklopljen između tužiteljice JTH i tuženika Zagrebačke banka d.d. Zagreb, u dijelovima koji glase:
- čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: „uz valutnu klauzulu“,
- čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“,
- čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti … obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“..
II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o namjenskom kreditu, broj 3210444968/07, kreditna partija 71037601016 od 6. kolovoza 2007., solemniziran 7. kolovoza 2007. kod javnog bilježnika Ivana Adžije pod brojem OV-21552-2007, sklopljen između tužiteljice JTH i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, u dijelovima, koji glase:
- čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: „uz valutnu klauzulu“,
- čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja“,
- čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF“ i „obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici JTH, temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu br. 46/05 , iznos od 3.234,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate , po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate te joj isplatiti iznos od 134,47 EUR, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici JTH, temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu br. 3210444968/07, iznos od 3.530,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice JTH za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o namjenskom kreditu br. 46/05, kreditna partija 7102831183 od 13. kolovoza 2005., solemniziranog 24. kolovoza 2005. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji pod brojem OU-457/2005, sklopljenog između tužiteljice JTH i tuženika Zagrebačke banka d.d. Zagreb, u dijelovima koji glase:
- čl. 1. st. 1. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti od 38.000,00 CHF (tridesetosamtisuća i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“,
- čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „iznos od 38.000,00 CHF (tridesetosamtisuća i 00/100 CHF)“
- čl. 7. st. 2. u dijelu koji glasi: „266,07 CHF (slovima: dvjestošezdeset i 07/100 CHF)“
- odredbe I. Dodatka ugovora o namjenskom kreditu broj 46/05, kreditna partija 7102831183 od 6. rujna 2005.: čl. 1. st. 1. u dijelu koji glasi: „iznos od 38.000,00 CHF (tridesetosamtisuća i 00/100 CHF)“,
- odredbe dodatka ugovora o namjenskom kreditu broj 46/05, kreditna partija 7102831183 od 21. siječnja 2016. i to: čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „u iznosu od 38.000,00 CHF (tridesetosamtisuća i 00/100 CHF)“, čl. 4. st. 1. u dijelu koji glasi: „neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. ovog Dodatka ugovoru iznosi 23.537,85 CHF (slovima: dvadesetpettisućapetstotridesetsedam švicarskih franaka i osamdesetpet rapena) što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. 09. 2015.(tridesetog rujna dvije tisuće petnaeste) iznosi 164.312,36 HRK (stošezdesetčetiritisućetristodvanaest kuna i trideset šest lipa) te dio odredbe Dodatka ugovoru o kreditu od 21. siječnja 2016., solemniziranog 25. siječnja 2016. kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića pod brojem OV - 878/2016, koji glasi: čl. 2. st. 1. „u iznosu od 2+38.000,00 CHF (tridesetosamtisuća i 00/100 CHF)“, čl. 4. st. 1.: „Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. ovog Dodatka ugovoru iznosi 19.733,19 CHF (slovima: devetnaesttisućasedamstotridesettri švicarskih franaka i devetnaest rapena) što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. (tridesetog rujna dvije tisuće petnaeste) iznosi 137.752,90 HRK
(stotridesetsedamtisućasedamstotridesetdvije kune i devedeset lipa).“
VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice JTH za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o namjenskom kreditu br. 321044968/07, kreditna partija 7103761016 od 6. kolovoza 2007., solemniziranog 6. kolovoza 2007. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji pod brojem OV-21552-2007, sklopljenog između tužiteljice JTH i tuženika Zagrebačke banka d.d. Zagreb, u dijelovima koji glase:
- čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: „u iznosu kunske protuvrijednosti od CHF 42.000,00 (slovima: četrdesetdvijetisuće i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke,
- čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „iznos kredita od CHF 42.000,00 (slovima: četrdesetdvijetisuće i 00/100 CHF)“,
- čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: „Prvi anuitet iznosi 319,37 CHF (slovima: tristodevetnaest i 37/100 CHF)“
- dio odredbi Dodatka ugovoru o namjenskom kreditu broj 321044968/07, kreditna partija: 7103761016 od 21. siječnja 2016., solemniziranog 25. siječnja 2016. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji pod brojem OV-971/2016, koje glase: čl. 2. st. 1.: „u iznosu od 42.000,00 CHF (slovima četrdesetdvijetisuće švicarskih franaka)“, čl. 4. st. 1.: „neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. ovog Dodatka ugovoru iznosi 23.537,85 CHF (slovima: dvadesetpettisućapetstotridesetsedam švicarskih franaka i osamdesetpet rapena) što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. 09. 2015. (tridesetog rujna dvije tisuće petnaeste) iznosi 164.312,36 HRK (stošezdesetčetiritisućetristodvanaest kuna i trideset šest lipa)“., čl. 14. st. 3.: „Kreditor potvrđuje potpisom ovog Dodatka ugovoru da je tražbina u iznosu od 42.000,00 CHF (slovima: četrdesetdvijetisuće švicarskih franaka), što obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. 09. 2015. (slovima: tridesetog rujna dvijetisuće
petnaeste)
iznosi
293.192,42
HRK
dvjestodevedesettritisućestodevedesetdvije kune i četrdesetdvije lipe), uvećano za pripadajuću kamatu, bila osigurana založnim pravom pod poslovnim brojem Z -4109/07 na nekretnini upisanoj u prethodnom stavku ovog članka, te je na temelju Zakona ex lege prestala.“.
VII. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb tužiteljici JTH naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.939,08 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. studenoga 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određu je, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom sklopila dva ugovora o namjenskom kreditu. Dana 13. kolovoza 2005. sklopili su ugovor o namjenskom kreditu broj 46/05, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Adžije pod brojem OU - 457/2005 i kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 38.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s ugovorenim rokom otplate od 17 godina, odnosno najkasnije do 13. kolovoza 2023. Tim se ugovorom tužiteljica obvezala kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 266,07 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Dana 6. rujna 2005. tužiteljica je s tuženikom sklopila I. dodatak tom ugovoru o kreditu, kojim je promijenjena nekretnina na kojoj je radi osiguranja tuženikove tražbine zasnovano založno pravo. Dana 21. siječnja 2016. tužiteljica je s tuženikom sklopila dodatak ugovoru o namjenskom kreditu od 13. kolovoza 2005., kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tužiteljica je 6. kolovoza 2007. s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Adžije pod brojem OV-21552-2007. Navedenim ugovorom tuženik joj je stavio na raspolaganje iznos od 42.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s ugovorenim rokom otplate kredita od 15 godina, odnosno do najkasnije 6. kolovoza 2023. Tužiteljica se obvezala taj kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 319,37 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja. Dana 21. siječnja 2016. tužiteljica je s tuženikom sklopila dodatak ugovoru o namjenskom kreditu od 6. kolovoza 2007., kojim je provedena konverzija iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).
1. 2. Tužiteljica je navela da joj je tuženik prilikom sklapanja spomenutih ugovora o kreditu nametnuo ugovorne odredbe kojima je stavljena u neravnopravan položaj, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu i što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navela je da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u tuženik povisio cijenu njezinog kredita, što je bitan element ugovora o kreditu. Ugovaranje takve valutne klauzule i posljedično povećanje cijene tuženik je učin io jednostrano i nepošteno jer ju kao trgovac nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužiteljica stoga tvrdi da su ništetne odredbe predmetnih ugovora o namjenskom kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula kredita u CHF-u.
1. 3. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, prema kojima su tužene banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su postupali suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), odnosno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 i 41/2014 – u daljnjem tekstu: ZZP/07).
1. 4. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe spomenutih ugovora, pobliže opisane u izreci ove presude, a kondemnatornim tužbenim zahtjevom je zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u zatražila isplatu iznosa od 13.170,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa, pa do isplate, sve temeljem pravnog instituta stečenog bez osnove.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice iz razloga što uplate nisu vršene samo do strane tužiteljice, već i od strane drugih osoba te je tužiteljici osporio svojstvo potrošača navodeći da je na tužiteljici teret dokazivanja te činjenice. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine.
2. 2. Nadalje, tuženik je naveo da je odlučna činjenica u ovom predmetu sklapanje dodataka ugovorima o kreditu kojima je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 i čiji je cilj bio izjednačiti položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s potrošačima koji su koristili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je naveo da je tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 pravovremeno dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR, utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF – EUR) te tijek kamatnih stopa za obje vrste kredita, uzimajući pri tome u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Naveo je da je tužiteljica očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka. Tuženik tvrdi da tužiteljica nakon konverzije kredita nema pravo osporavati odredbe osnovnih ugovora o kreditu, niti isplatu po osnovi istih jer su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 isključene od ispitivanja nepoštenosti, zatim iz razloga što je cilj donošenja tih odredbi bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, koji cilj je i postignut te iz razloga što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe, čime je stvorena nova pravna osnova. Tužitelj je također osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da bi tužiteljica mogla osnovano tražiti kamate na eventualnu tražbinu tek od podnošenja tužbe, a ne i od ranije, jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbene zahtjeve.
2. 3. Tuženik se protivio dokaznom prijedlogu tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja, smatrajući da je isto nepotrebno jer ne postoji osnova za dosuđivanje bilo kakve isplate tužiteljici nakon provedene konverzije kredita, a u slučaju da sud prihvati takav dokazni prijedlog tužiteljice, tuženik je predložio da se financijsk im vještačenjem utvrde i tzv. negativne tečajne razlike, zatim je li tuženik prilikom provođenja konverzije uzeo u obzir sve navodne tužiteljičine preplate po osnovi promjene u kamatnim stopama i u valuti kredita, je li konverzija kredita provedena u skladu sa zakonskim odredbama te da se utvrdi koliko je iznos preplate utvrđen prilikom konverzije kredita.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 17. rujna 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 9.300,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. Tužiteljica je tako postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za oba ugovora o kreditu do izračuna konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., zatim isplatu zakonskih zateznih kamata na navedene preplaćene iznose do 30. rujna 2015., razliku preostale glavnice, a sve umanjeno za iznos preplate utvrđen prilikom konverzije kredita, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.
4. Tuženik se protivio preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva te zbog isticanja novog zahtjeva na isplatu iznosa na ime navodne razlike u glavnici, koja nije bila predmet prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva do zaključenja prethodnog postupka.
5. Na posljednjem ročištu glavne rasprave tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev temeljem ugovora o kreditu br. 46/05 na način da je zatražila isplatu iznosa od 3.234,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te na isplatu iznosa od 134,47 eura, dok je temeljem ugovora o kreditu br. 3210444968/07 zatražila isplatu iznosa od 3.530,31 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.
6. Sud je dopustio takvu preinaku tužbe. Istom je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev prema rezultatima financijskog vještačenja, prije kojega bez svoje krivnje nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine. Osim toga, u posljednjem tužbenom zahtjevu tužiteljica ne potražuje isplatu temeljem razlike nedospjele glavnice u odnosu na glavnicu utvrđenu prilikom konverzije kredita, pa se zapravo radi o nepravoj preinaci u smislu tehnički drugačijeg postavljanja tužbenog zahtjeva, kojoj preinaci se tuženik ne može osnovano protiviti jer je konačno postavljen tužbeni zahtjev utemeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi. Konačno, sud je dopustio preinaku tužbe i iz razloga što to smatra svrsishodnim za konačno rješenje spora između stranaka.
7. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka KT, saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama 23-81, 133- 282 i 446-461 spisa te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje – društva Darfin d.o.o. Zagreb na str. 488-525 spisa.
8. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.
9. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetne ugovore o namjenskom kreditu i dodatke tim ugovorima, kojim je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR.
9. 2. Sporno je bilo postojanje aktivne legitimacije na strani tužiteljice, pravna valjanost predmetnih ugovornih odredbi, svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, informiranost tužiteljice prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, tijek zakonskih zateznih kamata, činjenica je li nastupila zastara tužiteljičinih tražbina, može li nakon sklapanja dodataka ugovorima o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica bilo što osnovano potraživati od tuženika po osnovnim ugovorima, sporan je bio osnov i visina tužiteljičinih tražbina te pravna valjanost ugovornih odredbi iz dodataka ugovorima o kreditu, koje su citirane u tužbenom zahtjevu.
10. 1. Uvidom u ugovor o kreditu na str. 23-32 spisa utvrđeno je da je isti sklopljen 13. kolovoza 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te je 8. kolovoza 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića, pod brojem OU-45/-2005. Navedenim ugovorom tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a tužiteljica se obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom . Namjena kredita bila adaptacija kuće. Otplata kredita ugovorena je na rok od 17 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 266,07 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.
10. 2. Stranke su 6. rujna 2005. sklopile I. dodatak ugovora o namjenskom kreditu kojim su promijenile sredstvo osiguranja tražbine kreditora, odnosno odredbu čl. 13. ugovora o kreditu.
10. 3. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu na str. 52-70 spisa, koji je između stranaka sklopljen 25. siječnja 2015., utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 19.733,19 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 137.752,90 kn. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan 30. rujna 2015. postoji preplata u iznosu od 6.422,55 kn te da će sve uplate od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru kreditor utvrditi na način da će za njihov učinak povećati ili smanjiti iznos preplate.
11. 1. Uvidom u ugovor o kreditu od 6. kolovoza 2007. na str. 61-69 spisa utvrđeno je da je isti ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića pod brojem OV - 21552/2007. Navedenim ugovorom kreditor je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 42.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužiteljica se obvezala kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama te u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Otplata kredita ugovorena je na vrijeme od 15 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Namjena kredita bila je adaptacija obiteljske kuće.
11. 2. Dana 21. siječnja 2016. sklopljen je dodatak ugovoru o kreditu od 6. kolovoza 2007., a solemniziran je kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića 25. siječnja 2016. (str. 71-81). Uvidom u navedeni dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 23.537,85 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke iznosi 164.312,36 kn. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da postoji preplata u iznosu od 23.475,28 kn te da će se sve uplate od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru kreditor utvrditi u skladu sa čl. 19.f ZID ZPK/15 te će njihov učinak povećati ili smanjiti iznos preplate.
12. Svjedok KT, inače suprug tužiteljice, iskazao je da se sjeća da je tužiteljica podizala kredite i da je on bio jamac u tim ugovorima, a tužiteljica je bila korisnica kredita. Došli su u banku te im je rečeno da mogu dobiti kredite s valutnom klauzulom u CHF ili u EUR, ali da je za njih bolje sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da je takva vrsta kredita u svakom smislu povoljnija od eurskih kredita. Svjedok se više nije mogao sjetiti što im je djelatnica banke govorila o CHF valuti, a sjeća se da je ugovore o kreditu sastavila djelatnica banke. Krediti su im trebali za renoviranje kuće, u kojoj još uvijek stanuju. Otplata kredita je krenula očekivano, ali su od jednog trenutka rate kredita počele sve više rasti i bilo im je sve teže otplaćivati kredit. Mjesečne anuitete kredita plaćala je tužiteljica. Svjedok je izjavio da je tužiteljica vlasnica dječjeg vrtića, u kojem je ujedno i zaposlena, ali da se sredstva kredita nisu niti djelomično koristila za potrebe dječjeg vrtića, već isključivo za renoviranje obiteljske kuće.
13. 1. Tužiteljica je iskazala da su suprug i ona odlučili renovirati kuću koja je bila u vlasništvu roditelja njezinog supruga i koju je suprug naslijedio nakon njihove smrti, a kuću je trebalo u potpunosti renovirati. U tu je svrhu uzela dva kredita. U to je vrijeme započela obavljati samostalnu djelatnost privatnog dječjeg vrtića i 2005. godine još nije znala kako će poslovati te opreza radi nije odmah htjela uzeti veći iznos kredita. Godine 2005. uzela je kredit za zamjenu krovišta kuće i za uvođenje centralnog grijanja te je u tu svrhu trebala ishoditi procjenu kuće i troškovnik radova. Nakon što je vidjela da je poslovanje njezinog dječjeg vrtića krenulo relativno dobro, godine 2007. odlučila je uzeti drugi kredit, sredstvima kojega je zamijenjena vanjska stolarija i u cijelosti je adaptirana prva etaža kuće, a zbog toga je ponovno trebala ishoditi procjenu kuće i dostaviti troškovnik radova. Kada su suprug i ona odlučiti uzeti kred it, nisu imali nikakvih iskustava s takvim pravnim poslovima te im je savjetovano da se jave djelatnici tuženika u poslovnici u Zaprešiću, koja je bila iskusna osobna bankarica u to vrijeme. Suprug i ona su zajedno došli u banku, gdje im je osobna bankarica predočila mogućnosti kreditiranja uz korištenje valutne klauzule u CHF-u i valutne klauzule u EUR-u. Rečeno im je da je kod kredita u CHF-u manja kamatna stopa i da će im biti manji iznos mjesečnih anuiteta, uz napomenu da velika većina klijenata uzima upravo takvu vrstu kredita. Kako su suprug i ona bili mladi i neiskusni u tome, zaključili su da je vjerojatno većina ljudi bolje informirana od njih te da s opravdanim razlogom uzimaju kredite u CHF-u, slijedom čega su i oni odlučili uzeti takav kredit. Djelatnica banke je već imala unaprijed pripremljen ugovor o kreditu, a u njihovoj je nazočnosti unijela samo neke dodatne podatke te su s takvim ugovorom upućeni kod javnog bilježnika.
13. 2. Prilikom sklapanja drugog ugovora o kreditu moguće je da suprug nije bio s njom u banci, već da je samo došao ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika, s time da je postupak sklapanja tog drugog ugovora bio jednak postupku prethodno sklopljenog ugovora o kreditu te su tom prilikom također komunicirali s istom osobnom bankaricom.
13. 3. S vremenom su mjesečni anuiteti kredita počeli rasti i povećali su se za oko 30% te je od tada ona počela više pratiti tu temu, kako u razgovoru s poznanicima, tako i preko medija, ponekad bi zaključila da su nekim potrošačima rate porasle i više nego njoj. Jedne godine banka joj je ponudila mogućnost konverzije kredita te je shvatila da će joj banka priznati određeni iznos kao preplatu i da ona s time želi završiti cijelu priču i probleme u vezi takvih kredita. Zbog toga je prihvatila konverziju kredita, a prema sporazumu o konverziji, navedeni iznos je od strane banke uplaćen na račun, a rate kredita su i dalje ostale velika. Kako bi si olakšali situaciju, odlučili su uzeti kredit u drugoj banci, prestali su biti klijenti Zagrebačke banke d.d., a sredstvima novog kredita zatvorili su obveze po predmetnim ugovorima o kreditu.
13. 4. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je izjavila da joj prije sklapanja ugovora o kreditu nije rečeno da Hrvatska banka ne može utjecati na kretanje tečaja CHF -a, niti joj je rečeno da je CHF valuta u kojoj se štedi, a ne zadužuje.
14. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Definicija potrošača sadržana je u zakonima koji propisuju zaštitu potrošača. Oba predmetna ugovora o kreditu sklopljena su tijekom važenja Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), iako i daljnji Zakoni o zaštiti potrošača sadržajno gotovo jednako definiraju pojam potrošača. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., J,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
14. 2. Iz iskaza tužiteljice te iz predmetnih ugovora o kreditu utvrđeno je da ona ugovore nije sklopila u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za adaptaciju kuće za vlastito stanovanje i stanovanje njezine obitelji, u kojoj još uvijek stanuju. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona otprilike u isto vrijeme kad je sklopila prvi ugovor o kreditu počela obavljati samostalnu poslovnu djelatnost kao vlasnica privatnog vrtića. Međutim, u ugovorima o kreditu njezina poslovna djelatnost se ne spominje niti u okviru uloge korisnika kredita, niti u pogledu namjene kredita. Sud je stoga utvrdio da je tužiteljica oba predmetna ugovora sklopila kao potrošač te da je svrha ugovora bila potrošačka. Da se radilo o potrošačkom ugovoru potvrđuje i činjenica da je tuženik tužiteljici ponudio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji propis uređuje upravo potrošačke kredite.
15. 3. Kako je tužiteljica sklopila predmetne ugovore o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi ZZP/07 te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
16. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
16. 3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.
16. 4. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnim ugovorima o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužiteljica bila obvezna otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.
17. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
17. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
17. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.
17. 4. Odredbe predmetnih ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
17. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužiteljici od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja prilikom sklapanja oba ugovora o kreditu, bez da je pri tome bila upozorena na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.
18. 1. Predmetni ugovor o kreditu sklopljeni su 13. kolovoza 2005. i 6. kolovoza 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovori o kreditu ne odgovaraju sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
18. 2. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
18. 3. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
18. 4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
18. 5. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim procesnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
18. 6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetne ugovore o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da su predmetni ugovori o kreditu bili unaprijed sastavljeni od strane djelatnika banke na standardiziranim obrascima, a kako tužiteljica nije bila informirana o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u te joj je takav ugovor o kreditu ponuđen kao najpovoljnija opcija kreditiranja, nije imala dovoljno informacija i znanja da izabere ugovor s drugačijom valutnom klauzulom. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da je nakon iznenadnog i znatnog rasta tečaja CHF-a, a time i iznosa mjesečnih anuiteta, teško ispunjavala svoju kreditnu obvezu, a konverziju kredita prihvatila je kao moguće rješenje za olakšanje financijske situacije i za lakšu otplatu kredita, iako je nakon nekog vremena odlučila uzeti kredit u drugoj banci kojim je podmirila obveze iz ovdje predmetna dva kredita te je prestala biti klijent Zagrebačke d.d. Zagreb. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.
18. 7. Sukladno gore navedenim utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača te sukladno gore navedenim utvrđenjima iz ovog postupka, osnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi prema kojima je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja te je sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude. Naime, smisao ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CFH sastoji se u tome da je korisnik kredita dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan plaćanja, a koje odredbe su sadržane u člancima 1. st. 2., čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. kod oba ugovora o kreditu.
18. 8. Nisu, međutim, ništetne ugovorne odredbe o iznosima kredita koje je banka stavila na raspolaganje tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti CHF-a na dan isplate kredita jer je iznos kredita jedan od osnovnih elemenata ugovora, a tečaj CHF-a prema kuni na dan isplate kredita bio je poznat tužiteljici i o istome je bila informirana na odgovarajući način. Nisu ništetne niti ugovorne odredbe o iznosu mjesečnih anuiteta u CHF -u, jer je iznos mjesečnog anuiteta također jedan od osnovnim elemenata ugovora o kreditu, a kao što je gore već navedeno, ništetna je odredba prema kojoj je korisnik kredita dužan taj iznos plaćati u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF-a na dan plaćanja. Zbog istoga razloga nije ništetna niti odredba I. dodatka ugovora o kreditu iz 2005. u kojoj se spominje iznos kredita u CHF-u.
19. Tužiteljica je u okviru deklaratornog tužbenog zahtjeva zatražila utvrđenje ništetnosti određenih odredbi dodataka ugovorima o kreditu kojima je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF-u u kredite s valutnom klauzulom u eurima. Temeljem provedenih dokaza sud je utvrdio su dodaci ugovorima o kreditu kojima je provedena konverzija kredita u cijelosti sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK/15, da je tužiteljici dostavljen izračun konverzije i da je tuženik prilikom konverzije kredita uzeo u obzir sve uplate izvršene po predmetnim kreditnim partijama do 30. rujna 2015. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske , izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog dodatka ugovora bile ništetne. Sud je stoga ocijenio neosnovanim deklaratorni tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi dodataka ugovorima o kreditu kojima je provedena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15.
20. 1. Tužiteljica kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa, s time da je u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu prema rezultatima financijskog vještačenja zatražila isplatu iznosa dobivenog zbrojem preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta do konverzije i iznosa zakonskih zateznih kamata tekućih od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 30. rujna 2015., što je umanjila za iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
20. 2. Vezano uz primjenu materijalnog prava, ističe se da su u odnosu na ugovor o kreditu iz 2005. godine mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO/91), dok su u odnosu na ugovor o kreditu iz 2007. mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO/05), s time da su odredbe tih zakona, koje su relevantne za ovaj predmet, sadržajno jednake. Prema odredbi čl. 323. ZOO/05 ili čl. 104. ZOO/91, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetn ima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF- a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
21. 1. Radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljičinih tražbina prema tuženiku, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.
21. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka je prije svega utvrđeno da je konverzija oba kredita u konkretnom slučaju provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.
21. 3. Vezano uz ugovor o kreditu br. 46/05 utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 3.234,27 eura, a razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 291,30 eura. Prema informativnom sažetku izračuna konverzije, utvrđen je više uplaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. koji iznosi 852,42 eura. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose 986,89 EUR.
21. 4. Vezano uz ugovor o kreditu br. 321044968/07 utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 4.980,10 eura, a razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 15,97 eura. Prema informativnom sažetku izračuna konverzije, utvrđen je više uplaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. te iznosi 3.115,71 EUR. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose 1.665,92 EUR.
21. 5. Nitko od stranaka nije iznio prigovore na matematički izračun vještaka, a tuženik je istaknuo prigovore pravne naravi, smatrajući da nakon, u skladu sa zakonom provedenom konverzijom kredita, ne postoji osnova za isticanje bilo kakvih tražbina tužiteljice prema tuženiku.
21. 6. Kako su nalaz i mišljenje financijskog vještaka izrađeni u skladu s nalogom suda i temeljem sve dokumentacije u spisu, a u nalazu je jasno prikazana metodologija izračuna, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, a ocjena tuženikovih prigovora pravne naravi obrazložena je u ovoj odluci prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva.
22. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnih ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO /05 ili 106. ZOO/91 jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnih ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodataka ugovorima o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrže točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate. Potrebno je stoga utvrditi je li dodacima ugovorima o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnim ugovorima o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.
22. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: K 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Ponavlja se da iz dodataka ugovorima o kreditu te prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, proizlazi da dodaci ugovorima, kojima je provedena konverzija kredita, sklopljeni sukladno odredbama ZID ZPK/15.
23. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj ica konverzijom kredita djelomično obeštećena zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita, koja za ugovor iz 2005. godine iznosi 852,42 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine njezine tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015., a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO /05 ili 312. ZOO/91. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica u razdoblju do 30. rujna 2015., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru, preplatila svoju obvezu za iznos od 3.234,27 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. iznose 986,89 EUR-a, koje je prema redu uračunavanja potrebno smatrati u djelomično podmirenima iznosom preplate priznate konverzijom kredita, odnosno u iznosu od 852,42 EUR, nakon čega ostaje nenamiren preostali dio kamata od 134,47 EUR, dok glavna tražbina nije niti djelomično namirena, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za ono što je tuženiku preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu iz 2005. Za nepodmireni iznos zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. te za cijeli iznos glavne tražbine u visini preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO/05 ili čl. 210. ZOO/91, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 30. rujna 2015. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO/05 ili čl. 214. ZOO/91).
23. 2. U odnosu na ugovor o kreditu iz 2007. financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica konverzijom kredita djelomično obeštećena zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita, koja kod ugovora iz 2007. iznosi 3.115,71 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine njezine tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru o kreditu preplatila iznos od 4.980,10 EUR, a zakonske zatezne kamate na navedeni iznos do 30. rujna 2015. iznose 1.665,92 EUR. Sukladno redu uračunavanja, iznosom preplate tužiteljica je u cijelosti namirena u pogledu zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. te djelomično u pogledu glavne tražbine, nakon čega je preostala njezina glavna tražbina u iznosu od 3.530,31 EUR, na koju ima pravo na zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015., pa do isplate, sve sukladno prethodno navedenim odredbama ZOO/05.
23. 3. U skladu s navedenim tužiteljica je postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev na posljednjem ročištu glavne rasprave, kojeg je sud u cijelosti ocijenio osnovanim.
24. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za podnošenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Aktivno legitimirana stranka je u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnik kredita te kao ugovorna strana iz ugovora o kreditu, bez obzira na to tko je izvršio pojedine uplate. Činjenica da je uplatu izvršila treća osoba ne mijenja aktivnu legitimaciju korisnika kredita, jer su uplate izvršene u svrhu podmirenja tužiteljičine obveze, slijedom čega tužiteljica kao korisnik kredita ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
25. Prilikom utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine sud nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, odnosno iznose koje je tužiteljica platila manje posljedično na manji tečaj CHF-a u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, a to iz razloga što tuženik po osnovi negativnih tečajnih razlika nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja i materijalno-pravni prigovor prijeboja, pa sud nije niti dužan, a niti ovlašten navedene manje plaćene iznose uzimati u obzir.
26. 1. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.
26. 2. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare za povišeni dio tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev iz tužbe nije povisila konačno postavljen tužbeni zahtjev, već ga je snizila. Međutim, čak i kad bi se radilo o povišenju određenih dijelova zahtjeva, tužiteljica konačno postavljeni tužbeni zahtjev ističe temeljem iste činjenične i pravne osnove kao što je to učinila u tužbi, a prije provođenja financijskog vještačenja bez svoje krivnje nije mogla znati za točan opseg i visinu svoje tražbine. Slijedom navedenog, podnošenjem tužbe prekinut je tijek roka zastare i u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev.
27. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5., u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica nije uspjela s jednim dijelom deklaratornog tužbenog zahtjeva, što ne utječe na osnovanost cijelog njezinog kondemnatornog zahtjeva, jer je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, kako su citirane pod točkom I. izreke ove presude, ništetne. Vezano uz odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi dodataka ugovora o kreditu, ističe se da tužiteljica po osnovi zahtjeva za utvrđenje ništetnost i odredbi dodataka ugovora, kondemnatornim tužbenim zahtjevom nije ništa potraživala, odnosno konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražila isplatu razlike nedospjele glavnice, pa odbijeni dio deklaratornog zahtjeva ne utječe na uspjeh u pogledu kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da nije uspjela u sporu s neznatnim dijelom svog zahtjeva, što nije utjecalo na osnov njezine tražbine, niti na visinu iste, a također niti na troškove postupka.
27. 2. Vezano uz tuženikovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva, ističe se da se tumačenje čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ protivi se sustavu u kojem potrošač snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa zbog utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, jer to može odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor te ne smije rezultirati nepravednim raspodjelama troškova koje bi obeshrabrile potrošača u ostvarivanju prava. Osim toga, kada se smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a ne smatra preinakom tužbe kojoj bi se tuženik mogao protiviti, onda bi bilo pogrešno pravno shvaćanje da se tuženik može protiviti djelomičnom povlačenju tužbe u situaciji kada tužiteljica iz iste činjenične i pravne osnove, a nakon izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, zahtijeva isplatu manjeg iznosa tražbine. U takvim bi okolnostima inzistiranje na primjeni odredbe čl. 193. st. 2. ZPP -a i na odlučivanju o prethodno postavljenom tužbenom zahtjevu predstavljalo pretjerani formalizam, kojim se ne bi ostvarila svrha vođenja parničnog postupka. Sud stoga smanjenje tužbenog zahtjeva nije smatrao djelomičnim povlačenjem tužbe te je meritorno odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Slijedom svega navedenog, sud je tuženiku naložio da tužiteljici u cijelosti naknadi troškove postupka.
27. 3. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.) i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u pogledu glavne tražbine, koji iznosi ukupno 6.764,58 EUR, kako slijedi:
- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,
- za sastav podnesaka od 2. travnja 2024. i 17. rujna 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,
- za zastupanje na ročištima 6. veljače 2025., 21. svibnja 2025. i 26. rujna 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,
- što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 300,00 EUR, pa ukupni troškovi zastupanja iznose 1.500,00 EUR.
27. 4. Troškovima zastupanja tužiteljice je dodan trošak s osnova uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR i trošak s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,08 EUR, pa njezini ukupni troškovi postupka iznose 1.939,08 EUR. Tužiteljici nisu odmjereni troškovi s osnova sudske pristojbe na presudu jer je temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18., 51/23.) u međuvremenu oslobođena obveze plaćanja iste.
27. 5. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.
28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 19. studenoga 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetničko društvo Anić i Partneri, Zagreb, Gajeva 53/II
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6
