REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kž-444/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kornelije Kallay Blažeković kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Sandre Kantolić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Jelene Busija kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ZA, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog ZA, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 26. rujna 2025. broj K-468/2025-37, u javnoj sjednici održanoj 19. studenog 2025., u odsutnosti državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženog ZA i zamjenika njegovog branitelja, odvjetnika Edia Fumisa,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe optuženog ZA, a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. KZ/11., koja se izvršava u okviru zatvorskog sustava i koja na temelju članka 68. stavka 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

II. Odbija se žalba optuženog ZA kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, optuženi ZA je proglašen krivim zbog kaznenog djela nasilja u obitelji, iz članka 179.a KZ/11., opisanog pod točkom 1) izreke, te kaznenog djela prijetnje, iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., opisanog pod točkom 2) izreke.

1.1. Optuženom ZA je, na temelju članka 179.a KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Primjenom članka 51. KZ/11., optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, u koju mu se, primjenom članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja od 16. siječnja 2025. do 18. siječnja 2025. i 23. travnja 2025. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. travnja 2025. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 68. KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja u ustanovi zatvorenog tipa.

1.3. Primjenom članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan platiti troškove kaznenog postupka, u iznosu 50,00 eura, na ime paušalne svote, dok je ostalih troškova oslobođen.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi ZA putem branitelja Vlade Vladike, odvjetnika u Rijeci, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i o sigurnosnoj mjeri. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe za oba kaznena djela.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su optuženi ZA i njegov branitelj, odvjetnik Vlado Vladika, jer su to zahtijevali u žalbi, te nadležni državni odvjetnik. Prisutnost optuženog ZA na sjednici je bila osigurana putem uređaja za prijenos slike i zvuka na daljinu, uz pribavljenu njegovu suglasnost. Kako se optuženik nalazio u istražnom zatvoru Zatvora u Rijeci, gdje je i sjedište odvjetničkog ureda njegovog branitelja, branitelju je također odobreno prisustvovanje sjednici u Zatvoru u Rijeci i putem uređaja za prijenos slike i zvuka na daljinu, na koji način je sjednici pristupio zamjenik optuženikovog branitelja, odvjetnik Edi Fumis. Kako nije pristupio nadležni državni odvjetnik, iako je prema potvrdi o obavljenoj dostavi bio uredno obaviješten, to je sjednica održana u njegovoj odsutnosti, u skladu s člankom 475. stavkom 3. ZKP/08.

6. Žalba je neosnovana.

7. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., smatrajući da o odlučnoj činjenici vremena počinjenja kaznenog djela opisanog pod točkom 1) postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza.

7.1. Nasuprot tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je, u pogledu svih odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude, a izloženi razlozi nisu proturječni iskazima danih u postupku. To što sud u odnosu na pojedina utvrđenja ne prihvaća ocjenu dokaza, kako to sugerira žalitelj, ne predstavlja označenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već se radi o žalbenoj tvrdnji usmjerenoj na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, napominje se žalitelju kako njegovo selektivno izdvajanje samo jednog od svih segmenata u iskazivanju žrtve OA ne znači potvrdu njegove tvrdnje o počinjenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Žalitelj pretjerani naglasak stavlja na iskaz žrtve OA u dijelu u kojem iskazuje o razdoblju od "kraja prošle godine" te ovaj dio njenog iskaza propušta sagledati u ukupnosti njenog iskazivanja i dijela u kojem je navela da "ju je i prije bilo strah oca … pogotovo zato što njezin otac nije psihički normalan, a u inkriminiranom periodu nije uzimao terapiju", kao i u kontekstu iskaza svjedokinje GA, koja je također iskazivala o gotovo svakodnevnom maltretiranju i vrijeđanju u "inkriminiranom periodu".

8. Žalitelj nije u pravu kada se žali zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 4. ZKP/08., smatrajući kako iz činjeničnih opisa djela pod točkama 1) i 2) izreke ne proizlaze sva zakonska obilježja označenih kaznenih djela.

8.1. Tvrdnjama kako u pogledu kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11. nije na valjan način opisano teško kršenje propisa o zaštiti od nasilja u obitelji, jer nije opisan visoki stupanj nasilja, surovosti ili bešćutnosti niti poniženje i patnje žrtve, kao i da iz rezultata provedenog dokaznog postupka nije razvidno da bi se, u pogledu kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., radilo o ozbiljnoj prijetnji podobnoj da kod prosječne osobe izazove uznemirenost i strah za vlastitu sigurnost, odnosno kako svojim ponašanjem prilikom izricanja prijetnje optuženik nije ukazivao na ozbiljnost jer "nije podigao ruku prema žrtvi u namjeri da je udari, niti je mahao konopcem ili zamahivao kakvim oružjem", žalitelj pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a time ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu iz članka 469. točke 1. ZKP/08. Ističe se žalitelju kako se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi bilo pravilno prema stavu žalitelja. Izrekom prvostupanjske presude, pod točkama 1) i 2), utvrđeni su svi bitni elementi kaznenih djela iz članka 179.a i članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., za koja je optuženik proglašen krivim i osuđen.

8.1.1. Upotrijebljeni izričaji "niškoristi, kurva, drolja, da od nje neće biti ništa u životu, da će je prilikom izbaciti iz kuće skupa sa psima i da će je istući", imajući u vidu dugotrajnost i učestalost upućivanja pogrdnih riječi i uvreda, jasno sadrže karakteristike teškog kršenja propisa o zaštiti od nasilja u obitelji, a kod žrtve su izazvali strah za njezinu sigurnost te su je posljedično dovele i u ponižavajući položaj, pa su time ispunjena obilježja dvaju pojavnih oblika kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11. Pri tomu, o visini i stupnju nasilnosti je moguće voditi računa prilikom odmjeravanja visine kazne zatvora, koja je u konkretnom slučaju utvrđena u zakonskom minimumu za to kazneno djelo, a ponižavajući položaj je objektivno mjerljiva okolnost, a ne subjektivni doživljaj, kako slijedi i iz zakonskog teksta članka 179.a KZ/11.

8.1.2. Isto tako, u pogledu kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., izrazi "objesiti naglavačke" i "ubiti" posve evidentno zadovoljavaju kriterij ozbiljnosti, a to što optuženik nije poduzeo nikakve daljnje korake kojima bi dodatno osnažio izrečenu prijetnju (čime bi moguće ostvario obilježja nekih drugih kaznenih djela, koja mu se ne stavljaju na teret), ne otklanja značaj ozbiljnosti upućene prijetnje smrću.

8.2. Protivno prigovorima žalitelja, koji smatra kako je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe o stjecaju iz članka 51. KZ/11. jer se ne radi o tzv. prividnom stjecaju kojim bi, po pravilu konsumpcije, u jednom kaznenom djelu bilo iscrpljeno cjelokupno nepravo radnje.

8.2.1. Prigovarajući kako je zbog obilježja supsidijariteta, propisanog u kaznenom djelu iz članka 179.a KZ/11., to kazneno djelo isključeno jer je blaže u odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11., žalitelj ispušta iz vida kontekst i cjelokupnost protupravnog ponašanja optuženika, a osobito različitost cilja njegovog postupanja. Naime, namjera optuženika u pogledu kaznenog djela nasilja u obitelji bila je usmjerena ponižavanju i izazivanju osjećaja ugroženosti, dok je kod kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. dovoljna objektivna ozbiljnost prijetnje usmrćenjem, kod kojeg je ustrašenost prirodna posljedica upućivanja prijetnje. Izazivanje ustrašenosti, u smislu cilja optuženikovog postupanja, traži se jedino kod kaznenog djela iz članka 139. stavka 1. KZ/11., koje se optuženiku ne stavlja na teret. Isto tako, neovisno o tomu što je vremenska odrednica za kazneno djelo pod točkom 1) izreke naznačena s "do 16. siječnja 2025.", a kazneno djelo pod točkom 2) izreke je počinjeno 16. siječnja 2025., jasno je kako je kazneno djelo prijetnje kulminacija ranijeg nasilničkog ponašanja optuženika i ne može se zaključiti kako ne zahtijeva posebno kažnjavanje. Pri tomu je razvidno kako je za kazneno djelo prijetnje decidirano naznačeno i vrijeme počinjenja "oko 17:50 sati". U tom kontekstu treba sagledati sintagmu "do 16. siječnja 2025.", naznačenu za kazneno djelo pod točkom 1) izreke, koja, upravo zbog uporabe izraza "do", znači da nije riječ o jedinstvenoj djelatnosti optuženika.

9. Premda uvodno ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne argumentira tvrdnju o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nego smatra kako je prvostupanjski sud donio pogrešan zaključak o krivnji optuženika.

9.1. Suprotno ovom žalbenom prigovoru, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.

9.2. Nije u pravu žalitelj kada, iznoseći vlastitu vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, tvrdi da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje protivno iskazu žrtve. Ponovno se ističe žalitelju kako je neosnovano njegovo selektivno iščitavanje iskaza žrtve OA, koja je, pored toga što je navela od "kraja prošle godine", za neprimjerene postupke optuženika prema njoj, opisane u riječima koje joj je upućivao "niškoristi, kurva, drolja, da od nje neće biti ništa u životu, da će prvom prilikom iz kuće izbaciti nju i pse, da će je istući, a one večeri kada je išta na policiju rekao joj je da će je objesiti naglavačke, ubiti je …", iskazivala i govoreći da "ju je i prije bilo strah oca, ali da je prijetnja ubojstvom bila kap koja je prelila čašu, pogotovo zato što njezin otac nije psihički normalan, a u inkriminiranom periodu nije uzimao terapiju" . Ovaj iskaz žrtve je prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnim, kao i iskaz svjedokinje GA, te je za oba iskaza pravilno zaključio kako se međusobno nadopunjuju. Pravilno je sud prvog stupnja imao u vidu kako je ova svjedokinja iskazala da je optuženik u inkriminiranom razdoblju, pored nje same, maltretirao kćer, rekao da mora izaći iz kuće sa psima, vrijeđao je, govorio da je niškoristi, kurva, drolja, da od nje neće biti ništa u životu, da će je objesiti naglavačke, a u jednom navratu i da će je ubiti, kao i da je zbog ovakvog optuženikovog ponašanja kći svakodnevno pila tablete za smirenje. Pored toga, žalitelj zanemaruje, a prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir da ni sam optuženik ne osporava da je žrtvi rekao da je niškoristi i da od nje nema ništa, da će je skupa sa psima izbaciti iz kuće, kao što ne osporava da joj je rekao da će je objesiti za noge. U kontekstu svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno nevjerodostojnom ocijenio obranu optuženika u onim dijelovima gdje poriče da bi žrtvi rekao da će je ubiti i istući te da je kurva i drolja, koje tvrdnje ničim nisu potvrđene.

9.3. Usprkos tomu što žrtva decidirano ne iskazuje o vlastitom ponižavajućem položaju, napominje se žalitelju kako već samo upućivanje (jedne) uvrede predstavlja ponižavanje kao objektivnu posljedicu upućenog vrijeđanja. Zato nije niti bilo potrebno da žrtva izričito naglašava svoj ponižavajući položaj. To tim više kada se imaju na umu citirani optuženikovi izrazi i njihova učestalost, koji su, što je posve sigurno, žrtvu objektivno ponižavali, pri čemu već i izazivanje osjećaja ugroženosti i ustrašenosti predstavlja nasilje, a s tim u vezi treba imati u vidu i iskaz svjedokinje GA, koja je navela da je žrtva, zbog opisanog optuženikovog ponašanja, svakodnevno pila tablete za smirenje.

9.4. Istodobno, neopravdan je stav žalitelja kojem "nije jasna mogućnost" izazivanja straha kod žrtve kojoj je upućena prijetnja "ubit ću te". S tim u vezi, žalitelj se upućuje na navode ovog obrazloženja pod točkama 8.1.2. i 8.2.1. Pored toga, ističe se žalitelju kako je prvostupanjski sud pravilno vodio računa o tomu da je upućena prijetnja, prema iskazu žrtve, bila "kap koja je prelila čašu", koja je dovela do žrtvinog podnošenja kaznene prijave, a time i traženja policijske zaštite, što evidentno predstavlja svojevrsnu manifestaciju ozbiljnosti upućene prijetnje i ilustrira razinu žrtvine ustrašenosti.

9.5. Stoga je, nasuprot navodima žalitelja, prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kaznena djela, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

10. Nije u pravu optuženi ZA kada se žali zbog odluke o kazni.

10.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

10.2. S tim u vezi, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno otegotnim vrednovao njegovu dosadašnju osuđivanost, zbog istovrsnog kaznenog djela prijetnje, pravilno olakotnim ocjenjujući njegovu bitno smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja djela i činjenicu da je starije životne dobi.

10.3. Žalitelj samo paušalno smatra kako je kazna "isuviše stroga", ponavljajući olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud imao u vidu i koje je pravilno ocijenio. Isto tako, sud prvog stupnja nije podcijenio okolnost optuženikove bitno smanjene ubrojivosti. Pored toga, žalitelj zanemaruje da su optuženiku za oba kaznena djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora koje predstavljaju minimume kazni propisanih za ova kaznena djela, a jedinstvena kazna zatvora je odmjerena sukladno članku 51. stavku 2. KZ/11.

10.4. S obzirom na izloženo, prema stavu i ovog drugostupanjskog suda, vodeći računa o međusobnom odnosu počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, kao i o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), primjereno su utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju u trajanju jedne godine za kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. te u trajanju šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11., te je opravdano optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca. Upravo izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

10.5. Zato nije osnovano blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik.

11. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o sigurnosnoj mjeri.

11.1. Žalitelj samo nominalno naznačuje ovu žalbenu osnovu, ali za istu ne navodi nikakvu argumentaciju, niti se razlozi za podnošenje žalbe zbog ove žalbene osnove mogu razabrati iz sadržaja žalbe. No, kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika, sukladno članku 478. ZKP/08., sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu razmatrao i u ovom dijelu.

11.2. Prvostupanjski sud je pravilno optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. KZ/11., pravilno vodeći računa o svrsi sigurnosnih mjera iz članka 66. KZ/11., kada je prihvatio zaključak sudske vještakinje dr. Elizabete Dadić Hero kako je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio bitno smanjeno ubrojiv te da postoji opasnost i od počinjenja težeg djela. Sudska vještakinja je preporučila izricanje navedene sigurnosne mjere.

11.3. Međutim, prvostupanjski sud je propustio odrediti trajanje sigurnosne mjere, očito zanemarujući odredbu članka 68. stavka 3. KZ/11. Prema ovoj izričitoj zakonskoj odredbi, sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora. Zato je, prvostupanjsku presudu je u tom dijelu, po pravilnoj primjeni zakona, postupajući po službenoj dužnosti, trebalo preinačiti, kao pod točkom I. izreke ove presude.

12. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

12.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Imajući u vidu izloženo, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao pod točkom I. izreke, a primjenom odredbe članka 482. ZKP/08. kao pod točkom II. izreke ove presude.

Velika Gorica, 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Kornelija Kallay Blažeković