REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-615/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Zlatka Pirc, predsjednika vijeća, Dubravke Šimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 15. travnja 2025., poslovni broj: P-3336/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, se odbija kao neosnovana, a žalba tužitelja OZ prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 15. travnja 2025., poslovni broj: P-3336/2024-9

- potvrđuje u odnosu na glavni zahtjev (točka I i II izreke), i odluka o troškovima postupka (točka IV izreke),

- preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka III izreke), i rješava:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.133,18 EUR, u roku 15 dana sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 15. travnja 2025., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb da tužitelju OZ naknadi trošak žalbe u iznosu od 44.52 EUR u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 041-50-3756831 sklopljenom između tužitelja i tuženika 3. studenoga 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita" i članku 9. Ugovora o kreditu: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" (točka I izreke); tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 460,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci presude (točka II izreke) i naknadi parnični trošak u iznosu od 1.033,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom pobliže naznačenoj u izreci presude (točka III izreke); zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan (točka IV izreke).

2. Protiv presude žalbe su pravovremeno podnijeli tužitelj i tuženik.

2.2. Tuženik pobija presudu u cijelosti zbog žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 – ispravak, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbe.

2.3. Tužitelj pobija rješenje o troškovima postupka (točka III izreke) - zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se rješenje preinači sukladno žalbenim navodima. Traži trošak žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

O žalbi tuženika

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni, pa nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Stoga u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2 točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07

– Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 – ispravak, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP), na koju se neosnovano ukazuje žalbom, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu zaključenim 3. studenog 2006. između tužitelja i tuženika, i to iz članka 3., kojim je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita i članka 9. koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor", te zahtjev za isplatu iznosa od 460,74 EUR koji je tužitelj platio tuženiku temeljem tih ništetnih odredbi na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade uza prijevremenu otplatu kredita.

9. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 3. studenoga 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 041-50-3756831 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 19.085,19 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, kao i da je naknada za obradu kredita u iznosu od 2.898,51 HRK naplaćena prilikom isplate kredita 9. studenog 2006., a da je prilikom prijevremene otplate kredita dana 4. siječnja 2013. naplaćena naknada u iznosu od 572,90 HRK.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor, da se radi o unaprijed formuliranom tipskom standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, da prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o odredbama ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te je primjenjujući pravne stavove izražene u predmetima suda Europske Unije - spojeni predmeti C 224/19 i C-259/19, te predmet C-84/19, zaključio da su sporne ugovorne odredbe o plaćanju navedenih naknada ugovorene na netransparentan način, da tuženik nije naveo što čini troškove obrade kredita i prijevremene otplate, da je takvim postupanjem tužitelj stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač, zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, sukladno članku 81. stavak 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje – ZZP/03), te slijedom toga i ništetne, pa je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju iznose koje je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

11. Tuženik žalbom osporava navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, ističe su sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa nije bilo dopušteno ocjenjivati nepoštenost istih, a kad je to prvostupanjski sud već učinio, da nije pravilno proveo test poštenosti, jer ne navodi u čemu se sastoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da li je to učinjeno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, za koju je jasno navedeno da iznosi 3,30% od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti da li je za njega takva odredba prihvatljiva ili ne, a da za izlaznu naknadu ne postoji zakonsko ograničenje za njezino ugovaranje. Dalje navodi da je pogrešno određen tijek zakonske zatezne kamate, od plaćanja spornih naknada, jer u vrijeme plaćanja nije imao razloga sumnjati u zakonitost svog postupanja, obzirom da su predmetne naknade naplaćene 18 godina, odnosno 11 godina prije podnošenja tužbe, pa se ne smatra nesavjesnim stjecateljem, a ponavlja i prigovor zastare, koji je isticao tijekom prvostupanjskog postupka. Također navodi da prvostupanjska presuda ne udovoljava zahtjevima za pravično suđenje.

12. Suprotno žalbenim navodima, navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, obzirom da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja okolnosti da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, te okolnosti nije ničim dokazao, odnosno nije predložio provođenje nikakvih dokaza na te okolnosti.

14. Stoga je prvostupanjski sud pravilno, na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužitelja, utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo o tim spornim ugovornim odredbama, odnosno da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati.

15. Kako tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, niti na što se te naknade odnose, a radi se o tipskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati, nije udovoljeno zahtjevu transparentnosti, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, i to unatoč činjenici što su navedene ugovorne odredbe po svom sadržaju jasne i lako razumljive, jer zahtjev transparentnosti obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

16. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da je sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita tužitelj, kao potrošač, razumio u smislu da zna koje to stvarno troškove plaća tim naknadama i da može procijenit sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi a što je, obzirom na opseg informiranosti koji proizlazi iz provedenih dokaza, izostalo, pa zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

17. Kako je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'' i prijevremenu otplatu kredita, i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), te je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja navedenih naknada, kao i da nije postupao u dobroj vjeri prilikom zaključivanja ugovora, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača.

18. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim odredbe članka 3. i članka 9. Ugovora o kreditu, te pravilno obvezao tuženika da tužitelju vrati iznose koje je platio tuženiku temeljem tih ništetnih odredbi, a čija visina se žalbom ne osporava.

19. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., neosnovanim prigovor zastare, zaključivši da zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva s osnova ništetnih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, pa nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva, kako se pogrešno iznosi u žalbi.

20. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, jer je i po ocjeni ovog suda tuženik nepošteni stjecatelj, obzirom da je utužene iznose primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koje je sam unio u unaprijed pripremljeni tipski Ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje samog tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, dužan platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja.

21. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga, jer je postupanje tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu prvostupanjski sud ocijenio nezakonitim pozivanjem na standarde utvrđene 18 godina prije zaključenja Ugovora o kreditu, dakle uslijed pogrešne primjene materijalnog prava.

21.1. Glede tih navoda tuženika, treba istaći da članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 13/17 i 6/24 dalje – Konvencija), sadrži samo određena procesna jamstva, pa do povrede prava na pravično suđenje u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

21.2. Naime, iz stanja prvostupanjskog spisa vidljivo je da je tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a u presudi je prvostupanjski sud odgovorio na sve navode tuženika, pa se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga iz ničega ne proizlazi da tuženik nije imao pravično suđenje, kako neosnovano iznosi u žalbi.

22. Stoga je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na glavni zahtjev (točka I i II izreke), sukladno članku 368. stavak 1. ZPP-a.

23. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

24. Tužitelj iznosi u žalbi da mu pogrešno nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, dok tuženik iznosi u žalbi da je tužitelju nepravilno priznat trošak sastava podneska od 8. siječnja 2025.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj se podneskom od 8. siječnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu, pa mu je trošak sastava tog podneska pravilno priznat sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,37/22 i 138/23, dalje u tekstu: Tarifa).

26. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da mu nepravilno nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude.

27. Naime, radi se o posebnom ročištu koje je sud dužan zakazati, sukladno članku 335. stavak 6. ZPP-a, na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena pa kako se radi o posebno ročištu, to trošak pristupa punomoćnika stranaka na ročište za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka.

28. Stoga je u situaciji kao ovdje, kada je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju trebalo priznati taj trošak u zatraženom iznosu od 50 bodova, odnosno 100 EUR sukladno Tbr 9. točka 3. Tarife.

29. Zbog navedenog, u odnosu na trošak postupka, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana, a žalba tužitelja prihvaćena, te je odluka o troškovima postupka potvrđena u točki IV izreke, a rješenje o troškovima postupka preinačeno u točki III izreke, te je odlučeno kao u izreci, sukladno članku 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

30. Tužitelj je uspio sa žalbom, pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak žalbe i to trošak sastava žalbe prema vrijednosti predmeta spora za žalbu od 100,00 EUR, u iznosu od 25,00 EUR, prema Tbr. 10. točka 4. Tarife, PDV u iznosu od 6,25 EUR i pristojbe u iznosu od 13,27 EUR, prema Tbr 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) ukupno 44,52 EUR.

31. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 19. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Zlatko Pirc