Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3966/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dušku Vučevcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika KT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa skrbnica ĆT, iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2678/2023-9 od 28. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2678/2023-9 od 28. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 117.204,18 kn sa zateznm kamatom tekućom od 16. listopada 2003. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači u skladu s navodima žalbe, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 117.2014,18 kn sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova usmenog sporazuma o kupoprodaji vozila.

5. Osnovanost svoga zahtjeva tužiteljica temelji na tvrdnji da je 16. listopada 2001. opunomoćila tuženika da proda njezino novo vozilo marke Seat Leon, reg. oznaka [registarska oznaka] po cijeni od 132.621,00 kn, kako bi iz dobivenog iznosa naplatio svoje potraživanje koje ima prema njezinom suprugu PT u iznosu od 32.850,00 kn, te da joj preostali iznos od 88.771,00 kn vrati, no da je tuženik vozilo prodao i zadržao cjelokupni iznos kupoprodajne cijene za sebe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žaliteljica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljica 16.10.2001. izdala tuženiku punomoć kojom ga je izričito opunomoćila da bez njezine nazočnosti može upravljati vozilom marke Seat Leon, reg. oznaka [registarska oznaka] u zemlji i inozemstvu, obaviti tehnički pregled i registraciju vozila, naplatiti štetu u slučaju eventualne nezgode na vozilu, odjaviti motorno vozilo, te prodati, potpisati kupoprodajni ugovor i prijenos vozila na treću osobu;

- da je tuženik u svojoj izjavi koju je dao u PU Zagrebačkoj 19.2.2004. povodom kaznene prijave tužiteljice broj K-DO-5138/03 naveo da je tužiteljici pozajmio iznos od 16.000,00 DEM i dogovorio s njom prodaju njezina novog vozila pod račun za pozajmljeni iznos, time da joj je on dao drugo osobno vozilo marke BMW proizvedeno negdje 1987. i prodao njezino vozilo CT s kojom nije sklapao kupoprodajni ugovor, niti vršio prijenos vozila;

- da je tuženik pozivan radi saslušanja prije nego što je djelomično lišen poslovne sposobnosti, no da komunikacija s njim nije bila nemoguća, jer je 2007. godine doživio teški moždani udar, zbog kojega je nekontaktibilan;

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da je tuženik njezinom suprugu pozajmio 9,000,00 DEM, koji iznos mu je ona vratila na način da mu je dala svoje osobno vozilo da ga proda i da se namiri iz kupoprodajne cijene, te da je cijena vozila u trenutku prodaje iznosila oko 150.000,00 kn zajedno s registracijom i kasko osiguranjem, te da joj je tuženik nakon kupoprodaje prodaje trebao vratiti iznos od 100.000,00 kn, koji nije vratio;

- da je supruga tuženika ĆT iskazala da o pojedinostima usmenog dogovora između stranka nema saznanja.

9. Temeljem utvrđenja da tužiteljica u postupku nije dokazala što je točno bio predmet usmenog dogovora nje i tuženika u vezi prodaje njezina vozila, što je bio razlog davanja specijalne punomoći tuženiku, te koji iznos je njezin suprug dugovao tuženiku, a koji iznos joj je tuženik trebao vratiti, prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Tužiteljica žalbom osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude navodeći da već iz odgovora na tužbu proizlazi postojanje tuženikove obveze prema njoj obzirom na njegove navode da je svoju obvezu u cijelosti prema tužiteljici u cijelosti ispunio i da je tužiteljica u potpunosti isplaćena. Dalje navodi da isplata kupoprodajne cijene proizlazi iz činjenice da je prodao njezino vozilo, te da je na tuženiku teret dokaza da je tužiteljici isplatio taj iznos.

12. I prema ocjeni ovoga suda sadržaj odgovora na tužbu tuženika ukazuje da je između stranaka postojao usmeni sporazum o tome da tuženik proda vozilo tužiteljice marke Seat Leon, reg. oznake [registarska oznaka] i od dobivenog iznosa kupoprodajne cijene namiri svoje potraživanje koje je prema njemu suprug tužiteljice, zbog čega mu je tužiteljica izdala specijalnu punomoć kojom ga je ovlastila na prodaju i prijenos njezina vozila.

13. Međutim, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da tužiteljica na kojoj je teret dokazivanja nije u postupku na pouzdan način dokazala što je konkretno bio sadržaj toga usmenog sporazuma stranaka, za koji iznos kupoprodajne cijene je tuženik trebao prodati njezino vozilo i koji iznos je trebao naplatiti iz dobivene kupoprodajne cijene s osnova duga njezina supruga prema njemu i konačno, koji iznos kupoprodajne cijene joj je trebao vratiti.

14. Naime, imajući u vidu izjavu koju je tuženik dao u PU Zagrebačkoj 19.2.2004. povodom kaznene prijave tužiteljice da joj je pozajmio iznos od 16.000,00 DEM i da je u dogovoru s tužiteljicom prodao njezino vozilo „pod račun“ radi namirenja svoga potraživanja i u zamjenu joj dao drugo vozilo marke BMW proizvedeno 1987., kao i iskaz tužiteljice u kojem navodi da je njezin suprug pozajmio od tuženika iznos od 9.000,00 DEM (ne navodeći kada) i da joj je tuženik nakon prodaje njezinog vozila i namirenja svoga potraživanja trebao vratiti iznos od 100.000,00 kn, koji iskaz je različit od činjeničnih navoda tužbe u kojima tužiteljica navodi da je tuženik trebao prodati njezino vozilo za iznos od 132.621,00 kn i od toga iznosa naplatiti svoje potraživanje prema njezinom suprugu PT u iznosu od 32.850,00 kn i njoj vratiti preostali iznos od 88.771,00 kn, pravilno je sud prvog stupnja primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP odbio tužbeni zahtjev kao neosnvoan.

15. U žalbi tužiteljica navodi da je protivno načelu traženja materijalne istine, saslušanju stranka i neposrednosti sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer nije saslušao svjedoke iz toč. I., II. i III. tužbe, a prvenstveno da nije saslušao bivšeg supruga tužiteljice PT “koji je dugovao tuženiku i koji o relevantnom izvjesno ima neposrednih saznanja.”

16. Žaliteljici valja odgovoriti da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003 godine („Narodne novine", broj 117/03) u našem sustavu građanskog procesnog prava napušteno načelo materijalne istine, koje je zamijenjeno načelom tzv. stranačke istine (čl. 7. ZPP). Prema tom načelu stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a). Stoga sud nije ovlašten po službenoj dužnosti izvoditi dokaze radi utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja, osim ako posumnja da se radi o nedopuštenim zahtjevima stranaka (čl. 7. st. 2. ZPP), a što ovdje međutim nije slučaj.

17. Surpotno navodima žalbe, tužiteljica u tužbi nije navela imena i adrese niti jednog svjedoka, dok je na ročištu 16.5.2017. prvi puta predložila saslušanje svjedoka PT (predmetni postupak je započeo 31.7.2008.) i to na okolnost da je predmetni automobil predan tuženiku i da joj je on nakon prodaje vozila trebao vratiti kupoprodajnu cijenu, a ne na okolnost dugovaranja koje je imao prema tuženiku. Prvostupanjski sud ovoga je svjedoka tri puta pozivao osobno radi saslušanja, no dostava poziva dva puta je bila vraćena s naznakom “nije tražio”, a treći puta je vraćena s naznakon da je naslovnik odselio s adrese koju je tužiteljica dostavila sudu. Kako u nastavku postupka tužiteljica nije dostavila novu adresu ovoga svjedoka, niti je u tom pravcu iznosila bilo kakve druge prijedloge, već je predložila zaključenje glavne rasprave, osnovano ovaj dokazni prijedlog u postupku pred prvostupanjskim sudom nije proveden.

18. S obzirom da tužiteljica nije dokazala osnovanost i visinu svoga zahtjeva, pravilnom je primjenom materijalnog prava njezin zahtjev odbijen kao neosnovan.

19. Slijedom iznijetih razloga, i jer nije ostvaren niti jedan žalbeni razlog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš