Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-780/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mašić, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-24/2025-13 od 10. srpnja 2025., u sjednici vijeća 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija i djelomično usvaja žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-24/2025-13 od 10. srpnja 2025.:

- potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke,

- preinačava u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke odluka i rješava:

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 365,60 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 10. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

S ostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u visini od 937,50 EUR tužitelj se odbija.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-24/2025-13 od 10. srpnja 2025. pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 5. stavak 2. Ugovora o [broj kredita] zaključenog između parničnih stranaka **.**.2008. koja glasi: "prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokrani troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita", te navedena odredba ugovora i sve kasnije izmjene ne proizvode pravne učinke između ugovornih stranaka. Pod točkom II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 180,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po odgovarajućoj kamatnoj stopi teče na taj iznos počam od 1. srpnja 2008., dok je pod točkom III. izreke tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.303,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik. Žalbu ulaže zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). Predlaže žalbu usvojiti te pobijanu odluku preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 5. stavak 2. Ugovora o kreditu koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora dana **.**.2008.

6. U predmetu nema spora, kao što je već ranije isticano, da je između stranaka **.**.2008. zaključen Ugovor o kreditu kojim je tuženik (odnosno prednik tuženika) kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 20.288,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, neprijeporno je da je člankom 5. navedenog Ugovora određeno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 1,50% iznosa kredita.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporna je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, odnosno prijeporno je je li tuženik u obvezi podmiriti utuženu tražbinu. Nadalje, prijeporna je pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare.

8. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjane i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

10. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 338. ZPP-a kojeg tuženik opisno iznosi u žalbi tvrdnjom kako pobijana odluka nije obrazložena, obzirom iz stanja spisa proizlazi da pobijana odluka u cijelosti udovoljava zahtjevu sadržanom u članku 338. ZPP-a.

11. Prvostupanjski sud je pored ranije navedenih nespornih činjenica utvrdio da je tužitelj kredit zaključio radi kupnje vozila za privatne potrebe, da u vrijeme zaključenja ugovora nije bio ni vlasnik obrta niti trgovačkog društva već zaposlenik poduzeća KLARA d.d., da mu je u auto kući kojoj se obratio sugerirano uzeti kredit u CHF pri tuženiku, te da nitko u banci nije s njim posebno pregovarao o ugovornim odredbama, pa tako ni o ugovornoj odredbi iz članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu (tzv. ulaznoj naknadi).

12. Prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja zaključuje da se radi o Ugovoru o kreditu koji je sačinjen unaprijed po tuženiku, na obrascu, da se s tuženikom nije pojedinačno pregovaralo, te utvrđuje ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi ništetnom.

13. Neosnovano tuženik osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu tvrdnjom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tuženik na ovu okolnost ponudio bilo kakav dokaz (saslušanje djelatnika banke ili slično), a činjenica da je kredit solemniziran ne znači, suprotno žalbenim navodima tuženika, da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Jednako tako tuženik nije ponudio niti jedan dokaz na okolnost koje je to stvarne troškove pri obradi kredita imao.

14. U situaciji kada iz stanja spisa proizlazi da je tuženik propustio pojasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, njenu strukturu i način obračuna, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako postupanje tuženika nije bilo u dobroj vjeri, te da je navedena odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

15. Osim toga, valja još navesti da iako je odredba o ulaznoj naknadi gramatički jasna, ona nije transparentna u smislu da bi u njoj bilo naznačeno na koje usluge tuženika se ta naknada odnosi.

16. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda tuženik je spornom ugovornom odredbom (unatoč tome što je naknada određena u postotku), u osnovi sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za odobravanje kredita, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. S druge strane, tužitelj suprotno žalbenim navodima tuženika i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, nije mogao objektivno sagledati spornu odredbu kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, pa kako se, ponovno se ističe, radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed formuliran po tuženiku i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Upravo nemogućnost tužitelja da na bilo koji način utječe na sadržaj ove ugovorne obveze uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to u konkretnoj pravnoj situaciji na štetu tužitelja.

17. I naposlijetku valja navesti kako tuženik pravilno navodi da nije zabranjeno ugovarati tzv. ulaznu naknadu. Odredba o tzv. ulaznoj naknadi nije ništetna zbog toga što njeno ugovaranje nije dopušteno, već iz razloga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je tuženik temeljem navedene odredbe stekao nepripadnu pravnu korist, odnosno korist za koju nema pravne osnove.

18. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ugovornoj odredbi koja je ništetna u smislu odredbe iz članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007.) te je primjenom odredbe iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) pravilno obvezao tuženika na povrat primljenog iznosa.

19. Tuženik je novčani iznos od 180,06 EUR stekao temeljem osnove koja je otpala (utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi), pa je u skladu s odredbom iz članka 1111. i 1115. ZOO-a na utuženi iznos, kao nesavjestan stjecatelj, dužan platiti kamatu od dana njenog stjecanja.

20. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da prigovor zastare nije osnovan. Naime, u smislu odredbe iz članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 30. siječnja 2020., kada se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, zastara još nije ni počela teći. Zastarni rok počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

21. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku u dijelu pod točkom I. i II. izreke potvrditi na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a, pri čemu se posebno napominje kako visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna.

22. O žalbi tuženika protiv odluke o troškovima postupka.

23. Tuženik u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud pri donošenju odluke o troškovima postupka pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora te pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za sve poduzete radnje naknadu obračunao prema pogrešno utvrđenom tarifnom razredu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. – dalje: Tarifa).

24. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora od 1.330,00 EUR, te da je tuženik već u odgovoru na tužbu prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora, pozivom na odredbu iz članka 40. stavak 3. ZPP-a.

25. Postupajući po prigovoru tuženika prvostupanjski sud na ročištu održanom 22. svibnja 2025. određuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.300,00 EUR, te prema utvrđenoj vrijednosti i obračunava trošak tužitelju.

26. Obrazlažući odluku o troškovima prvostupanjski sud ističe da je tužitelj istakao i deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, te da je pravilno naznačio vrijednost predmeta spora (obzirom su oba zahtjeva predmet raspravljanja u ovom postupku).

27. Osnovano tuženik navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora i prema toj vrijednosti dosudio parnični trošak, a ovo prema odredbi iz članka 154. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 155. ZPP-a u vezi s Tarifom.

28. Naime, u situaciji kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti jednokratne naknade uz tužbeni zahtjev na činidbu, odnosno na isplatu, to deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za čindbu, te se ne uzima u obzir pri utvrđenju u vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za čindbu (upućuje se na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt 156/13 od 7. svibnja 2013., Revr 753/08 od 27. listopada 2008., Revr 774/05 od 13. prosinca 2025.). Stoga je tuženik pravilno prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te pravilno ističe kako je parnični trošak trebalo odrediti obzirom na vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva od 180,06 EUR.

29. Prema Tbr. 7. Tarife za vrijednost predmeta spora od 180,06 EUR odvjetniku pripada pravo na naknadu troškova zastupanja u visini od 25 bodova. Tako trošak tužitelja se sastoji od troška sastava tužbe od 25 bodova, sastav podneska od 5. travnja 2025. od 25 bodova, pristupa na ročište 22. svibnja 2025. od 25 bodova, zatim troška sastava podneska od 23. lipnja 2025. od 25 bodova, te pristup na ročište od 3. srpnja 2025. od 25 bodova, što sveukupno iznosi 125 bodova, odnosno na vrijednost odvjetničkog boda od 2,00 EUR čini parnični trošak od 250,00 EUR. Ovaj iznos treba uvećati za iznos PDV-a od 25% odnosno za iznos od 62,50 EUR, tako da trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ovom predmetu iznosi 312,50 EUR.

30. Tome još treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR, te na presudu u istome iznosu (26,55 EUR), tako da sveukupni trošak tužitelja iznosi 365,60 EUR.

31. Slijedom navedenog, valjalo je u ovome dijelu žalbe tuženika usvojiti te odluku preinačiti na temelju odredbe iz članka 380. stavak 3. ZPP-a.

32. Tuženiku nije priznato pravo na naknadu troškova žalbenog postupka obzirom je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu (u odnosu na troškove postupka – članak 166. ZPP-a).

33. Obzirom na sve iznešeno odlučeno je kao u izreci.

U Karlovcu 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Ivana Mašić