Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-233/2022-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov-Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika BR, odvjetnika iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Tojčić, odvjetnici iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1989/2020-8 od 17.studenog 2021., 19. studeni 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broja Pn-1989/2020-8 od 17.studenog 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu,

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da mu isplati bruto iznos od 3.647,73 kune sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna, u roku od 15 dana.

3. U točki III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi umješaču na strani tuženika parnični trošak u iznosu od 750,00 kuna u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Tužitelj smatra da pobijana presuda ima nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva i proturječna razlozima presude, o odlučnim činjenicama u postupku uopće se ne navode razlozi u obrazloženju pobijane presude, odnosno isti su proturječni priloženim ispravama i provedenim dokazima. Navodi da je osiguranje od profesionalne odgovornosti odvjetnika regulirano Zakonom o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11), Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) te Uvjetima za osiguranje od odgovornosti odvjetnika. Osim toga, pravo podnošenja neposrednog zahtjeva ili tužbe oštećene osobe prema osiguratelju propisuje članak 13. Uvjeta tuženika za osiguranje od odgovornosti odvjetnika. Ukazuje na apsolutno neprihvatljivo stajalište suda o isključenju obveze tuženika u slučaju da je šteta počinjena zbog grube nepažnje na strani osiguranika tuženika obzirom da je navedena okolnost relevantna za odnos osiguratelja i osiguranika u eventualnom regresu, ali ne i za treću osobu, oštećenika, ovdje tužitelja. Pozivajući se na odredbu čl. 24. toč. 7. Uvjeta tuženika, prvostupanjski sud je ignorirao i zanemario odredbu narednog čl. 25. Uvjeta kojim je propisano da kako u slučaju ako je odvjetnik počinio trećima štetu namjernu ili iz grube nepažnje, osiguratelj koji je štetu naknadio ima pravo regresa prema odvjetniku, odvjetničkom društvu ili odvjetničkom vježbeniku. Tužitelj je uz žalbu priložio sudsku praksu u istovjetnim postupcima djelatnika interventne jedinice policije koji su oštećeni propustima osiguranika tuženika baš kao i tužitelj u kojima su usvajani tužbeni zahtjevi za naknadu štete.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je sud prvog stupnja po pravilu primijenio odredbu čl. 24. toč. 7. Uvjeta tuženika, jer je ista vrlo jasna i izričita, a tužitelj se tijekom postupka nije pozivao na eventualnu ništetnost ove odredbe. Ističe da je tužitelj u toč. 1. tužbe poziva i na Ugovor o nagradi za rad odvjetnika međutim tijekom postupka nije dostavio Ugovor na koji se poziva niti na okolnost sadržaja tog ugovora.

8. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

9. Žalba nije osnovana.

10. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tuženika, valja istaknuti da predmetni spor je spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn (1.320,00 eur).

11. Prema odredbi čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

12. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

14. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjenja ni jedna od tih povreda.

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete-izgubljene zarade u bruto iznosu od 3.647,73 kune za razdoblje od 1. listopada 2008. do zaključno 30. lipnja 2011. Taj zahtjev tužitelj je utemeljio na tvrdnji da je osiguranik tuženika, odvjetnik BR, propustio za tužitelja podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske radi isplate dodatka na plaću za smjenski radu u razdoblju od listopada 2008. do zaključno lipnja 2011. uslijed čega je nastupom zastare tog potraživanja za tužitelja nastala šteta u vidu izgubljene zastare.

16. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj policijski službenik zaposlen u interventnoj policiji,

- da mu u razdoblju od listopada 2008. do lipnja 2011. u skladu s odredbom čl. 44. st. 1. i 6. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08 - dalje KU) nije isplaćen pripadajući dodatak za smjenski rad, koji u skladu s tumačenjem Komisije za tumačenje odredbi i praćenje Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike obuhvaća i naizmjenični rad tijekom jedna ili dva mjeseca najmanje u dvije različite smjene,

- da je preko sindikalnog povjerenika CR za zastupanje policajaca u postupcima radi isplate dodatka za smjenski rad angažiran odvjetnik BR, ovdje umješač, kojem je sindikalni povjerenik tijekom 2011. godine donio punomoći potpisane od strane policajaca, uključujući i tužitelja, međutim odvjetnik BR nije postupio prema zahtjevima svojih klijenata, pa tako ni po zahtjevu tužitelja niti ih je pozvao na dostavu bilo kakve dokumentacije, te nije pokrenuo sudski postupak radi isplate dodatka za smjenski rad,

- da je potraživanje tužitelja po osnovi dodatka za smjenski rad za razdoblje od listopada 2008. do lipnja 2011. zastarjelo protekom od tri godine računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa dodatka, te da do povrede ugovorne obveze od strane umješača došlo u trenutku kad je tužitelj zbog zastare više nije mogao podnijeti tužbu radi isplate pripadajućeg dodatka od kad mu teče opći rok zastare u trajanju od 5 godina za naknadu štete nastale povredom ugovorne obveze,

- da je umješač, odvjetnik BR u razdoblju od 1. travnja 2009. do 1. travnja 2019., dakle, u razdoblju kada je od strane tužitelja opunomoćen za pokretanje sudskog postupka kod tuženika bio osiguran od odgovornosti za štete koje bi mu mogao počiniti trećim osobama obavljanjem odvjetničke djelatnosti,

- da je financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno da neisplaćeni neto dodatci tužitelja za rad u drugoj smjeni, za razdoblje od listopada 2008. do zaključno srpnja 2011. godine iznose ukupno 1.436,56 kuna, ako se utvrdi, da se dodatak za rad u drugoj smjeni (10%) obračunava za rad obavljen od 14:00 – 22:00 sata, a u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike ili 2.485,68 kuna ako se utvrdi da se dodatak za radi u drugoj smjeni (10%) obračunava za obavljanje naizmjenični rad tijekom tjedana ili mjeseca u najmanje dvije različite smjene, a polazeći od utvrđenja Komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene kolektivnih ugovora za službenike i namještenike,

- da je provedenim financijskim vještačenjem također utvrđeno kako neisplaćeni bruto dodatci tužitelja za rad u drugoj smjeni, za razdoblje od listopada 2008. do zaključno srpnja 2011. iznose ukupno 2.019,46 kuna ako se dodatak za rad u drugoj smjeni (10%) obračunava za rad obavljen od 14:00 – 22:00 sata, u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike ili 3.643,22 kune ako se dodatak za rad u drugoj smjeni (10%) obračunava za obavljeni naizmjenični rad tijekom tjedna ili mjeseca u najmanje dvije različite smjene, a polazeći od utvrđenja Komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene kolektivnog ugovora za službenike i namještenike.

17. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je uslijed propusta umješača da podnese tužbu radi isplate dodatka za smjenski rad u razdoblju od listopada 2008. do srpnja 2011., iako ga je tužitelj opunomoćio, tužitelju je nastala šteta izgubljene zarade – neisplatom dodatka za smjenski rad, koji bi u sudskom postupku ishodio od svog poslodavca Republike Hrvatske da je umješač podnio tužbu. Međutim, utvrđuje da takvo postupanje osiguranika tuženika, ovdje umješača, predstavlja grubu nepažnju, pa navedeno u vezi s odredbom čl. 24. toč. 7. Uvjeta tuženika za osiguranje od odgovornosti odvjetnika otklanja primjenu odredbe čl. 342. st. 2. u vezi s čl. 964. st. 2. i čl. 965. ZOO-a iz kojih razloga sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev.

18. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o odvjetništvu, Zakona o obveznim odnosima te Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika koji su sastavni dio police osiguranja odnosno ugovora o osiguranju.

19. Naime, odredbom čl. 44. Zakona o odvjetništvu propisano je da je odvjetnik dužan osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva.

20. Odredbom čl. 14. st. 1. Uvjeta osiguranja propisano je da je predmet osiguranja od odgovornosti odvjetnika zakonska odgovornost odvjetnika za štetu koju prouzroči trećim osobama obavljanjem odvjetništva, osiguranjem je obuhvaćena i odgovornost odvjetničkih vježbenika i ostalog osoblja (čl. 14. st. 2.), a privatna odgovornost odvjetnika izvan obavljanja djelatnosti uz posebno ugovaranje osiguranja i plaćanje dopunske premije osiguranja (čl. 14. st. 2.).

21. Odredbom čl. 18. Uvjeta propisano je kako je osigurani slučaj svaki propušteni oblik pravne zaštite ili pogreška, a prema čl. 15. st. 2. Uvjeta pod oblicima pravne zaštite osobito se podrazumijeva zastupanje stranaka, davanje pravnih savjeta, sastavljanje isprava, tužbi, žalbi dr.

22. Odredbom člankom 24. Uvjeta propisano je da se osiguranje između ostalog ne odnosi na odštetne zahtjeve zbog namjere, grube nepažnje i prijevare ugovaratelja osiguranja ili osiguranika.

23. Odredbom čl. 921. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja. Odredba čl. 922. ZOO-a propisuje da je osigurani slučaj događaj prouzročen osiguranim rizikom (st. 1.), a da rizik koji je obuhvaćen osiguranjem (osigurani rizik) mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovaratelja osiguranja ili osiguranika (st. 2.).

24. Odredbom čl. 944. ZOO-a propisani je da ako je ugovaratelj osiguranja, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namjerno ili prijevarom, osiguratelj nije obvezan ni na kakva davanja, a suprotna ugovorna odredba nema pravnog učinka.

25. Pravilno je stoga prvostupanjski sud utvrdio da je propust odvjetnika da podnese tužbu radi isplate iako ga je tužitelj opunomoćio predstavlja grubu nepažnju, pa nema odgovornosti tuženika za naknadu štete, slijedom čega je pravilna odluka o tužbenom zahtjevu koji je sud utvrdio neosnovanim i kada je isti odbio.

26. U odgovoru na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da imajući u vidu tekst odredbe čl. 24. Uvjeta u kojoj se navodi da se osiguranje „ne odnosi“ na odštetne zahtjeve zbog krajnje nepažnje ili namjere, a ne navodi da ugovaratelj osiguranja „gubi“ prava iz osiguranja u slučaju namjernog počinjenja štete ili krajnje nepažnje, ne može se ni smatrati da se ona ne dotiče „trećeg“ ili da se odnosi samo na međusobni odnos osiguravatelja i ugovaratelja osiguranja.

27. U tom smislu neosnovani su navodi tužitelja kojima ukazuje na odredbu čl. 25. Uvjeta, odnosno konkretni slučaj ne može se podvesti pod navedenu odredbu, jer navedena odredba se odnosi na međusobni odnos osiguravatelja i ugovaratelja osiguranja, u situaciji kad je osiguratelj naknadio štetu koju je odvjetnik počinio zbog grube nepažnje ili namjere, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

28. Dakle, način utvrđivanja štete i pitanje pokrića prosuđuju se u skladu s ugovorom i uvjetima osiguranja čija pravila čine sastavni dio ugovora o osiguranju. Stoga je osiguratelj, ovdje tužitelj oslobođen odgovornosti prema oštećeniku, ovdje tužitelju jer je odvjetnik štetu počinio grubom nepažnjom, pozivom na odredbu Uvjeta osiguranja, a kojima je isključena odgovornost osiguratelja kada odvjetnik počini štetu s krajnjom nepažnjom ili namjerom.

29. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

30. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci 19. studeni 2025.

Sutkinja

Helena Vlahov-Kozomara